pjevačka društva, amaterski ili profesionalni vokalni zborski sastavi – muški, mješoviti ili ženski, kojima se katkada priključuju i instrumentalni sastavi. Kao oblik građanskoga muziciranja i javnoga koncertiranja proširila su se poč. XIX. st., usporedno s procvatom građanske kulture i umjetnosti, jačanjem nacionalne svijesti te stvaranjem nacionalnoga izraza u književnosti i umjetnosti europskih narodȃ. Prve poticaje dao je u Njemačkoj K. F. Zelter, utemeljivši 1809. u Berlinu muški zbor Liedertafel, koji je postao uzorom mnogobrojnim pjevačkim društvima diljem njemačkih zemalja, udruženih u saveze s više tisuća zborova. U Švicarskoj je Hans Georg Nägeli osnovao 1805. Zürcherische Singinstitut (Züriški pjevački institut), a 1810. priključio mu je muški zbor radi njegovanja narodne popijevke. U Parizu je Guillaume Louis Bocquillon (nazvan Wilhem) organizirao 1835. amatersko pjevačko društvo Orphéon, potaknuvši niz takvih društava, koja od 1894. priređuju festivale (Concours orphéonique). U Hrvatskoj su prva pjevačka društva nastala pod okriljem hrvatskoga narodnoga preporoda. Najstarije je Narodno ilirsko skladnoglasja društvo, utemeljeno 1839. u zagrebačkome sjemeništu, prekinulo rad 1848., od 1868. djelatno pod nazivom Vijenac, koje je uz koncerte zbora (i s orkestrom) proširilo rad na tiskanje muzikalija i glazbenu pouku. Za apsolutizma osnivana su uglavnom muška pjevačka društva prema njemačkom uzoru (Liedertafel u Zagrebu, 1857; pripojen 1859. Društvu prijatelja muzike). Nakon 1860. zborsko pjevanje dobilo je snažan zamah pa je u razdoblju do I. svjetskog rata u svakome hrvatskom gradu i manjem mjestu bilo osnovano jedno pjevačko društvo ili nekoliko njih, ustrojenih prema nacionalno-domoljubnoj, regionalnoj ili strukovnoj pripadnosti. Iako su to većinom bila amaterska društva, gdjekoja su dosegnula zamjernu umjetničku razinu izvodeći i koncertni repertoar, a u manjim su mjestima često bila glavni pokretači kulturno-umjetničkih zbivanja. Početkom XX. st. u Hrvatskoj je djelovalo oko 100 pjevačkih društava, a većina je pristupila Hrvatskomu pjevačkom savezu (osnovan 1875. u Sisku), koji je organizirao festivale, natjecanja, smotre i gostovanja. Među najstarijima, djelatnima do danas, karlovačko je Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora (osnovano 1858., do 1868. pod imenom Društvo karlovačkih pjevača; prekinulo je rad 1941–45., potom je obnovljeno); ono je uz koncerte povremeno izvodilo kazališne predstave (od 1892. u vlastitom Zorin-domu); u Karlovcu je uspješno djelovalo i Obrtničko-radničko društvo Nada (1887–1941). U Zagrebu se domoljubno usmjereno Hrvatsko pjevačko društvo (HPD) Kolo (1862–1948) razvilo u vrstan koncertantni zbor s vlastitim instrumentalnim sastavom, tečajevima pjevanja, nakladom i zgradom; Hrvatsko tipografsko pjevačko društvo Sloga (1866., od 1947. pod imenom Grafičko kulturno-umjetničko društvo Ognjen Prica, od 1996. Hrvatsko grafičko glazbeno društvo Sloga) i najstarije Hrvatsko radničko-obrtničko pjevačko društvo Sloboda (1873., od 1951. udruženo s društvom Jug pod imenom Sloga) djeluju i danas. Prvo zagrebačko pjevačko društvo sveučilištaraca Hrvatska lira (1877) naslijedili su Jugoslavensko akademsko pjevačko društvo Mladost (1900) i Srpsko akademsko pjevačko društvo Balkan (1903), koji su se 1930. sjedinili u Mladost-Balkan te priređivali zapažene koncerte u zemlji i inozemstvu (obustavljeni 1947). Zagrebački Hrvatski glazbeni klub (1910), naslovljen HPD Lisinski (1911), ostvario je do 1959. opsežan koncertni repertoar od ranih do suvremenih skladba (naslijedio ga je od 1966. Vatroslav Lisinski). U Osijeku je prvotni Liedertafel (1858) prerastao u Osječko pjevačko društvo (1862), a naslijedilo ga je Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo Kuhač (1907–45), koje je uz koncerte zbora i orkestra priređivalo opere i operetne predstave te postalo nositeljem glazbenog života širom Slavonije; izrazito domoljubno usmjereno HPD Lipa (1876) djeluje u Osijeku i danas. U Varaždinu se usuprot njemački orijentiranomu Muškomu pjevačkom društvu (1858–77) osnovalo HPD Vila (1875–1947), kojemu je težište bilo na skladbama hrvatskih autora. U manjim su gradovima, uz koncerte, pjevačka društva razvila i glazbenoodgojnu djelatnost, posebice Zvono (osnovano 1863) i Kalnik (od 1899) u Križevcima; Slavulj (od 1864) u Petrinji; Dunav (od 1867) u Vukovaru; Davor u Slavonskome Brodu (1871–1948., 1971–72. i od 1991); Sloga (osnovano 1872) u Vinkovcima; Danica (od 1873) u Sisku; Jeka (od 1874) u Samoboru; Velebit (osnovano 1878) u Gospiću; Rodoljub (od 1880) u Virovitici; Vijenac (od 1882) u Požegi; Graničar (od 1886) u Novoj Gradiški; Golub (od 1887) u Bjelovaru; Lisinski (od 1889) u Našicama; Domoljub (osnovano 1893) u Pakracu; Tomislav (od 1905) u Cerniku te Katančić (od 1905) u Valpovu. U primorskoj Hrvatskoj najstarije je do danas aktivno pjevačko društvo Sv. Cecilija u Korčuli (od 1883), posvećeno njegovanju hrvatske glazbe. U Splitu je HPD Zvonimir (1884–1941) postao središnjom ustanovom glazbenog života s koncertima, opernim predstavama te glazbenom školom. Desetljećima djeluju Jadranska vila (1886., sljednik je od 1922. Jeka s Jadrana) i Primorski Hrvat (1894–1941) na Sušaku, Zora (osn. 1889) u Opatiji, s vlastitim domom (Zora), stjecištem kulturnih djelatnika Istre i Kvarnera, Gundulić (osnovano 1893) u Dubrovniku, Kolo (od 1899) u Šibeniku te u Zadru Hrvatsko pjevačko glazbeno društvo Zoranić, s glazbenom školom, osnovano 1908. s krilaticom »Hrvatskom pjesmom k hrvatskoj svijesti«, 1914. prekinulo je rad, obnovljeno 1946., otkada priređuje i kazališne predstave. Nakon II. svjetskog rata mnoga su pjevačka društva obnovljena bilo kao samostalni sastavi ili su uključena u novonastala kulturno-umjetnička društva, iz kojih su proizašli pojedini i danas aktivni zborni sastavi (Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić«). Rad Hrvatskoga pjevačkog saveza nastavio je 1948. Savez kulturno-prosvjetnih društava Hrvatske (od 1991. Hrvatski sabor kulture). – Procvat pjevačkih društava potaknuo je stvaranje odgovarajuće zborske glazbe. Isprva su prevladavale domoljubne skladbe – budnice, davorije, prigodnice, obradbe narodnih napjeva za zbor, a poslije nastaju i složeniji zborski ciklusi, kantate, oratorijske skladbe. Skladali su ih, počev od V. Lisinskoga, F. Livadića (Još Hrvatska nij’ propala) i njegovih suvremenika, I. Zajc, Gj. Eisenhuth, N. Faller i dr., te u XX. st. ponajviše F. Dugan st., J. Hatze, A. Dobronić, F. Lhotka, I. Matetić Ronjgov, K. Odak, B. Širola, F. Lučić, J. Gotovac, J. Štolcer-Slavenski, R. Matz, Z. Grgošević, B. Papandopulo, I. Brkanović, J. Vrhovski, M. Pozajić, S. Zlatić, J. Kaplan, E. Cossetto, I. Kuljerić.
