Avramova, Borka, hrvatska kiparica (Tetovo, Makedonija, 9. X. 1924 – Zagreb, 25. III. 1993). Završila je 1948. Umjetničku školu u Skoplju te 1953. kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Frane Kršinića, u čijoj je majstorskoj radionici bila suradnica 1960–63. Izražavala se većinom u gipsu i terakoti. Nakon prvih radova, portreta izvornih fizionomija s etnografskim obilježjima (Brđanin, Karakačanka, Tetovka; 1954), okreće se pročišćivanju pojedinosti u korist čistoće volumena (Autoportret, 1956; Slavko Janevski, 1959). Oslonivši se na europska strujanja, nakon povratka sa studijskoga boravka u Parizu (1959–60) kreće u još smjelije stilizacije, stvara ključna ostvarenja, Portret Drage Ivaniševića (1961), originalno viđenje književnikove fizionomije i geste, te s izrazito modernim osjećajem za redukciju seriju Bizoni, u kojoj, približujući se organičkoj apstrakciji, oblikuje kiparski čistu sugestivnu formu (Bizon koji muče, 1961; Kompozicija s dva bizona, 1962; Bizon, 1960-ih, bronca, Gliptoteka HAZU, Park skulptura). Svoj izraz nastavlja graditi u portretnoj skulpturi, što rezultira psihološkim prodorima u oblicima tek naznačenih fizionomija (Supružnici, 1969) i ciklusom Antiportreta (1972) te serijama ženskih aktova (Radost, 1975; ciklus Žena, 1983), jednostavnih arhajskih oblika, i reljefa (ciklus Glife, 1977–78), pozlaćenih površina nalik ikonama. Izlagala samostalno (Skoplje, Zagreb, Milano, Beograd, Split) i skupno (Mediteranski bijenale u Aleksandriji, 1955; Međunarodna izložba grafike i skulpture u Carrari, 1958; Trijenale likovnih umjetnosti u Beogradu, 1964; Jugoslavenski portret u Tuzli, 1967–83; Međunarodna izložba javne skulpture u Legnanu, 1968., 1975; Zagrebački salon, 1970; Kiparstvo XIX. i XX. st. u Hrvatskoj, Zagreb, 1974; Trijenale hrvatskog kiparstva u Zagrebu, 1982). Retrospektiva joj je priređena u Zagrebu 1991.
