plemićke općine, teritorijalne zajednice pripadnika sitnoga plemstva u nekim hrvatskim područjima u srednjem vijeku. Potječu uglavnom od općina gradokmetova (→ jobagioni), seljaka vojnika podložnih kraljevskoj utvrdi koji su zbog vojne službe bili oslobođeni svih podavanja osim nekih javnih daća. Tijekom XIII. st. došlo je do raslojavanja na imovinskoj osnovi među gradokmetovima, dok je istodobno tekao proces prelaska gradova-utvrda iz kraljevih u ruke feudalaca, koji su nastojali gradokmetovima ukinuti povlastice. Viši sloj gradokmetova uspio je kraljevskim darovnicama ili oslobođenjem od službe gradu ući u redove nižega plemstva, dok su ostali većinom zakmećeni. Ipak, u pojedinim je područjima zbog iznimno visoka stupnja solidarnosti među gradokmetovima, jedinstvenim otporom mjesnim feudalcima cijela zajednica uspjela zadobiti plemeniti status. Kraljevskim su potvrdama sačuvali izravnu podložnost kruni i spriječili potpadanje pod jurisdikciju feudalaca. Najpoznatije su i najizgrađenije plemićke općine bile u Turopolju i na obroncima Kalnika (nekoć zagrebačkih, odn. velikokalničkih gradokmetova). Stoljećima su se borili s velikašima za očuvanje svojega položaja. U obje su općine plemenitaši bili uglavnom jednoselci (nobiles unius sessionis), tj. nisu imali kmetove. Plemenitaši u plemićkim općinama nisu bili plemeniti samo kao pojedinci (članovi rodova), nego je cijela zajednica bila plemenita. Pred kraljem (banom, hercegom) uvijek su istupali kao zajednica, te se i povelje o njihovim pravima uglavnom odnose na zajednicu. Na čelu je plemićke općine bio župan, a dijelile su se na sučije ili sudčije (iudicatus), koje su obuhvaćale jedno ili više sela.
