Plivelić, Stanko, hrvatski fizičar (Karlovac, 4. V. 1868 – Krapina, 13. VIII. 1925). Diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1890., doktorirao 1900. u Grazu tezom o atmosferskom elektricitetu. Gimnazijski profesor u Zemunu i Mitrovici, nakon toga boravio je u Zagrebu i Krapini. Popularizirao uporabu električne energije, objavljivao znanstvene radove s područja atmosferskog elektriciteta, napisao mnogobrojne stručne i stručno-popularne članke u domaćim i njemačkim časopisima i novinama o primjeni elektriciteta. Djela: Opasnost djelovanja električnih struja na čovjeka i prva pomoć u slučaju nesreće (1909), Munjovodni uređaji – Propisi za gradnju i ispitivanje munjovoda (1910), te koautorstvo popularnih knjiga Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, III. i IV (1910. i 1913). Radio na hrvatskom tehničkom nazivlju. U Beču 1918. patentirao Napravu za obranu električnih zračnih vodova od groma po dr. Pliveliću.
