pisani jezik, u doslovnom smislu riječi, oblik jezika koji je zapisan nekim grafijskim sustavom (za razliku od govornog i govorenog jezika), bez obzira na stupanj njegove ustaljenosti i opseg komunikacijskih funkcija koje opslužuje. Pisani oblici jezika obično su stabilniji i lakše se šire nego usmeni, redovito služe za različite tipove naddijalektalne i nadregionalne (čak i nadetničke ili pak međuetničke) komunikacije te komunikacije među različitim društv. slojevima, nerijetko na velikim prostorima, pa mogu postati moćan čimbenik objedinjavanja ljudskih skupina. U načelu, pisani jezik lako se razvije u knjiž. jezik (jezik književnosti) ili pak u standardni (i službeni) jezik, redovito sustavno i svjesno normiran. Pisani se oblik jezika obično mijenja znatno sporije od govornoga, pa zato postoje goleme razlike između pisanog i svakodnevnoga nekonvencionalnoga govornog jezika. Pisani oblici klasičnoga latinskoga kao da su nekoliko stoljeća bili zaustavljeni (odnosno usporeni) u svojem razvoju, dok se istodobno jezik svakodnevnih nekonvencionalnih komunikacija (»vulgarni latinski«) nesputano i vrlo dinamično razvijao. Kako se pisani oblik francuskoga vrlo često zadržao na razini izgovora polovice XII. st., ili općenito kraja sr. vijeka, govorni i izgovarani franc. jezik pokazuje prema njemu značajne razlike (vrlo dosljedno razlikovanje roda i broja imenica i pridjeva te lica glagola u pisanom jeziku i njihovo učestalo dokidanje u govorenom i govornom).
