podzemlje (podzemni svijet), u arhaičnim religijskim predodžbama, mjesto gdje borave duše pokojnika. Prema tim vjerovanjima, sve ljude čeka podjednaka zagrobna sudbina mračne, bolne, prividne egzistencije u dalekome carstvu sjena, u podzemlju, preko rijeka, ili na dnu mora (s onu stranu dobra i zla). Pristup u taj svijet, iz kojega se čovjek više ne vraća na zemlju, čuvaju neumoljivi čuvari i stravične nemani. Babilonci su vjerovali da je podzemlje nastanjeno ljudima i čudovištima, a sretnom besmrtnošću bogova bio je nagrađen jedan jedini čovjek, Utnapištim, junak općega potopa. Prekogrobni svijet u ranom judaizmu bio je mračni šeol, mjesto gdje se životari bez svijesti i volje; takvoj je koncepciji poslije bilo suprotstavljeno vjerovanje u uskrsnuće. I antička Grčka nosi tjeskobnu predodžbu o hadu, u kojem se (prema Homeru) Ahilejeva sjena gorko tuži da bi radije »kao nadničar obrađivala polje nego vladala gomilom sagnjilih mrtvaca«. – U religijama koje sadržavaju misao o sudu nakon smrti podzemlje je mjesto ispaštanja kazne ili boravište nedostojnih (neiniciranih, robova, kukavica). Podzemlje kao mjesto kazne (tartar) javlja se kod Grka u mističnim spekulacijama, pojavom pitagorovskih naučavanja i orfizma. Prema vjerovanju starih Egipćana duša pokojnika dolazi pred Ozirisov sud; Oziris zle uništava, a dobri se s njime poistovjećuju ili prate boga sunca Ra, s kojim se svakoga dana dižu na nebo i ponovno silaze u podzemlje. – Kršćanski pojam pakla, koji nosi u sebi ideju retribucije, tj. kazne za grijehe, nije posve identičan s antičkim pojmom podzemlja, premda se u srednjovjekovlju ustalila predodžba o podzemlju mraka i vječnog ognja (Danteov Inferno). U kršćanstvu pakao nije mjesto nego stanje. – U islamu pakao se zamišlja kao strašna neman ili kao opasan krater s koncentričnim krugovima, džehenem.
