STRUKE:

političke stranke

političke stranke, dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za političku vlast te radi obavljanja javnih poslova. Stranka se minimalistički definira kao svaka politička skupina koja izlazi na izbore i koja je sposobna putem izbora postaviti svoje kandidate na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između stranaka i ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga, lobističkih klika i dr. Termin partija (prema lat. pars, genitiv partis: dio), koji je uvriježen u svjetskim jezicima (engl. party, franc. parti, njem. Partei), znači da partije nastaju kao dijelovi pluralističke cjeline i da izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva. Istodobno moraju biti sposobne za neparcijalan pristup cjelini, te vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice. Uloga i važnost stranaka se u demokratskima političkim sustavima tradicionalno opisuju znanim diktumom E. E. Schattschneidera: »Političke stranke stvaraju demokraciju i moderna je demokracija nezamisliva bez stranaka.«

I. Nastanak

U predmoderno doba bilo je oblika udruživanja pojedinaca što su nalikovali na stranke – sekti, klanova, klika, kamarila, struja, frakcija – poput gvelfa i gibelina u srednjovjekovnome Rimu, jakobinaca i žirondinaca u Francuskoj, vigovaca i torijevaca u Engleskoj, itd. Stranke su proizvod modernizacije zapadnih društava u XVIII. i XIX. stoljeću. Tri su glavne teorije o nastanku političkih stranaka: institucionalistička, historijska i modernizacijska. Institucionalisti dokazuju da su prve moderne stranke nastale unutar političkih institucija. Širenjem biračkoga prava na mase, parlamentarne su elite shvatile da ubuduće mogu opstati samo ako pridobiju glasove birača na izborima. Zato su se članovi parlamenta povezivali u posebne skupine, osnivali lokalne odbore za izbore i uspostavljali trajne veze s njima. Tako su nastale prve moderne građanske stranke, poput Liberalne i Konzervativne stranke u Velikoj Britaniji ili Demokratske i Republikanske stranke u SAD-u. Političke stranke nastaju i unutar društvenih institucija ili na njihov poticaj: sindikati potiču nastanak socijalističkih, socijaldemokratskih i komunističkih stranaka, poljoprivredne zadruge nastanak seljačkih i agrarnih stranaka, crkve i vjerske organizacije nastanak demokršćanskih, a udruženja slobodnih zidara nastanak liberalnih stranaka itd. Prema historijskim su teorijama stranke nastale kao odgovor političkih elita na suočavanje s ekonomskim, socijalnim, političkim, vojnim i upravnim problemima što su se pojavili tijekom procesa nacionalnih integracija i uspostave modernih nacionalnih država. Elite su stvarale stranke kao institucije koje mogu pridonijeti nacionalnoj integraciji, osigurati legitimnost nacionalne države i političkoga režima što je nastao s njom te udovoljiti zahtjevima masa za povećanom političkom participacijom. Prema modernizacijskim teorijama, stranke su proizvodi industrijalizacije i urbanizacije društva, sekularizacije i demokratizacije politike, centralizacije i profesionalizacije državne uprave i ostalih oblika društvene i političke modernizacije. To je potaknulo zahtjeve širokih slojeva pučanstva za sudjelovanjem u političkim procesima, a stranke su bile organizacijski oblici koji su omogućivali uključivanje i integriranje masa u moderni politički poredak. U svim se pristupima poopćavanje biračkoga prava i razvoj kompetitivnih izbora smatraju ključnima za nastanak i razvoj modernih političkih stranaka.

II. Evolucijski tipovi

Tijekom povijesti mijenjale su se funkcije, organizacijski oblici, društveni i politički položaj stranaka. Elitne, honoracijske, kadrovske ili okvirne stranke bile su najstariji oblik stranaka, a nastale su u XIX. stoljeću u uvjetima cenzusnoga biračkoga prava i ograničenih mogućnosti političke participacije općenito. Bile su mala i zatvorena udruženja pripadnika »duhovne aristokracije«, društvenih honorata ili uglednika, koji su svoj društveni status stekli podrijetlom ili osobnim zaslugama: pripadnika slobodnih i duhovnih profesija (odvjetnika profesora, liječnika, pisaca, novinara, svećenika i dr.), državnih namještenika (sudaca, diplomata, visokih činovnika i dr.) te članova višega gospodarskoga staleža (veleposjednika, bankara, tvorničara, trgovaca i dr.). Članstvo je bilo malobrojno, unutarnja organizacijska struktura i djelatnost slabe, ideološki profil i program neizgrađeni, financiranje privatno, a veze među članovima osobne. Elitna se stranka aktivirala uglavnom samo u doba izbora nastojeći osigurati izbor svojih kandidata u parlament. Elite su posve kontrolirale stranačke poslove na svojem izbornome području, a s drugim su elitama surađivale gotovo isključivo u nacionalnim parlamentima.

Masovne političke stranke počele su se razvijati početkom XX. stoljeća u uvjetima masovne industrijalizacije i urbanizacije društva, poopćavanja biračkoga prava i ukidanja zakonskih ograničenja u slobodnome političkom organiziranju radničke klase. Svoju političku snagu temelje na masovnom i dobro organiziranome članstvu, sigurnim financijskim izvorima iz članarina, čvrstoj i formaliziranoj unutarnjoj organizaciji, jasnom ideološkom i programskom profilu, povezivanju sa srodnim sindikalnim, vjerskim i drugim društvenim organizacijama s pomoću kojih prodiru u sve pore društva te na sustavnoj i obuhvatnoj djelatnosti i u neizbornim razdobljima. Razvijaju se kao funkcionalna sredstva izražavanja interesa pojedinih društvenih klasa i slojeva, koje artikuliraju u svojim programima, te pred državom istupaju kao njihovi »agenti«. Svoje programe nastoje ostvariti stjecanjem što većega broja glasova birača, pa su izborni rezultati glavni pokazatelji njihove snage. No glavni im je cilj da nakon osvajanja političke vlasti ostvare svoju politiku (policy-seeking party). Povijesnim prototipom moderne masovne stranke smatra se Socijaldemokratska stranka Njemačke, koja je poslužila kao organizacijski i akcijski uzor većini radničkih, ali i građanskih masovnih stranaka u XX. stoljeću.

Narodne ili catch-all stranke razvijaju se u uvjetima gospodarskoga rasta i jačanja socijalne države, slabljenja tradicionalnih kolektivnih identiteta te razvoja masovnih medija sredinom XX. stoljeća, napose nakon II. svjetskoga rata. Nemaju društveno »pripisanu« klasnu klijentelu, nego se obraćaju svim kategorijama birača, usmjerene su na artikuliranje općih nacionalnih, a ne posebnih socijalnih interesa, a masovnu potporu birača nastoje zadobiti agresivnom izbornom promidžbom. Odlikuju ih smanjenje važnosti ideologije u stranačkome životu nasuprot političkomu pragmatizmu, jačanje uloge i utjecaja vođa i vodstva nasuprot članstvu, slabljenje značaja pojedinačnih članova i posebne socijalne ili denominacijske klijentele nasuprot pridobivanju birača iz svih slojeva stanovništva te otvaranje prema različitim interesnim skupinama i povezivanje s njima. Tipičan su primjer stranaka usmjerenih poglavito na dobivanje što više glasova birača (vote-seeking party). Dok su masovne stranke bile tipični »agenti društva« pred državom, narodne stranke zadržavaju tu ulogu, ali istodobno preuzimaju i ulogu »agenata države« u civilnome društvu. One više ne zastupaju samo interese društva pred državnom birokracijom, nego promiču i brane politiku državne birokracije u društvu. Čvršća povezanost s državom i preuzimanje uloge »državnog agenta« u društvu izražava se i ozakonjenjem javnoga financiranja stranaka, pa glavni izvori financiranja postaju državni proračuni.

Kartelske ili profesionalne biračke stranke oblikuju se postupno u suvremenome postindustrijskome društvu od 1970-ih. Njihov je razvoj uvjetovan promjenom odnosa između društva i države, ali i mijenjanjem odnosa između političkih stranaka i države. Od tradicionalnih posrednica između društva i države, sve više postaju poveznice sve isprepletenijih područja društva i države. Istodobno se sve čvršće vezuju uz državu te naglašenije nego prije nastupaju kao »agenti države« u društvu. Na suvremenu ulogu stranaka su ponajviše utjecali promijenjeni uvjeti izbornoga natjecanja: kako birači na političkome tržištu mogu birati među mnogim stranačkim ponudama, stranke se nastoje organizirati kao politički karteli, koji su usmjereni poglavito na što uspješniju »ponudu« i »prodaju« svojih političkih programa, sadržaja i kandidata. Kako bi bile uspješne u tome, one posve profesionaliziraju i kapitalno intenziviraju svoje izborne kampanje, stranačka se vodstva osamostaljuju, profesionaliziraju i specijaliziraju za određena područja djelovanja, odlučivanje se centralizira u stranačkome vodstvu, članstvo se posve marginalizira i umnogome izjednačuje s nečlanovima, koji dobivaju gotovo jednaka prava kao primjerice na stranačkim predizborima kandidata za opće izbore. Kartelska stranka usmjerena je poglavito na stjecanje položaja u državnome aparatu i političkome sustavu, kako bi mogla provesti svoju politiku (office-seeking party). Potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća nastali su novi oblici političkih organizacija koji su se umnogome razlikovali od postojećih stranaka. Izdvajaju se prezidencijalističke i nišne stranke. Prezidencijalističke stranke nastale su u sklopu opće prezidencijalizacije politike, političkih procesa koje su obilježili snažna usredotočenost na političke vođe i povećanje njihove moći u trima bitnim političkim arenama – izborima, strankama i izvršnoj vlasti. Prezidencijalizacija politike počinje u strankama, i to tako da izabrani vođe »monarhijski« zavladaju postojećim strankama ili da moćni pojedinci osnuju vlastite stranke koje tretiraju kao »osobno vlasništvo« i sredstvo postizanja osobnih ciljeva. Odatle se širi na izbore u kojima se stranka ustrojava kao »superizborni odbor« (A. Panebianco), potpuno usredotočen na pobjedu ili osvajanje što više glasova. Pritom se izbori nastoje pretvoriti u plebiscit o premijerskome kandidatu, koji u kampanji gotovo potpuno supstituira stranku i komunicira s biračima izravno putem medija bez posredovanja stranačkih tijela. Takav se obrazac djelovanja iz izbora prenosi u izvršnu vlast, u kojoj premijer koncentrira moć u svojim rukama, smanjuje ulogu i važnost ministara, ministarstava i kabineta uopće, preuzima ključnu funkciju u oblikovanju javnih politika, povećava vlastito osoblje i financijska sredstva, intenzivno radi na oblikovanju javnoga mnijenja i sl. Prezidencijalističkim strankama svojstveno je minimaliziranje uloge članstva i stranačkih tijela, potpuna centralizacija moći u rukama vođe, zapostavljanje ideologije i programa stranke, uvođenje personalnih obrazaca političke komunikacije s javnošću, personaliziranje mandata, legitimiranje položaja unutarstranačkim plebiscitima, itd. Prezidencijalizacija je zahvatila ideološki raznorodne stranke, od laburista i socijalista do konzervativaca i demokršćana. U tu se široku kategoriju često ubrajaju i tzv. korporacijske stranke, tj. stranke ustrojene prema uzoru na privredne korporacije, koje se na političkome tržištu žele ponašati jednako kao što se korporacije ponašaju na ekonomskome, te ideologija i organizacija služe što boljoj prodaji vlastite »robe«. Kako imaju i mnoga obilježja kartelskih stranaka, nerijetko se tretiraju kao njihov podtip. Najpoznatiji je primjer bila Naprijed, Italijo (Forza Italia) S. Berlusconija. Nišne stranke krovni je naziv za političke organizacije koje se formiraju izvan glavne stranačke struje, u svojevrsnim nišama, po čemu su i dobile ime. Različitih su ideoloških i programskih usmjerenja, ali ih povezuje to što se primarno usredotočuju na mali broj novih, neekonomskih pitanja i nastoje dobiti glasove birača na temelju svojeg odnosa prema njima: etničke i regionalističke stranke usredotočene su na decentralizaciju i regionalizaciju, ekološke na zaštitu okoliša, radikalne desne na protuimigracijsku politiku, itd. Status im nije fiksiran pa mogu evoluirati u glavnostrujaške stranke, bilo zato što samostalno šire svoje tematske interese bilo zato što velike stranke preuzimaju njihove programske sadržaje te ih tjeraju da se bave i drugim pitanjima, kao što se dogodilo njemačkim Zelenima koje neki autori smatraju prototipom nišne stranke. Lawrence Ezrow primjerice dijeli sve suvremene stranke na dva temeljna tipa: glavnostrujaške (mainstream parties) i nišne stranke (niche parties).

III. Funkcije

Funkcije političkih stranaka strukturiraju se prema trima glavnim područjima njihova djelovanja. Prvo, na izborima stranke nude svoje političke programe i kandidate biračima, informiraju ih, educiraju i mobiliziraju da na njima sudjeluju i glasuju za određenu političku opciju, razvijaju lojalnost građana prema sebi, ali i prema demokratskome političkome poretku uopće. Drugo, političke su stranke organizacije što djeluju i u neizbornim razdobljima, zadužene su za regrutaciju i selekciju političke elite, artikulaciju interesa svojega biračkoga tijela u određene programske sadržaje i javne politike, agregaciju posebnih interesa pojedinih društvenih skupina putem akomodacije i kompromisa s drugim akterima u obuhvatne programe na temelju kojih nastoje osvojiti vlast i vladati. Treće, stranke na vlasti odgovorne su za organizaciju i djelovanje zakonodavne i izvršne vlasti, ali i političke oporbe kao alternative postojećoj vlasti, oblikovanje i provedbu javnih politika, kontrolu javne uprave i čuvanje stabilnosti političkoga poretka.

IV. Odnosi u strankama

Dva su oprečna pristupa unutarnjem uređenju stranaka. Prema prvome pristupu, stranke su privatna udruženja građana koja imaju pravo slobodno odabrati kako će biti iznutra uređene te na to ne smiju utjecati izvanjski akteri, uključujući državu. Iz opće je perspektive nevažno kako su stranke ustrojene i organizirane, demokratski ili nedemokratski, jer politička demokracija »nije zbroj mnogo malih demokracija« (G. Sartori). Usto, zakonsko uređenje unutarnjih odnosa vodilo bi k preobrazbi stranaka iz privatnih udruženja u poludržavne agencije ili javne ustanove. Prema drugome pristupu, stranke su moćni politički akteri kojih priroda bitno utječe na to kako djeluju u javnome političkome životu i političkome sustavu. K tome, financiraju se javnim novcem pa građani imaju pravo tražiti da načela na kojima je izgrađen demokratski politički sustav primijene i na sebe. Države bi stoga normativno trebale utvrditi makar opća načela njihova unutarnjeg uređenja i djelovanja koja su u vezi s raspodjelom moći u strankama. Modeli unutarnjeg uređenja najočitiji su u načinima na koje su uređena dva ključna pitanja: odabir stranačkih kandidata za opće izbore i izbor stranačkoga vodstva.

Selekcija kandidata za opće izbore najvažnija je politička funkcija stranaka. Taj postupak može biti uređen: (a) državnim zakonima, kao što su u SAD-u uređeni predizbori (primaries), a u nekim europskim demokracijama, kao u Njemačkoj, zakonski su zadana opća načela selekcijskoga postupka; (b) statutima ili drugim stranačkim aktima, kao u većini demokracija. Više je tipologija selekcijskih postupaka. Maurice Duverger razlikovao je samo stranačke predizbore i investituru, tj. imenovanje kandidata u stranačkim tijelima. Michael Gallagher i Michael Marsh proširili su tipologiju na predizbore, izbor kandidata u stranačkim organizacijama u izbornim okruzima, u nacionalnim izvršnim tijelima, u internim stranačkim skupinama te od strane vođe. Reuven Hazan i Gideon Rahat razlikuju pet temeljnih oblika selekcije kandidata: (a) biraju ih svi birači koji imaju pravo glasa na općim izborima, (b) biraju ih registrirani članovi stranke, (c) biraju ih stranački delegati na zasjedanjima redovitih stranačkih tijela (kongresa, sabora, konvencija i sl.) ili na tijelima koja se posebno sazivaju kako bi izabrala kandidate za opće izbore, (d) biraju ih stranačke elite smještene u formalna tijela (komitete, odbore i sl.) ili okupljene u neformalne skupine, (e) bira ih vođa stranke. Kako tipologiju određuju vrste selektorata, zasnovana je samo na načelu inkluzivnosti selekcijskoga postupka. No to nipošto nije jedino važno mjerilo vrednovanja selekcijskoga postupka. Vrednovati bi ga trebalo i prema tome koliko uvažava načela kompetitivnosti i reprezentativnosti. Najinkluzivniji postupci, selekcija glasovanjem birača i članova, mogu biti vrlo nekompetitivni i nereprezentativni, ako se natječe malo kandidata i ako među izabranim kandidatima nema predstavnika značajnih društvenih skupina (žena, vjerskih i etničkih manjina, pojedinih regija, ruralnoga stanovništva i dr.). Stoga u dizajniranju selekcijskoga postupka ne bi trebalo apsolutizirati načelo inkluzivnosti na štetu ostalih načela, a što se može izbjeći uvođenjem posredničkih tijela između najširega selektorata i najviših stranačkih tijela koja bi vodila računa o kompetitivnosti i reprezentativnosti postupka.

Stranačka vodstva mogu se birati: (a) u otvorenim predizborima u kojima sudjeluju svi zainteresirani birači neke stranke, (b) u zatvorenim predizborima u kojima sudjeluju samo registrirani članovi stranke, (c) na stranačkim kongresima ili drugim skupovima gdje sudjeluju samo izaslanici/delegati koje mogu birati članovi lokalnih stranačkih organizacija ili njihova vodstva, (d) u parlamentarnim klubovima stranaka, (e) unutar stranačkih elita, odnosno najužih središnjih stranačkih tijela (predsjedništva, glavni odbori i sl.), (f) od strane pojedinca (»otac utemeljitelj« stranke, »duhovni vođa«, prethodni vođa i sl.). Ti su obrasci izbora svrstani prema načelu uključivosti, od najinkluzivnijih do najekskluzivnijih. Kao i pri odabiru stranačkih kandidata za opće izbore, veća uključivost ne mora se poklapati s drugim vrijednostima koje su važne u izborima, kao što su kompetitivnost i odgovornost: primjerice u izborima u kojima vodstvo biraju birači ili članovi može se natjecati samo jedan kandidat i ne mora postojati demokratski mehanizam opoziva vođe prije isteka mandata.

Tim dvama pitanjima sve se češće dodaje i pitanje utjecaja članova na oblikovanje javnih politika u strankama, jer se smatra da stranke moraju stvoriti organizacijske uvjete u kojima će članovi moći izražavati svoje preferencije i u kojima će se te preferencije uobličavati u javne politike. Članovi mogu utjecati na te procese izravno tako što će: (a) glasovati za kandidate koji zastupaju određene javne politike ili sudjelovati u radnim skupinama ili forumima za oblikovanje javnih politika, (b) utjecati preko delegata i predstavnika na stranačkim skupovima i u stranačkim tijelima koji moraju poštovati stroge naputke članstva o tome kakve će javne politike zagovarati ili samostalno suditi o tome što su interesi i preferencije članstva, (c) sudjelovati u savjetodavnim tijelima koja raspravljaju o javnim politikama.

V. Politički i društveni položaj

U političkome položaju stranaka razlikuju se dvije faze. U XIX. stoljeću i u prvoj polovini XX. stoljeća stranke su djelovale kao izvanustavni akteri. Premda su slobodno djelovale i obavljale političku vlast, nisu bile ustavno priznate političke institucije. Prema tradicionalnome shvaćanju, vlast je bila predmet ustavnoga prava samo u obliku države i njezinih temeljnih institucija (državnoga poglavara, parlamenta, vlade, sudova i uprave). Osim toga, otpor njihovu priznanju bio je i ideološki motiviran, jer se konstitucionalizacija stranaka doživljavala kao legalizacija stranačke demokracije i stranačke države koje su protivne izvornomu modelu liberalnoga političkoga predstavništva. U drugoj polovini XX. stoljeća stranke su postale, eksplicitno ili implicitno, kategorije ustavnoga prava. Najprije su ušle u Ustav Islanda (1944), a potom u ustave Austrije (1945), Italije (1947), Njemačke (1949), Francuske (1958) i drugih država. I u Hrvatskoj su stranke upisane u prvi Ustav 1990. Oglednim primjerom konstitucionalizacije smatra se čl. 21 Temeljnoga zakona (Grundgesetz) SR Njemačke: »Stranke sudjeluju u oblikovanju političke volje naroda. Osnivaju se slobodno. Njihovo unutarnje određenje mora odgovarati demokratskim načelima. Moraju javno polagati računa o podrijetlu i korištenju svojih sredstava, kao i svojeg imutka.« Konstitucionalizacija stranaka općenito te precizno ustavno određenje njihove uloge i prirode uvjetovani su poraznim iskustvima s autokratskim režimima, u kojima su stranke bile zabranjene ili su djelovale kao nedemokratske političke organizacije. Zato su eksplicitno priznate upravo u ustavima onih europskih demokracija što su nastale nakon više desetljeća postojanja autokratskih političkih režima: Portugala (1977), Španjolske (1978), Hrvatske (1990), itd. Neki ustavi implicitno priznaju pravo na postojanje političkih stranaka posredovanjem jamstava slobode mišljenja, okupljanja i udruživanja. Ustavi tako formalno ostaju nestranački, a stranke postoje kao udruženja javnoga ili privatnoga prava, ili naprosto kao faktična udruženja. Stranke se, naime, »iza leđa ustava« pojavljuju u različitim državnim zakonima i pravnim aktima (izbornim zakonima, zakonima o javnim medijima, zakonima o financiranju stranaka, poreznim zakonima,općim civilnim zakonicima o udruženjima, poslovnicima parlamenata, itd.) npr. u Belgiji, Danskoj, Estoniji, Latviji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, itd. Mnoge države imaju posebne zakone o političkim strankama, a ogledan je primjer »stranačkoga zakonodavstva« Parteiengesetz SR Njemačke iz 1967.

VI. Financiranje stranaka

Na politički i društveni položaj, ali i na prirodu stranaka općenito znatno utječe način njihova financiranja. Dok su se elitne i masovne stranke financirale iz privatnih izvora, mahom članarina i pojedinačnih i institucionalnih donacija, narodne i osobito kartelske stranke se pretežno financiraju javnim, odnosno proračunskim sredstvima. Javno financiranje stranaka najprije je uvedeno u Kostariki (1954) i Argentini (1955), a zatim u SR Njemačkoj (1959), Austriji (1963), Francuskoj (1965), Švedskoj (1966), Finskoj (1967) i drugim zemljama. Na početku XXI. stoljeća u većini su se europskih demokracija, uključujući Hrvatsku, stranke financirale proračunskim novcem. Javno financiranje može biti izravno i neizravno. Najčešći su oblici izravnoga financiranja dodjeljivanje zakonski utvrđenih novčanih iznosa za svaki dobiveni glas ili osvojeni mandat svim strankama koje sudjeluju u izborima, samo onima koje prijeđu zakonski izborni prag ili osvoje zakonski propisan postotak glasova, kao i pokrivanje troškova izborne kampanje. Primjerice u Francuskoj je od 1990. stranka dobivala 44,21 euro za osvojeni mandat i 1,80 eura za osvojeni glas na parlamentarnim izborima. Stranke se neizravno financiraju poreznim olakšicama, dodjeljivanjem besplatna vremena za izbornu promidžbu u javnim medijima i dr. Ipak, to je bila i ostala prijeporna praksa. Protivnici tvrde da su stranke privatna udruženja građana koja se moraju financirati iz privatnih sredstava, pa ne postoji ozbiljan javni interes da ih financiraju svi građani. Karl-Heinz Naßmacher (Nassmacher) sažeo je negativne utjecaje državnih potpora strankama u tri hipoteze: (a) »hipoteza o okoštavanju«, prema kojoj državno financiranje povlašćuje etablirane stranke tako što znatno otežava uspon stranaka koje ne dobivaju državni novac; (b) »hipoteza o otuđenju«, prema kojoj državni novac utječe na slabljenje i kidanje veza stranačkih elita s članstvom i biračima, jer financijski i politički postaju neovisnije o njihovim članarinama, donacijama i volonterskome radu; (c) »hipoteza o oligarhiji«, prema kojoj koristi od takva financiranja ima stranačka elita koja je zaposjela vlast i javne položaje, a ne »stranka na terenu«. Pristaše pak ističu da je javno financiranje protukorupcijska mjera jer je mnogo transparentnije i stoga nekoruptivnije od privatnoga, da oslobađa stranke od izvanjskih utjecaja i pritisaka poslovnih udruženja, interesnih skupina, lobija i drugih donatora te ih preusmjerava od obveze vođenja računa o partikularnim privatnim interesima na služenje javnim interesima. Naposljetku, osim legalnih privatnih i javnih izvora, stranke su se financirale i ilegalnim davanjima, koja uključuju i nedopuštene privatne i institucijske donacije, što se sankcionira zatvorskim i novčanim kaznama, privremenim oduzimanjem građanskih prava i dr.

VII. Stranački sustav

Među različitim strankama uspostavlja se neka vrsta kompetitivne koegzistencije ili sustava interakcija što proistječe iz međusobnoga natjecanja u izborima i u političkome životu uopće. Ta »mreža kompetitivnih odnosa među strankama« (Douglas W. Rae) naziva se stranačkim sustavom. Na njegovo strukturiranje djeluju institucionalno-politički i socijalno-kulturni čimbenici. Od institucionalno-političkih čimbenika najutjecajnije je izborno pravo, napose izborni sustav kao njegov sastavni dio. Prema »zakonima« (postavkama) M. Duvergera, razmjerni i dvokružni većinski modeli izbora potiču nastanak višestranačkih sustava, a jednokružni većinski model utječe na oblikovanje dvostranačkoga sustava. Kombinirani modeli proizvode učinke i većinskih i razmjernih izbora, ovisno o tome prevladavaju li u njihovoj »konstrukciji« elementi većinskih ili razmjernih izbornih sustava: npr. ako se više zastupnika bira prema pravilu većine, izraženije su tendencije koncentracije političkih snaga i obratno. Od socijalno-kulturnih čimbenika najveći utjecaj na strukturu stranačkoga sustava imaju društveni rascjepi kao oblici teritorijalne i funkcionalne polarizacije stanovništva oko različitih interesa, vrijednosti i identiteta. Prema klasičnoj teoriji Steina Rokkana i Seymoura M. Lipseta, industrijske i nacionalne revolucije od XVI. do XX. stoljeća proizvele su rascjepe između središnje i perifernih kultura, nacionalne države i u njoj povijesno etablirane crkve, sela i grada, te rada i kapitala. Oni su podijelili stanovništvo modernih društava u suprotstavljene i sukobljene interesne skupine koje su se politički vezale uz političke stranke što su se programski profilirale kao njihovi društveni agenti pred državom. Poslije su nastajale nove teorije rascjepa koje su nastojale izraziti socijalno-politička pregrupiranja stanovništva uzrokovana tehnološkim, gospodarskim, političkim i kulturnim promjenama u postindustrijskim društvima. Među njima je najpoznatiji polarizacijski obrazac materijalizam –postmaterijalizam (Ronald F. Inglehart), prema kojem je »vrijednosna revolucija« u postindustrijskim društvima uzrokovala podjelu stanovnika na »materijaliste«, koji ostaju privrženi tradicionalnim vrijednostima rada, reda i materijalne sigurnosti, i »postmaterijaliste«, koji preferiraju pripadanje, poštovanje i samoozbiljenje pojedinaca.

Nema jedinstvene klasifikacije ili tipologizacije stranačkih sustava. Pionirsku tipologizaciju izradio je Maurice Duverger koji je sve stranačke sustave svrstao prema prema broju stranaka na jednostranačke, dvostranačke i višestranačke. Nije diferencirao široku kategoriju višestranačkih sustava smatrajući da postoji mnogo oblika koji maju od tri do neutvrdiva broja stranaka. Najutjecajniju tipologiju stranačkih sustava izradio je Giovanni Sartori. Pošao je od pretpostavke da broj stranaka ne može biti jedino mjerilo tipologiziranja stranačkih sustava. U konstrukciji tipologije nije dostatno pobrojiti sve stranke koje postoje, nego je presudno razdvojiti relevantne stranke od nerelevantnih. Neku stranku relevantnom ne čini samo njezina snaga nego i koalicijski i ucjenjivački potencijal koji posjeduje, a koji joj omogućuje da utječe na to tko će sastaviti vladu i kakva će biti njezina uloga u njoj. Kombinacijom različitih kriterija Sartori je oblikovao sedam tipova stranačkih sustava: jednostranački sustav (sva je vlast koncentrirana u jednoj stranci, koja je ujedno i jedina stranka kojoj je dopušteno djelovanje; suvremeni su primjeri komunističke partije Kine, Kube i Sjeverne Koreje), sustav s hegemonijskom strankom (formalno postoji više stranaka, ali samo jedna stranka ima vlast i održava je nedemokratskim sredstvima; najpoznatiji je primjer Revolucionarna institucionalna stranka koja je vladala Meksikom od 1929. do 2000), sustav s predominantnom strankom (postoji više stranaka koje se natječu na slobodnim i kompetitivnim izborima, ali jedna stranka stalno dobiva većinu glasova i ostaje na vlasti; primjeri su Indijski nacionalni kongres od 1947. do kasnih 1960-ih i Liberalnodemokratska stranka Japana do početka 1990-ih), dvostranački sustav (dvije se stranke izmjenju na vlasti, a stranački je sustav slabo fragmentiran, ideološki nepolariziran i kompetitivno centripetalan; primjeri su stranački sustavi SAD-a i Velike Britanije do 2010. kada je u vladu ušla treća, Liberalna stranka), umjereni pluralistički sustav (postoji više od dvije i manje od pet stranaka, a sustav je umjereno fragmentiran, slabo ideološki polariziran i kompetitivno centripetalan; primjeri su stranački sustavi Njemačke, Švedske, Norveške i dr.); polarizirani stranački sustav (u njem djeluju protusustavske stranke koje ne prihvaćaju postojeći politički poredak, što sustav čini krajnje ideološki polariziranim i kompetitivno centrifugalnim; klasični su primjeri Weimarska Njemačka 1919–33. i Četvrta Republika u Francuskoj 1946–58); ekstremni pluralistički sustav (postoji mnogo stranaka, sustav je vrlo fragmentiran, ali nije nužno i krajnje ideološki polariziran i kompetitivno centrifugalan; takvi su stranački sustavi Nizozemske, Izraela i još nekih zemalja); atomizirani stranački sustav (postoji toliko malih, kratkovječnih stranaka da se teško može govoriti o sustavu u strogom smislu te je posrijedi više rezidualna kategorija; približio mu se stranački sustav Indije nakon raspada Indijskoga nacionalnoga kongresa, kao i neke stare i novije demokracije). Pripadnost pojedinih stranaka ideološkim »stranačkim obiteljima«, families spiritual, utječe na prirodu stranačkih sustava. Klaus von Beyme razlikuje devet glavnih stranačkih obitelji: liberalnu, konzervativnu, socijalističku/socijaldemokratsku, kršćanskodemokratsku, komunističku, agrarnu, regionalnu i etničku, desnu ekstremističku i ekološku. Neki autori smatraju da bi zbog uspona vjerskih stranaka u mnogim dijelovima svijeta tomu trebalo dodati posebnu obitelj religijskih stranaka.

VIII. Budućnost stranaka

Otkako su nastale, stranke ne samo da su bile podvrgnute najoštrijim kritikama nego im se i stalno pretkazivala brza propast. Nasuprot teorijama propasti oblikovale su se teorije transformacije koje tvrde da su stranke uspijevale prebroditi sve krize tako što su mijenjale ideologiju, politiku i organizaciju. I suvremene rasprave obilježuje sučeljavanje zagovornika tih dvaju pristupa. Zagovornici prvoga pristupa tvrde da je kriza političkih stranaka dublja nego ikad prije te da bi trebalo ozbiljno razmišljati o dizajniranju »demokracije bez stranaka«. U prilog svojoj tezi nude mnoštvo empirijskih dokaza: radikalno smanjenje broja članova, a time i dobrovoljnih priloga iz kojih su se stranke financirale ili sufinancirale; slabljenje identifikacije građana, napose mlađih naraštaja, s etabliranim strankama, ali i novima, te posljedična velika izborna volatilnost; smanjenje ideoloških i programskih razlika među strankama, što suzuje mogućnosti stvarnoga političkog izbora birača i povećava njihovu ravnodušnost, ciničnost i odbojnost prema strankama, izborima i politici uopće; vrlo visoko nepovjerenje građana u političke stranke u svim zemljama, čak i u onima u kojima su one razmjerno nova politička pojava, kao i u njihove vođe koji slove kao osobe »koje vladaju, ali više ne predstavljaju«, što implicira kidanje veza između onih koji vladaju i onih kojima se vlada; zamašan prijenos nepovjerenja s političkih stranaka na druge institucije u kojima djeluju, ponajprije na parlamente i vlade; povećanje broja nestranačkih i protustranačkih kandidata u izborima, kao i povećanje broja svestranačkih vlada i nestranačkih ministara u vladama. Zagovornici drugoga pristupa nastoje kontekstualizirati i relativizirati te empirijske činjenice te pokazati kako je riječ o samo još jednoj fazi transformacije stranaka. Mnogobrojno članstvo pripisuje se samo masovnim strankama kao historijskomu tipu koji je dominirao od kasnoga XIX. stoljeća do polovine XX. stoljeća. Čak ni u tom razdoblju ono nije bilo norma pa u mnogim zemljama, kao u SAD-u, stranke nikad nisu imale masovno članstvo. I u zemljama u kojima su djelovale prave masovne stranke, mnogobrojno je članstvo umnogome nastajalo »neizravnim učlanjivanjem«, tj. kolektivnim pristupanjem različitih udruženja i organizacija strankama. Britanska Laburistička stranka, primjerice, masovno je članstvo dugovala kolektivnom pristupanju sindikata i raznih socijalističkih udruženja; štoviše, pojedinačno učlanjivanje nije bilo ni moguće do 1918., a na vrhuncu omasovljenja 1952. imala je oko milijun izravnih članova i oko tri milijuna neizravnih. Masovne su stranke odavno zamijenile narodne i kartelske stranke u kojima ne postoji »prisilno« kolektivno članstvo i u kojima je uloga članova općenito manje važna. Neke suvremene stranke uopće nemaju članova, kao nizozemska Stranka slobode u kojoj je jedini član njezin utemeljitelj Geert Wilders, Lega dei Ticinesi u Švicarskoj ili talijanska Forza Italiakoja je u prvoj fazi umjesto članova imala klubove podupiratelja. Članstvo ne jamči izborni uspjeh stranaka jer nije ni demografski (dobno, spolno, obrazovno, socijalno) ni ideološki reprezentativno za biračko tijelo: pretežno je muško, starije, obrazovanije, socijalno situiranije i ideološki radikalnije od birača. Na smanjenje članstva utjecali su i mnogi kontekstualni uvjeti, poput propasti masovnih komunističkih partija i njihovih sukcesorskih organizacija u mnogim postkomunističkim zemljama. Promijenilo se i shvaćanje članstva koje je postalo mnogo otvorenije pa su uvelike izblijedjele razlike između članova i pristaša stranke (ni jedni ni drugi ne plaćaju članarinu, i jedni i drugi mogu sudjelovati u izborima stranačkoga vodstva i kandidata za opće izbore i sl.). Neke su suvremene stranke toliko decentralizirane da nemaju evidenciju o ukupnome članstvu, a neke taje broj članova smatrajući to svojom unutarnjom stvari. Izborna volatilnost izraz je pak društvenih promjena koje uzrokuju nestajanje tradicionalnih rascjepa, osobito klasnih i vjerskih, i nastajanje novih oblika polarizacije. Nestajanje ili slabljenje rigidnih socijalnih podjela uzrokuje slabljenje tradicionalnih grupnih identiteta koji su određivali vezivanje velikih skupina birača uz pojedine stranke; naime, stranačko je članstvo bilo izraz socijalnog identiteta. Sukladno bržim društvenim promjenama, novi su identiteti nestalniji i promjenjiviji te se birači u izborima ponašaju pragmatičnije i nepredvidljivije. Nadalje, važnost novih nestranačkih ili protustranačkih aktera u izborima i politici uopće relativiziraju podatci o tome da oni brzo nastaju, neki se brzo parlamentariziraju, čak i sastavljaju vlade, ali i jednako brzo propadaju i nestaju iz stranačkoga krajolika pojedinih zemalja.

Afganistan

Početkom 2000-ih započela je ograničena demokratizacija (parlamentarni izbori 2005. i 2010). Do kraja 2012. registrirano je oko 80 političkih stranaka, pretežno islamističkih. Mnoge od njih nastaju od prijašnjih mudžahedinskih vojno-političkih organizacija – Islamsko društvo (Jamiat-e-Islami), Islamska stranka (Hezb-e Islami), Islamski savez (Ittihad-i Islami), Nacionalni islamski pokret (Jombesh-e Melli Islami) i dr. Uz njih su među utjecajnima i Nova afganistanska stranka (Hezb-e Afghanistan-e Newin), Nacionalna islamska fronta Afganistana (Mahaz-e Melli Islami Afghanistan), Stranka islamskoga jedinstva (Hezb-e Wahdat-e Islami) i dr. Velik broj stranaka uključen je u koalicije (Nacionalni savez, Ujedinjena nacionalna fronta, Vijeće za suradnju političkih stranaka i koalicija i dr.). Etnička i plemenska povezanost ostala je važan činitelj političkog organiziranja.

Albanija

Socijalistička stranka Albanije (Partia Socialiste e Shqipërisë – akronim PS), osnovana 1991., stranka je ljevice. Sljednica je Albanske radničke stranke (Partia e Punës e Shqipërisë), vladajuće tijekom komunističkoga razdoblja (1946–91). Pobijedila je na prvim višestranačkim izborima 1991., no pod pritiskom javnosti bila je prisiljena stvoriti vladajuću koaliciju s Demokratskom strankom Albanije. Na ponovljenim izborima 1992. bila je poražena; ponovno je bila na vlasti 1997–2005. Predvodeći koaliciju, pobijedila je na izborima 2013. Na izborima 2017. osvojila je apsolutnu parlamentarnu većinu. Tijekom 1991–2005. stranku je vodio Fatos Nano (premijer 1991., 1997–98. i 2002–05); od 2005. stranku vodi Edi Rama (premijer od 2013., reizabran 2017). Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska stranka Albanije (Partia Demokratike e Shqipërisë – akronim PD), osnovana 1990., stranka je desnoga centra. Bila je dio vladajuće koalicije 1991. Pobijedila je na izborima 1992. te je vladala do 1997. Predvodeći koalicijski savez (dobiveni izbori 2005. i 2009), ponovno je bila na vlasti 2005–13. Osnivač stranke bio je Sali Berisha (predsjednik republike 1992–97., premijer 2005–13). Nakon izbora 2017. vodeća je oporbena stranka. Članica je Europske narodne stranke i Demokršćanske internacionale. Socijalistički pokret za integraciju (Lëvizja Socialiste për Integrim – akronim LSI), osnovan 2004 (odvajanjem od PS-a), socijaldemokratska je stranka. Sudjeluje u koalicijskim vladama s PD-om (2009–13) i PS-om (2013–17). Nakon izbora 2017. na trećem je mjestu po broju zastupničkih mandata.

Alžir

Fronta nacionalnog oslobođenja (Front de libération nationale – akronim FLN), osnovana 1954. Zastupa ideje socijalizma i panarabizma. Pobijedila je na izborima 1962., a do 1989. bila je jedina legalna stranka. Izbornu pobjedu (1991) Islamske fronte spasa (Front islamique du salut – akronim FIS, osnovane 1989), islamističke stranke koja se zauzimala za uvođenje šerijatskoga prava, vlada FLN-a nije priznala te je zabranila djelovanje vjerski utemeljenih stranaka. FIS-ovo geriljsko djelovanje dovelo je do pada vlade (1992) i vlasti vojne hunte. Nakon izbora 1997. FLN je bio dio koalicijske vlade, a nakon izbora 2002. vlada u koaliciji s RND-om. Na vlasti je i nakon izbora 2012. Nacionalno okupljanje za demokraciju (Rassemblement national pour la démocratie – akronim RND), osnovana 1997., stranka je centra. Pobijedila je na izborima 1997., a nakon izbora 2002. u vladajućoj je koaliciji s FLN-om, u kojoj je i danas.

Andora

Liberalna stranka Andore (Partit Liberal d’Andorra – akronim PLA), osnovana 1992., stranka je desnoga centra. Nakon izbora 2011. nalazi se na vlasti. Članica je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Socijaldemokratska stranka (Partit Socialdemòcrata – akronim PS), osnovana 2000., stranka je lijevoga centra. Nakon izbora 2011. nalazi se u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale.

Angola

Narodni pokret za oslobođenje Angole (Movimento Popular de Libertação de Angola – akronim MPLA), osnovan 1956., stranka je ljevice. Predvodio je borbu protiv portugalske vlasti. Agostinho Neto, jedan od osnivača i vođa MPLA-a, bio je predsjednik republike 1975–79; potom ga je zamijenio José Eduardo dos Santos (do 2017). Nakon demokratizacije vladajuća je stranka (od prvih izbora 1992), a pobjeđuje i na sljedećim izborima (2008., 2012. i 2017); iz redova MPLA-a je predsjednik João Lourenço (od 2017). Član je Socijalističke internacionale. Nacionalni savez za potpunu neovisnost Angole (União Nacional para a Indepêndencia Total de Angola – akronim UNITA), osnovan 1966., konzervativna je stranka. Nastao je kao vojno-politička organizacija suprotstavljena MPLA-u. Osnivač i vođa Jonas Svaminbi bio je na čelu UNITA-a sve do smrti 2002. Oporbena je stranka od izbora 1992 (potom ponovno vodi oružanu pobunu do 2002); ostala je u oporbi i nakon izbora održanih početkom 2000-ih. Član je Demokršćanske internacionale.

Antigva i Barbuda

Laburistička stranka Antigve (Antigua Labour Party – akronim ALP), osnovana 1946., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je bila od 1981. do 2004., kada je prešla u oporbu. Ponovno je na vlasti od sredine 2014. Ujedinjena napredna stranka (United Progressive Party – akronim UPP), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem triju stranaka te je bila na vlasti od 2004–14.

Argentina

Stranka pravde (Partido Justicialista – akronim PJ), osnovana 1945., populistička je stranka. Bila je na vlasti za vladavine svojega osnivača J. D. Peróna (1946–55., 1973–76), odatle kolokvijalni naziv peronisti. Za vlasti vojne hunte bila je zabranjena, ali je imala veliki utjecaj u narodu. Od kraja 1980-ih vodeća je stranka u Kongresu. Iz njezinih redova bili su predsjednici Carlos Saúl Menem (1989–99), Eduardo Duhalde (2002–03), Néstor Kirchner (2003–07) i Cristina Férnandez de Kirchner (2007–15). Pod vodstvom supružnika Kirchner, PJ se politički usmjerava k lijevom centru, što izaziva stranačke podjele (izdvajaju se tzv. savezni peronisti). Vodeća je stranka u koalicijskom savezu Fronta za pobjedu (Frente para la Victoria – akronim FPV), osnovanom 2003., koji nakon izbora 2015. ima većinu u zastupničkom domu (do 2010. FPV je predvodio Néstor Kirchner, a potom ga vodi Cristina Férnandez de Kirchner). PJ je član Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Radikalni građanski savez (Unión Cívica Radical – akronim UCR), osnovan 1890., stranka je lijevoga centra. Prvu je vladu sastavio 1916., a s vlasti je svrgnut pučem 1930. Nakon II. svjetskoga rata UCR je bio oporba peronističkomu režimu, a tijekom vlasti vojne hunte (1955–73) bio je u ilegali. Vođa UCR-a, R. Alfonsín bio je prvi demokratski izabran predsjednik države (1983–89). U koalicijskoj vladi bio je od 1997. do ekonomske krize 2001. Nakon izbora 2005. UCR je bio u oporbi, gdje je i nakon izbora 2015 (vodeća je oporbena stranka). Član je Socijalističke internacionale. Republikanski prijedlog (Propuesta Republicana – akronim PRO), osnovan 2005. kao koalicijski savez, od 2010. stranka konzervativne orijentacije (desni centar). Predvodi ga Mauricio Macri (predsjednik republike od 2015). Među utjecajnim je oporbenim strankama (na izborima 2015. bio je u koaliciji s UCR-om).

Armenija

Republikanska stranka Armenije (Hayastani hanrapetakan kusaktsutiun – akronim HHK), osnovana 1990., stranka je desnoga centra. Od izbora 1995. vladajuća je stranka (predvodi koalicijske vlade); iz njezinih redova bili su predsjednici Robert Kočarjan (1998–2008) i Serž Sarkisjan (2008–18). Relativnu zastupničku većinu ostvaruje i na izborima 2017. Uspješna Armenija (Bargavadj Hayastan Kusaktsutyun – akronim BHK), osnovana 2004., stranka je desnoga centra; osnovana je na poticaj politički utjecajnog tajkuna Gagika Carukijana (Tsarukyana). Na izborima 2007., 2012. i 2017. druga je po broju parlamentarnih zastupnika (iza HHK). Savez Izlaz (YELK Dashink), osnovan je potkraj 2016. kao savez liberalnih i proeuropskih stranaka. S manjim brojem zastupnika (treći po redu, znatno iza HHK i BHK), ušao je u parlament nakon izbora 2017. i predvodio oporbu. Jedan od vođa saveza, Nikol Pašinjan (član vodstva stranke Građanski ugovor, osnovane 2015), postao je premijer u svibnju 2018 (nakon političke krize i odlaska s vlasti Serža Sarkisjana).

Australija

Australska laburistička stranka (Australian Labor Party – akronim ALP), osnovana 1890., stranka je ljevice. Prvi je put imala većinsku vladu 1910. Tijekom 1950-ih podupirala je politiku zabrane imigracije neeuropskoga stanovništva (White Australian Policy), a danas zastupa multikulturalizam, pravo na eutanaziju i pobačaj. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1910–22., 1929–39., 1941–49., 1972–75., 1983–96). Od izbora 1996. nalazila se u oporbi, no nakon izbora 2007. ponovno je na vlasti, gdje je ostala do izbora 2013. Članica je Socijalističke internacionale. Nacionalna stranka Australije (National Party of Australia – akronim NPA), osnovana 1920., stranka je desnoga centra. Zastupa interese poljoprivrednika. Utemeljena je pod nazivom Zemaljska stranka (Country Party), a 1960-ih promijenila je naziv u Nacionalna zemaljska stranka (National Country Party), kako bi pridobila dio urbanoga biračkog tijela. Na izbore 2003. izašla je pod nazivom Narodnjaci (The Nationals). Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1923–29., 1949–72., 1975–83). Do izbora 2007. bila je u vladajućoj koaliciji s LP-om, otada je u oporbi, a nakon izbora 2013. ponovno je u vladajućoj koaliciji s LP-om. Liberalna stranka Australije (Liberal Party of Australia – akronim LP), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Zastupa program liberalne ekonomije te ideje nove desnice. Nastala je ujedinjenjem nekoliko konzervativnih stranaka. Na izborima 2004. dobila je većinu te je sastavila vladu. Izgubila je izbore 2007. i 2010., ali je nakon izbora 2013. ponovno u vladajućoj koaliciji s NPA-om. Članica je Međunarodne demokratske unije.

Austrija

Socijaldemokratska stranka Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs – akronim SPÖ), osnovana 1889., stranka je ljevice. Utemeljio ju je Viktor Adler pod nazivom Socijaldemokratska radnička stranka (Sozialdemokratische Arbeiterpartei, SDAP). Uvođenjem općega prava glasa za muškarce (1907) postala je druga najjača frakcija u Zastupničkome domu Austro-Ugarske Monarhije. Početkom I. svjetskoga rata podupirala je ratnu vladu, no pred kraj rata zastupala je raspuštanje Monarhije. Bila je najjača stranka u Ustavotvornoj skupštini (1919). Nakon raspuštanja parlamenta i uvođenja diktature (1933) bila je zabranjena, a njezini su vođe emigrirali u Češku. Obnovljena je 1945. pod nazivom Socijalistička stranka Austrije (Sozialistische Partei Österreichs), a od 1991. ima današnji naziv. Nakon prve velike koalicije s ÖVP-om (1947–66) prešla je u oporbu, a potom je uz potporu FPÖ-a vodila manjinsku vladu (1970–71). Samostalno je vladala 1971–83. S ÖVP-om je osnovala i drugu veliku koaliciju 1987–2000. U oporbi je od 2000., gdje je ostala i nakon izbora 2002. Zajedno s Austrijskom narodnom strankom, u vladajućoj je koaliciji ponovno od 2008. te nakon izbora 2013. U oporbi je nakon izbora 2017 (druga je po broju zastupnika, iza ÖVP-a). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Austrijska narodna stranka (Österreichische Volkspartei – akronim ÖVP), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Bila je vodeća stranka prve velike koalicije (1947–66) te je davala savezne kancelare. Uspostavila je prvu jednostranačku vladu (1966–70). Potom je bila u oporbi do 1987. i stvaranja druge velike koalicije s SPÖ-om, no ovaj put u ulozi slabijega koalicijskog partnera. Od 2000. na vlasti je u koaliciji s FPÖ-om, a od 2005. s desničarskim Savezom za budućnost Austrije (osnovanim 2005). Nakon izbora 2008. u vladajućoj je koaliciji sa Socijaldemokratskom strankom Austrije te ponovno nakon izbora 2013. Relativnu većinu zastupnika ima nakon izbora 2017. te s FPÖ-om stvara koalicijsku vladu. Članica je Europske pučke stranke i Međunarodne demokratske unije. Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs – akronim FPÖ), osnovana 1955., stranka je desnice. Sljednica je Saveza neovisnih (Verband der Unabhängingen), koji je okupljao antisocijaliste i antiklerikalce te liberale i njemačke nacionaliste. Od 1970. sudjelovala je u radu nekoliko vlada. Stranku je 1983. preuzeo Jörg Haider, te ju doveo do koalicije s ÖVP-om 2000. Zbog njegova je radikalizma došlo do prosvjeda članica EU-a pa se Haider povukao s mjesta predsjednika stranke (2000). U koalicijskoj vladi s ÖVP-om sudjeluje 2000–05., te ponovno od 2017 (na izborima 2017. treća je stranka po broju zastupnika, iza ÖVP-a i SPÖ-a). Nova Austrija i Liberalni forum (Das Neue Österreich und Liberales Forum – akronim NEOS), osnovana 2012. kao liberalna stranka, parlamentarna je stranka od 2013 (u oporbi); oporbena stranka ostaje i nakon izbora 2017 (četvrta je po broju parlamentarnih zastupnika). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Lista Petera Pilza (Liste Peter Pilz) osnovana je 2017. kao ljevičarska i ekološka stranka (nastaje odvajanjem dijela članstva iz stranke Zeleni). U oporbi je nakon izbora 2017 (peta je po broju parlamentarnih zastupnika). Zeleni (Die Grünen), stranka ljevice, osnovani su 1986. Nastali su pod nazivom Zelena alternativa (Die grüne Alternative). Današnji naziv imaju od 1994. U parlament su ušli 1986., a nakon izbora 2002. nalaze se u oporbi, gdje su ostali i nakon izbora 2008. i 2013. Na izborima 2017. nisu uspjeli prijeći izborni prag i ući u parlament. Stranka je članica Europske federacije zelenih stranaka.

Azerbajdžan

Stranka narodne fronte Azerbajdžana (Azərbaycan xalq cabhasi partiyasi – akronim AXCP), osnovana 1989. Bila je suprotstavljena komunističkomu režimu. Vladala je 1992–95., kada je prešla u oporbu, gdje je ostala i nakon izbora 2010. Stranka novog Azerbajdžana (Yeni Azərbaycan partiyasi – akronim YAP), osnovana 1992. Utemeljio ju je G. Aliev, predsjednik države 1993–2003. Od njegove je smrti (2003) na čelu stranke i države njegov sin Ilham Aliev. YAP je na vlast došao 1995., a vladajuća je stranka i nakon izbora 2010.

Bahama

Napredna liberalna stranka (Progressive Liberal Party – akronim PLP), osnovana 1953., stranka je centra. Bila je na vlasti 1967–92. te od 2002–07. Ponovno je vladajuća nakon izbora 2012. Slobodni nacionalni pokret (Free National Movement – akronim FNM), osnovana 1972., stranka je desnice. Nastao je rascjepom u PLP-u. Bio je na vlasti 1992–2002. i 2007–12., potom je u oporbi.

Bahrein

Nema političkih stranaka.

Bangladeš

Narodna liga Bangladeša (Bangladesh Awami League – akronim AL), osnovana 1949., stranka je lijevoga centra. Vodila je koalicijsku vladu 1956–58. Pobijedila je na izborima 1970. te je predvodila borbu za neovisnost o Pakistanu (1971). Bojkotirala je izbore 1986. i 1988., a 1996. osnovala je koalicijsku vladu. Nakon izbora 2001. nalazi se u oporbi. Tijekom vladavine vojne hunte organizirala je prosvjede diljem države, te je na izborima 2008. odnijela pobjedu u velikoj koaliciji s 14 političkih stranaka i pokreta; od tada se nalazi na vlasti. Pobijedila je i na izborima u siječnju 2014., na kojima vodeće oporbene stranke nisu sudjelovale. Nacionalistička stranka Bangladeša (Bangladesh jatiyatabadi dal – akronim BJD), osnovana 1978., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1979–82., potom je bojkotirala izbore 1986. i 1988. Na izborima 1991. osvojila je vlast i sastavila vladu, koja je vladala do 1996. Nakon izbora 2001. BJD je ponovno bila na vlasti, s koje je maknuta vojnim udarom 2006. Nakon izbora 2008. nalazi se u oporbi.

Barbados

Radnička stranka Barbadosa (Barbados Labour Party – akronim BLP), osnovana 1938., stranka je lijevoga centra. Vladala je tijekom 1950-ih. Ponovno je na vlasti bila 1976–86. te 1994–2008. Od izbora 2008. nalazi se u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska radnička stranka (Democratic Labour Party – akronim DLP), osnovana 1955., stranka je ljevice. Nastala je raskolom u BLP-u. Na vlasti je bila 1961–76. te 1986–94. Ponovno je na vlasti od 2008., a pobijedila je i na izborima 2013.

Belgija

Kršćanski demokrati i Flandrija (nizozemski Christen-Democratisch en Vlaams – akronim CD&V), stranka je desnog centra, osnovana 1968. kao Kršćanska narodna stranka (nastala je podjelom Kršćanske socijalne stranke, osnovane 1945); od 2001. ima sadašnji naziv. Do početka 2000-ih među vodećim je flandrijskim strankama; sudjelovala je u većini koalicijskih vlada (ponovno i nakon izbora 2014). Članica je Europske pučke stranke i Centrističke demokratske internacionale (do 2001. zvala se Kršćanska demokratska internacionala). Socijalistička stranka (francuski Parti socialiste – akronim PS), osnovana 1978., socijaldemokratska je stranka, među vodećim u valonskoj zajednici (nastala je podjelom Belgijske socijalističke stranke, osnovane 1945). Od 1979. više je puta sudjelovala u koalicijskoj vlasti. Nakon izbora 2010. predvodila je koalicijsku vladu. U oporbi je nakon izbora 2014 (druga je po broju zastupnika u Zastupničkom domu, iza N-VA ). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Novi flandrijski savez (nizozemski Nieuw–Vlaamse Alliantie – akronim N-VA), osnovan 2001., stranka je desnoga centra. Zalaže se za osamostaljenje Flandrije. Na izborima 2010. ostvario je relativnu većinu, ali nije uspio stvoriti koalicijsku vladu, te je ostao u oporbi. Nakon izbora 2014. ima najveći broj zastupnika u Zastupničkom domu i sudjeluje u koalicijskoj vladi. Član je Europskoga slobodnog saveza. Reformistički pokret (francuski Mouvement Réformateur – akronim MR), osnovan 2002., stranka je desnog centra, među vodećim u valonskoj zajednici (začetke ima u povezivanju liberalnih stranaka od 1993). Od 2003. sudjeluje u koalicijskoj vlasti. Nakon izbora 2014. MR je treći po broju zastupnika u Zastupničkom domu (iza N-VA i PS-a), te predvodi koalicijsku vladu (premijer Charles Michel). Član je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata Europe. Otvoreno flandrijski liberali i demokrati (nizozemski Open Vlaamse Liberalen en Democraten – Open VLD), stranka je desnog centra, osnovana 1992 (VLD); od 2007. ima sadašnji naziv. Osnivač stranke Guy Verhofstadt bio je premijer 1999–2008 (predvodio je više koalicijskih vlada). Nakon izbora 2014. stranka je dio vladajuće koalicije. Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata Europe.

Belize

Ujedinjena narodna stranka (People’s United Party – akronim PUP), osnovana 1950., stranka je desnice. Predvodila je pokret za neovisnost (1981). Bila je na vlasti 1956–84., 1989–93. te od izbora 2003. do poraza 2008., od kada se nalazi u oporbi. Ujedinjena demokratska stranka (United Democratic Party – akronim UDP), osnovana 1973., stranka je ljevice. Bila je na vlasti 1984–89. te 1993–98. Nakon kratkotrajnog razdoblja u oporbi (2003–08), ponovno je na vlasti.

Benin

Stranka beninskoga preporoda (Parti de la renaissance du Bénin – akronim PRB), osnovana 1992., liberalna je stranka. Nakon izbora 2003. vodeća je oporbena stranka. Savez za Benin budućnosti (Union pour le Bénin du futur – akronim UBF), osnovan 2002. Izborni je savez stranaka koje podupiru predsjednika države M. Kérékoua. UBF je osvojio vlast na izborima 2003.

Bjelorusija

Komunistička stranka Bjelorusije (Kamunistyčnaja partyja Belarusi – akronim KPB), osnovana 1920., stranka je ljevice. Bila je jedina legalna stranka do 1990. Bio joj je zabranjen rad nakon neovisnosti Bjelorusije (1991). Legalizirana je 1993. te je nakon izbora 1995. postala oporbenom strankom. Kao najjača stranka nakon izbora 2004. podupire režim predsjednika države A. Lukašenka. Agrarna stranka Bjelorusije (Agrarnaja partyja Belarusi – akronim APB), osnovana 1992. Protivila se privatizaciji poljoprivrednoga zemljišta. Na izborima 2004. postala je drugom strankom u zemlji, podupire režim A. Lukašenka. Oporbene su stranke proganjane i onemogućivan im je rad, te u načelu ne sudjeluju u izborima ili ne osvajaju značajnije rezultate.

Bocvana

Demokratska stranka Bocvane (Botswana Democratic Party – akronim BDP), osnovana 1962. Na vlasti je od neovisnosti 1966. Vladajuća je i nakon izbora 2009. Nacionalna fronta Bocvane (Botswana National Front – akronim BNF), osnovana 1966., stranka je ljevice. Nakon izbora 2009. vodeća je oporbena stranka u zemlji.

Bolivija

Nacionalistički revolucionarni pokret (Movimiento Nacionalista Revolucionario – akronim MNR), osnovan 1941., stranka je ljevice. Prvi je put bio u vladi 1943–46., potom je vladao na čelu s predsjednicima države V. Paz Estensorom (1952–64., 1985–89) te s Gonzalom Sánchezom de Lozadom (1993–97. i 2002–03). Od 2003. je u oporbi, a izborni utjecaj joj stalno pada. Pokret prema socijalizmu (Movimiento al Socialismo – akronim MAS), osnovan 1987., stranka je ljevice. Zauzima se za nacionalizaciju industrije nafte i plina. Na vlasti je od 2005., a njegov je član Evo Morales, predsjednik države. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2014. Fronta nacionalnog jedinstva (Frente de Unidad Nacional – akronim UN), osnovana 2003., stranka je umjerene desnice. Od izbora 2014. postala je vodeća oporbena stranka, a njezin vođa Samuel Doria Medina ostvario je drugi rezultat po broju glasova na predsjedničkim izborima 2014.

Bosna i Hercegovina

Stranka demokratske akcije (SDA), osnovana 1990., konzervativna je bošnjačka stranka. Do 2001. predvodio ju je A. Izetbegović; 2001–14. predsjednik stranke bio je Sulejman Tihić (2002–06. član Predsjedništva BiH), a od 2014. predsjednik stranke je Bakir Izetbegović (sin A. Izetbegovića, potpredsjednik SDA 2003–09. i 2013–14). Od izbora 1990. SDA je ostala vodeća stranka među Bošnjacima. Na izborima za Predsjedništvo BiH (provode se od 1996), među Bošnjacima su uglavnom pobjeđivali kandidati SDA (izuzev 2006). Bakir Izetbegović bošnjački je član Predsjedništva BiH (izabran 2010. i 2014). Nakon izbora 2014. SDA u parlamentu Federacije BiH ima relativnu većinu, a također i u parlamentu BiH; sudjeluje u koalicijskoj vladi Federacije BiH (s DF-om i HDZ-om BiH). Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (SDP BiH), osnovana 1992., stranka je ljevice (reformirani Savez komunista BiH). Zalaže se za uspostavljanje demokratskog socijalizma. Do 1997. predsjednik SDP-a bio je Nijaz Duraković, a potom (do 2014) Zlatko Lagumdžija (ministar vanjskih poslova BiH 2001–03. i od 2012). Stranački kandidat Željko Komšić bio je član Predsjedništva BiH u dvama mandatima (2006–14). U parlamentu Federacije BiH stranka je nakon izbora 2014. peta po zastupljenosti (iza SDA, SBB BiH, DF-a, i HDZ-ove koalicije); zastupljena je u parlamentu BiH. Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana 1990., konzervativna je srpska stranka. Početkom 1990-ih protivila se neovisnosti BiH, te predvodila stvaranje Republike Srpske (1992). Jedan od osnivača SDS-a bio je R. Karadžić. Nakon završetka rata u BiH (1995), ostala je među vodećim srpskim strankama. Kandidati iz redova SDS-a bili su članovi Predsjedništva BiH 1996–98. i 2002–06. Od 2006. predsjednik je stranke Mladen Bosić. Nakon izbora 2014. SDS je s koalicijom srodnih stranaka drugi po zastupljenosti u skupštini RS (iza SNSD-a), te je u oporbi; zastupljen je u parlamentu BiH. Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), osnovana 1990., konzervativna je hrvatska stranka. Početkom 1990-ih poticala je političko-teritorijalno okupljanje Hrvata u BiH (→ herceg bosna); jedan od stranačkih vođa bio je M. Boban. Nakon izbora 1996. HDZ-ov kandidat K. Zubak bio je član Predsjedništva BiH (do 1998). Zbog osporavanja Daytonskog sporazuma proglašenjem hrvatske samouprave 2001. bio je smijenjen stranački predsjednik A. Jelavić (član Predsjedništva BiH od 1998). Od 2005. predsjednik je HDZ-a BiH Dragan Čović (potpredsjednik stranke od 1998); član je Predsjedništva BiH 2002–05. i od 2014. Predvodeći koaliciju, HDZ BiH je nakon izbora 2014. četvrti po broju zastupnika u parlamentu Federacije BiH (iza SDA, SBB BiH i DF-a), te je zastupljen u parlamentu BiH; sudjeluje u koalicijskoj vladi Federacije BiH (s DF-om i SDA-om). Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), osnovan 1996., konzervativna je srpska stranka (do 2002. nazivala se Stranka nezavisnih socijaldemokrata). Među vodećim je strankama u Republici Srpskoj (RS). Od osnivanja predsjednik je stranke Milorad Dodik (premijer RS 1998–2001. i 2006–10., predsjednik RS od 2010., reizabran 2014); zagovara političko snaženje RS u odnosu na središnju državnu vlast. Kandidat SNSD-a Nebojša Radmanović bio je član Predsjedništva BiH u dvama mandatima (2006–14). Nakon izbora 2014. SNSD u skupštini RS ima relativnu većinu te predvodi koalicijsku vladu; u parlamentu BiH drugi je po broju zastupnika (iza SDA). Partija demokratskog progresa Republike Srpske (PDP), osnovana 1999., stranka je desnog centra. Iako po važnosti znatno slabija od vodećih srpskih stranaka (SNSD, SDS), predvodi politički utjecajne koalicije. Predsjednik PDP-a Mladen Ivanić član je Predsjedništva BiH od 2014 (bio je premijer Republike Srpske 2001–03. i ministar vanjskih poslova BiH 2003–07). Nakon izbora 2014. stranka je zastupljena u parlamentu BiH. Demokratska fronta – Željko Komšić (DF), osnovana 2013., stranka je lijevog centra. Stranački predsjednik Željko Komšić bivši je član SDP-a BiH (bio je član Predsjedništva BiH 2006–10. i 2010–14). Nakon izbora 2014. DF je u parlamentu Federacije BiH treća stranka po zastupljenosti (iza SDA i SBB BiH), a zastupljena je i u parlamentu BiH; sudjeluje u koalicijskoj vladi Federacije BiH (s HDZ-om BiH i SDA-om). Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine (SBB BiH), osnovan 2009., stranka je desnog centra. Osnivač stranke Fahrudin Radončić bio je ministar sigurnosti BiH (2012–14). Nakon izbora 2014. stranka je druga po broju zastupnika u parlamentu Federacije BiH (iza SDA), a zastupljena je i u parlamentu BiH. Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SzBiH), osnovana 1996., konzervativna je bošnjačka stranka; zalaže se za ukidanje entiteta i jačanje središnje vlasti. Nakon razlaza sa SDA-om stranku je osnovao i predvodio H. Silajdžić (2006–10. bio je član Predsjedništva BiH). Stranka je bila utjecajna u parlamentu Federacije BiH i u parlamentu BiH, a slabi nakon izbora 2010 (od 2014. nije u parlamentu BiH).

Brazil

Stranka brazilskoga demokratskoga pokreta (Partido do Movimento Democrático Brasileiro – akronim PMDB), osnovana 1966., stranka je centra. Stvorena je kao Brazilski demokratski pokret, skup oporbenih stranaka protivnica vojnoga režima (1964–85). Pobijedila je na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1986. Na vlasti je bila tijekom 1990-ih, a nakon izbora 2010. i 2014. dio je koalicijske vlade (do 2016. kada se razilazi s PT-om). Radnička stranka (Partido dos Trabalhadores – akronim PT), osnovana 1980., stranka je ljevice. Nastala je iz neovisnoga sindikata, Ujedinjene konfederacije radnika, pod vodstvom L. I. Lule da Silve, sindikalnoga vođe, te 2003–10. predsjednika države. PT nalazio se u parlamentarnoj oporbi nakon izbora 1986. i 1988. Od izbora 2002. predvodi koalicijske vlade. Na čelu je koalicijske vlade i nakon izbora 2014; iz njenih je redova bila predsjednica Dilma V. Rousseff (2011–16). Stranka brazilske socijaldemokracije (Partido da Social Democracia Brasileira – akronim PSDB), osnovana 1988., stranka je lijevoga centra. Nastala je rascjepom u PMDB-u. Bila je na vlasti od 1994. do izbora 2002., kada je prešla u oporbu, gdje se nalazi i danas (vodeća je oporbena stranka i nakon izbora 2014). Socijaldemokratska stranka (Partido Social Democrático – akronim PSD), osnovana 2011., stranka je centra. Dio je vladajuće koalicije nakon izbora 2014. Napredna stranka (Partido Progressista – akronim PP), osnovana 1995 (kao Brazilska napredna stranka; preimenovana 2003), stranka je desnoga centra. Nakon izbora 2014. dio je vladajuće koalicije. Brazilska socijalistička stranka (Partido Socialista Brasileiro – akronim PSB), osnovana 1947., stranka je lijevoga centra. Nakon izbora 2006. i 2010. sudjelovala je u koalicijskoj vladi; od 2014. oporbena je stranka.

Brunej

Nema političkih stranaka.

Bugarska

Savez demokratskih snaga (Sajuz na demokratičnite sili – akronim SDS), osnovan 1989., stranka je desnice. Okupljao je protivnike režima predsjednika T. Živkova. Predvodio je koalicijsku vladu (1991–92), a njegovim je članom bio predsjednik države Ž. Želev (1990–97). Ponovno je bio na vlasti 1997–2001., njezin član I. Kostov bio je premijer. Od izbora 2001. nalazi se u oporbi. Bugarska socijalistička stranka (Balgarska socialističeska partija – akronim BSP), osnovana 1990., stranka je ljevice. Sljednica je Bugarske komunističke partije (1919), koja je bila na vlasti 1946–90. Nakon pada komunizma bila je na vlasti u nekoliko mandata (1990–91., 1995–96), a 2005–09. predvodila je koalicijsku vladu kojoj je na čelu bio Sergej Stanišev. Na vlasti je ponovno nakon izvanrednih izbora 2013. Članica je Socijalističke internacionale. Pokret za prava i slobode (Dviženie za prava i svobodi – akronim DPS), osnovan 1990., stranka je centra. Predstavnik je turske nacionalne manjine. Sudjelovao je u koalicijskoj vladi (1991–92) predvođenoj SDS-om, a u vladi je i 2002–05. s NDSV-om. Od 2005. dio je vladajuće koalicije BSP-a, a s njima je ponovno u vladajućoj koaliciji nakon izbora 2013. Član je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Građani za europski razvoj Bugarske (Grazhdani za evropeysko razvitie na Balgariya – akronim GERB), osnovana 2006., stranka je desnoga centra. Osnovao ju je Bojko Borisov, bivši gradonačelnik Sofije, te je ubrzo dobila potporu bugarskoga stanovništva razočarana stanjem u bugarskom stranačkom sustavu. GERB je pobijedio na izborima 2009., te je vladao do izvanrednih izbora 2013., kada je završio u oporbi unatoč tomu što je osvojio najveći broj mandata.

Burkina Faso

Savez za demokraciju i federaciju – Afričko demokratsko okupljanje (Alliance pour la démocratie et la fédération – Rassemblement démocratique africain – akronim ADF), osnovan 1990. Oporbena je stranka od osnutka, a to je ostala i nakon izbora 2007. Kongres za demokraciju i napredak (Congrès pour la démocratie et le progrès – akronim CDP), osnovan 1996. Nastao je kao potpora Blaiseu Compaoreu, predsjedniku države od 1987 (reizabran i 2010). Pobijedio je na svim izborima uključujući i izbore 2007.

Burundi

Fronta za demokraciju u Burundiju (Front pour la démocratie au Burundi – akronim FRODEBU), osnovana 1992. U oporbi je nakon izbora 2005. Nacionalno vijeće za obranu demokracije – Snage za obranu demokracije (Conseil national pour la défense de la démocratie – Forces pour la défense de la démocratie – akronim CNDD-FDD), osnovano 1994. Na vlasti je od izbora 2005., pobijedilo na izborima 2010.

Butan

Butanska stranka mira i napretka (Druk Phuensum Tshogpa – akronim DPT), osnovana 2007., monarhistička je i konzervativna stranka. Na prvim izborima 2008. osvojila je apsolutnu parlamentarnu većinu, te je bila vladajuća stranka do izbora 2013 (vođa stranke i premijer do 2013. bio je Jigmi Thinley). Narodna demokratska stranka (engl. People’s Democratic Party – akronim PDP), osnovana 2007., monarhistička je i umjereno konzervativna stranka. Nakon izbora 2008. bila je u oporbi. Pobijedila je na izborima 2013 (od 2009. vođa stranke je Tshering Tobgay, premijer od 2013).

Cipar

Napredna radnička stranka (Anorthotikó Kómma Ergazómenou Laoú – akronim AKEL), osnovana 1926., stranka je ljevice. Zastupa federalizaciju države i blisku suradnju s turskim dijelom Cipra. Od 2001. ima većinu u parlamentu, a od 2003. sudjeluje u vladi. Nakon financijske i dužničke krize u kojoj se Cipar našao, AKEL je izgubio izbore 2013., te se nalazi u oporbi. Demokratsko okupljanje (Demokratikós Synagermós – akronim DISY), osnovana 1976., stranka je desnoga centra. Zastupa ujedinjenje Cipra. Imala je predsjednika države G. Kliridisa (1993–2003). Ponovno je na vlasti od 2013. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratska stranka (Demokratikó Kómma – akronim DIKO), osnovana 1976., stranka je desnoga centra. Nastala je kao pokret protiv turske okupacije sjevernoga Cipra. Nakon dolaska desno orijentiranoga Tasosa Papadopulosa na čelo stranke i njegova izbora za predsjednika države 2003., odbacila je plan UN-a o ponovnom ujedinjenju Cipra. Stranka nacionalnog jedinstva (Ulusal Birlik Partisi – akronim UBP), osnovana 1975., djeluje u nepriznatoj »Turskoj Republici Sjeverni Cipar«. Zastupa ujedinjenje otoka. Na vlasti je nakon izbora 2009.

Crna Gora

Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS), osnovana 1991., stranka je ljevice. Sljednica je SK Crne Gore. Od 1992. vladala je, na saveznoj razini u koaliciji sa SPS-om, a na republičkoj samostalno. Pod vodstvom Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore 1992–97., DPS se zauzimao za očuvanje zajedničke države sa Srbijom. Stranku je 1997. preuzeo Milo Đukanović, koji zastupa neovisnost Crne Gore, izglasovanu na referendumu u svibnju 2006. Stranka je pobijedila i na izborima 2012. predvodeći predizbornu koaliciju Za europsku Crnu Goru. Socijalistička narodna partija Crne Gore (SNP), osnovana je 1997., nakon unutarstranačkih izbora i odlaska dijela članova DPS-a na čelu s M. Bulatovićem. Nakon izbora 2012. nalazi se u oporbi.

Čad

Patriotski pokret spasa (Mouvement patriotique du salut – akronim MPS), osnovan 1990. u Libiji. Od iste je godine na vlasti, a to je ostao i nakon izbora 2011. Okupljanje za demokraciju i napredak (Rassemblement pour la démocratie et le progrès – akronim RDP), osnovan 1991. Nakon izbora 2002. kratkotrajno u vladajućoj koaliciji s MPS-om, a od 2003. je u oporbi.

Češka

Češka socijalno-demokratska stranka (Česká strana sociálně demokratická – akronim ČSSD), osnovana 1878., stranka je lijevoga centra. Na izborima 1920. osvojila je većinu glasova. Tijekom II. svjetskog rata bila je dio vlade u egzilu, a 1948. bila je prisiljena postati dio Komunističke stranke. Samostalno djeluje od 1989. Na vlasti je od izbora 1998., 2005–06. s premijerom Jiříjem Paroubekom. Od 2010. najjača je stranka, ali nije dio koalicijske vlade. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Kršćanska i demokratska unija – Češkoslovačka narodna stranka (Křesťanská a demokratická unie – Československá strana lidová – akronim KDU-ČSL), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem nekoliko kršćanskih stranaka. Uporište ima u ruralnoj i katoličkoj Moravskoj. Bila je dio međuratnih vlada (1921–40), a nakon njemačke okupacije bila je dio vlade u egzilu. Nakon 1945. sudjelovala je u radu vlade nacionalnoga jedinstva, a nakon uspostave komunističkoga režima (1948) izgubila je utjecaj. Iznova djeluje od 1989. Sudjelovala je radu nekoliko vlada 1990–97., a od 2010. dio je koalicijske vlade. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Europske pučke stranke. Komunistička stranka Češke i Moravske (Komunistická strana Čech a Moravy – akronim KSČM), osnovana 1990., stranka je ljevice. Zauzima se za održivi razvoj i uključivanje mladih u politički život. Građanska demokratska stranka (Občanská demokratická strana – akronim ODS), osnovana 1991., stranka je desnice. Predvodila je koalicijsku vladu 1993–97., a od 2002. najjača je oporbena stranka. Od 2010. u koalicijskoj je vladi i ima premijera Petra Nečasa, koji je u lipnju 2013. dao ostavku nakon korupcijskog skandala.

Čile

Nacionalna obnova (Renovación Nacional – akronim RN), osnovana 1987., konzervativna je stranka. Među vodećim je političkim strankama od izbora 1989. Tijekom 2001–04. stranku je vodio Sebastián Piñera (predsjednik republike 2010–14. i od 2018). Od 2015. stranka sudjeluje u koaliciji Naprijed Čile (Chile Vamos), koja je vodeća u parlamentu nakon izbora 2017 (NR osvaja relativnu zastupničku većinu). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza i Kršćansko-demokratske internacionale. Neovisni demokratski savez (Unión Demócrata Independiente – akronim UDI), osnovan 1983., desničarska je stranka. Podupirala je režim generala Pinocheta, a nakon izbora 1989. među vodećim je strankama (podupirala je predsjedničku kandidaturu Sebastiána Piñere). Od 2015. s RN-om predvodi koaliciju Naprijed Čile (Chile Vamos); nakon izbora 2017. druga je po broju zastupnika (iza RN-a). Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Socijalistička stranka Čilea (Partido Socialista de Chile – akronim PS), osnovana 1933., stranka je ljevice. U parlament je ušla 1937. u sklopu saveza Narodne fronte. Nakon rascjepa 1948. stranku je stabilizirao Salvador Allende (predsjednik republike 1970–73). Protivila se režimu generala Pinocheta (1973–90), a nakon njegova pada sudjeluje u vlasti kao dio Koncentracije stranaka za demokraciju. Iz redova PS-a predsjednica republike bila je Michelle Bachelet (2006–10. i 2014–18). Nakon izbora 2017. vodeća je oporbena stranka (treća po broju zastupnika, iza RN-a i UDI-ja). Članica je Socijalističke internacionale. Kršćansko-demokratska stranka (Partido Demócrata Cristiano – akronim PDC), osnovana 1957., stranka je desnoga centra. Velik uspjeh postigla je na izborima 1964., kada je njezin kandidat Eduardo Frei Montalva postao predsjednik republike (na vlasti do 1970). Stranka je u početku poduprla državni udar generala Pinocheta (1973), a potom se protivila uvođenju diktature. Godine 1988. predvodila stvaranje oporbene Koncentracije stranaka za demokraciju (s PS-om i drugim lijevim te liberalnim strankama), te je s njom bila na vlasti nakon izbora 1989. Iz redova PDC-a predsjednici su bili Patricio Aylwin (1990–94) i Eduardo Frei Ruiz-Tagle (1994–2000). Nakon izbora 2017. oporbena je stranka (četvrta po broju zastupnika). Članica je Kršćansko-demokratske internacionale.

Danska

Lijevo (Venstre – akronim V), osnovana 1870., stranka je desnoga centra. Zastupala je interese seoskoga stanovništva, a početkom XX. stoljeća zauzimala se za parlamentarnu demokraciju i opće pravo glasa. Potom se priklonila neoliberalnoj doktrini te je utjecala na smanjenje socijalnih prava. U razdoblju 1953–93. bila je na vlasti osam puta, najčešće u koalicijama. Na izborima 2001. i 2005. osvojila je najviše glasova i zajedno s KF-om činila je koalicijsku vladu. U oporbi je nakon izbora 2011. Članica je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Socijaldemokracija (Socialdemokratiet – akronim SD), osnovana 1871., stranka je lijevoga centra. Zastupa politiku povećanja socijalnih izdataka. Od 1924., kada je sastavila prvu vladu, pa do 1982. bila je vodeća stranka u zemlji. Na vlasti je bila ponovno 1993–2001., potom u oporbi do 2011. od kada predvodi tročlanu vladajuću koaliciju. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Konzervativna narodna stranka (Det Konservative Folkeparti – akronim KF), osnovana 1915., stranka je desnice. Zastupa interese industrijskih i financijskih organizacija. Na vlasti je bila u nekoliko koalicija (1950–53., 1968–71., 1982–93., 2005–11), a od 2011. je u oporbi. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Danska narodna stranka (Dansk Folkeparti – akronim DF), osnovana 1995., stranka je desnice. Zastupa antiimigracijsku politiku te izlazak Danske iz EU. Oporbena je stranka nakon izbora 2011.

Dominika

Laburistička stranka Dominike (Dominica Labour Party – akronim DLP), osnovana 1978., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je nakon izbora 2000. i 2005. Ujedinjena radnička stranka (United Workers Party – akronim UWP), osnovana 1988., stranka je ljevice. Bila je na vlasti 1995–2000. U oporbi je nakon izbora 2005.

Dominikanska Republika

Dominikanska revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Dominicano – akronim PRD), osnovana 1939., stranka je lijevoga centra. Nakon niza vojnih režima, bila je na vlasti 1978–86. te 1998–2002. U oporbi je nakon izbora 2010. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka dominikanskog oslobođenja (Partido de la Liberación Dominicana – akronim PLD), osnovana 1974., stranka je ljevice. Odvojila se od PRD-a. Pobijedila je na predsjedničkim izborima 1996. Nakon parlamentarnih izbora 2010. nalazi se na vlasti.

Džibuti

Narodno okupljanje za razvoj (Rassemblement populaire pour le progrès – akronim RPP), osnovano 1979. Bila je jedina legalna stranka 1981–92. Nakon izbora 2003. u vladajućoj je koaliciji s FRUD-om, gdje je ostala i nakon izbora 2008., koje su bojkotirale oporbene stranke. Fronta za obnovu jedinstva i demokracije (Front pour la restauration de l’unité et de la démocratie – akronim FRUD), osnovana 1991. Predvodila je oružanu pobunu protiv režima predsjednika države (1977–99) Hassana Goulede. Od 2003. dio je vladajuće koalicije, u kojoj je ostala i nakon izbora 2008.

Egipat

Nacionalna demokratska stranka (Hizb al-Watani al-Dimuqrati), osnovana 1978., konzervativna je stranka. Zastupa gospodarski razvoj i uvođenje participativne demokracije. Sljednica je Arapske socijalističke unije, koju je 1962. utemeljio G. A. Naser, predsjednik države 1956–70., a koja je bila jedina legalna stranka 1962–78. Na čelo reformirane stranke 1970. došao je M. A. al-Sadat, predsjednik države (1970–81), pod čijim je vodstvom uveden višestranački sustav. Stranka je na vlasti 1981–2011. s predsjednikom države M. H. Mubarakom, koji je zbog revolucionarnih zbivanja 2011. svrgnut i pritvoren, a vojska uvela restrikciju stranačkoga sustava. Članica je Socijalističke internacionale. Nova delegacijska stranka (Hizb al-Wafd al-Džadid), osnovana 1983., stranka je desnice. Zastupa višestranačje i uvođenje šerijatskoga prava. Naziv je dobila po egipatskoj delegaciji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. Od izbora 2000. bila je najjača oporbena stranka. Stranka slobode i pravde (Hizb Al-Hurriya Wal-’Adala), osnovana 2011., konzervativna je islamistička stranka pod utjecajem organizacije Muslimanskoga bratstva. Od parlamentarnih izbora 2011. vladajuća je stranka, a od 2012. ima predsjednika države Mohameda Morsija; vojnim udarom u srpnju 2013. vojska je preuzela vlast, Morsi je zatvoren, a Muslimansko bratstvo zabranjeno.

Ekvador

Socijalno-kršćanska stranka (Partido Social Cristiano – akronim PSC), osnovana 1951., stranka je desnoga centra. Prvi je put bila na vlasti od izbora 1956. Pobijedila je i na izborima 1994., a nakon izbora 2006. opada joj važnost. Demokratska ljevica (Izquierda Democrática – akronim ID), osnovana 1970., stranka je lijevoga centra. Prvi je put bila na vlasti nakon izbora 1988. Tijekom 1990-ih nalazila se u oporbi, a ondje je i nakon izbora 2002. Članica je Socijalističke internacionale. Savez PAIS (Alianza PAIS, akronim od Patria Altiva i Soberana: Ponosna i suverena domovima), osnovana 2006., stranka je ljevice. Pobijedila na izborima 2009. i 2013., a njezin lider Rafael Correa predsjednik je republike od 2007.

Ekvatorska Gvineja

Okupljanje za socijaldemokraciju (Convergencia para la Democracia Social – akronim CPDS), osnovano 1984. u Parizu. Legalizirano je 1993. Vodeća je oporbena stranka od 2004. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska stranka Ekvatorske Gvineje (Partido Democrático de Guinea Ecuatorial – akronim PDGE), osnovana 1987. Bila je jedina legalna stranka do 1991., a na vlasti je i nakon izbora 2008.

Eritreja

Narodna fronta za demokraciju i pravdu (akronim PFDJ), osnovana 1970., stranka je ljevice. Utemeljena je kao Oslobodilačka fronta eritrejskoga naroda, a današnji naziv ima od 1994. Tijekom 1970-ih i 1980-ih predvodila je borbu protiv etiopskih snaga. Jedina je legalna stranka u zemlji, a na vlasti je od neovisnosti 1993.

Estonija

Estonska reformska stranka (Eesti Reformierakond – akronim RE), osnovana 1991., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u koalicijskim vladama 1995–97. i 1999–2001., te od 2002. Na izborima 2007. prvi put osvaja relativnu zastupničku većinu (ponovno na izborima 2011. i 2015), te predvodi koalicijsku vladu (do 2016). Tijekom 2004–14. stranački predsjednik bio je Andrus Ansip (premijer 2005–14), a potom Taavi Rõivas (premijer 2014–16). Članica je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Estonska stranka centra (Eesti Keskerakond – akronim K), osnovana 1991., stranka je centra. Sljednica je Estonske narodne fronte; znatnu potporu ima i u ruskoj zajednici. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama; nakon izbora 2007. bila je vodeća oporbena stranka. Od 2016. predvodi je Jüri Ratas (premijer od 2016). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu. Socijaldemokratska stranka (Sotsiaaldemokraatlik Erakond – akronim SDE), osnovana 1990., stranka je lijevoga centra. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada. Tijekom 2001–02. SDE je predvodio Toomas Hendrik Ilves, predsjednik republike od 2006 (reizabran 2011). Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Savez Pro Patria i Res Publica (Isamaa ja Res Publica Liit – akronim IRL), osnovan 2006., stranka je desnoga centra. Nastao je ujedinjenjem Saveza Pro Patria (osnovanoga 1995) i Stranke Res Publica (osnovane 2001). Nakon izbora 2007. sudjeluje u koalicijskoj vladi. Član je Europske narodne stranke.

Etiopija

Etiopska narodna revolucionarna demokratska fronta (Ethiopian Peopleʼs Revolutionary Democratic Front – akronim EPRDF), osnovana 1988. kao savez nekoliko regionalnih stranaka proizašlih iz ljevičarskih vojno-političkih organizacija različitih naroda (Amharaca, Oroma, Tigrinja i dr.), koje su se borile protiv režima Haile Mariama Mengistua (srušenog 1991). Obuhvaća Demokratsku stranku Amharaca (osnovanu 1982), Demokratsku stranku Oroma (osnovanu 1982), Narodnu oslobodilačku frontu Tigrea (osnovanu 1975) i Demokratski pokret južnih etiopskih naroda (osnovan 1992; naknadno se priključio EPRDF-u). Vladajuća je od preuzimanja vlasti 1991; apsolutnu većinu u parlamentu ima od izbora 1994., a zadržava je i nakon više izbora početkom 2000-ih. EPRDF je ublažio revolucionarnu ljevičarsku ideologiju tijekom 1990-ih, a njegova politička i društvena prevlast ne pogoduje snažnijem organiziranju oporbe.

Fidži

Laburistička stranka Fidžija (Fiji Labour Party – akronim FLP), osnovana 1985., stranka je lijevoga centra. Zastupa interese indijskih doseljenika. Predvodila je dvije koalicijske vlade (1987. i 1999), koje su srušene državnim udarom. Od izbora 2001. nalazi se u oporbi, gdje je ostala i nakon izbora 2006. Stranka nacionalnoga jedinstva (Soqosoqo Duavata ni Lewenivanua – akronim SDL), osnovana 2001. Zastupa domorodačko, otočno stanovništvo. Na vlasti je nakon izbora 2001., a pobijedila je i na izborima 2006., nakon kojih je izveden vojni udar.

Filipini

Koalicija istine i iskustva za sutrašnjicu (Koalisyon ng Katapatana at Karanasan sa Kinabukasan – akronim K-4), osnovana 2004. Predvode ju Kršćansko-muslimanski demokrati (Lakas) uz Liberalnu stranku, Nacionalističku stranku te Narodnu reformsku stranku. K-4 podupire predsjednicu države (od 2001) Gloriju Macapagal-Arroyo.

Finska

Finska socijaldemokratska stranka (Suomen Sosialidemokraattinen Puolue – akronim SDP), osnovana 1899., stranka je lijevoga centra. Nastala je pod nazivom Finska radnička stranka, današnji naziv nosi od 1903. Uvođenjem općega prava glasa (1906) postala je najjača stranka u Finskoj. Tijekom 1937–57. sudjelovala je u svim koalicijskim vladama; u oporbi je bila 1957–66., a potom ponovno na vlasti do 1991. Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Manno Koivisto (1982–94), Marti Ahtisaari (1994–2000) i Tarja Halonen (2000–12). U koalicijskoj vladi sudjelovala je 2003–07. i 2011–15. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Finski centar (Suomen Keskusta – akronim KESK), osnovan 1906., liberalna je stranka. Sljednik je Agrarne unije (Maalaisliitto). U koalicijskoj vladi bio je nakon izbora 1991. Od 1995. bio je u oporbi, a 2003–11. bio je najjača stranka i predvodnik koalicijske vlade. Na izborima 2011. postigao je najgori rezultat u stranačkoj povijesti (u parlamentu postao četvrti po zastupljenosti), te je prešao u oporbu. Novu izbornu pobjedu ostvario je 2015. te predvodi koalicijsku vladu (sa Strankom Finci i KOK-om). Član je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Stranka nacionalne koalicije (Kansallinen Kokoomus – akronim KOK), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Nakon izbora 1987. predvodila je koalicijsku vladu. Od 1991. bila je u oporbi. Nakon izbora 2007. sudjelovala je u koalicijskoj vladi, a nakon izborne pobjede 2011. predvodi vladajuću koaliciju. Stranački kandidat Sauli Niinistö pobijedio je na predsjedničkim izborima 2012. Stranka je u koalicijskoj vladi i nakon izbora 2015 (s KESK-om i Strankom Finci). Članica je Europske pučke stranke. Stranka Finci (Perussuomalaiset), osnovana 1995., nacionalistička je stranka. Nastala je nakon raspuštanja Finske ruralne stranke (osnovane 1959); zagovornik je kulturne zatvorenosti, sklona populizmu. Nakon izbora 2011. treća je po broju parlamentarnih zastupnika. U oporbi je ostala do izbora 2015., a potom je dio vladajuće koalicije (s KESK-om i KOK-om). Članica je Europskih konzervativaca i reformista.

Francuska

Republika naprijed (La République En Marche – akronim REM), osnovana 2017., stranka je centra, proizašla iz pokreta koji je uoči predsjedničkih izbora osnovao Emmanuel Macron (predsjednik republike od 2017). Stranka je pobijedila na parlamentarnim izborima 2017. zagovarajući jedinstvo Europske unije i osvojila apsolutnu većinu zastupničkih mandata. Republikanci (Les Républicains) su stranka desnoga centra osnovana 2015. Proizašli su iz Saveza za narodni pokret (Union pour un mouvement populaire – akronim UMP), vladajuće stranke 2002–12. iz redova koje su bili predsjednici Jacques Chirac (1995–2007) i Nicolas Sarkozy (2007–12). Stranački začetnik bilo je Okupljanje francuskoga naroda (Rassemblement du peuple français), osnovano 1947. i preimenovano 1968. u Savez demokrata za republiku (Union des démocrates pour la République – akronim UDR). UDR se protivio francuskom pristupanju NATO-u i Europskoj zajednici. Iako predsjednici republike Charles de Gaulle (1958–69) i Georges Pompidou (1969–74) nisu formalno bili članovi UDR-a, on im je davao parlamentarnu potporu. Godine 1976. promijenio je naziv u Okupljanje za republiku (Rassemblement pour la République – akronim RPR), a na izborima 1985. koalirao je sa Savezom za francusku demokraciju, što je omogućilo drugi premijerski mandat Jacquesu Chiracu (1986–88). RPR je 2002. promijenio naziv u Savez za predsjedničku većinu (Union pour la majorité présidentielle), te ubrzo u UMP. U oporbi je od 2012., a pod novim imenom od 2015 (Republikanci) stranka sudjeluje na izborima 2017 (druga je po broju zastupničkih mandata) i ostaje vodeća u oporbi. Član je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratski pokret (Mouvement démocrate) osnovan je 2007. kao stranka centra. Proizašao je iz Saveza za francusku demokraciju (Union pour la démocratie française), osnovanoga 1978 (1988–96. predvodio ga je Valéry Giscard d’Estaing, predsjednik republike 1974–81). Nakon izbora 2017. treća je stranka po broju zastupničkih mandata. Član je Europske demokratske stranke. Socijalistička stranka (Parti socialiste – akronim PS), osnovana 1969., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz Francuskog odsjeka radničke internacionale (Section française de l’Internationale ouvrière – akronim SFIO), osnovanoga 1905. SFIO je u okviru Narodne fronte pobijedio na izborima 1936., a nakon II. svjetskoga rata sudjelovao je u radu niza vlada do 1951. te 1956–57. Budući da je izgubio utjecaj, SFIO je s još nekoliko socijalističkih grupacija osnovao PS. Tijekom 1971–81. stranku je vodio François Mitterand, prvi socijalistički predsjednik države (1981–95). Za njegova mandata stranka je snažno zastupala socijalnu politiku, no zbog nekoliko gospodarskih kriza sredinom 1980-ih priklonila se ekonomskom liberalizmu i socijaldemokratskom programu. Tijekom 1997–2002. bila je na vlasti s premijerom Lionelom Jospinom, potom je u oporbi do 2012., kada je pobijedila na općim i predsjedničkim izborima. François Hollande, vođa stranke 1997–2008., bio je predsjednik republike 2012–17. Na izborima 2017. PS je poražen i pao je na četvrto mjesto po broju osvojenih mandata. Član je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Francuska komunistička stranka (Parti communiste français – akronim PCF), osnovana 1920., stranka je ljevice. Nastala je izdvajanjem iz dijela SFIO-a koji je podupirao ruske boljševike; bila je članica Kominterne. Početkom II. svjetskoga rata zastupala je državnu neutralnost, no ubrzo je postala predvodnicom antifašističke borbe. Nakon II. svjetskoga rata sudjelovala je u vladi Charlesa de Gaullea i protivila se francuskom pristupanju Europskoj zajednici i NATO-u. Tijekom 1970-ih bila je u koaliciji s PS-om, a početkom 1990-ih približila se lijevomu centru. Sudjelovala je u vladi 1997–2002., a od 2002. je u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Nacionalna fronta (Front national – akronim FN), osnovana 1972., stranka je desnice. Zastupa protuimigracijsku politiku i protivi se Europskoj uniji. Osnivač stranke je Jean-Marie Le Pen (zagovarao je rasnu isključivost i uvođenje smrtne kazne), a nakon što se povukao, od 2011. stranku vodi njegova kći Marine Le Pen (ublažava stranački radikalizam). Na izborima 2012. i 2017. stranka je osvojila manji broj zastupnika i ostala u oporbi.

Gabon

Gabonska demokratska stranka (Parti démocratique gabonais – akronim PDG), osnovana 1968. Bila je jedina legalna stranka do 1991. Na vlasti je nakon svih izbora, uključujući i izbore 2011., koje je bojkotirao veći dio oporbe. Nacionalno okupljanje drvosječa (Rassemblement national des bûcherons – akronim RNB), osnovano 1991. Vodeća je oporbena stranka nakon izbora 2011. Članica je Demokratske unije Afrike.

Gambija

Napredna narodna stranka (People’s Progressive Party – akronim PPP), osnovana 1958., stranka je ljevice. Bila je na vlasti do državnoga udara 1994., a od tada se nalazi u oporbi. Bojkotirala je izbore 2012. Savez za domoljubnu reorijentaciju i izgradnju (Alliance for Patriotic Reorientation and Construction – akronim APRC), osnovan 1996. Potpora je časnicima koji su predvodili državni udar. Na vlasti je od 2002., a pobijedila je i na izborima 2012., koje je bojkotirala oporba.

Gana

Stranka narodne konvencije (Convention People’s Party – akronim CPP), osnovana 1949., stranka je ljevice. Utemeljio ju je K. Nkrumah, prvi predsjednik države (1960–66). Bila je oporba nizu vojnih režima koji su vladali državom (1966–69., 1972–79., 1981–92). Nakon izbora 2004. nalazila se u oporbi, a nakon izbora 2008. izgubila je status parlamentarne stranke. Nacionalni demokratski kongres (National Democratic Congress – akronim NDC), osnovan 1992., stranka je desnice. Utemeljio ga je J. Rawlings, predsjednik države (1979., 1981–2000). Na vlasti je nakon izbora 2008. Nova rodoljubna stranka (New Patriotic Party – akronim NPP), osnovana 1992., stranka je desnoga centra. Na vlasti je bila nakon izbora 2004., a od 2008. je u oporbi.

Grčka

Komunistička stranka Grčke (Kommounistikó Kómma Elládas – akronim KKE), osnovana 1918., stranka je ljevice. Utemeljena je pod nazivom Socijalistička radnička stranka Grčke, današnji naziv nosi od 1924. Protivi se članstvu Grčke u NATO-u i EU. U parlamentu je od 1926. Tijekom II. svjetskoga rata predvodila je Nacionalnu oslobodilačku frontu, koja se borila protiv nacista, a 1947. bilo joj je zabranjeno djelovanje. Poražena je u građanskome ratu (1947–49). Predvodila je oporbenu borbu protiv vojnoga režima (1967–74), nakon čega je legalizirana. Uglavnom je bila u oporbi; ostala je parlamentarna stranka i nakon izbora u siječnju 2015. Nova demokracija (Néa Demokratía – akronim ND), osnovana 1974., konzervativna je stranka. Osvojila je izbore 1974. pod vodstvom K. Karamanlisa, prvoga predsjednika države nakon ukinuća monarhije. Iako je ulaskom Grčke u EZ, ostvarila obećani politički cilj, izgubila je izbore 1981. Na vlasti je ponovno bila 1989–93. te 2004–09. Nakon ponovljenih izbora 2012. ND je bio u vladajućoj koaliciji s PASOK-om, a nakon izbora u siječnju 2015. vodeća je oporbena stranka. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Svegrčki socijalistički pokret (Panellḗnio Sosialistikó Kínema – akronim PASOK), osnovan 1974., stranka je lijevoga centra. Osnovao ga je A. Papandreu, premijer nakon izbora 1981. (stranku predvodio do 1996). PASOK je na vlasti bio 1981–89., 1993–2004. te 2009–12. Nakon ponovljenih izbora 2012. bio je u vladajućoj koaliciji s ND-om, a od izbora u siječnju 2015. oporbena je stranka. Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Koalicija radikalne ljevice (Synaspismós Rizospastikís Aristerás – akronim SYRIZA), osnovana 2004., kao savez lijevih i radikalno lijevih stranaka. Od izbora 2012. druga je najjača stranka u parlamentu. Vladajuća je stranka nakon izbora u siječnju 2015; stranački vođa (od 2008) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) postao je premijer. Zlatna zora (Chrysi Avgi), osnovana 1985. kao radikalna desničarska i nacionalistička organizacija (nastaje od početka 1980-ih). Parlamentarna je stranka nakon izbora 2012. Od listopada 2014. vodstvo je stranke pod optužbom za zločinačko udruživanje. Na izborima u siječnju 2015. osvojila je treće mjesto, te je ostala oporbena stranka.

Grenada

Nova nacionalna stranka (New National Party – akronim NNP), osnovana 1984., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1984–90. Nakon izbora 2003. ponovno je na vlasti, no od 2008. nalazi se u oporbi; od 2013. ponovno na vlasti. Članica je Demokratske unije Kariba. Nacionalni demokratski kongres (National Democratic Congress – akronim NDC), osnovan 1987., stranka je centra. Bio je na vlasti 1990–95., a nakon izbora 2003. nalazio se u oporbi. Ponovno na vlasti od izbora 2008., a od 2013. je u oporbi.

Gruzija

Nacionalni pokret – demokrati (Nachionakhuri modraoba – demokratebi – akronim NMD), osnovan 2001., stranka je desnice. Stvoren je sjedinjenjem Ujedinjenoga nacionalnog pokreta i Ujedinjenih demokrata. Zastupa program unitarne države te traži ukidanje autonomije Abhaziji i Južnoj Osetiji. Na vlasti je od 2004. Desna oporba (Memarjvene opozicia – akronim MO), osnovana 2004. Izborna je koalicija Stranke nove desnice i stranke Industrija će spasiti Gruziju. Nakon izbora 2004. bila je vodeća stranka oporbe; 2012. stranke iz koalicije ulaze u koaliciju Gruzijski san. Gruzijski san (Karpuli etsneba), osnovana 2012., koalicija je šest stranaka različite ideološke orijentacije (od prozapadnih tržišnih liberala do radikalnih nacionalista). Pobijedila je na parlamentarnim izborima 2012., a njezin član Georgij Margvelašvili pobijedio je na predsjedničkim izborima 2013.

Gvajana

Narodna napredna stranka/Građanska (People’s Progressive Party/Civic – akronim PPP/C), osnovana 1950., stranka je ljevice. Bila je na vlasti 1957–64., 1992–2011. te od izbora 2011. Pučki nacionalni kongres/Reformisti (People’s National Congress/Reform – akronim PNC/R), osnovan 1957., stranka je lijevoga centra. Sudjelovao je u koalicijskoj vladi 1964–68., a samostalno je vladao 1968–92. Nakon izbora 2011. nalazi se u oporbi.

Gvatemala

Obnovljena demokratska sloboda (Libertad Democrática Renovada – akronim LIDER), osnovana 2010., stranka je desnog centra. Nastala je odvajanjem od Nacionalnoga saveza nade. Nakon izbora 2015. ima relativnu većinu u parlamentu. Nacionalni savez nade (Unidad Nacional de la Esperanza – akronim UNE), osnovan 2002., kršćansko-socijalna je stranka. Iz njegovih redova predsjednik je bio Álvaro Colom (na položaju 2008–12). Nakon izbora 2015. druga je po broju parlamentarnih zastupnika. Član je Socijalističke internacionale. Svi (Todos), stranka političkog centra, osnovana 2011. Nastala je odvajanjem od Nacionalnoga saveza nade. Nakon izbora 2015. treća je po broju parlamentarnih zastupnika. Domovinska stranka (Partido Patriota – akronim PP), osnovana 2001., konzervativna je stranka. Osnovao ju je Otto Pérez Molina (predsjednik republike 2012–15). Članica je Liberalne internacionale. Fronta nacionalne konvergencije (Frente de Convergencia Nacional – akronim FCN), osnovana 2008., konzervativna je stranka. Njezin kandidat Jimmy Morales pobijedio je na predsjedničkim izborima 2015.

Gvineja

Demokratska stranka Gvineje – Afričko demokratsko okupljanje (Parti démocratique du Guinée – Rassemblement démocratique africain – akronim PDG-RDA), osnovana 1958. Bila je jedina legalna stranka do 1984. i smrti prvoga predsjednika države A. S. Touréa. Nakon izbora 2002. nalazi se u oporbi. Stranka jedinstva i napretka (Parti de l’unité et du progrès – akronim PUP), osnovana 1993. Koalicija je stranaka koje podupiru predsjednika države Lansanu Contéa. Na vlasti je nakon izbora 2002.

Gvineja Bisau

Afrička stranka za neovisnost Gvineje i Kapverdskih otoka (Partido Africano da Independência da Guiné e Cabo Verde – akronim PAIGC), osnovana 1956., stranka je ljevice. Borila se za neovisnost o Portugalu (1963–74). Bila je jedina legalna stranka 1974–91. Nakon izbora 2004. ponovno je na vlasti. Stranka društvene obnove (Partido para a Renovação Social – akronim PRS), osnovana 1992. Vladala je 2000–04., a nakon izbora 2008. nalazi se u oporbi.

Haiti

Fanmi Lavalas (FL), osnovan 1996. Nastao je izdvajanjem iz Političke organizacije Lavalas (1990), na čelu koje je bio René Préval, predsjednik države (1996–2000., i od 2006). Imala je predsjednika države J.-B. Aristidea (1991., 1994–96., 2000–04), koji je od 2004. u egzilu. Demokratsko približavanje (Convergence démocratique – akronim CD), osnovano 2000. Politička je grupacija 15 stranaka, koja se borila protiv vlasti FL-a te je u razdoblju 2002–04. organizirala niz oružanih prosvjeda. Fronta nade (Fwon Lespwa – akronim FL), osnovana 2006. Koalicija je političkih frakcija koje podupiru Prévala. Na vlasti je nakon izbora 2006.

Honduras

Liberalna stranka Hondurasa (Partido Liberal de Honduras – akronim PLH), osnovana 1890., stranka je centra. Tijekom XX. stoljeća kandidati iz redova PLH-a povremeno su bili predsjednici republike (najdulje 1957–63. i 1982–90). Politički utjecajna ostala je i početkom 2000-ih (njezini članovi bili su predsjednici republike 1994–2002. i 2006–10). U oporbi je nakon izbora 2009. i 2013. Članica je Liberalne internacionale. Nacionalna stranka Hondurasa (Partido Nacional de Honduras – akronim PNH), osnovana 1923., stranka je desnoga centra. Politički je najutjecajnija stranka u zemlji; predsjednici republike iz njezinih redova bili su na vlasti 1925–56., 1971–72., 1990–94., 2002–06., te ponovno od 2010. Apsolutnu zastupničku većinu stranka osvaja na izborima 2009., a relativnu na izborima 2013 (stvara koalicijsku vladu). Stranački kandidat Juan Orlando Hernández pobijedio je na predsjedničkim izborima 2013. i 2017. Članica je Međunarodne demokratske unije i Kršćansko-demokratske internacionale. Libre (Libertad y Refundación), osnovana 2011., ljevičarska je stranka (zagovara demokratski socijalizam). Predvodi je Manuel Zelaya (predsjednik Hondurasa 2006–09). Nakon izbora 2013. druga je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PNH-a); vodeća je oporbena stranka.

Hrvatska

Premda je i prije bilo političkih struja, skupina i udruženja s obilježjima protostranaka (jozefinisti, jakobinci, konzervativci, reformisti, ilirci, madžaroni i dr.), prve stranke u Hrvatskoj nastale su u drugoj polovici XIX. stoljeća. Riječ je o elitnim ili honoracijskim strankama, kao što su Narodna, Unionistička, Stranka prava i dr., koje su djelovale kao malobrojna politička udruženja bez masovne potpore, a poglavito su bila zaokupljena državno-političkim statusom Hrvatske. Temeljna prepreka razvoju modernih stranaka bilo je krajnje restriktivno cenzusno biračko pravo: npr., 1910. biračko pravo imalo je samo 2% stanovnika ondašnje Hrvatske, a nakon reforme 1910. ono je bilo prošireno na 8% stanovnika. Prva moderna masovna politička stranka bila je Hrvatska seljačka stranka (HSS), nastala iz Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS), koju su 1904. osnovali A. i S. Radić. HSS je bio najveća hrvatska stranka u prvoj polovici XX. stoljeća. Nakon II. svjetskoga rata i uspostave komunističkoga režima bila je zabranjena, a obnovljena je u pluralističkoj Hrvatskoj 1990-ih. U komunističkom režimu 1945–90. u Hrvatskoj je postojao jednostranački sustav u kojem je djelovala samo KP Hrvatske, odnosno SK Hrvatske kao sastavni dio SK Jugoslavije. Premda se SKH/SKJ ideološki legitimirao kao »nestranačka stranka«, tj. kao stranka koja treba povijesno okončati vladavinu stranaka uopće, bila je jedina, državna partija. Tek se nakon demokratizacije Istočne Europe tijekom 1980-ih SKH ideološki i politički reformirao i preobrazio u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. U sklopu demokratizacije političkoga života u Hrvatskoj nastale su prve suvremene oporbene političke stranke, među kojima su bili HDZ i HSLS. HDZ je pobijedio na prvim slobodnim izborima za Sabor 1990. i postao dominantna stranka u razdoblju uspostave samostalne hrvatske države i demokratskoga političkoga poretka 1990-ih.

Hrvatsko-ugarska stranka (Horvatsko-vugerska stranka), osnovana 1841. Bila je predstavnik politike dijela hrvatskoga plemstva koje se zauzimalo za što tješnju državnu i političku vezu između Hrvatske i Madžarske te za uvođenje madžarskoga jezika kao službenoga, zbog čega su članovi stranke kolokvijalno bili nazivani madžaronima. Za razliku od iliraca, nastupala je na »horvatskom« (kajkavskom) narječju. Nakon Bachova apsolutizma (1851–61) madžaroni su osnovali Unionističku stranku, koja je 1868. s Madžarskom sklopila Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Vladala je 1845–51., te 1867–71. na čelu s osnivačem stranke i banom L. Rauchom. Nakon 1873. izgubila je utjecaj, a znatan se dio članstva priključio NS-u. Narodna stranka (NS), osnovana 1841. pod nazivom Ilirska stranka, a nakon zabrane ilirskoga imena 11. I. 1843. promijenila je naziv u Narodna stranka. Osnovali su ju Lj. Gaj, I. Kukuljević i I. Mažuranić radi ujedinjavanja hrvatskih zemalja i svih Južnih Slavena u jedinstvenu ilirsku narodnost unutar Habsburške Monarhije. Čelnici stranke govorili su ilirskim (štokavskim) narječjem kako bi naglasili svoje razlikovanje od prougarskog unionističkoga dijela hrvatskoga plemstva banske Hrvatske koje je govorilo »horvatskim« (kajkavskim) narječjem. Imala je većinu u Hrvatskom saboru 1841–42., te 1845. i 1848. Iste godine na Velikoj narodnoj skupštini u Zagrebu predvodila je donošenje programa Zahtijevanja naroda, kojim je tražila imenovanje J. Jelačića za hrvatskoga bana te ukidanje feudalnoga poretka i uvođenje građanskoga. Za Bachova apsolutizma (1851–61) bilo joj je zabranjeno djelovanje te se okrenula ideji jugoslavenstva kao političkoj opciji koja je pod vodstvom J. J. Strossmayera i F. Račkoga dobila bitno značenje. Od 1861. zahtijevala je teritorijalnu cjelovitost i samostalnost Hrvatske (Trojedna Kraljevina), ali i ravnopravnu uniju s Ugarskom. Odbacila je Hrvatsko-ugarsku nagodbu i vlast bana L. Raucha. Pobijedila je na izborima za Hrvatski i Dalmatinski sabor 1871. i 1872., a dolaskom 1873. na vlast s banom I. Mažuranićem na čelu (1873–80), provela je značajne reforme, ali se prihvaćanjem Nagodbe kompromitirala. Za vladavine K. Khuen-Héderváryja (1883–1903) bila je instrument režima, pa je dobila pejorativan naziv madžaroni. Poražena na izborima 1906. pa se raspala (→ narodna stranka). Stranka prava (»domovinaši«), osnovana 1861. pod nazivom Stranka hrvatskog državnog prava. Utemeljili su ju E. Kvaternik i A. Starčević. Zastupala je uspostavu neovisne hrvatske države na temelju legitimiteta proizašlog iz hrvatskoga državnog prava i ideje prirodnoga prava svakoga naroda na državu. Svoje je protivnike vidjela u Austriji i Madžarskoj te u pretenzijama Srbije prema hrvatskim teritorijima. Povela je ustanak u Rakovici 1871., koji je bio ugušen. Nakon prvoga raskola 1895. na čelo stranke došao je F. Folnegović, a stranka je dobila naziv Folnegovićeva Stranka prava ili matica Stranke prava, te je nastavila političko djelovanje i 1903. ujedinila se s Neovisnom (Neodvisnom) narodnom strankom u Hrvatsku stranku prava (»domovinaši« jer je zadržala glasilo »Hrvatsku domovinu«), koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji, te je bila članica prvoga (1921) i drugoga (1925) Hrvatskog bloka. Narodna stranka u Dalmaciji, osnovana 1861. Zastupala je sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, te ravnopravnost hrvatskoga jezika s talijanskim. Najistaknutiji prvaci bili su M. Pavlinović, M. Klaić i N. Nodilo. Od 1870. imala je većinu u Dalmatinskom saboru. God. 1889. promijenila je naziv u Narodna hrvatska stranka, a 1905. sa Strankom prava ujedinila se u Hrvatsku stranku pod vodstvom P. Čingrije. Iz nje se 1879. izdvojila skupina članova nezadovoljnih rješenjem srpskoga pitanja u Dalmaciji te je osnovala Srpsku stranku, koja se priklonila politici »autonomaša«. Autonomaška stranka (»autonomaši«), osnovana 1861., djelovala je u Dalmaciji. Zastupala je interese talijanskoga stanovništva, te se zauzimala za izgradnju jedinstvene dalmatinske narodnosti, različite od hrvatske, srpske ili slavenske. Zagovarala je autonomiju Dalmacije, te se protivila njezinu sjedinjenju s Hrvatskom. Prvaci su joj bili A. Bajamonti i Špiro Petrović. Imala je većinu u Dalmatinskom saboru do 1870., a od 1882. izgubila je na značaju. Samostalna narodna stranka, osnovana 1863., prestala je djelovati 1865. Nastala je izdvajanjem iz Narodne stranke dijela članstva (I. Mažuranić, J. Haulik, I. Kukuljević, M. Prica) koje se protivilo uniji s Madžarskom. Zauzimala se za samostalnu Hrvatsku u federalnoj Monarhiji te za nagodbu s Austrijom. Neovisna (Neodvisna) narodna stranka, osnovana 1880. Nastala je izdvajanjem iz Narodne stranke dijela članstva koje je na čelu s M. Mrazovićem tražilo stvaranje trojne monarhije te novu reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe, kojom bi se poboljšao položaj Hrvatske. Budući da je izgubila utjecaj, 1903. sjedinila se s Folnegovićevom Strankom prava. Izdavala je glasilo »Obzor«, po kojem je dobila naziv »obzoraši«. Hrvatsko-slovenska narodna stranka, osnovana 1884. Bila je politička organizacija Hrvata i Slovenaca te predvodnica hrvatskoga narodnog preporoda u Istri. Zauzimala se za ravnopravnost naroda Istre, te za njezino priključenje ostalim hrvatskim dijelovima. Najistaknutiji čelnici stranke bili su M. Laginja, D. Vitezić, M. Mandić. Bila je podijeljena na liberalnu i klerikalnu struju, a 1921. promijenila je naziv u Jugoslavenska narodna stranka. Djelovala je legalno do 1926. Srpska samostalna stranka, osnovana 1887. Zauzimala se za prava srpskoga stanovništva u Hrvatskoj. Do 1903. priklanjala se režimu Khuen-Héderváryja (1883–1903), nakon čega je pod vodstvom S. Pribićevića djelomično revidirala politiku i ušla 1905. u Hrvatsko-srpsku koaliciju, u kojoj je od 1908. bila dominantna. Stranka prava, osnovana 1894. Djelovala je u Dalmaciji i imala je predstavnike u Dalmatinskom saboru. Zauzimala se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, te se protivila raskolu matice u banskoj Hrvatskoj. Na njezinu čelu bili su A. Trumbić i F. Supilo. God. 1905. sjedinila se s Narodnom hrvatskom strankom u Dalmaciji čime je bila stvorena Hrvatska stranka, koja se priklonila južnoslavenskoj ideji i politici »novoga kursa« (1903–06). Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, osnovana 1894. U Slavoniji i Srijemu bila je predvodnica agrarnosocijalističkoga pokreta, koji je 1897. ugušen. Zauzimala se za ujedinjenje Južnih Slavena unutar Austro-Ugarske, a poslije i izvan nje. Bila je članica Hrvatsko-srpske koalicije, Narodnog vijeća SHS 1918. te vlade Kraljevine SHS. Doživjela je raskol na revolucionarnu (od 1919. u sastavu KPJ) i oportunističku struju, koja je na čelu s V. Koraćem 1921. utemeljila Socijalističku partiju Jugoslavije, koja se raspala u doba II. svjetskoga rata. Čista stranka prava (»frankovci«), osnovana 1895. Nastala je izdvajanjem iz Stranke prava skupine (Mile Starčević, E. Kumičić, J. Frank) okupljene oko A. Starčevića koja je rješenje pitanja samostalnosti Hrvatske vidjela u suradnji s austrijskim krugovima unutar Monarhije, čega se poslije odrekla i vratila ideji izvornoga pravaštva, tj. politici potpune neovisnosti. Nakon smrti A. Starčevića 1896., vodstvo stranke preuzeo je J. Frank, pa je stranka dobila naziv »frankovci«. Nije se slagala s politikom ostalih pravaških struja, posebice onih koji su ušli u Hrvatsko-srpsku koaliciju. God. 1913. predsjednik stranke postao je Aleksandar Horvat, a pošto je Narodno vijeće SHS 1918. preuzelo ovlasti Sabora, Čista stranka prava bila je preimenovana u Hrvatsku stranku prava, vodstvo koje je 1919. preuzeo V. Prebeg. Politički program preimenovane stranke bio je uspostava neovisne hrvatske države koja bi obuhvatila bansku Hrvatsku s Rijekom i Međimurjem, Dalmaciju, Istru te Bosnu i Hercegovinu. Najistaknutiji član stranke A. Pavelić postao je 1927. zastupnikom u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929., stranka je prestala s djelovanjem. Dio članova na čelu s A. Pavelićem u emigraciji je osnovao organizaciju Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija, koja je 1941. uspostavila Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), u kojoj je vladala (1941–45) na čelu s A. Pavelićem. Nakon pada NDH dio članova nastavio je politički život u emigraciji. Hrvatska napredna stranka, osnovana 1904. Utemeljili su ju većinom studenti okupljeni oko I. Lorkovića, koji su prihvatili ideje T. G. Masaryka o postupnom i mirnom uzdizanju i prosvjećivanju naroda. U svojem programu od Madžarske je tražila poštovanje odredaba Nagodbe. Ušla je u Hrvatsko-srpsku koaliciju 1905., a 1910. s Hrvatskom strankom prava ujedinila se u Hrvatsku samostalnu stranku. Hrvatska seljačka stranka (HSS), osnovana 1904. pod nazivom Hrvatska pučka seljačka stranka, 1920–25. nosila je naziv Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), a poslije je djelovala pod nazivom HSS. Stranku su osnovali braća A. i S. Radić, a na njezinu je čelu od osnutka do svoje smrti 1928. bio S. Radić. Bila je najjača politička stranka u Hrvatskoj (1920–27), nalazila se na vlasti u Banovini Hrvatskoj (1939–41), a nakon uspostave NDH 1941. bilo joj je zabranjeno djelovanje. Nakon 1945. ponovno je bila zabranjena, no dio je stranke nastavio djelovati u emigraciji. Ujedinjenjem više haesesovskih stranaka iz domovine i dijaspore 1991., obnovljen je HSS u Hrvatskoj. Sudjelovao je u koalicijskoj vlasti 2000–03., 2007–11., te 2015–16 (→ hrvatska seljačka stranka). Hrvatsko-srpska koalicija, osnovana 1905. Predstavljala je savez hrvatskih stranaka koje su se protivile vladajućem austrougarskomu režimu te se zauzimala za stvaranje jugoslavenske države. Nastala je na temelju Riječke i Zadarske rezolucije. Bila je najjača politička snaga u Hrvatskoj od 1905. do 1918. te je pobjeđivala na izborima 1906., 1908., 1910. i 1913. Uključivala je Naprednu stranku, Hrvatsku stranku prava, Srpsku samostalnu stranku, Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije te Srpsku radikalnu stranku. Na čelu Koalicije do 1909. bio je F. Supilo, a zamijenio ga je S. Pribićević, što je promijenilo politiku Koalicije u smjeru jugoslavenskoga unitarizma, koji je poslije odbačen. Njezini predstavnici ušli su 1918. u Narodno vijeće, nakon čega je prestala postojati. Starčevićeva stranka prava (»milinovci«), osnovana 1908. Nastala je izdvajanjem iz Čiste stranke prava dijela članstva okupljenog oko Mile Starčevića (brata A. Starčevića, po kojem je dobila naziv »milinovci«) koje se nije slagalo s »frankovačkom« proaustrijskom politikom. Zauzimala se za povratak izvornomu pravaštvu, tj. politici potpune neovisnosti Hrvatske, no 1918. na čelu s A. Pavelićem (zubar) priklonila se jugoslavenskoj ideji i ušla u Narodno vijeće SHS. Hrvatska narodna zajednica (HNZ), osnovana 1907. Zauzimala se za narodne, prosvjetne i gospodarske interese Hrvata u BiH. Za razliku od Muslimanske narodne organizacije (MNO), osnovane 1906., koja je zastupala muslimansku vjersku i političku autonomiju, radila je na međukonfesionalnom približavanju. U svoje članstvo željela je privući i nekatolike, napose muslimane. Većinom franjevačkoga članstva na čelu s N. Mandićem i I. Pilarom, predstavljala je liberalnu struju unutar bosanskohercegovačkoga klerikalizma predvođenoga nadbiskupom vrhbosanskim J. Stadlerom, koji se protivio nekatoličkomu članstvu. Prestala je legalno djelovati 1914. Hrvatska zajednica (HZ), osnovana 1918. Protivila se centralizmu Kraljevine SHS. Okupljala je nekoliko stranaka na čelu sa Starčevićevom strankom prava. Bila je članica tzv. prvog (1921) i drugog (1925) Hrvatskoga bloka. Hrvatska pučka stranka (»pučkaši«), osnovana 1920. Djelovala je pretežno u BiH, ali i u Hrvatskoj. Bila je klerikalna stranka, koja se temeljila na konzervativnoj politici te se zauzimala za autonomiju pokrajina sastavljenih po pretežno konfesionalnom kriteriju. Sudjelovala je u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS, a 1924. imala je predstavnika u Narodnoj skupštini. Sudjelovala je u vladi Kraljevine Jugoslavije 1928., a 1929. bila je ukinuta. Samostalna demokratska stranka (SDS), osnovana 1924. Nastala je izdvajanjem iz Demokratske stranke (1919) dijela članstva okupljenog oko S. Pribićevića. Predstavljala je tzv. prečanske Srbe. Zagovarala je centralizam i unitarizam, koji je poslije odbacila i zajedno sa S. Radićem 1927. osnovala SDK. Seljačko-demokratska koalicija (SDK), osnovana 1927. Bila je koalicija političkoga sporazuma Pribićevićeva SDS-a i Radićeva HSS-a. Do 1928. vodila je politiku parlamentarne opozicije u okvirima Vidovdanskog ustava, no 1932. predvodila je nacionalnu koncentraciju u Hrvatskoj, te je izradila rezoluciju »Zagrebačke punktacije«, u kojoj je osudila apsolutizam i centralističko uređenje države. Bila je najznačajnija politička snaga u hrvatskom dijelu Kraljevine do 1941 (sudjelovala je u vladi Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, 1939–41). Surađivala je s opozicijskim strankama u Srbiji i BiH. Savez komunista Hrvatske (SKH), osnovan 1937. inicijativom J. Broza pod nazivom Komunistička partija Hrvatske (KPH). Od 1952. do 1990. SKH. Djelovala je u sklopu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ; 1952. promijenila naziv u Savez komunista Jugoslavije), te je za II. svjetskoga rata kroz svoje političko tijelo ZAVNOH (1943), partizanske jedinice te Narodnu frontu Hrvatske (1944) bila predvodnica antifašističke borbe u Hrvatskoj. U okviru ZAVNOH-a, koji je 1944. bio proglašen najvišim zakonodavnim i predstavničkim tijelom državne vlasti u Hrvatskoj (Federalna Hrvatska), zauzimala se za sjedinjenje svih hrvatskih okupiranih područja s maticom Hrvatskom unutar nove Federativne Jugoslavije. Bila je na vlasti 1945–90., kada je prihvatila višestranačje i registrirala se pod novim nazivom SKH-SDP (→ savez komunista). Hrvatski narodni otpor (HNO), osnovan 1944. Utemeljio ga je V. Luburić kao gerilsku skupinu koja se trebala boriti protiv vlasti KPJ. Nakon njegova bijega u Španjolsku, HNO je nastavio djelovati u emigraciji. Zastupao je razbijanje Jugoslavije i povratak ustaške vlasti, što su članovi stranke pokušavali ostvariti radikalnim metodama (atentati, otmice zrakoplova). Samostalnošću Hrvatske HNO se službeno samoraspustio (19. VI. 1990). Hrvatski narodni odbor, osnovan 10. II. 1951. u Münchenu. Zastupao je ideje stvaranja hrvatske države unutar etničko-povijesnih granica kao dijela zajednice suverenih država ujedinjene Europe te povratak građana njemačke narodnosti protjeranih nakon II. svjetskoga rata. Do samostalnosti zemlje djelovao je u emigraciji, a potom se ujedinio s HDZ-om te izašao na prve izbore 1990. Hrvatska republikanska stranka (HRS), osnovana 1951. Utemeljio ju je u Buenos Airesu I. Oršanić, državni tajnik u NDH. Djelovala je u emigraciji do početka 1990-ih, od kada djeluje u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatska republikanska zajednica. Zauzimala se za slobodu i pravo hrvatskoga naroda na državu. Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), osnovan 1956. Utemeljio ga je u Buenos Airesu A. Pavelić radi uspostave Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru. Djelovao je u emigraciji te u Hrvatskoj ilegalno do 1991., od kada je legalna politička stranka bez značajnijeg uspjeha na izborima za Sabor. Hrvatski državotvorni pokret (HDP), osnovan 1981. u New Yorku. Djelovao je u emigraciji, a zauzimao se za suradnju hrvatske političke emigracije s umjerenim komunistima u Hrvatskoj radi zajedničkoga rada na uspostavi neovisne Hrvatske. Prestao je djelovati početkom 1990-ih.

Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), osnovana 20. V. 1989., stranka je centra. Zastupala je liberalnu demokraciju, socijalnu koheziju te jednaka i neotuđiva prava čovjeka. Utemeljena je pod nazivom Hrvatski socijalno-liberalni savez i bila je prva demokratska stranka osnovana nakon uvođenja višestranačkoga sustava. Na prve je izbore 1990. izašla u sklopu Koalicije narodnog sporazuma (KNS). Bila je dio vlade nacionalnoga jedinstva (1991–92), a potom je bila u oporbi nakon izbora 1992. i 1995. Stranka se rascijepila 1997. kada je dio članstva predvođen V. Gotovcem osnovao Liberalnu stranku, koja se 2006. ponovno ujedinila s HSLS-om. Na izbore 2000. izašla je u savezu sa SDP-om te je do 2002. bila dio vladajuće šesteročlane koalicije. Nakon odlaska u oporbu dio zastupnika HSLS-a odcijepio se i osnovao LIBRU – Stranku liberalnih demokrata, koja se 2005. ujedinila s HNS-om. Nakon izbora 2003. HSLS je podržavao manjinsku vladu HDZ-a, a potom su dio vladajuće koalicije nakon izbora 2007. Na izborima 2011. nije uspjela ući u Sabor. Nakon izbora 2015., na koje je izašla u koaliciji s HDZ-om u sklopu Domoljubne koalicije, postala je dio vladajuće koalicije; suradnju s HDZ-om nastavila je i na izborima 2016., te je ostala parlamentarna stranka. Članica je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), osnovana 17. VI. 1989., stranka je desnoga centra. Zastupa načela kršćanske civilizacije te se bori za ostvarenje duhovnog i materijalnoga preporoda Hrvatske. HDZ je utemeljen u Zagrebu pod vodstvom F. Tuđmana, vođe stranke (1989–99) i predsjednika države u tri mandata (1990–99). Pobijedio je na izborima 1990. te predvodio vladu nacionalnoga jedinstva. Nakon izbora 1992. i 1995. HDZ je osvojio najveći broj mandata pa je samostalno sastavio vladu. Dio članova napustio je HDZ 1994. i osnovao HND. Nakon izbora 2000. HDZ je bio u oporbi, a pošto je izgubio predsjedničke izbore 2000., M. Granić je, s dijelom članova, istupio iz HDZ-a i osnovao Demokratski centar. Nakon Općega sabora HDZ-a 2002. radikalno desno krilo što ga je predvodio Ivić Pašalić napustilo je stranku i osnovalo Hrvatski blok – Pokret za modernu Hrvatsku (HB), koji je parlamentarno djelovao do izbora 2003. Četvrti rascjep u stranci dogodio se 2005., kada je dio zastupnika i članova stranke, koje je predvodio Branimir Glavaš, izišao iz stranke te osnovao Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje. HDZ je bio na vlasti nakon pobjede na izborima 2003., a vođa stranke I. Sanader predvodio je manjinsku vladu s parlamentarnom potporom niza stranaka (SDSS, HSU, HSLS, SDAH). Nakon izbora 2007. HDZ je ostao na vlasti, u koaliciji s HSLS-om, HSS-om i SDSS-om, a nakon izbora 2011. nalazio se u oporbi. Nakon izbora 2015., u kojima je predvodio Domoljubnu koaliciju, ponovno je na vlasti u koaliciji s Mostom nezavisnih lista, kao i nakon izbora 2016. Član je Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke (→ hrvatska demokratska zajednica). Srpska demokratska stranka (SDS), osnovana 17. II. 1990. u Kninu. Na izborima 1990. osvojila je pet zastupničkih mjesta. Zbog organizacije oružane pobune Srba u Hrvatskoj, zabranjeno joj je djelovanje. Hrvatska stranka prava (HSP), osnovana 25. II. 1990., stranka je desnice. Zastupa ideje nacionalno-državnoga suvereniteta na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru kao ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskoga naroda. U svojem se djelovanju poziva na zamisli A. Starčevića i E. Kvaternika iako nije izravna sljednica Stranke prava, utemeljene 1861. HSP je 1990–93. predvodio Dobroslav Paraga, no nakon rascjepa 1993. vođa HSP-a postao je Anto Đapić, a Paraga je osnovao Hrvatsku stranku prava 1861., koja je imala jednoga zastupnika do 1995. HSP je od izbora 1990. bio u oporbi, a ondje je ostao i nakon izbora 2003. i 2007., dok 2011. nije uspio ući u Sabor, u kojem se nalazi Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević (HSP AS), nastala izlaskom Ruže Tomašić i nekolicine HSP-ovih članova; na izbore 2015. izašla u savezu s HDZ-om u sklopu Domoljubne koalicije te je bila dio vladajuće koalicije, ali na izborima 2016. nije uspjela ući u Sabor. Istarski demokratski sabor (IDS), osnovan 14. II. 1990., regionalna je stranka. Politički djeluje u Istri. Zastupa multietničnost i regionalizaciju te stvaranje euroregije Istre, koja bi na temeljima suradnje i partnerstva povezivala Hrvatsku, Sloveniju i Italiju. U Saboru je od 1992., bio je u oporbi do izbora 2000. Bio je dio vladajuće šesteročlane koalicije predvođene SDP-om do 2001., kada je prešao u oporbu, gdje je ostao i nakon izbora 2003. U vladi je ponovno nakon izbora 2011., a nakon izbora 2015. i 2016. u oporbi. Primorsko-goranski savez (PGS), osnovan 11. III. 1990., stranka je lijevoga centra. Nastao je iz Riječkoga demokratskog saveza, a suvremeni naziv ima od 1996. U Saboru je od izbora 1992., a u oporbi je nakon izbora 2003. Na izborima 2007., 2011., 2015. i 2016. nije ušao u Sabor. Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), osnovana 11. V. 1990., stranka je desnice. U Sabor je ušla u sklopu Koalicije narodnog sporazuma na izborima 1990., a nakon izbora 2003. nije u parlamentu. Stranka demokratske akcije Hrvatske (SDAH), osnovana 20. VI. 1990. Zastupa bošnjačku nacionalnu manjinu. Od izbora 2003. je u Saboru, gdje je podupirala vladu HDZ-a, a nakon izbora 2011. podupirala vladu predvođenu SDP-om. Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS), osnovana 13. X. 1990., stranka je centra. Zastupa ekonomske slobode, reformu javne uprave i ulazak u EU. Stranku su utemeljili D. Haramija, M. Tripalo i S. Dabčević-Kučar (predsjednica 1990–94). U Sabor je ušla nakon izbora 1992. te bila u oporbi do izbora 2000., kada je došla na vlast. Bila je u koaliciji što ju je predvodio SDP, a u oporbi je od izbora 2003. Od 2005. i ujedinjenja s LIBROM nosi suvremeni naziv. Stranka je ponovno u vladajućoj koaliciji predvođenoj SDP-om, nakon izbora 2011., na kojima su SDP i HNS izašli u koaliciji i pobijedili. Nakon izbora 2015. i 2016. u oporbi; u lipnju 2017. ušla u koaliciju s HDZ-om, koja je izazvala izlazak dijela vodstva iz stranke. Članica je Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), osnovana 3. XI. 1990., stranka je lijevoga centra. Sljednica je SKH. Nakon vala demokratizacije u Istočnoj Europi 1980-ih i 1990-ih, pod kojim se slomio i komunistički režim i državni poredak u Jugoslaviji, SKH se ideološki i politički obnovio i preustrojio u SKH – Stranku demokratskih promjena (SKH-SDP), a potom u SDP. Na izborima 1990. SDP je izgubio vlast i otišao u oporbu. Ujedinio se sa Socijaldemokratskom strankom Hrvatske (SDH, 1989), koju je predvodio A. Vujić, kako bi ojačale socijaldemokratske snage u državi. Na izborima 2000. pobijedio je u savezu s HSLS-om te je njegov vođa I. Račan predvodio koalicijsku vladu s HNS-om, LS-om, HSS-om te IDS-om (do 2001) i HSLS-om (do 2002). Nakon izbora 2003. i 2007. bio je u oporbi, a ponovno je na vlast došao 2011. predvođen Z. Milanovićem. Nakon izbora 2015. i 2016. u oporbi. SDP je član Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista (→ socijaldemokratska partija hrvatske). Dalmatinska akcija (DA), osnovana 16. XII. 1990., regionalna je stranka. U Saboru je bila nakon izbora 1992., a potom nije uspjela prijeći izborni prag. Srpska narodna stranka (SNS), osnovana 18. V. 1991. Zastupa srpsku nacionalnu manjinu. U Sabor je ušla nakon prvih izbora 1990. te 1995. i 2000. Na izborima 2003., kao i na idućim izborima, nije ušla u Sabor. Socijalno-demokratska unija Hrvatske (SDU), osnovana 31. V. 1992., stranka je ljevice. Osnovana je pod nazivom Stranka reformista Hrvatske. Bila je oporbena stranka u Saboru 1992–95. Hrvatska čista stranka prava (HČSP), osnovana 12. XII. 1992., stranka je desnice. Imala je zastupnika nakon izbora 1995., a na izborima 2003., kao i na idućim izborima, nije ušla u Sabor. Hrvatska kršćansko-demokratska unija (HKDU), osnovana 20. XII. 1992., stranka je desnice. Nastala je ujedinjenjem dijela HKDS-a i Hrvatske demokratske stranke (HDS, 1989). Nakon izbora 2000. bila je u oporbi, a 2003., kao i na idućim izborima, nije ušla u Sabor. Slavonsko-baranjska hrvatska stranka (SBHS), osnovana 12. XII. 1992., regionalna je stranka. Utemeljena je u Osijeku, a cilj joj je razvoj i očuvanje identiteta Slavonije i Baranje. U Sabor je ušla nakon izbora 2000. te je podupirala rad koalicije što ju je predvodio SDP. Iako na izborima 2003. nije uspjela ući u Sabor, oporbena je stranka postala 2005., kada je jedan zastupnik pristupio SBHS-u. Nakon izbora 2011. nije parlamentarna stranka. Hrvatski nezavisni demokrati (HND), osnovani 30. IV. 1994. HND je nastao rascjepom u HDZ-u i odlaskom dijela članova koje su predvodili S. Mesić i J. Manolić. Nakon izbora 2000. nisu uspjeli ući u Sabor, ali je jedan zastupnik iz HDZ-a prešao u HND, čime je stranka postala parlamentarna oporbena. Na izborima 2003. nisu uspjeli ući u Sabor. Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), osnovana 22. X. 1994., stranka je ljevice. Prvi joj je predsjednik bio M. Tripalo. Sljednica je Saveza socijalista Hrvatske (SSH, 1990). Bila je zastupana u Saboru od osnutka do izbora 2000. Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), osnovana 29. IV. 1996. Zastupa interese umirovljenika. U Sabor je ušla 2003. te podupirala manjinsku vladu HDZ-a. Bila je dio koalicijske vlade koju je predvodio HDZ i nakon izbora 2007., no nakon izlaska iz vlade postala je dio tzv. Kukuriku koalicije, kojoj je na čelu bio SDP. Nakon pobjede koalicije na izborima 2011., HSU se nalazio u vladi; nakon izbora 2015. i 2016. u oporbi. Istarski demokratski forum (IDF), osnovan 24. XII. 1996., regionalna je stranka. Bio je u Saboru nakon izbora 1995., a 2003. nije prešao izborni prag. Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), osnovana 5. III. 1997. Zastupa interese srpske nacionalne manjine. U Saboru je od izbora 2003. te je podupirala manjinsku vladu HDZ-a. Dio je vladajuće koalicije bila nakon izbora 2007., a od 2011. je u oporbi. Stranka hrvatske ravnice (SHR), osnovana 15. XI. 1998. Imala je zastupnika u razdoblju 1995–2000. SHR ne postoji od 2004. Demokratski centar (DC), osnovan 2. IV. 2000., stranka je centra. Nastao je izlaskom dijela članova HDZ-a koje je predvodio M. Granić. Na izbore 2003. izašao je u savezu s HSLS-om, bio je u koalicijskoj vladi s HDZ-om do 2006., kada je otišao u oporbu. Nije uspio prijeći izborni prag na idućim izborima. Međimurski demokratski savez (MDS), osnovan 30. III. 2005. Nastao iz dijela LIBRE koji se nije ujedinio s HNS-om. Nalazio se u oporbi. Nije uspio prijeći izborni prag na idućim izborima. Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje (HDSSB), osnovan 2006., stranka je desnice. Nastao je razlazom Branimira Glavaša i HDZ-a. Nakon izbora 2007., 2011., 2015. i 2016. u oporbi. Hrvatski laburisti – Stranka rada, osnovana 27. II. 2010., stranka je ljevice. Osnovao ju je Dragutin Lesar, neovisni zastupnik, do 2008. član užeg vodstva HNS-a. Na izborima 2011. osvojila šest zastupničkih mjesta, nakon izbora u oporbi; i nakon izbora 2015. u oporbi; na izborima 2016. nije ušla u Sabor. Na izborima za Europski parlament 2013. stranka je osvojila jedno mjesto; članica je grupacije Europska ujedinjena ljevica i Nordijska zelena ljevica. Most nezavisnih lista, politička grupacija koju je u prosincu 2012., uoči lokalnih izbora u Metkoviću, pokrenuo Božo Petrov. Na parlamentarne izbore 2015. izašao u savezu s nizom neovisnih lista i osvojio 19 mandata. Nakon izbora u siječnju 2016. uspostavio koalicijsku vladu s HDZ-ovom Domoljubnom koalicijom, u kojoj je B. Petrov postao potpredsjednik vlade. Na izborima 2016. osvojio 13 mandata i uspostavio novu koalicijsku vladu s HDZ-om; od svibnja 2017. u oporbi. Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti, stranka koju je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić osnovao u ožujku 2015. Na izborima 2015. osvojila dva mandata, a nakon izbora ušla u vladajuću koaliciju Domoljubne koalicije i Mosta nezavisnih lista. Na izborima 2016. u koaliciji s Narodnom strankom – Reformisti (koju je 2014. osnovao Radimir Čačić) osvojila dva mandata. Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku, osnovan u studenome 2012., stranka je desnice. Nastao raskolom u stranci Hrvatski rast (Hrast) i odvajanjem pristaša predsjednice stranke Željke Markić. Na izbore 2015. izišao u sklopu Domoljubne koalicije i osvojio jedan mandat, te je bio dio vladajuće koalicije; u suradnji s HDZ-om izašao i na izbore 2016., te je ostao parlamentarna stranka. Hrvatska demokršćanska stranka, osnovana 2009., stranka je desnice. Nastala udruživanjem triju stranaka demokršćanske orijentacije. Na izbore 2015. izašla je u sklopu Domoljubne koalicije i osvojila jedan mandat, te je bila dio vladajuće koalicije; u suradnji s HDZ-om izašla i na izbore 2016., te je ostala parlamentarna stranka. Blok umirovljenici zajedno (BUZ), osnovan 2010., zastupa interese umirovljenika. Na izbore 2015. izašao u sklopu Domoljubne koalicije i osvojio jedan mandat, te je bio dio vladajuće koalicije. Na izborima 2016. nije uspio ući u Sabor. Živi zid, osnovan 2014., stranka je prosvjednog tipa. Nastao iz građanske udruge koja od 2012. sprječava deložacije. U prvom krugu predsjedničkih izbora 2014. njegov kandidat Ivan Vilibor Sinčić osvojio je treće mjesto (16,42 posto glasova), a na parlamentarnim izborima 2015. stranka je osvojila jedan mandat. Na izborima 2016. predvodio koaliciju Jedina opcija s nekoliko stranaka i udruga te osvojio osam mandata.

Indija

Indijski nacionalni kongres (Indian National Congress – akronim INC), osnovan 1885., stranka je ljevice. Bio je vodeća snaga u pokretu za neovisnost o britanskoj vlasti (1947). Nakon I. svjetskoga rata M. Gandhi pretvorio je INC u masovnu stranku s potporom među svim slojevima pučanstva, koja je tijekom 1920-ih vodila politiku građanske neposlušnosti. Pod vodstvom J. Nehrua stranka je promicala nacionalizam, socijalizam i napuštanje kastinskoga sustava (1947–64). Nakon Nehruove smrti INC je preuzela njegova kći I. Gandhi, predsjednica vlade u dva mandata (1966–77., 1980–84). Nakon izbora 1977. INC je bio u oporbi, potom na vlasti od 1980. Nakon atentata na I. Gandhi (1984) i njezina sina R. Gandhija (1991) te poraza na izborima (1996) stranku je preuzela Sonia Gandhi, udovica R. Gandhija. INC je pobijedio na izborima 2004. i 2009. te je predvodio vladu premijera Manmohana Singha. Na vlasti je i nakon izbora 2009. Narodna stranka Indije (Bharatiya Janata Party – akronim BJP), osnovana 1980., stranka je desnice. Vodeća je oporbena stranka od izbora 1991. Bila je na vlasti 13 dana nakon izbora 1996., te ponovno od 1998. Od izbora 2004. nalazila se u oporbi. Pobijedila je na izborima 2014. te predvodi vladu premijera Narendre Modija.

Indonezija

Stranka djelotvornih grupa (Partai Golongan Karya – akronim Golkar), osnovana 1964., stranka je desnice. Nastala je kao protuteža lijevo orijentiranomu predsjedniku države A. Sukarnu. Golkarov se program temeljio na objedinjavanju širih društvenih skupina (vojske, islamskih zajednica, poslovnoga sektora i civilnoga društva). Bila je na vlasti tijekom režima predsjednika države Suharta (1967–98) te od izbora 2004. Na izborima 2014. osvojila je drugo mjesto, iza stranke PDI-P. Indonezijska stranka demokracije – borba (Partai Demokrasi Indonesi-Perjuangan – akronim PDI-P), osnovana 1996. Nastala je izdvajanjem iz Indonezijske demokratske stranke. Stranku je utemeljila Megawati Sukarnoputri, kći A. Sukarna, predsjednica države 2001–04. PDI-P pobijedio je na izborima 1999., a u oporbi je od izbora 2004. Relativnu većinu stranka je osvojila na izborima 2014.

Irak

Nakon rušenja režima S. Huseina 2003. i zabrane djelovanja Stranke arapskoga socijalističkoga preporoda (Hizb al-Ba‘ath al-Arabi al-Ishtiraki – akronim BAAS), uspostavlja se novi politički i stranački sustav. Ujedinjeni irački savez, osnovan 2005. Izborna je koalicija od 22 šijitske stranke s potporom Irana. Pobijedio je na izborima 2005. Demokratski domoljubni savez Kurdistana, osnovan 2005. Izborni je savez kurdskih stranaka, Demokratske stranke Kurdistana (1946), vodeće kurdske stranke tijekom vladavine BAAS-a, i Domoljubne unije Kurdistana (1975), stranke Džalala Talabanija, predsjednika države od 2005. Iračka lista, osnovana 2005. Višenacionalni je izborni savez šijitskih i sunitskih stranaka. Zauzima se za jedinstvo zemlje. Listu predvode Komunistička stranka Iraka (1934) i Iračka nacionalna sloga (1990), stranka Iyada Allawija, premijera 2004–05. Nakon izbora 2005. nalazi se u oporbi. Iračka fronta sloge, osnovana 2005. Izborna je koalicija sunitskih stranaka koje su bojkotirale izbore u siječnju 2005. Prvi je put u parlamentu nakon izbora u prosincu 2005.

Iran

U Iranu je dopušteno postojanje političkih stranaka, ali je njihova uloga malena. Stranke smiju podupirati neovisne kandidate, ali nemaju pravo kandidirati se na izborima. Političke se stranke dijele na reformističke i konzervativne. Reformističke su stranke: Participacijska fronta islamskog Irana (1998), Stranka solidarnosti islamskog Irana (1999), Islamska radnička stranka (1999). Konzervativne su stranke: Ansar-e Hezbullah, Islamska koalicijska stranka (1963). Na izborima 2012. pobijedile su konzervativne stranke.

Irska

Ujedinjena irska stranka (Fine Gael, irski: obitelj Iraca), osnovana 1933., demokršćanska je stranka. Nastala je izdvajanjem desnoga krila Sinn Féina na čelu s Williamom Cosgraveom (premijer 1922–32). Početkom 1960-ih zagovarala je politiku socijalne pravednosti i jednakosti, a od 1980-ih vodi liberalnu politiku. Bila je na vlasti u nekoliko mandata: 1948–51., 1954–57., 1973–77., 1981–87., 1994–97; ponovno je na vlasti nakon izbora 2011 (s Laburističkom strankom u koalicijskoj vladi). Na izborima 2016. ostvarila je relativnu zastupničku većinu i potom formirala vladu. Od 2002. do 2015. je stranku vodio Enda Kenny (premijer 2011–17). Članica je Europske pučke stranke i Kršćansko-demokratske internacionale. Republikanska stranka (Fianna Fáil, irski: borci sudbine), osnovana 1926., konzervativna je stranka. Nastala je izdvajanjem lijevoga krila Sinn Féina na čelu s Eamonom de Valerom (premijer 1932–48., 1951–54., 1957–59; predsjednik republike 1959–73). Za njegova je mandata stranka zagovarala priključenje Sjeverne Irske. Nakon de Valere Fianna Fáil predvodi vlade 1959–73., 1977–81., 1987–94. i 1997–2011; potom je u oporbi. Od 1994. do 2008. je stranku vodio Bartholomew (Bertie) Ahern (premijer 1997–2008). Nakon izbora 2016. druga je po broju zastupničkih mandata (iza Fine Gaela). Članica je Saveza liberala i demokrata Europe i Liberalne internacionale. Sinn Féin (irski: mi sami), osnovan je 1905. kao pokret za jedinstvenu i samostalnu Irsku (→ sinn féin). Stranka je ljevice (demokratski socijalisti). Od 1983. predvodi ga Gerrard (Gerry) Adams. Veći politički utjecaj ostvaruje nakon izbora 2011. i 2016; oporbena je stranka (treća po broju parlamentarnih zastupnika od 2016). Laburistička stranka (Labour Party), osnovana 1912., socijaldemokratska je stranka. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, najviše sa strankom Fine Gael. Nakon izbora 2016. četvrta je po broju parlamentarnih zastupnika. Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale.

Island

Napredna stranka (Framsóknarflokkurinn – akronim F), osnovana 1916., liberalna je stranka. Zastupa interese poljodjelaca i ribara te se zauzima za tržišnu ekonomiju uz minimum državne intervencije. Sudjelovala je u nizu vladajućih koalicija (1946–58., 1971–83., 1987–91). Od izbora 1995. u koalicijskoj je vladi sa S-om, u kojoj je, kao slabiji član, i nakon izbora 2003., a nakon izbora 2013. ponovno u koalicijskoj vladi. Članica je Liberalne internacionale. Stranka neovisnosti (Sjálfstæðisflokkurinn – akronim S), osnovana 1929., stranka je desnoga centra. Zastupa interese trgovaca i ribarsku industriju. Podupire članstvo u NATO-u, ali ne i u EU. Bila je na vlasti u nekoliko koalicijskih vlada (1944–78). Od 1995. vodi koalicijsku vladu s F-om, s kojim je na vlasti do izbora 2009., te ponovno od 2013. Socijaldemokratski savez (Samfylkingin), osnovan 2000., stranka je lijevoga centra. Stvoren je kao izborna unija Socijaldemokratske stranke (1916), Narodnoga saveza (1930) i Saveza žena (1983), radi jačanja ljevice. U oporbi je nakon izbora 2003., a nakon izbora 2009. najjača je stranka u parlamentu i imala je predsjednicu vlade Jóhannu Sigurðardóttir (2009–13). Članica je Socijalističke internacionale.

Istočni Timor

Revolucionarna fronta za neovisni Istočni Timor (Frente Revolucionária do Timor-Leste Independente – akronim FRETILIN), osnovana 1974., stranka je ljevice. Nastala je od pokreta otpora protiv portugalske i indonezijske vlasti. Pobijedila je na izborima za Ustavotvornu skupštinu 2001. i nalazi se na vlasti. Demokratska stranka (Partido Democrático – akronim PD), osnovana 2001. Od izbora 2001. najjača je oporbena stranka.

Italija

Demokratska stranka (Partito Democratico – akronim PD), osnovana 2007., kao stranka lijevoga centra, utemeljile su je lijeve i demokratske stranke i skupine a najznačajnija je Demokrati ljevice (Democratici di Sinistra – akronim DS), koja je osnovana 1921., kao Talijanska komunistička stranka (Partito Comunista Italiano, PCI); predvodila je borbu protiv fašističkoga režima B. Mussolinija. Bila je dio prve poslijeratne vlade (1944–47) i imala je odlučujuću ulogu u donošenju Ustava (1948). Nakon izbora 1948. postala je oporba Kršćanskim demokratima (DC), i to je ostala do 1978., kada im je, kratkotrajno, pružila parlamentarnu potporu (1978–79). Tijekom 1980-ih neuspjelo je pokušavala uspostaviti koaliciju sa Socijalistima. Tek je nakon odbacivanja komunističkih ideja i ulaska u lijevi savez Maslina (l’Ulivo, 1995) DS uspio doći na vlast. Nakon izbora 1996. postala je dio koalicije lijevoga centra. Nakon pada vlade R. Prodija 1998., vođa DS-a M. D’Alema postao je novi premijer. Na izborima 2001. Maslina je poražena pa je DS bio u oporbi. Na vlasti je bila nakon izbora 2006., a nakon ujedinjenja u Demokratsku stranku (PD) 2007. pobijedila je na izborima 2013. i predvodi koalicijsku vladu (premijer Enrico Letta). Stranka je članica Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Nacionalni savez (Alleanza Nazionale – akronim AN), osnovan 1946., stranka je desnice. Sljednica je Talijanskoga socijalnog pokreta (MSI), koji je nastao na temeljima Fašističke nacionalne stranke (1921). MSI se u svojem programu nije odrekao nasilnoga djelovanja, što je dovelo do rascjepa u stranci i njezina slabljenja (1976). Suvremeni naziv ima od 1994., kada se pridružio Savezu slobodâ (Polo delle Libertà, PL, 1994) i s njim došao na vlast. U oporbi je ponovno od prosinca 1994. nakon pada vlade desnoga centra. AN je dio saveza Kuća slobodâ (Casa delle Libertà, CL, 2001), koji je bio na vlasti od izbora 2001. Nakon izbora 2006. nalazi se u oporbi. Sjeverna liga (Lega Nord – akronim LN), osnovana 1991., stranka je desnice. Zauzima se za federalizaciju zemlje, a povremeno prijeti odcjepljenjem sjevernih talijanskih regija. Kao dio pobjedničkoga PL-a, došla je na vlast u lipnju 1994., a istupila iz vlade u prosincu, što je dovelo do pada vlade. Na izbore 2001. izašla je u sklopu CL-a te se nalazila u vladajućoj koaliciji. Naprijed Italija (Forza Italia – akronim FI), osnovana 1994., stranka je desnice. Utemeljio ju je S. Berlusconi stvorivši savez stranaka desnice ujedinjenih u PL. Osvojila je izbore 1994. i sastavila vladu, koja je iste godine, zbog međustranačkih sukoba, izgubila vlast. Berlusconi je 2001. predvodio CL, osvojio izbore i postao predsjednik vlade s najduljim mandatom u suvremenoj povijesti zemlje. Članica je Europske pučke stranke i Europske demokratske unije. S. Berlusconi 2009. utemeljio je stranku Narod slobode (Il Popolo della Libertà – akronim PdL) koja je od 2013. dio vladajuće koalicije koju predvodi premijer Enrico Letta. Stranka talijanskih komunista (Partito dei Comunisti Italiani – akronim PdCI), osnovana 1998., stranka je ljevice. Nastala je rascjepom u Stranci komunističke obnove (PRC), na pitanju potpore vladi R. Prodija. Ušla je u vladu M. D’Aleme i DS-a. Na izborima 2001. bila je dio saveza Maslina, koji je izgubio izbore pa je PdCI bio u oporbi. Na vlasti je nakon izbora 2006. Savez (l’Unione), osnovan 2005., koalicija je lijevoga centra. Sastoji se od 14 političkih stranaka predvođenih R. Prodijem. Pobijedio je na izborima 2006., a 2007. ujedinio se u Demokratsku stranku (PD). Pokret 5 zvijezda (MoVimento 5 Stelle – akronim M5S), osnovan 2009., kao populistička stranka koja se zauzima za direktnu demokraciju i zaštitu okoliša. Predvodi ju aktivist i komičar Beppe Grillo. Od 2013 druga je najjača stranka.

Izrael

Izraelska laburistička stranka (Mifleget ha-’Avoda ha- Yisra’elit), osnovana 1968., stranka je lijevoga centra. Razvila se iz Izraelske radničke stranke (Mifleget Poalei Erec Yisra’el, MAPAI, 1929), čiji je osnivač bio D. Ben-Gurion, prvi premijer Izraela (1948–53., 1955–63). Bila je na vlasti i imala je premijere: Mošea Šaretta (1953–55), L. Eškola (1963–69), G. Meir (1969–74), J. Rabina (1974–77., 1992–95), Š. Peresa (1984–86., 1995–96) te Ehuda Baraka (1999–2001). Bila je dio nekoliko koalicijskih vlada 2000–10., a nakon izbora 2013. nalazi se u oporbi. Jedinstvo – Nacionalno-liberalna stranka (Likud – Liberalim Leumi – akronim Likud), osnovana 1973., stranka je desnice. Zastupa stvaranje jedinstvenog Izraela od rijeke Jordan do Mediterana. Utemeljio ju je M. Begin, premijer 1977–83. Više je puta bila na vlasti i imala je premijere: J. Šamira (1983–84., 1986–92), B. Netanyahua (1996–99), A. Šarona (2001–05). Likud je bio na vlasti od izbora 2001. do 2005., te ponovno od 2009. a nakon izbora 2013. predvodi višečlanu koalicijsku vladu. Naprijed (Qadimah), osnovana 2005., stranka je centra. Utemeljio ju je premijer A. Šaron nakon odlaska iz Likuda. Nalazila se na vlasti 2005–09. Nakon izbora 2013. nalazi se u oporbi. Stranka budućnosti (Yesh Atid), osnovana 2012. stranka je centra. Utemeljio ju je Yair Lapid, televizijska zvijezda, s ciljem rješavanja svakodnevnih ekonomskih problema s kojima se suočavaju Izraelci. Nakon izbora 2013. stranka je dio vladajuće koalicije.

Jamajka

Narodna nacionalna stranka (People’s National Party – akronim PNP), osnovana 1938., stranka je ljevice. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1955–62., 1972–80., 1989–2002). Na vlasti je i nakon izbora 2011. Članica je Socijalističke internacionale. Laburistička stranka Jamajke (Jamaica Labour Party – akronim JLP), osnovana 1943., konzervativna je stranka. Bila je na vlasti 1944–55. te 1962–72. i 1980–89. U oporbi je nakon izbora 2011. Članica je Demokratske unije Kariba.

Japan

Liberalno-demokratska stranka (Jiyuminshuto), osnovana 1955., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem Liberalne stranke (1950) i Demokratske stranke (1954). Samostalno je vladala od osnutka do 1993., a od 1994. na vlasti je u koalicijama s nizom manjih stranaka. Nakon izbora 2009. bila je u oporbi, a ponovno je pobijedila na izborima 2012., 2014. i 2017 (u vladajućoj je koaliciji sa strankom Komeito). Konstitucionalno-demokratska stranka Japana (Rikken Minshutō), osnovana 2017., stranka je lijevoga centra. Na izborima 2017. osvojila je drugo mjesto po broju zastupničkih mandata (iza Liberalno-demokratske stranke), te postaje vodeća oporbena stranka. Stranka nade (Kibō no Tō), osnovana 2017., konzervativna je stranka (desni centar). Treća je po broju zastupnika nakon izbora 2017 (oporbena je stranka). Komeito je stranka desnoga centra, osnovana 1964., religijski zasnovana na budizmu. U vladajućoj koaliciji s Liberalno-demokratskom strankom bila je 1999–2009., te ponovno nakon izbora 2012., 2014. i 2017; na izborima 2017. bila je četvrta po broju zastupnika.

Jemen

Opći narodni kongres (Mutamar al-Šabi al-Am), osnovan 1982. u Sjevernom Jemenu. Nakon ujedinjenja zemlje (1990) i izbora 1993. stranka je predvodila koaliciju s Islahom i Socijalističkom strankom Jemena (1978). Samostalno vlada od 1997., a na vlasti je i nakon 2003., kada su posljednji put održani parlamentarni izbori. Stranka je ostala na vlasti i nakon predsjedničkih izbora 2012., koji su bili potaknuti prosvjedima građana protiv višedesetljetne vladavine Ali Abdullaha Saleha. Jemenski savez za reformu (Tadžmu al-Yamani li al-Islah – akronim Islah), osnovan 1990., konzervativna je stranka. Bila je dio vladajuće koalicije 1993–97. U oporbi je nakon izbora 2003.

Jordan

Islamska akcijska fronta (Džabhat al-’Amal al-Islami), osnovana 1992. Zastupa uvođenje šerijatskoga prava. Bojkotirala je izbore 1997., a jedina je stranka koja je na izborima 2003. ušla u parlament, dok su ostale mandate osvojili neovisni kandidati. U oporbi je nestranačkoj vladi koju je postavio kralj.

Južnoafrička Republika

Afrički nacionalni kongres (African National Congress – akronim ANC), osnovan 1912., stranka je lijevoga centra. Nastao je kao pokret zaštite prava većinskoga crnačkog stanovništva. Rad mu je bio zabranjen 1960–90., a njegovi su vođe, koje je predvodio N. Mandela, predsjednik države 1994–99., bili zatvarani ili proganjani. Iako se geriljski borio za ukidanje apartheida, od 1990. nastojao je pregovorima doći do promjene društveno-političkoga sustava. ANC je bio na čelu vladajuće koalicije (1994–96) koja je donijela novi Ustav, a zatim je samostalno vladao do 2002., kada je ušao u koaliciju s NNP-om. Na vlasti je i nakon izbora 2014. (→ afrički nacionalni kongres). Demokratski savez (Democratic Alliance – akronim DA), osnovan 2000., stranka je centra. Nastala je integriranjem Demokratske stranke i Nove nacionalne stranke (NNP), koja je bila sljednica Nacionalne stranke (National Party, NP, 1914). NP je bio vladajuća stranka tijekom razdoblja apartheida (1948–92), no od 1980-ih slabio mu je radikalizam, a za F. W. de Klerka, predsjednika države 1989–94., stranka je provela slobodne izbore na kojima je izgubila vlast, ali je ušla u vladu nacionalnoga jedinstva pod vodstvom N. Mandele. DA je glavna oporba ANC-u, što je ostala i nakon izbora 2014. Članica je Liberalne internacionale i Afričke liberalne mreže.

Južni Sudan

Sudanski narodni oslobodilački pokret (Al-Haraket Al Sha'ebiyet Li-Tahrir Al-Sudan), osnovan 1983. kao političko krilo Sudanske narodne oslobodilačke vojske. Nakon sklapanja općega mirovnog sporazuma 2005. činila je glavninu u vladu polu-autonomnoga Južnog Sudana, a nakon njegove potpune neovisnosti 2011., postala je vladajuća stranka. Sudanski afrički nacionalni savez (Ettihad Al-Wataniy Al-Afriqiy Al-Sudan), osnovan 1963. u Ugandi nakon što je uspostavljena vojna diktatura u Sudanu. Djelovala je izvan Sudana, jer se zauzimala za neovisnost Južnog Sudana, u čijem parlamentu s 4 mandata sudjeluje od 2008.

Kambodža

Narodna stranka Kambodže (Parti du peuple Cambodgien – akronim PPC), ljevičarska je stranka, sljednica Narodne revolucionarne stranke Kampućije (osnovane 1951), koja je vladala u jednopartijskome režimu 1979–91; reformirana je i preimenovana početkom 1990-ih (Heng Samrin bio je stranački vođa 1981–91). Nakon izbora 1993. nalazila se u vladajućoj koaliciji s FUNCINPEC-om (njihove stranačke milicije sukobljavaju se 1997), te ponovno nakon izbora 1998. Vodeća je stranka nakon izbora 2003., 2008. i 2013., a na izborima 2018., nakon zabrane oporbenog PSNC-a, osvaja sva zastupnička mjesta. Od 2015. predsjednik stranke je Hun Sen (premijer od 1998). Ujedinjena nacionalna fronta za neovisnu, neutralnu, miroljubivu i kooperativnu Kambodžu (Front uni national pour un Cambodge indépendent, neutre, pacifique et coopératif – akronim FUNCINPEC), monarhistička je i konzervativna stranka koju je 1981. osnovao Norodom Sihanuk. Njegov sin Norodom Ranarid (Ranariddh) stranački je vođa 1992–2006 (potom predvodi vlastitu stranku do 2014), te ponovno od 2015. Nakon izbora 1993. i 1998. bila je u vladajućoj koaliciji s PPC-om (suradnju su poremetili oružani sukobi 1997). Druga je po broju zastupnika nakon izbora 2003 (u oporbi), a potom joj politički utjecaj slabi (2008. osvaja dva zastupnička mjesta, a na izborima 2013. i 2018. nijedno). Stranka nacionalnog spasa Kambodže (Parti du sauvetage national du Cambodge – akronim PSNC), liberalna je stranka osnovana 2012. Na izborima 2013. druga je po broju zastupničkih mjesta i jedina oporba vladajućem PPC-u. Pod optužbom za rušenje vlasti, stranka je zabranjena i odlukom Vrhovnoga suda raspuštena 2017 (početkom 2018. dio članstva u egzilu osniva Pokret nacionalnog spasa Kambodže).

Kamerun

Demokratsko okupljanje kamerunskoga naroda (Rassemblement démocratique du peuple camerounais – akronim RDPC), osnovano 1966. Do 1991. bila je jedina legalna stranka. RDPC je pobijedio na izborima 1992., a vlada i nakon izbora 2007. Socijaldemokratska fronta (Social Democratic Front – akronim SDF), osnovana 1990. Stranku podupire anglofono stanovništvo na zapadu zemlje. Bojkotirala je izbore 1992., u oporbi je nakon izbora 2007. Članica je Socijalističke internacionale.

Kanada

Liberalna stranka (Liberal Party – akronim LP), osnovana 1867., stranka je političkoga centra. Bila je na vlasti veći dio XX. stoljeća (smjenjuje se s CP-om). Od 2006. bila je u oporbi, a nakon izbora 2015. ponovno je vladajuća stranka. Članica je Liberalne internacionale. Konzervativna stranka Kanade (Conservative Party of Canada – akronim CP), osnovana 2003., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem Napredne konzervativne stranke (1854), koja je uz kratkotrajna razdoblja na vlasti, bila glavna oporbena stranka LP-u, te Kanadskoga reformskoga konzervativnoga saveza (2000). Na vlasti je bila nakon izbora 2006., 2008. i 2011. Nakon izbornoga poraza 2015. vodeća je oporbena stranka. Članica je Međunarodne demokratske unije. Nova demokratska stranka (New Democratic Party – akronim NDP), osnovana 1961., socijaldemokratska je stranka. Po parlamentarnoj zastupljenosti uglavnom je na trećoj poziciji (iza LP-a i CP-a), ponovno nakon izbora 2015 (povremeno je bila u liberalnoj koalicijskoj vladi). Članica je Socijalističke internacionale. Québečki blok (Bloc québécois – akronim BQ), osnovan 1991., stranka je lijevoga centra i zagovara neovisnost Québeca. Nakon izbora 1993. kao oporbena stranka podupro je referendum o neovisnosti (1995). Oporbenu poziciju saveznoj vladi zadržao je i nakon izbora 2015.

Kapverdski Otoci

Afrička stranka za neovisnost Kapverdskih Otoka (Partido Africano da Independência de Cabo Verde – akronim PAICV), osnovana 1956. Bila je jedina legalna stranka 1974–90. Nakon izbora 1991. u oporbi, a potom na vlasti od 2001. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2011. Članica je Socijalističke internacionale. Pokret za demokraciju (Movimento para a Democracia – akronim MpD), osnovan 1990., stranka je desnoga centra. Pobijedio je na izborima 1991., a na vlasti je bio do 2001., kada je prešao u oporbu, gdje se nalazi i nakon izbora 2011.

Katar

Nema političkih stranaka.

Kazahstan

Nacionalna domovinska stranka »Svjetlo domovine« (Nur Otan), osnovana 1999., stranka je lijevoga centra. Utemeljili su ju pristaše N. Nazarbajeva, predsjednika države od 1991. Osvojila je vlast na izborima 1999., 2004. i na posljednjim izborima 2012. Demokratska stranka Kazahstana (Qazaqstan Demokratiyalyk Partiyasi Ak Zhol), osnovana 2002. Ušla je u parlament nakon izbora 2012.; podržava vladavinu predsjednika Nazarbajeva.

Kenija

Kenijska afrička nacionalna unija (Kenya African National Union – akronim KANU), osnovana 1960., stranka je ljevice. Utemeljio ju je J. Kenyatta, prvi predsjednik države (1964–78). Zamijenio ga je D. A. Moi, predsjednik države 1978–2002. KANU je vladala kao jedina legalna stranka 1963–91. Na vlasti je bila i nakon višestranačkih izbora 1992., a u oporbi je od izbora 2002. Od izbora 2007. dio je političke koalicije Stranka nacionalnog jedinstva (Party of National Unity, akronim PNU), koja je 2012 ušla u Nacionalnu alijansu (TNA) i dobila većinu u parlamentu, a njezin kandidat Uhuru Kenyatta postao je 2013. predsjednik republike. Nacionalna koalicija dúga (National Rainbow Coalition – akronim NARC), osnovana 2002. Nastala je udruživanjem više stranaka. Na vlasti je od izbora 2002. Nakon izbora 2007. izgubila je biračku potporu.

Kina

Kineska komunistička stranka (Zhongguo gongchan dang – akronim ZGD), osnovana 1921., stranka je ljevice. Temelji se na marksizmu, lenjinizmu i maoizmu. Sudjelovala je u kineskom građanskom ratu (1924–37). Sa svojom je vojskom (Crvena armija) bila predvodnica borbe protiv japanske okupacije Kine (1931–45), potom je pobijedila snage Kuomintanga u građanskom ratu (1946–49). Na vlasti je od 1949., kada je uspostavila jednostranački sustav, provela agrarnu reformu i započela industrijalizaciju. Na čelu stranke od 1945. do 1976. bio je Mao Zedong, koji je od 1930-ih zastupao revoluciju utemeljenu na seljačkoj klasi (maoizam), a od 1950-ih razvoj industrijskoga društva. Kako bi suzbio reformatorska nastojanja unutar stranke, Mao Zedong je 1966. poveo »kulturnu revoluciju« kojom je bio učvršćen centralizam. Potkraj 1970-ih došlo je do reforme kojom se stranka počela otvarati prema društvu. Ustavom iz 1982. uvedena je institucija predsjednika države (koji mora biti iz ZGD-a). Tako su predsjednici države bili: Li Xiannian (1983–88), Yang Shangkun (1988–93), Jiang Zemin (1993–2003) te od 2003. Hu Jintao. Stranka zastupa kin. nacionalizam te se protivi neovisnosti Tajvana i Tibeta. Demokratski savez za unaprjeđenje i napredak Hong Konga (Democratic Alliance for the Betterment of Hong Kong – akronim DABHK), osnovan 1992. Djeluje na području Hong Konga, koji je 1997. vraćen Kini. Vodi politiku blisku ZGD-u. Od 2004. najjača je stranka u parlamentu Hong Konga, gdje je zadržala dominaciju i nakon 2012.

Kirgistan

Stranka komunista Kirgistana (Partija kommunistov Kyrgyzstana – akronim PKK), osnovana 1992., stranka je ljevice. Sljednica je Kirgistanske komunističke stranke, vladajuće stranke do 1991. Osvojivši najveći broj mjesta na izborima 2000., pridružila se 2001. oporbenomu Narodnomu domoljubnom pokretu, koji se protivio režimu predsjednika države A. Akajeva. Na izborima 2005. nije ušla u parlament. Naprijed Kirgistan (Alga Kyrgyzstan – akronim AK), osnovan 2003. Nastao je ujedinjenjem pet stranaka pod vodstvom Bermet Akajeve, kćeri predsjednika Akajeva. Nakon izbora 2005. postala je najjačom strankom u parlamentu. Razvoj situacije u zemlji neizvjestan je nakon tzv. Revolucije tulipana, prosvjeda oporbenih stranaka te nepriznavanja izbornih rezultata i ostavke predsjednika Akajeva 2005.

Kiribati

Zaštitimo Maneabu (Maneaban te mauri – akronim MTM), osnovana 1994., konzervativna je stranka. Dala je predsjednika države (1994–2003) Teburoroa Tita. MTM je pobijedio na izborima 2003., od 2007. je u oporbi. Stupovi istine (Boutokaan te koaavu – akronim BK). Nakon izbora 2011. vodeća je stranka u parlamentu. Njezin je kandidat Anote Tong pobijedio na predsjedničkim izborima 2003., 2007. i 2012.

Kolumbija

Liberalna stranka Kolumbije (Partido Liberal Colombiano – akronim PLC), osnovana 1848., stranka je lijevoga centra (početno je klasična liberalna stranka, zagovornik industrijskog i trgovačkoga kapitala, a poslije se priklanja socijaldemokraciji). Među vodećim je kolumbijskim političkim strankama; članica vladajuće koalicije Nacionalne fronte 1957–74 (s PCC-om). Na izborima 2014. i 2018. osvaja relativnu zastupničku većinu (2010. bila je na trećem mjestu). Članica je Socijalističke internacionale. Konzervativna stranka Kolumbije (Partido Conservador Colombiano – akronim PCC), osnovana 1849., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u vladajućoj koaliciji Nacionalne fronte 1957–74 (s PLC-om). Iz njezinih su redova u novije doba bili predsjednici republike Belisario Betancur (1982–86) i Andrés Pastrana Arango (1998–2002). Na izborima 2010. i 2014. ostala je među tri vodeće stranke (uz Stranku U i PLC), a na izborima 2018. peta je po broju osvojenih zastupničkih mandata. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Socijalna stranka nacionalnog jedinstva (Partido Social de Unidad Nacional, poznata i kao Stranka U – Partido dela U), osnovana 2005., stranka je lijevoga centra. Na parlamentarnim izborima 2010. bila je prva po broju osvojenih mandata (ispred PCC-a), a 2014. druga (iza PLC-a). Vođa stranke Juan Manuel Santos biran je za predsjednika republike 2010. i 2014. Nakon izbora 2018. stranka je na četvrtome mjestu po broju zastupničkih mandata. Demokratski centar (Centro Democrático – akronim CD), osnovan 2014., stranka je desnice. Osnivač i vođa stranke je Álvaro Uribe Vélez (predsjednik republike 2002–10). Nakon izbora 2018. druga je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PLC-a). Stranački kandidat Iván Duque Márquez pobijedio je na predsjedničkim izborima 2018. Radikalna promjena (Cambio Radical – akronim CR), osnovana 1998., stranka je desnice. Nakon izbora 2018. treća je po broju zastupničkih mandata (iza PLC-a i CD-a).

Komori

Konvencija za obnovu Komora (Convention pour le renouveau des Comores – akronim CRC), osnovana 1999. Bila je na vlasti od 1999. do izbora 2004., kada je otišla u oporbu. Tabor autonomnih otoka (Camp des îles autonomes – akronim CdIA), osnovan 2004. Koalicija je regionalnih stranaka, protivnica saveznoga predsjednika Azalija Assoumanija. CdIA je na vlasti od izbora 2004.

Kongo, Demokratska Republika

Savez demokratskih snaga za oslobođenje Konga (Alliance des forces démocratiques pour la libération du Congo – akronim AFDL), osnovan 1996. Nastao je ujedinjenjem stranaka suprotstavljenih režimu J. D. Mobutua te je, nakon njegova bijega (1997), preuzeo vlast. Vođa stranke L. D. Kabila postao je predsjednik države (1997); oporbeno je djelovanje zabranjeno. Nakon ubojstva Kabile 2001., upravljanje državom i strankom preuzeo je njegov sin Joseph Kabila. U zemlji djeluju pobunjeničke skupine (najznačajnije su Pokret za oslobođenje Konga i Kongoansko okupljanje za demokraciju), koje se oružano bore protiv režima.

Kongo, Republika

Kongoanska stranka rada (Parti congolais du travail – akronim PCT), osnovana 1969., stranka je ljevice. Bila je jedina legalna stranka do 1990. Nakon izbora 1992. bojkotirala je rad vlade, a to je dovelo do građanskoga rata (1993–99). Pobijedila je na izborima 2012. Panafrička unija za socijaldemokraciju (Union panafricaine pour la démocratie sociale – akronim UPADS), osnovana 1991., stranka je lijevoga centra. Predvodila je vladu nacionalnoga jedinstva 1992–93. U oporbi je nakon izbora 2012.

Koreja, Demokratska Narodna Republika

Radnička stranka Koreje (Choson rodongdang), osnovana 1945., komunistička je stranka. Zastupa političku neovisnost, ekonomsku autarkičnost i nacionalno samoodržanje. Na vlasti je od 1948. s Kim Il Sungom, predsjednikom države. Od 1997. na čelu države i stranke zamijenio ga je sin Kim Jong Il, kojega je nakon njegove smrti 2011. zamijenio sin Kim Jong Un.

Koreja, Republika

Saenuri (Saenuri dang; do 2012. Velika nacionalna strankaHannara dang), osnovana 1997., stranka je desnice. Nastala je ujedinjenjem Stranke nove Koreje i Demokratske stranke. Bila je najjača stranka nakon izbora 2000. i oporba predsjedniku države Kim Dae Jungu iz Milenijske demokratske stranke (MDP, 2000). Nakon izbora 2004. bila je u oporbi, a nakon izbora 2008. ponovno je na vlasti. Njezini su članovi predsjednici države Lee Myung-bak (predsjednik 2008–13) i Park Geun-hye (predsjednica od 2013). Članica je Međunarodne demokratske unije. Demokratska stranka (Minjudang; do 2013. Demokratska ujedinjena stranka), izvorno osnovana 2003. kao Naša stranka (Yeollin uri dang – akronim YUD), liberalna je stranka. Nastala je istupanjem dijela članova MDP-a, koji je predvodio predsjednik države Roh Moo Hyunom. Na vlasti je bila od izbora 2004., potom je 2007. formirala Ujedinjenu novu demokratsku stranku, koja se 2008. spojila s MDP-om i Centrističkom reformističkom demokratskom strankom u Ujedinjenu demokratsku stranku (Tonghap Minju-dang), a ona je nakon spajanjâ 2011. postala Demokratska ujedinjena stranka; od izbora 2008. glavna je oporbena stranka.

Kosovo

Demokratski savez Kosova (Lidhja Demokratike e Kosovës – akronim LDK), osnovan 1989., konzervativna je stranka (desni centar). Nastao je kao reakcija na srbijansko ograničenje autonomije Kosova. Organizirao je pasivan otpor kosovskih Albanaca; zauzimao se za autonomiju, te poslije za samostalnost Kosova. Jedan od osnivača stranke i njezin predsjednik bio je Ibrahim Rugova. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih LDK je vodeća stranka na Kosovu; 1992. organizirao je referendum o samoodređenju Kosova, pobijedio je na izborima 1992., 1998. i 2001. Nakon izbora 2014. surađuje s pobjedničkim PDK-om i ulazi u vladu (u koalicijskoj vladi s PDK-om bio je 2007–10). Od 2010. stranački je predsjednik Isa Mustafa (kosovski premijer 2014–17). Na izborima 2017. predvodi koaliciju s liberalnim strankama Savezom novo Kosovo (osnovanim 2006) i Alternativom (osnovanom 2017), te osvaja treće mjesto po broju zastupničkih mandata (29 od 120); potom je u oporbi. Demokratska stranka Kosova (Partia Demokratike e Kosovës – akronim PDK), osnovana 1999., konzervativna je stranka (desni centar). Proizašla je iz političkoga krila Oslobodilačke vojske Kosova; predvodi je Hashim Thaçi. Politički je utjecajna nakon izbora 2001., a vladajuća nakon izbora 2007. i 2010. Predvodeći savez stranaka, osvojila je relativnu većinu na izborima 2014. i s LDK-om osnovala koalicijsku vladu. Na izborima 2017. s AAK-om i Inicijativom za Kosovo sudjeluje u koaliciji koja osvaja relativnu većinu u parlamentu (39 zastupničkih mandata) i potom predvodi koalicijsku vladu. Alijansa za budućnost Kosova (Aleanca për Ardhmërinë e Kosovës – akronim AAK), osnovana 2001., konzervativna je stranka (desni centar). Nakon izbora 2014. neuspješno je pokušala okupiti koaliciju protiv PDK-a. Predsjednik je stranke Ramush Haradinaj (jedan od vojnih zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova; premijer 2004–05. i od 2017). Na izborima 2017. u koaliciji je s PDK-om i Inicijativom za Kosovo, zatim u vladi. Samoodređenje (Vetëvendosje) je osnovano 2004. kao pokret zasnovan na albanskom nacionalizmu i ljevičarskim ideološkim sadržajima. Kao stranka prvi je put sudjelovalo na izborima 2010. te je ostalo u oporbi (i nakon izbora 2014); predvodi ga Albin Kurti. Nakon izbora 2017. druga je stranka po broju zastupničkih mandata (32 od 120), vodeća u oporbi. Srpska lista, osnovana 2014., okuplja više stranaka manjinske srpske zajednice na Kosovu. Nakon izbora 2014. sudjeluje u koalicijskoj vladi. Predstavnici srpskog stanovništva bili su politički organizirani i na izborima 2001 (koalicija Povratak), a srpska Samostalna liberalna stranka (osnovana 2006) bila je u vladi s PDK-om (2010–14). Na izborima 2017. osvaja devet zastupničkih mandata i potom sudjeluje u koalicijskoj vladi. Inicijativa za Kosovo (Nisma për Kosovën), konzervativna je stranka (desni centar), osnovana 2014., nakon razlaza u vodstvu PDK-a. Prešla je izborni prag (2014), stekla manji broj zastupnika, te bila u oporbi. Na izborima 2017. sudjeluje u koaliciji s AAK-om i PDK-om, te potom u vladi. Savez novo Kosovo (Aleanca Kosova e Re) liberalna je stranka osnovana 2006. Sudjelovala je u koalicijskoj vladi 2010–14; na izborima 2017. bila je u savezu s LDK-om, a potom ga napušta i sudjeluje u stvaranju koalicijske vlade.

Kostarika

Stranka nacionalnog oslobođenja (Partido Liberación Nacional – akronim PLN), osnovana 1951., stranka je lijevoga centra. Bila je na vlasti od osnutka do 1990., uz oporbeno djelovanje 1978–82. U oporbi je bila nakon izbora 2002. Na vlasti je nakon izbora 2006. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka socijal-kršćanskoga jedinstva (Partido Unidad Social Cristiana – akronim PUSC), osnovana 1978., stranka je desnice. Bila je na vlasti u dva mandata (1978–82., 1990–94). Nakon razdoblja u oporbi (1994–2002), na vlasti je od izbora 2002., a nakon izbora 2006. i 2010. nalazi se u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale.

Kuba

Komunistička stranka Kube (Partido Comunista de Cuba – akronim PCC), osnovana 1961., stranke je ljevice. Nastala je ujedinjenjem Narodne socijalističke stranke i Pokreta 26. srpnja, stranke predsjednika države F. Castra. Na vlasti je od 1959. kao jedina legalna stranka. God. 1991. donesena je odluka o održavanju izravnih izbora za parlament; na izborima 2003., kao i na svim dotadašnjima, sve je mandate osvojio PCC.

Kuvajt

Nema političkih stranaka.

Laos

Narodna revolucionarna stranka Laosa (Phak paxaxon pativat Lao – akronim PPPL), osnovana 1955., stranka je ljevice. Bila je u nizu vladajućih koalicija (1957., 1962., 1973). Na vlasti je od 1975., kada su zabranjene ostale stranke. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2011.

Lesoto

Nacionalna stranka Basota (Basotho National Party – akronim BNP), osnovana 1959., konzervativna je stranka. Bila je na vlasti 1965–86. Zabranjena je za vladavine vojne hunte (1986–91), a u oporbi je nakon izbora 2002. Članica je Demokratske unije Afrike. Kongres za demokraciju Lesota (Lesotho Congress for Democracy – akronim LCD), osnovan 1997. Nastao je rascjepom u Kongresnoj stranci Basota. Pobijedio je na izborima 1998. i 2002.

Latvija

Latvijski put (Latvijas celš – akronim LC), osnovan 1993., stranka je desnoga centra. Zastupa liberalni ekonomski program. Pobijedio je na izborima 1993. i bio je u koalicijskoj vladi do 2002. Nakon izbora 2002. nije ušao u parlament. Član je Liberalne internacionale. Narodna stranka (Tautas partija – akronim TP), osnovana 1998., stranka je desnice. Bila je predvodnica vladajuće koalicije 1998–2002. Od izbora 2004. ponovno je na vlasti. Članica je Europske pučke stranke. Za ljudska prava u ujedinjenoj Latviji (Par cilveka tiesibam vienota Latvija – akronim PCTVL), osnovana 1998., stranka je ljevice. Zastupa rusku manjinu. Nakon izbora 1998. bila je najjača stranka oporbe, što je ostala i nakon sljedećih izbora. Novo doba (Jaunais laiks – akronim JL), osnovano 2002., stranka je desnice. Program joj je borba protiv korupcije. Od 2002. dio je koalicijske vlade s TP-om, a 2011. ujedinila se s nekoliko desnih stranaka u novu stranku Jedinstvo; njezin član Valdis Dombrovskis je premijer od 2009. Članica je Europske pučke stranke.

Libanon

Slobodni patriotski pokret (francuski Courant patriotique libre; arapski at-Tayyār al-waṭanī al-ḥurr), osnovan 2005., demokršćanska je stranka (zastupa interese libanonskih maronita). Osnivač je umirovljeni general (od 1991) Michel Aoun (premijer 1988–90., predsjednik republike od 2016). Nakon izbora 2018. stranka je prva po broju parlamentarnih zastupnika. Pokret za budućnost (arapski at-Tayyār al-mustaqbal), osnovan 2007., stranka je desnoga centra. Predvodi je Sa'd al-Hariri (Sa‘d al-Ḥarīrī; premijer 2009–11. i od kraja 2016). Nakon izbora 2018. druga je po broju parlamentarnih zastupnika. Biračko tijelo uglavnom čine libanonski suniti, a glavno uporište stranke je Tripoli. Stranka je do kraja 2017. imala snažne veze sa Saudijskom Arabijom. Članica je Liberalne internacionale. Nada (Amal, akronim od arapskog Afwāǧ al-muqāwama al-Lubnāniyya – Odredi libanonskog otpora), islamistička stranka osnovana 1975. kao vojno-politički pokret koji zagovara pretežno interese šijitske zajednice (nastao iz Pokreta obespravljenih koji se borio za poboljšanje ekonomskih uvjeta do tada zapostavljenih i politički neaktivnih libanonskih šijita). Osnivač je bio imam Musa as-Sadr (Mūsá aṣ-Ṣadr), a nakon njegova nestanka (u Libiji 1978), pokret predvodi Nabih Berri (Nabīh Birrī). Nakon izbora 2018. treća je po broju parlamentarnih zastupnika. Libanonske snage (francuski Forces libanaises; arapski al-Quwwāt al-Lubnāniyya), stranka desnice nastala okupljanjem kršćanskih pokreta i milicijâ 1976., pod vodstvom Béchira Gemayela, ubijenoga 1982 (potom je stranku vodio njegov brat Amin). Važnu sastavnicu Libanonskih snaga činila je Falangistička stranka (arapski Katā’ib), koju je 1936. osnovao Pierre Gemayel (Béchirov i Aminov otac). Nakon izbora 2018. Libanonske snage četvrta su stranka po broju zastupnika u parlamentu. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Božja stranka (Hezbollah, arapski Ḥizbullāh), islamistička stranka osnovana 1982. kao vojno-politički pokret šijitske zajednice, nakon rascjepa u Nadi (Amalu). Uz iransku potporu protivi se izraelskoj politici. Od 1984. Hezbollah je predvodio Abbas al-Musavi (‘Abbās al-Mūsawī), a nakon njegova ubojstva 1992. predvodi ga Hasan Nasrallah (Ḥasan Naṣrullāh). Nakon izbora 2016. stranka je na petome mjestu po broju parlamentarnih zastupnika. Progresivna socijalistička stranka (francuski Parti socialiste progressiste – akronim PSP; arapski al-Ḥizb at-taqadummī al-ištirākī), osnovana 1949. kao savez ljevičarskih stranaka i organizacija pod vodstvom Kamala Džumblata (Kamāl Ǧunblāṭ), jednoga od vođa Druza; nakon što je on ubijen 1977. vodstvo stranke preuzeo je njegov sin Valid Džumblat (Walīd Ǧunblāṭ). Nakon izbora 2018. šesta je stranka po broju zastupničkih mjesta. Biračko tijelo uglavnom čine libanonski Druzi. Članica je Socijalističke internacionale.

Liberija

Stranka jedinstva (Unity Party – akronim UP), osnovana 1984. Na vlasti je od 2005. s predsjednicom države Ellen Johnson Sirleaf, a vlada i nakon izbora 2011. Nacionalna domoljubna stranka (National Patriotic Party – akronim NPFL), osnovana 1989. pod imenom Nacionalne domoljubne snage Liberije (National Patriotic Forces of Liberia – akronim NPFL). Sadašnje ime nosi od 1997. Na vlasti 1997–2003. s predsjednikom države Charlesom Taylorom. U oporbi je nakon izbora 2011. Kongres za demokratsku promjenu (Congress for Democratic Change – akronim CDC), osnovan 2004., liberalna je stranka. Predvodi ga George Weah (najbolji nogometaš svijeta 1995. prema izboru Svjetske nogometne organizacije – FIFA-e). U oporbi je od izbora 2005., a ondje je ostao i nakon izbora 2011.

Libija

Nakon rušenja režima M. al-Gaddafija, u Libiji je dopušteno organiziranje političkih stranaka, te su 2012. provedeni prvi slobodni, višestranački izbori. Na njima je pobijedila Alijansa nacionalnih snaga (Tahalouf al-quwa al-wataniyya – akronim TQW), koja okuplja širok spektar političkih organizacija i udruga civilnoga društva utemeljenih na zasadama umjerenog islama. Stranka pravde i razvoja (Hizb Al-Adala Wal-Bina) ogranak je Muslimanskoga bratstva u Libiji. Stranka djeluje na islamističkim temeljima. Nakon izbora 2012. nalazi se u oporbi.

Lihtenštajn

Napredna građanska stranka u Lihtenštajnu (Fortschrittliche Bürgerpartei in Liechtenstein – akronim FBPL), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Vladala je, samostalno ili u koaliciji s VU-om, 1928–97. Nakon izbora 2001. vladala je samostalno, a od 2005. vlada u novoj koaliciji s VU-om. Pobijedila je na izborima 2013. Domovinska unija (Vaterländische Union – akronim VU), osnovana 1918., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1918–28., a zatim je dio koalicijske vlade FBPL-a 1928–97. God. 1997–2001. vladala je samostalno, a nakon izbora 2005. vlada u koaliciji s FBPL-om. Nakon izbora 2013. ostala druga stranka u parlamentu unatoč velikim izbornim gubicima.

Litva

Socijaldemokratska stranka Litve (Lietuvos socialdemokratu partija – akronim LSDP), osnovana 1896., stranka je lijevoga centra. Tijekom sovjetske vlasti (1940–89) bila je zabranjena. Na izborima 1990. ušla je u parlament kao oporbena stranka. Ujedinila se 2001. s Demokratskom radničkom strankom Litve (LDDP), osnovanom 1990. iz reformskoga krila Litavske komunističke partije. LDDP je pobijedio na izborima 1992., a vođa A.-M. Brazauskas bio je izabran za predsjednika države (1993–98 i 2004–09). Od 1996. LDDP je u oporbi. Nakon ujedinjenja i pada vlade LLS-a (2001), LSDP je sastavio koalicijsku vladu sa Socijalliberalima (Socialliberalai, 1998), a na vlasti je i nakon izbora 2004. Od 2008. u oporbi, a od 2012. predvodi koalicijsku vladu (premijer Algirdas Butkevičius). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Liberalna unija Litve (Lietuvos liberalu sąjunga – akronim LLS), osnovana 1990., stranka je centra. Pobijedila je na izborima 1999. pošto su u stranku ušli bivši članovi TS-LK-a. Predvodila je koalicijsku vladu do 2001., kada je prešla u oporbu, gdje se nalazi i nakon izbora 2004. Članica je Liberalne internacionale. Domovinska unija – Litavski konzervativci (Tevynes sąjunga – Lietuvos konservatoriai – akronim TS-LK), osnovana 1993., stranka je desnoga centra. Sljednica je Litavskoga reformskog pokreta (Sąjudis), koji je, zauzimajući se za neovisnost Litve, pobijedio na izborima 1990., ali je bio poražen 1992. Nakon izbora 1996. TS-LK je na vlasti. Nekoliko rascjepa unutar stranke dovelo je do gubitka izbora 2000., kada je prešla u oporbu, u kojoj je ostala i nakon izbora 2004. Od 2008. predvodi koalicijsku vladu desnih centara. Članica je Europske demokratske unije i Europske pučke stranke. Laburistička stranka (Darbo partija – akronim DP), osnovana 2003. Nakon izbora 2004. sudjeluje u koalicijskoj vladi LSDP-a. Nakon 2008. u oporbi.

Luksemburg

Socijalistička radnička stranka Luksemburga (Lëtzebuerger Sozialistesch Arbechterpartei – akronim LSAP), osnovana 1902., stranka je lijevoga centra. Zastupa ideje soc. države. Od 1984. u koaliciji je s CSV-om, s kojim je na vlasti i nakon izbora 2009. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Kršćansko-socijalna narodna stranka (Chrëschtlech-Sozial Vollekspartei – akronim CSV), osnovana 1914., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1946–74. te 1979–2004. J. Santer bio je predsjednik vlade (1984–95), a potom predsjednik Europske komisije (1995–99). Od 2004. na vlasti je u koaliciji s LSAP-om u kojoj je ostala i nakon pobjede na izborima 2009. Članica je Europske pučke stranke.

Madagaskar

Udruženje za preporod Madagaskara (Andry sy riana enti-manavotra an’i Madagasikara – akronim AREMA), osnovano 1976. Do 1990. dio je Nacionalne fronte za obranu revolucije, jedine legalne političke organizacije u državi. Na vlasti je nakon izbora 1996., a od 2002. najjača je oporbena stranka. Nakon rascjepa, stranka nije ušla u parlament nakon izbora 2007. Ja volim Madagaskar (Tiako i Madagasikara – akronim TIM), osnovana 1999. Na izborima 2002. stranka je osvojila apsolutnu većinu glasova i sastavila vladu, a osvojila je i izbore 2007.

Madžarska

Madžarska socijalistička stranka (Magyar Szocialista Párt – akronim MSzP), osnovana 1948., stranka je lijevoga centra. Sljednica je Madžarske socijalističke radničke stranke (MSzMP), nastale 1948. sjedinjenjem Madžarske komunističke stranke i Socijal-demokratske stranke. Vladala je kao jedina legalna stranka 1949–89., kada je odbacila marksizam i preuzela suvremeni naziv. Bila je na vlasti 1994–98. Od 2002. bila je na čelu koalicijske vlade, a vladala je nakon izbora 2004. i 2006. Od 2010. je u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Madžarski demokratski forum (Magyar Demokrata Fórum – akronim MDF), osnovan 1988., stranka je desnice. Zastupa populistički program, a unutar stranke postoji i ultradesničarska nacionalistička frakcija. MDF je bio na vlasti 1990–94., na čelu s premijerom J. Antallom, te kao dio vladajuće koalicije 1998–2002. Član je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. FIDESZ – Madžarski građanski savez (FIDESZ – Magyar Polgári Szövetség) konzervativna je stranka proizašla iz Saveza mladih demokrata Savez mladih demokrata (Fiatal Demokraták Szövetsége – akronim FIDESz), osnovanoga 1988 (bio je pokret mladih, većinom studenata, koji su se protivili komunističkom režimu). Od 1995. naziva se FIDESZ – Madžarska građanska stranka, a od 2003. ima današnje ime. Predvodio je koalicijsku vladu 1998–2002., na čelu s V. Orbanom. U oporbi je nakon izbora 2002. i 2006., a nakon izbora 2010. osvojio je dvotrećinsku većinu te se nalazi na vlasti (ponovno i nakon izbora 2014). Član je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Jobik – Pokret za bolju Madžarsku (Jobbik Magyarországért Mozgalom), osnovan 2003., stranka je radikalne desnice. Radikalnom nacionalističkom politikom suprotstavlja se manjinskim zajednicama (Židovima, Romima, homoseksualcima), proširenju ljudskih prava i suradnji sa susjedima, koje optužuju za uzurpaciju madžarskoga teritorija. Nakon izbora 2010. i 2014. utjecajna je parlamentarna stranka.

Makedonija

Socijaldemokratski savez Makedonije (Socijaldemokratski sojuz na Makedonija – akronim SDSM), osnovan 1991., stranka je lijevoga centra. Sljednik je Saveza komunista Makedonije (SKM). Bio je na vlasti 1992–98. i 2002–06., te je ponovno od 2017 (predvodi koalicijske vlade). Član SDSM-a bio je Kiro Gligorov, prvi predsjednik republike (1991–94., 1994–99). Branko Crvenkovski najdulje je vodio stranku (1991–2004., 2009–13), bio je premijer (1992–98., 2002–04) i predsjednik republike (2004–09). Od 2006. do 2017. je SDSM bio u oporbi, a potom predvodi koalicijsku vladu s nekoliko albanskih stranaka. Zoran Zaev (premijer od 2017) vođa je SDSM-a 2008–09. i od 2013. Stranka je članica Socijalističke internacionale. Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska stranka makedonskoga nacionalnog jedinstva (Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno edinstvo – akronim VMRO-DPMNE), osnovana 1990., stranka je desnice (sljednica je nacionalno-političkih ideja lijevoga krila VMRO-a, osnovanoga 1893). Zagovara učvršćenje makedonskoga nacionalnog identiteta. Bila je na vlasti 1998–2002. i 2006–16 (predvodi koalicijske vlade). Ljubčo Georgievski, vođa stranke 1990–2003., bio je premijer 1998–2002. Od 2003. stranku predvodi Nikola Gruevski; bio je premijer 2006–16. Član stranke bio je Boris Trajkovski, predsjednik republike 1999–2004. Demokratska unija za integraciju (makedonski Demokratska unija za integracija – akronim DUI; albanski Bashkimi Demokratik për Integrim – akronim BDI), osnovana 2001., zastupa interese albanskoga stanovništva. Predvodi je Ali Ahmeti (bio je vođa pobunjeničke Oslobodilačke nacionalne armije, koja se Ohridskim sporazumom 2001. izborila za veća prava albanske zajednice). Stranka je bila u koalicijskim vladama sa SDSM-om i s VMRO-DPMNE-om. Vodeća je stranka makedonskih Albanaca. Od 2017. ponovno sudjeluje u vladi (sa SDSM-om).

Malavi

Kongresna stranka Malavija (Malawi Congress Party – akronim MCP), osnovana 1959. Bila je jedina legalna stranka 1963–94. s predsjednikom države (1966–94) H. K. Bandom. Od 2004. je u oporbi. Članica je Demokratske unije Afrike. Ujedinjena demokratska fronta (United Democratic Front – akronim UDF), osnovana 1992. Pobijedila je na izborima 2004. i 2009. Članica je Liberalne internacionale.

Maldivi

Narodna stranka Maldiva (Dhivehi rayyithunge party – akronim DRP), osnovana 2005., konzervativna je stranka. Do 2010. vođa stranke bio je Maumoon Abdul Gayoom (predsjednik Maldiva 1978–2008). Na prvim višestranačkim izborima 2009. stranka je osvojila relativnu većinu zastupničkih mjesta (ispred MDP-a). Unutarnji sukobi i odlazak M. A. Gayooma iz stranke (2011. osniva PPM), vodili su lošem izbornom rezultatu 2014. i gubitku političkog utjecaja. Demokratska stranka Maldiva (Maldivian Democratic Party – akronim MDP), osnovana 2001., liberalna je stranka. Predvodila je proturežimske prosvjede koji su 2005. doveli do legalizacije političkih stranaka. Vođa stranke Mohamed Nasheed bio je predsjednik republike 2008–12 (poražen je na predsjedničkim izborima 2013). Po broju zastupničkih mjesta stranka je bila druga na parlamentarnim izborima 2009 (iza DRP-a) i 2014 (iza PPM-a). Članica je Međunarodnoga demokratskoga saveza. Napredna stranka Maldiva (Progressive Party of Maldives – akronim PPM), osnovana 2011., konzervativna je stranka (ideološki islamistička). Osnovao ju je M. A. Gayoom (nakon razlaza s DRP-om); njegov polubrat Abdulla Yameen Gayoom bio je stranački kandidat i pobjednik na predsjedničkim izborima 2013. Apsolutnu zastupničku većinu stranka ima nakon parlamentarnih izbora 2014.

Malezija

Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (malajski Pertubuhan Kebangsaan Melayu Bersatu; engleski United Malays National Organisation – akronim UMNO), osnovana 1946., konzervativna je stranka (zauzimala se za nacionalnu neovisnost). Bila je vodeća u koalicijskoj Stranci saveza (osnovanoj 1952), u kojoj se udružila s Malezijsko-kineskom asocijacijom (osnovanom 1949) i Malezijskim indijskim kongresom (osnovanim 1946). Od neovisnosti Malezije (1957) UMNO je bio vodeća politička stranka. Prevlast je zadržao i u koalicijskom Nacionalnom frontu (Barisan Nasional – akronim BN), koji je osnovan 1973 (raspuštanjem Stranke saveza) i koji je bio vladajući do izbora 2018 (najdulje je na vlasti bio Mahathir bin Mohamad, premijer 1981–2003). Od 2018. UMNO / Nacionalni front vodeći je u oporbi. Malezijska ujedinjena autohtona stranka (Parti Pribumi Bersatu Malaysia – akronim PPBM), osnovana 2016., konzervativna je stranka. Predvodi je Mahathir bin Mohamad, koji se uoči osnivanja stranke razišao s vladajućim Nacionalnim frontom i strankom UMNO. Na izborima 2018. PPBM je dio koalicijskoga Saveza nade (malajski Pakatan Harapan), koji je obuhvatio ideološki različite oporbene stranke (osnovan 2015), te ostvario izbornu pobjedu (Mahathir bin Mohamad postaje premijer). Stranka demokratske akcije (Parti tindakan demokratik), osnovana 1965., stranka je lijevoga centra. U oporbi je bila do izbora 2018., potom sudjeluje u vlasti putem koalicijskoga Saveza nade (među njegovim je osnivačima 2015). Na međunarodnome planu članica je socijaldemokratskoga Progresivnog saveza.

Mali

Savez za demokraciju u Maliju – Afrička stranka za solidarnost i pravdu (Alliance pour la démocratie au Mali – Parti africain pour la solidarité et la justice – akronim ADEMA-PASJ), osnovana 1990. Koalicija je od šest stranaka, a na vlasti je od 1992. U vladajućoj je koaliciji i nakon izbora 2002. Član je Socijalističke internacionale. Okupljanje za Mali (Rassemblement pour le Mali – akronim RPM), osnovana 2002. Nalazi se u oporbi nakon izbora 2002.

Malta

Nacionalistička stranka (Partit nazzjonalista – akronim PN), osnovana 1880., stranka je desnoga centra. Zastupa demokršćanske vrijednosti. Do sredine 1920-ih prolazila je kroz faze polarizacije i frakcionaštva, a 1926. se homogenizirala. Formalno podupire međunarodne integracije (EU, NATO). Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1924–27., 1932–33., 1962–71., 1987–96., 1998–2013). Od izbora 2013. nalazi se u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Europske pučke stranke. Laburistička stranka (Partit laburista – akronim PL), osnovana 1920., stranka je ljevice. Zastupa socijalnu politiku, kao i vanjskopolitičku neutralnost zemlje, a protivila se ulasku u EU. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1955–58., 1971–87., 1996–98). Nakon 15 godina u oporbi pobijedila je na izborima 2013. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista.

Maroko

Stranka pravde i razvoja (Hizb al-Adala wal-Tanmiyya, Parti de la justice et du développement – akronim PJD), osnovana 1967., umjerena je islamistička stranka koja zagovara ograničenu demokratizaciju i ekonomsku liberalizaciju (nastala je podjelom Narodnoga pokreta; nazivala se Narodni pokret za demokraciju i ustavnost, sadašnji naziv ima od 1998). Vodeća je parlamentarna stranka nakon izbora 2011. i 2016 (s približno trećinom zastupnika), te predvodi koalicijsku vladu. Od 2008. vođa stranke je Abdelilah Benkirane (premijer od 2011). Stranka autentičnosti i modernosti (Parti de lʼAuthenticité et de la Modernité), osnovana 2008., rojalistička je stranka, zagovara društvene reforme i modernizaciju. Nakon izbora 2016. druga je stranka u parlamentu, iza PJD-a (s približno četvrtinom zastupnika). Stranka neovisnosti (Parti de l’istiqlal), osnovana je 1937. kao nacionalistička i konzervativna stranka; bila je vodeća u borbi za državnu neovisnost. Sudjelovala je u vlasti 1997–2013. U oporbi je nakon izbora 2016 (s približno 12% zastupnika). Nacionalno okupljanje neovisnih (Rassemblement National des Indépendants) liberalna je i rojalistička stranka, osnovana 1978. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama; utjecajna i nakon izbora 2011. i 2016. Narodni pokret (Mouvement populaire), osnovan 1958. s konzervativnim i rojalističkim usmjerenjem, zaokupljen ponajprije društvenim položajem seljaštva. Politički najutjecajniji bio je 1960-ih i 1970-ih. U parlamentu je i nakon izbora 2016. Član je Liberalne internacionale. Socijalistička unija narodnih snaga (Union socialiste des forces populaires), osnovana 1974., stranka je lijevoga centra. U vlasti je sudjelovala 1997–2011. Članica je Socijalističke internacionale.

Maršalovi Otoci

Ujedinjena demokratska stranka (United Democratic Party – akronim UDP), osnovana 1999., reformistička je stranka. Sljednica je grupacije Ralik-Ratak (1991), nastale radi oponiranja Amatu Kabui, predsjedniku države (1979–96). Nakon izbora 2000. vođa UDP-a, Kessai Note, postao je predsjednik države. Jedina je stranka u državi i nakon izbora 2003.

Mauretanija

Demokratska i socijalna republikanska stranka (Parti républicain démocratique et social – akronim PRDS), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je od osnutka do državnog udara 2005., kada je vlast preuzelo Vojno vijeće za pravdu i demokraciju.

Mauricijus

Radnička stranka (Parti travailliste – akronim PT), osnovana 1936., stranka je ljevice. Bila je na vlasti od neovisnosti 1968. do izbora 1990. te 1995–2000. i od 2005. Vodeća je stranka i nakon izbora 2010. Članica je Socijalističke internacionale. Mauricijski borbeni pokret (Mouvement militant mauricien – akronim MMM), osnovan 1969., stranka je ljevice. Vladao je u dvjema koalicijama (1982–95., 2000–05). Od 2005. je u oporbi. Član je Socijalističke internacionale.

Meksiko

Revolucionarna institucionalna stranka (Partido Revolucionario Institucional – akronim PRI), osnovana 1929., stranka je desnice. Proizašla je iz revolucije (1910–20), a ujedinjavala je frakcije od socijalističkih i socijaldemokratskih do desnih populističkih. Na vlasti je bila od osnutka do predsjedničkih izbora 2000., kada je prešla u oporbu, gdje je bila do 2009. Na vlasti je i nakon izbora 2012. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka nacionalne akcije (Partido Acción Nacional – akronim PAN), osnovana 1939., stranka je desnice. Bila je vodeća oporbena stranka do izbora 2000., kada je predsjednik države postao njezin kandidat Vincente Fox. PAN je na vlasti bio do 2009., kada je ponovno prešao u oporbu, gdje je ostao i nakon izbora 2012. Član je Kršćansko-demokratske internacionale. Stranka demokratske revolucije (Partido de la Revolución Democrática – akronim PRD), osnovana 1987., stranka je ljevice. Nastala je rascjepom u, tada vladajućem, PRI-ju. Na izbore 1987. izašla je u sklopu Nacionalne demokratske fronte i postala oporbenom strankom. U oporbi je i nakon izbora 2012. Članica je Socijalističke internacionale.

Mjanmar

Nacionalna liga za demokraciju osnovana 1988. kao koalicija stranaka protivnica vojnoga režima; predvodi je Aung San Suu Kyi. Izbornu pobjedu stranke 1990. vojni je režim poništio (stranački čelnici su zatvarani i proganjani). Bojkotira izbore 2010., a nakon izbora 2012. postaje vodeća oporbena stranka. Na izborima 2015. osvaja apsolutnu parlamentarnu većinu; iz njezinih redova je predsjednik države Htin Kyaw (izabran u ožujku 2016). Stranka solidarnosti i razvoja Saveza, osnovana 2010. kao stranka desnoga centra. Proizašla je iz Udruženja za solidarnost i razvoj Saveza (osnovan 1993), masovne režimske političke organizacije. Vladajuća je nakon izbora 2010; predvodi je Thein Sein (predsjednik države 2011–16). Nakon poraza na izborima 2015., vodeća je oporbena stranka.

Mikronezija

Nema političkih stranaka.

Moldavija

Komunistička stranka Republike Moldavije (Partidul Comuniştilor din Republica Moldova – akronim PCRM), osnovana 1991., stranka je ljevice. Zastupa državni intervencionizam i suradnju s Rusijom. Šef stranke Vladimir Voronin bio je predsjednik države 2001–12. Nakon ponovljenih izbora 2009. PCRM je osvojio relativnu većinu, ali je udruživanjem oporbenih stranaka izgubio vlast. Na izborima 2014. osvojio je treće mjesto i ostao u oporbi. Kršćansko-demokratska narodna stranka (Partidul Popular Creştin Democrat – akronim PPCD), osnovana 1992., stranka je desnoga centra. Početkom 1990-ih zagovarala je ujedinjenje s Rumunjskom, a danas ulazak u EU. Bila je dio protukomunističke vladajuće koalicije (1998–2001), iz koje je istupila 1999. U oporbi je nakon izbora 2005. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale. Liberalna demokratska stranka Moldavije (Partidul Liberal Democrat din Moldova – akronim PLDM), osnovana 2007., stranka je desnog centra, liberalna i konzervativna. Nakon ponovljenih izbora 2009. predvodila je vladajuću koaliciju Savez za europske integracije (2013. preimenovan je u Proeuropsku koaliciju). Stranački predsjednik Vlad Filat bio je premijer 2009–13 (potom je premijer postao Iurie Leancă, također iz PLDM-a). Godine 2011. pristupio joj je Savez naša Moldavija (osnovan 2003., koalicijski partner od 2009). Druga je bila na izborima 2014 (iza PSRM-a), te ponovno predvodi koalicijsku vladu. Stranka socijalista Republike Moldavije (Partidul Socialiştior din Republica Moldova – akronim PSRM), osnovana 1997., stranka je ljevice. Na izborima 2009. podržala je PCRM i ušla u parlament. Iako vodeća na izborima 2014., s relativnom većinom glasova (neznatno ispred PLDM-a), ostala je u oporbi. Demokratska stranka Moldavije (Partidul Democrat din Moldova – akronim PDM), osnovana 1997., sadašnje imenosi od 2000. Socijaldemokratska je stranka (lijevi centar). Oporbena stranka do izbora 2009., poslije kojih se pridružila vladajućemu Savezu za europske integracije. Sudjeluje u vlasti i nakon izbora 2014. Liberalna stranka (Partidul Liberal – akronim PL), osnovana 1993., sadašnje ime nosi od 2005., stranka je desnog centra. U vlasti sudjeluje od izbora 2009., u koalicijskom Savezu za europske integracije, te nakon izbora 2014.

Monako

Nacionalna i demokratska unija (Union nationale et démocratique – akronim UND), osnovana 1962. Vladala je 1968–93. i 1998–2003., a otad je u oporbi. Unija za Monako (Union pour Monaco – akronim UM), osnovana 2003. Izborni je savez Nacionalne unije za budućnost Monaka i Skupa za monegašku obitelj. Na vlasti je od izbora 2003.

Mongolija

Mongolska narodna stranka (Mongol ardyn nam – akronim MAN), osnovana 1921., stranka je ljevice. Bila je jedina legalna stranka od 1924. do izbora 1990., koje je osvojila. U oporbi je bila 1996–2000., a od izbora 2004. vlada u koaliciji s AN-om. Članica je Socijalističke internacionale. Demokratska stranka (Ardčilsan nam – akronim AN), osnovana 2000. Djelovala je u oporbi do 2004., od kada je na vlasti s MAN-om. Članica je Međunarodne demokratske unije.

Mozambik

Fronta za oslobođenje Mozambika (Frente de Libertação de Moçambique – akronim FRELIMO), osnovana 1962., stranka je ljevice. Borila se protiv portugalske vlasti (1964–74). Do 1990. bila je jedina legalna stranka. Pobijedila je na višestranačkim izborima 1994., a na vlasti je i nakon 2009. Članica je Socijalističke internacionale. Nacionalni otpor Mozambika (Resistência Nacional de Moçambique – akronim RENAMO), osnovan 1976. Legaliziran je 1994. U oporbi je nakon izbora 2009. Član je Kršćansko-demokratske internacionale.

Namibija

Narodna organizacija Jugozapadne Afrike – Namibije (South West Africa People’s Organization of Namibia – akronim SWAPO), osnovana 1958. Djelovala je kao oslobodilački pokret. Vladajuća je stranka od neovisnosti 1990., a na vlasti je i nakon izbora 2009.

Nauru

Nema političkih stranaka.

Nepal

Nepalska kongresna stranka, osnovana 1947., stranka je centra. Na vlasti je bila 1959., a odlukom monarha zabranjena je 1961. Osvojila je vlast na višestranačkim izborima 1991. Nakon izbora 1999. vodila je niz koalicijskih vlada do uvođenja izvanrednog stanja 2005., a novu sedmeročlanu koaliciju predvodi od 2006. Članica je Socijalističke internacionale. Komunistička stranka Nepala (Ujedinjeni marksisti-lenjinisti), osnovana 1991., stranka je ljevice. Nakon izbora 1994. sastavila je vladu (1994–95). U oporbi je nakon izbora 1999.

Niger

Nacionalni pokret za društvo razvoja (Mouvement national pour la société de développement – akronim MNSD), osnovan 1988. Na vlasti je bio od osnutka do 1993., te nakon izbora 2004. Nigerska stranka za demokraciju i socijalizam (Parti nigérien pour la démocratie et le socialisme – akronim PNDS), osnovana 1992., stranka je lijevoga centra. Na vlasti je bila u sklopu Saveza snaga za promjene (1993–94). U oporbi je nakon izbora 2004.

Nigerija

Narodna demokratska stranka (People’s Democratic Party – akronim PDP), osnovana 1998., stranka je centra. Zastupa federalni ustroj države. Podupire ju i katoličko i muslimansko stanovništvo. Na vlasti je od 1999., a vladajuća je i nakon izbora 2011. Svenigerijska narodna stranka (All Nigeria People’s Party – akronim ANPP), osnovana 1998., konzervativna je stranka. Popularna je među muslimanskim stanovništvom. Od 2003. je u oporbi. Zajedno s nekoliko oporbenih stranaka stvorila je 2013. Svenapredni kongres (All Progressive Congress – APC).

Nikaragva

Sandinistička fronta nacionalnog oslobođenja (Frente Sandinista de Liberación Nacional – akronim FSLN), osnovana 1961., stranka je ljevice. FSLN je 1979. srušio režim predsjednika države A. D. Somoze. Nakon sukoba s geriljom tijekom 1980-ih, FSLN je izgubio izbore 1990., a u oporbi je bio i nakon izbora 2001. Na vlast je došao 2006., nakon pobjede Daniela Ortege na predsjedničkim izborima, a na vlasti je i nakon izbora 2011. Član je Socijalističke internacionale. Ustavna liberalna stranka Nikaragve (Partido Liberal Constitucionalista de Nicaragua – akronim PLC), osnovana 1968., stranka je desnoga centra. Bila je glavna oporba FSLN-u. Osvojila je izbore 1990., u sklopu Nacionalne oporbene unije. Predvodila je koalicijsku vladu od 1996., a samostalno je vladala nakon izbora 2001. Od 2006. je u oporbi. Članica je Liberalne internacionale.

Nizozemska

Narodna stranka za slobodu i demokraciju (Volkspartij voor Vrijheid en Democratie – akronim VVD), osnovana 1948., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (1948–52., 1959–72., 1977–81., 1982–89., 1994–2006), a vodeća je u njima nakon izbora 2010., 2012. i 2017 (na izborima 2017. osvaja 33 zastupnička mjesta, od ukupnih 150). Od 2006. predvodi je Mark Rutte (premijer od 2010; reizabran 2012. i 2017). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu i Liberalne internacionale. Stranka za slobodu (Partij voor de Vrijheid – akronim PVV), osnovana 2006., stranka je desnice. Nastala je izdvajanjem radikalnoga dijela članstva VVD-a. Zagovara protuimigracijsku politiku (posebno oštru prema muslimanima), te se protivi Europskoj uniji. Osnivač stranke je Geert Wilders. Nakon izbora 2010. treća je stranka po broju zastupnika (do 2012. podupire koalicijsku vladu predvođenu VVD-om), a druga nakon izbora 2017 (osvaja 20 zastupničkih mjesta). Članica je Europskog saveza za slobodu. Kršćansko-demokratski apel (Christen-Democratisch Appèl – akronim CDA), osnovan je 1973. kao demokršćanski stranački savez, a 1980. kao stranka desnoga centra. Predvodio je koalicijske vlade 1977–94., potom je u oporbi do 2002., a zatim do 2012. sudjeluje u koalicijskim vladama (od 2012. ponovno je u oporbi). Nakon izbora 2017. na trećem je mjestu po broju zastupnika (19). Član je Europske narodne stranke i Demokršćanske internacionale. Demokrati 66 (Democraten 66 – akronim D66), osnovana 1966., stranka je lijevoga centra. Uz liberalni politički program zastupa i socijaldemokratske vrijednosti. Sudjelovala je u nizu koalicijskih vlada (1972–77., 1981–82., 1994–2002., 2003–06). Nakon izbora 2017. na trećem je mjestu po broju zastupnika (19). Članica je Saveza liberala i demokrata za Europu i Liberalne internacionale. Zelena ljevica (GroenLinks), osnovana 1989., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem Komunističke partije Nizozemske (osnovane 1909) i njoj bliskih ljevičarskih i ekoloških stranaka, te Evangelističke narodne stranke (osnovane 1981). Zagovara ekološki i socijalno odgovornu politiku. Od izbora 1989. oporbena je stranka; najviše zastupničkih mandata (14) osvaja na izborima 2017. Članica je Europske stranke Zelenih. Socijalistička stranka (Socialistische Partij – akronim SP), osnovana 1971., stranka je ljevice. Zagovara demokratski socijalizam. Od izbora 1994. parlamentarna je stranka, u oporbi. Politički utjecaj održala je i nakon izbora 2017 (osvaja 14 zastupničkih mandata). Radnička stranka (Partij van de Arbeid – akronim PvdA), osnovana 1946., stranka je ljevice. Zastupa program socijalne države. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (1946–58., 1965–66., 1972–77., 1981–82., 1989–2002., 2006–10., 2012–17). Od sredine 1950-ih bila je među najutjecajnijim političkim strankama, a najmanji broj zastupnika (9) ima nakon izbora 2017. Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale.

Norveška

Desno (Høyre – akronim H), ili Konzervativna stranka, osnovana 1884., stranka je desnoga centra. Zastupa smanjenje poreza i ulazak u Europsku Uniju. Do II. svjetskoga rata sudjelovala je u gotovo svim vladama. Koalicijske je vlade stvarala s Demokršćanima (1983–86., 1980–90) i Liberalnom strankom (2001–05). Nakon izbora 2005. nalazila se u oporbi. Od 2013. predvodi vladu desnoga centra (u koaliciji s Progresivnom strankom i dr.) s premijerkom Ernom Solberg (ponovno nakon izbora 2017). Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Norveška radnička stranka (Det norske Arbeiderparti – akronim DNA; od 2011. Radnička stranka), osnovana 1887., stranka je lijevoga centra. U parlament je prvi put ušla 1905., a rascijepila se 1918. Ujedinjenjem podijeljenih frakcija (socijaldemokrata i komunista) 1927., postala je najjačom strankom u parlamentu i sastavila vladu. Tijekom II. svjetskoga rata djelovala je ilegalno, a 1945. došla je na vlast te vladala do 1965. DNA je od 1973 do 1981. predvodio niz manjinskih vlada. Na vlasti je ponovno 1990–97. te 1999–2001. Od 2005. predvodila je vladu lijevoga centra s premijerom Jensom Stoltenbergom, od izbora 2013. u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Članica je Socijalističke internacionale. Progresivna stranka (Fremskrittspartiet – akronim FrP), osnovana 1973., desničarska je stranka. Nakon izbora 1997. među vodećim je norveškim strankama (uz laburiste i konzervativace). U oporbi je bila do izbora 2013., kada pristupa koalicijskoj vladi pod vodstvom Konzervativne stranke (u vladi je i nakon izbora 2017). Stranka centra (Senterpartiet – akronim Sp) osnovana je 1920. kao Norveška agrarna stranka (preimenovana 1959). Zagovara interese poljoprivrednika, zauzima se za decentralizaciju i ekonomski protekcionizam, te se protivi norveškom članstvu u Europskoj uniji. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, ponovno 2005–13., a potom je u oporbi. Nastala je ujedinjenjem nekoliko manjih lijevih stranaka. Protivi se ulasku Norveške u Europsku uniju. U parlamentu je od izbora 1977. Nakon izbora 2005. dio je vlade lijevoga centra. Od 2013. nalazi se u oporbi (ponovno nakon izbora 2017). Stranka socijalističke ljevice (Sosialistisk Venstreparti – akronim SV), osnovana 1975., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem nekoliko manjih lijevih stranaka. Protivi se ulasku Norveške u Europsku uniju. U parlamentu je od izbora 1977. Nakon izbora 2005. dio je vlade lijevoga centra. Od 2013. nalazi se u oporbi (ponovno nakon izbora 2017).

Novi Zeland

Nacionalna stranka Novoga Zelanda (New Zealand National Party – akronim NP), osnovana 1936., stranka je desnoga centra. Nastala je stapanjem Ujedinjene stranke (United Party) i Reformske stranke (Reform Party). Od početka 1940-ih zauzimala se za uravnotežen odnos liberalnih i socijalnih ciljeva, no od početka 1980-ih zagovara vrijednosti neoliberalizma. Vodeća je stranka (uz LP). Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1949–57., 1960–72., 1975–84., 1990–99); 2008–16. koalicijsku vladu predvodio je John Key. U oporbi je nakon izbora 2017 (iako je osvojila relativnu većinu glasova). Članica je Međunarodne demokratske unije. Laburistička stranka Novoga Zelanda (New Zealand Labour Party – akronim LP), osnovana 1916., stranka je lijevoga centra. Zagovara kombinaciju liberalne ekonomije i socijalne države. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1935–49., 1957–60., 1972–75., 1984–90); 1999–2008. koalicijsku vladu predvodila je Helen Clark. U oporbi je bila 2008–17. Na izborima 2017. bila je druga stranka po broju osvojenih glasova (iza NP-a), ali je dogovorila koalicijsku vladu (premijerka Jacinda Ardern). Članica je Socijalističke internacionale. Stranka Prvo Novi Zeland (New Zealand First), osnovana 1993., stranka je desnoga centra, nastala odvajanjem dijela članstva od NP-a. Uz vrijednosti konzervativizma zagovara restriktivnu useljeničku politiku. Parlamentarna je stranka od 1993; povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama pod vodstvom NP-a i LP-a (u oporbi je 2011–17). Nakon izbora 2017. treća je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (znatno iza NP-a i LP-a), te je poduprla laburističku vladu. Stranka Zelenih (Green Party), osnovana 1990., ljevičarska je stranka s izraženim ekološkim angažmanom. Parlamentarna je stranka od 1999; podupirala je laburističke vlade (ponovno 2017). Nakon izbora 2017. na četvrtom je mjestu po broju parlamentarnih zastupnika. Članica je Globalnih Zelenih. Maorska stranka (Maori Party), osnovana 2004., stranka je maorske zajednice (traži veća prava Maora u pitanjima povrata zemljišta oduzetoga u razdoblju britanske uprave i dr.). Od izbora 2005. parlamentarna je stranka, povremeno podupire koalicijske vlade. Neuspješna na izborima 2017., nije ušla u parlament.

Njemačka

Socijaldemokratska stranka Njemačke (Sozialdemokratische Partei Deutschlands – akronim SPD), osnovana 1875., stranka je lijevoga centra (prvotni naziv Socijalistička radnička stranka Njemačke imala je do 1890). Nastala je ujedinjenjem socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka (vodeća među njima bila je Socijaldemokratska radnička stranka, osnovana 1869. zauzimanjem Augusta Bebela i Wilhelma Liebknechta). Pod kancelarom Bismarckom rad joj je bio zabranjen 1878–90., potom postaje najjača politička stranka u Njemačkoj. Među vodećim osobama njemačke socijaldemokracije bili su i Franz Mehring, Eduard Bernstein, Rosa Luxemburg, Clara Zetkin, Karl Liebknecht i dr. Početkom 1900-ih došlo je u stranci do ideološkoga rascjepa na revolucionarnu i reformističku struju. SPD je bio vodeća stranka Weimarske Republike, a njezin vođa Friedrich Ebert bio je predsjednik države (1919–25). Nakon izbora 1932. i 1933. bila je oporba Hitlerovoj vlasti. Rad joj je bio zabranjen 1933., a obnovljen je nakon II. svjetskoga rata. U Saveznoj Republici Njemačkoj nakon izbora 1949. SPD je bio glavna oporba vladajućemu CDU-u do 1966., kada stvaraju koalicijsku vladu. Od 1969. bio je u vladajućoj koaliciji s FDP-om, u kojoj je ostao do 1982 (potom je u oporbi do 1998). Iz redova SPD-a kancelari su bili Willy Brandt (1969–74; predvodio SPD 1964–87) i Helmut Schmidt (1974–82). Nakon izbora 1998. i 2002. SPD je na vlasti u koaliciji sa Zelenima; Gerhard Schröder (vođa SPD-a 1999–2004) bio je kancelar 1998–2005. Na prijevremenim izborima 2005. SPD je osvojio drugo mjesto te je bio u vladajućoj koaliciji s CDU/CSU-om. U oporbi je od izbora 2009. Nakon izbora 2013. ponovno je u vladajućoj koaliciji s CDU/CSU-om, također i nakon izbora 2017 (na njima je bio drugi po broju zastupnika, iza CDU/CSU-a). Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Kršćansko-demokratska unija Njemačke (Christlich-Demokratische Union Deutschlands – akronim CDU), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Pobijedila je na prvim poslijeratnim izborima 1949. i formirala koalicijsku vladu (s CSU-om, FDP-om i dr.); stranački vođa Konrad Adenauer postao je savezni kancelar (do 1963; CDU predvodi do 1966). Savez CDU/CSU predvodio je vlade i nakon izbora 1953., 1957. i 1961., a nakon izbora 1965. vladu je formirao sa SPD-om (pod kancelarom Kurtom Georgom Kiesingerom). U oporbi je bio 1969–82., a zatim ponovno na vlasti do 1998 (pobjeđuje na prvim izborima u ujedinjenoj Njemačkoj, u prosincu 1990). Tijekom 1973–98. vođa CDU-a bio je Helmut Kohl (savezni kancelar 1982–98). Nakon razdoblja u oporbi (1998–2005), CDU je s CSU-om pobijedio na izborima 2005. te je predsjednica stranke (od 2000) Angela Merkel postala kancelarkom i sastavila koalicijsku vladu sa SPD-om. Na vlasti je, u koaliciji s FDP-om, i nakon izbora 2009. Od 2013. ponovno je u vladajućoj koaliciji sa SPD-om, također i nakon izbora 2017 (na njima osvaja relativnu zastupničku većinu). CDU je član Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Kršćansko-socijalna unija (Christlich-Soziale Union – akronim CSU), osnovana 1945., konzervativna je stranka, zagovornica bavarskog regionalizma (u Bavarskoj je politički vodeća). Od prvih poslijeratnih izbora 1949. u savezu je s CDU-om (kao manja i konzervativnija sastavnica), s kojim sudjeluje na izborima i u vlasti (koalicija CDU/CSU). Stranku je najdulje predvodio Franc Jozef Strauß (1961–88). Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Slobodna demokratska stranka – liberali (Freie Demokratische Partei – Die Liberalen – akronim FDP), osnovana 1948., stranka je centra. Jedan od osnivača stranke bio je Theodor Heuss, prvi predsjednik SR Njemačke (1949–59). U koalicijskim vladama FDP je bio s CDU/CSU-om (1949–57., 1961–69., 1983–98. i 2009–13), te sa SPD-om (1969–82). Najdulje je FDP predvodio Hans-Dietrich Genscher (1974–85). Nakon pada Berlinskoga zida, u DR Njemačkoj osnovan je sestrinski FDP, koji je izašao na izbore 1990. kao dio Lige slobodnih demokrata. Iste su se godine dvije stranke ujedinile. Stranka je bila u oporbi 1998–2009., a na izborima 2013. nije prešla izborni prag niti ušla u parlament. U oporbi je i nakon izbora 2017 (četvrta je po broju zastupničkih mjesta). Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata Europe. Savez 90/Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen), osnovan 1993., stranka je ljevice. Nastao je ujedinjenjem zapadnonjemačke stranke Zeleni (osnovane 1979) i ideološki srodnog Saveza 90, osnovanoga u DR Njemačkoj (1990). Zeleni su nastali iz ljevičarskoga ekološkog pokreta, na programu borbe protiv uporabe nuklearne energije; prvi su put u parlamentu nakon izbora 1983 (ostaju u oporbi). Stranka je bila u vladajućoj koaliciji sa SPD-om 1998–2005; potom je u oporbi. Nakon izbora 2017. šesta je po broju zastupničkih mjesta. Članica je Globalnih zelenih i Europske zelene stranke. Lijeva stranka (Die Linkspartei), osnovana 2007., stranka je ljevice. Nastala je povezivanjem Stranke demokratskoga socijalizma (PDS; osnovana 1990) i stranke Rad i socijalna pravda – Izborna alternativa (WASG; osnovana 2005). PDS je proizišao iz Jedinstvene socijalističke stranke Njemačke (SED; osnovana 1946), vladajuće u jednopartijskome režimu DR Njemačke 1949–89 (najdulje su SED predvodili Walter Ulbricht i Erich Honecker). Od izbora 2009. Lijeva stranka nalazi se u oporbi; nakon izbora 2017. peta je po broju zastupničkih mjesta. Članica je Stranke europske ljevice. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland – akronim AfD), osnovana 2013., stranka je desnice. Nastala je kroz otpor useljeničkoj politici vlade, zagovarajući nacionalističku i protuislamsku politiku, te snaženje njemačkoga suvereniteta u odnosu na Europsku uniju. U oporbi je nakon izbora 2017; treća je po broju zastupničkih mjesta (iza CDU/CSU-a i SPD-a).

Obala Bjelokosti

Demokratska stranka Obale Bjelokosti (Parti démocratique de la Côte d’Ivoire – akronim PDCI), osnovana 1946. Bila je jedina legalna stranka 1960–90. Nakon izbora 1990. i 1995. ostala je na vlasti. Svrgnuta je vojnim udarom 1999. Nakon izbora 2000–01. nalazi se u oporbi. Članica je Demokratske unije Afrike. Bjelokosna narodna fronta (Front populaire ivoirien – akronim FPI), osnovana 1982. u Francuskoj, stranka je lijevoga centra. Postala je predvodnica oporbe nakon legalizacije 1990. U oporbi je nakon izbora 1990. i 1995., a vladajuća stranka postala je nakon izbora 2000–01. Članica je Socijalističke internacionale.

Oman

Nema političkih stranaka.

Pakistan

Pakistanski pokret za pravdu (Pakistan Tehreek-e-Insaf – akronim PTI), osnovan 1996., stranka je centra. Na izborima 2002. osvaja jedno mjesto u parlamentu, bojkotira izbore 2008., na izborima 2013. treći je po broju zastupnika (iza PML-a i PPP-a), a pobjeđuje na izborima 2018 (osvaja relativnu parlamentarnu većinu i predvodi koalicijsku vladu). Vođa stranke je Imran Khan (premijer od 2018). Pakistanska muslimanska liga (Pakistan Muslim League – akronim PML), osnovana 1962., konzervativna je stranka. Nakon razdoblja vojnih uprava izmjenjivala se na vlasti s PPP-om. Od kraja 1980-ih vodeća stranačka osoba postaje Nawaz Sharif (premijer 1990–93., 1997–99. i 2013–17). U oporbi je nakon izbora 2018 (druga po broju zastupnika, iza PTI-ja). Pakistanska narodna stranka (Pakistan People’s Party – akronim PPP), osnovana 1967., stranka je lijevoga centra (zastupala je varijantu islamskoga socijalizma. Na vlasti se izmjenjivala s PML-om. Vodeće stranačke osobe bili su Zulfikar Ali Bhutto (predsjednik republike 1971–73., premijer 1973–77) i Benazir Bhutto (premijerka 1988–90. i 1993–96). Početkom 1990-ih stranka je odbacila većinu socijalističkih ideja i ideološki se primaknula socijaldemokratskomu centru. Vladajuća je stranka 2008–13. a potom je u oporbi (nakon izbora 2018. treća je po broju zastupničkih mjesta). Članica je Socijalističke internacionale.

Palau

Nema političkih stranaka.

Palestina

Palestinski nacionalni oslobodilački pokret (Ḥarakat al-Taḥrīr al-Waṭanī al-Filasṭīnī – akronim Fatah), osnovan 1958. Političko je krilo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koju je od 1969. pa do smrti 2004. predvodio J. Arafat. Na prvim izborima 1996., nakon sporazuma s Izraelom, Fatah je osvojio apsolutnu vlast, dok je Arafat izabran za predsjednika Palestinskoga zakonodavnog vijeća. Izgubio je izbore 2006. i uspostavio koalicijsku vladu s Hamasom, koja je 2007. razvrgnuta; otad vlada na području Zapadne obale. Islamski pokret otpora (Ḥarakat al-Muqāwama al-Islāmiyya – akronim Hamas), osnovan 1987. Militantna je organizacija koja se protivi sporazumu s Izraelom. Zbog programa socijalne pomoći te uspostavljanja škola i bolnica ima veliku potporu u narodu. Vojno krilo Hamasa odgovorno je za niz samoubilačkih bombaških napada protiv Izraela, što je dovelo do izraelskih atentata na vođe pokreta. Bojkotirao je izbore 1996., a pobijedio na izborima 2006. Nakon kratkotrajne koalicijske vlade s Fatahom, od 2007. vlada pojasom Gaze.

Panama

Demokratska revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Democrático – akronim PRD), osnovana 1979., stranka je desnice. Tijekom 1980-ih podupirala je vladavinu predsjednika države Manuela Noriege. Nakon izbora 2004. nalazi se na vlasti. Arnulfistička stranka (Partido Arnulfista – akronim PA), osnovana 1990., stranka je desnice. Sljednica je Autentične panamske stranke (Partido Panameñista Auténtico) Arnulfa Ariana Madrida, predsjednika države u nekoliko mandata (1941–45., 1949–51., 1968). Na vlasti je nakon invazije SAD-a 1990. U oporbi je nakon izbora 2004.

Papua Nova Gvineja

Stranka Papue Nove Gvineje (Papua New Guinea Party – akronim PNGP), osnovana 1985. Do 2003. zvala se Narodni demokratski pokret, bila je dio niza koalicijskih vlada (1985–88., 1992–94., 1999–2002). U oporbi je od izbora 2002. Narodni savez (National Alliance – akronim NA), osn 1995. Na vlasti je od izbora 2002.

Paragvaj

Nacionalna republikanska asocijacija – Stranka colorado (Asociación Nacional Republicana – Partido Colorado – akronim ANR-PC), osnovana 1887., stranka je desnice. Bila je na vlasti do 1904., potom 1946–73. kao jedina legalna stranka. Vladala je do 2008., kada je prvi put smijenjena. Na vlasti ponovno od izbora 2013. Autentična radikalno-liberalna stranka (Partido Liberal Radical Auténtico – akronim PLRA), osnovana 1978., stranka je centra. Sljednica je Liberalne stranke, koja je dominirala političkim životom zemlje 1904–36., a bila je zabranjena tijekom vlasti ANR-PC-a. Legalizirana je 1989. te je postala vodećom oporbenom strankom, a u oporbi je bila i do izbora 2008., kada prvi put dolazi na vlast. U oporbi je ponovno od izbora 2013. Članica je Liberalne internacionale.

Peru

Narodna snaga (Fuerza Popular – akronim FP), osnovana 2010., konzervativna je stranka. Predvodi je Keiko Fujimori (kći Alberta Fujimorija, predsjednika 1990–2000., potom osuđenoga na višegodišnji zatvor). Nakon izbora 2016. FP osvaja apsolutnu većinu u parlamentu. Široki front za pravdu, život i slobodu (El Frente Amplio por Justicia, Vida y Libertad – akronim FA), osnovan 2013., obuhvaća ljevičarske stranke. Nakon izbora 2016. ulazi u parlament. Peruanci za promjene (Peruanos Por el Kambio – akronim PPK) je stranka desnoga centra osnovana 2014. Osnivač i vođa stranke je Pedro Pablo Kuczynski (od 2016. predsjednik republike). Parlamentarna je stranka nakon izbora 2016. Narodna akcija (Acción Popular – akronim AP), osnovana 1956., stranka je centra. Njen osnivač Fernando Belaúnde Terry bio je predsjednik republike 1963–68. i 1980–85. Parlamentarna je stranka nakon izbora 2016. Američki narodni revolucionarni savez – Peruanska apristička stranka (Alianza Popular Revolucionaria Americana – Partido Aprista Peruano – APRA), osnovana 1924., stranka je lijevoga centra. Od 2004. vođa stranke je Alan Garcia (predsjednik republike 1985–90. i 2006–11). Parlamentarna je stranka nakon izbora 2016. Članica je Socijalističke internacionale.

Poljska

Pravo i pravda (Prawo i sprawiedliwość – akronim PiS), osnovana 2001., stranka je desnoga centra. Osnovali su je suradnici Lecha Wałęse, braća Lech i Jarosław Kaczyński. Koalicijsku vladu predvodila je 2005–07., potom je postala vodeća oporbena stranka (do izbora 2015). Lech Kaczyński bio je predsjednik republike 2005–10 (poginuo je u zrakoplovnoj nesreći). Jarosław Kaczyński bio je premijer 2006–07. Stranački kandidat Andrzej Duda pobijedio je na predsjedničkim izborima 2015. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2015. PiS je stekao natpolovičnu većinu i samostalno oformio vladu; premijerka je postala Beata Szydło. PiS je član Europskih konzervativaca i reformista. Građanska platforma (Platforma obywatelska – akronim PO), osnovana 2001., stranka je centra. Neuspješno je pokušala spriječiti povratak SLD-a na vlast na izborima 2001., a potom je postala vodeća oporbena stranka, do pobjede na izborima 2007. Potom predvodi koalicijsku vladu (s PSL-om), ponovno nakon izbora 2011. U njezinu vodstvu bili su Donald Tusk (premijer 2007–14), Ewa Kopacz (premijerka 2014–15) i Bronisław Komorowski (predsjednik republike 2010–15). Nakon parlamentarnih izbora 2015. vodeća je oporbena stranka. Članica je Europske narodne stranke. Kukiz 15, desničarska stranka, osnovana je 2015. pod vodstvom Paweła Kukiza. Zagovornik je konzervativnih društvenih vrijednosti. Nakon izbora 2015. treća je po broju parlamentarnih zastupnika (iza PiS-a i PO-a). Poljska narodna stranka (Polskie Stronnictwo Ludowe – akronim PSL), osnovana 1990., demokršćanska je i poljodjelska stranka (naziva se i Poljska seljačka stranka). Sudjelovala je u koalicijskim vladama sa SLD-om (1993–97., 2001–03), a nakon izbora 2007. i 2011. u vladajućoj je koaliciji s PO-om. U oporbi je nakon izbora 2015. Članica je Europske narodne stranke. Savez demokratske ljevice (Sojusz Lewicy Demokratycznej – akronim SLD), osnovan 1991., stranka je ljevice. Sljednik je Poljske ujedinjene radničke stranke, vladajuće 1948–90. Nakon izbora 1991. bio je u oporbi; koalicijske je vlade predvodio 1993–97. i 2001–05., potom je u oporbi (i nakon izbora 2011). Član vodstva SLD-a Aleksander Kwaśniewski bio je predsjednik republike u dva mandata (1995–2005). Na izborima 2015. SLD je sudjelovao u sastavu koalicijske Ujedinjene ljevice (Zjednoczona Lewica), koja nije prešla izborni prag. Član je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Samoobrana (Samoobrona), osnovana 1992., radikalno je populistička stranka nastala kao posljedica seljačkih štrajkova potkraj 1991. Protivi se članstvu u EU. Njezini zastupnici pribjegavaju metodama ometanja rada parlamenta i izvanparlamentarnomu djelovanju (blokade ministarstva poljoprivrede, uništavanje uroda). Ušla je u parlament nakon izbora 2005., i u koaliciji s PiS-om bila je 2006–07. od kada je u oporbi.

Portugal

Socijalistička stranka (Partido socialista – akronim PS), osnovana 1875., stranka je lijevog centra. U razdoblju autoritarnih režima (1928–74) bila je isključena iz političkoga života. Od uspostave demokratskoga poretka 1974. bila je u nekoliko koalicijskih vlada (1976–78., 1983–85., 1995–2002). Bila je na vlasti 2005–11., potom je u oporbi do izbora 2015. nakon kojih je formirala koalicijsku vladu s Lijevim blokom. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Socijaldemokratska stranka (Partido Social Democrata – akronim PSD), osnovana 1974., stranka je desnoga centra. Bila je na vlasti 1979–95. te 2002–05. Potom je u oporbi do izbora 2011. nakon kojih stvara koalicijsku vladu s CDS/PP-om. Na izborima 2015. predvodi savez Naprijed, Portugal (s CDS/PP-om), osvaja relativnu većinu u parlamentu, ali potom ne uspijeva održati koalicijsku vladu. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Demokratski i socijalni centar/Narodna stranka (Centro Democrátio e Social/Partido Popular – akronim CDS/PP), osnovana 1974., stranka je desnice. Zastupa konzervativne demokršćanske vrijednosti. Do 1990. nosila je naziv Demokratski društveni centar. Bila je na vlasti 1978–83. te 2002–05. Tijekom 2011–15. bila je u koalicijskoj vladi s PSD-om, s kojim je na izborima 2015. bila i u savezu Naprijed, Portugal. Članica je Europske pučke stranke. Lijevi blok (Bloco de Esquerda), osnovan 1999., stranka je ljevice. Nastao je ujedinjenjem ideološki srodnih (antikapitalističkih) stranaka; zagovara demokratski socijalizam. Od izbora 2005. ima zastupnike u parlamentu. Nakon izbora 2015. prvi put sudjeluje u vladi, u koaliciji s PS-om. Član je Europske ljevice i Europske antikapitalističke ljevice.

Ruanda

Ruandska domoljubna fronta (Front patriotique rwandais – akronim FPR), osnovana 1990. u Ugandi. Na vlast je došla nakon građanskog rata 1994., a vladajuća je i nakon izbora 2008. Liberalna stranka (Parti liberal – akronim PL), osnovana 1991. Sudjelovala je u koalicijskoj vladi FPR-a (1994). U oporbi je nakon izbora 2008.

Rumunjska

Socijaldemokratska stranka (Partidul Social Democrat – akronim PSD), osnovana 2001., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem socijaldemokratskih stranaka nastalih početkom 1990-ih (Socijaldemokratske stranke Rumunjske i Rumunjske socijaldemokratske stranke). Iz vodstva socijaldemokrata predsjednik republike bio je Ion Iliescu (1989–96. i 2000–04), a premijeri Adrian Năstase (2000–04) i Victor Ponta (2012–15). Od 2015. predsjednik PSD-a je Liviu Dragnea. Nakon izbora potkraj 2016. stranka predvodi koalicijsku vladu. Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Nacionalna liberalna stranka (Partidul Naţional Liberal – akronim PNL) osnovana je 1990. kao stranka desnoga centra. Sudjelovala je povremeno u koalicijskim vladama (2011–14. podupirala je PSD), a nakon izbora 2016. vodeća je oporbena stranka. Članica je Europskih narodnih stranaka, Liberalne internacionale i Demokršćanske internacionale. Savez spasimo Rumunjsku (Uniunea Salvați România – akronim USR) osnovan je 2016. kao stranka centra. Na izborima 2016. bio je u koaliciji s PNL-om, potom je u oporbi. Treći je po broju zastupničkih mandata (iza PSD-a i PNL-a). Savez liberala i demokrata (Alianța Liberalilor și Democraților – akronim ALDE) osnovan je 2015. ujedinjenjem Konzervativne stranke (osnovane 1991) i Stranke liberalnih reformista (osnovane 2014. izdvajanjem iz PNL-a). Stranka je centra, a nakon izbora 2016. u vladajućoj je koaliciji s PSD-om. Član je Saveza liberala i demokrata za Europu. Demokratski savez Mađara u Rumunjskoj (rumunjski Uniunea Democrată Maghiară din România – akronim UDMR; mađarski Romániai Magyar Demokrata Szövetség – akronim RMDSZ) osnovan je potkraj 1989. kao stranka desnoga centra koja ponajprije zastupa interese mađarske zajednice. Parlamentarna je stranka od izbora 1990; povremeno sudjeluje u koalicijskim vladama. U oporbi je nakon izbora 2016. Član je Europske pučke stranke i Demokršćanske internacionale. Stranka Velike Rumunjske (Partidul România Mare – akronim PRM), osnovana 1991., stranka je desnice. Zastupala je povrat teritorija izgubljenih tijekom II. svjetskoga rata. Nakon izbora 1992. podupirala je socijaldemokratsku vladu, ali je svoju potporu povukla 1995., nakon sukoba s Demokratskim savezom Mađara u Rumunjskoj. Ujedinjenje s nekoliko nacionalističkih stranaka dovelo je PRM do mjesta vodeće oporbene stranke nakon izbora 2000. i 2004. Na sljedećim izborima (od 2008) PRM nije uspio prijeći izborni prag i ući u parlament.

Rusija

Jedinstvena Rusija (Edinaja Rossija – akronim ER), osnovana potkraj 2001., stranka je lijevoga centra. Nastala je sjedinjenjem stranke Jedinstvo (osnovane 1999) i stranačkoga saveza Domovina – cijela Rusija (osnovanoga 1998). Početkom 2000-ih vodeća je politička stranka (apsolutnu parlamentarnu većinu osvaja na izborima 2003., 2007., 2011. i 2016). Iz njenih je redova predsjednik Vladimir Putin (2000–08. i od 2012; premijer 2008–12). Od 2012. stranku predvodi Dmitrij Medvedev (2008–12. predsjednik republike, potom premijer). Komunistička partija Ruske Federacije (Kommunističeskaja partija Rossijskoj Federacii – akronim KPRF), osnovana 1990., stranka je ljevice. Sljednica je Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), osnovane 1918 (proizašla je iz Ruske socijaldemokratske radničke partije, osnovane 1898; → boljševizam), koja je u sovjetskom razdoblju bila jedina legalna stranka, a njezini čelnici bili su ujedno i državni vođe (Vladimir Iljič Lenjin, Josif Visarionovič Staljin, Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev, Jurij Andropov, Konstantin Černjenko i Mihail Gorbačov; → savez sovjetskih socijalističkih republika). Od 1993. KPRF predvodi Genadij Zjuganov (na izborima 1995. i 1999. stranka osvaja relativnu većinu), te se protivi politici Borisa Jeljcina (predsjednik 1991–99). Početkom 2000-ih ostala je parlamentarna stranka (druga po broju zastupnika, iza ER-a). Liberalno-demokratska stranka Rusije (Liberal’no-demokratičeskaja partija Rossii – akronim LDPR), osnovana 1990., stranka je desnice. Zastupa politiku imperijalizma, nacionalizma te centralizaciju vlasti. Na čelu je stranke Vladimir Žirinovski. Najveći izborni uspjeh ostvarila je 1993 (osvaja zastupničku relativnu većinu). Parlamentarna oporbena stranka ostala je i nakon izbora početkom 2000-ih.

Salvador

Fronta Farabunda Martíja za nacionalno oslobođenje (Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional – akronim FMLN), osnovana 1980., stranka je ljevice. Nosi ime komunističkog vođe ustanka iz 1932. Geriljski je djelovala do 1992. U oporbi je nakon izbora 1994. i 2003., na vlasti od izbora 2009. te 2012. Nacionalistički republikanski savez (Alianza Republicana Nacionalista – akronim ARENA), osnovan 1981., stranka je desnice. Bio je na vlasti do 1985. te nakon izbora 1991. i 2003., a od 2009. je u oporbi.

Samoa

Stranka za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Protection Party – akronim HRPP), osnovana 1979. Na vlasti je od 1988., a pobijedila je na izborima 2011. Tautua Samoa osnovana 2008. vodeća je oporbena stranka.

San Marino

Kršćansko-demokratska stranka San Marina (Partito Democratico Cristiano Sammarinese – akronim PDCS), osnovana 1948., stranka je desnoga centra. Do 1957. bila je u oporbi, a potom na vlasti do 1978. Od 1993. bila je u koalicijskoj vladi s PSS-om, a predvodi ju od izbora 2001. na vlasti je i nakon izbora 2012. u višečlanoj koalicijskoj vladi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale. Stranka socijalista i demokrata (Partito dei Socialisti e dei Democratici – akronim PSD), osnovana 2005., stranka je lijevoga centra. Nastala je ujedinjenjem Stranke demokrata i Socijalističke stranke San Marina (PSS), koja je vladala u koalicijama s Komunističkom strankom San Marina (PCS) 1945–57. te 1978–86. i Kršćansko-demokratskom strankom San Marina (PDCS) 1973–77. i 1993–2001. Prvi je put bila u oporbi 1986–92. Nakon izbora 2001. dio je koalicijske vlade. U oporbi je nakon izbora 2012. Članica je Socijalističke internacionale.

San Tome i Prinsipe

Pokret za oslobođenje San Tomea i Prinsipea – Socijaldemokratska stranka (Movimento de Libertação de São Tomé e Príncipe – Partido Social Democrata – akronim MLSTP-PSD), osnovana 1972., stranka je ljevice. Borio se protiv portugalske vlasti i bio je jedina legalna stranka do 1990. Nakon izbora 1991. bio je u oporbi, a potom je dio vlade nacionalnog jedinstva (1995–96). Na vlasti je od 2002., a od izbora 2006. je u oporbi. Stranka demokratskog okupljanja (Partido da Convergência Democrática – akronim PCD), osnovana 1990. Bila je na vlasti 1991–94. U oporbi je nakon izbora 2002., a nakon izbora 2006. dio je koalicijske vlade.

Saudijska Arabija

Nema političkih stranaka.

Sejšeli

Napredna fronta sejšelskoga naroda (Seychelles People’s Progressive Front – akronim SPPF), osnovana 1964., stranka je lijevoga centra. Bila je jedina legalna stranka 1977–91. Potom je pobijedila na svim izborima, uključujući i izbore 2002. Nacionalna stranka Sejšela (Seychelles National Party – akronim SNP), osnovana 1995., liberalna je stranka. Stvorena je pod nazivom Ujedinjena oporba, a sadašnji naziv ima od 1998. Nakon izbora 2002. nalazi se u oporbi.

Senegal

Socijalistička stranka Senegala (Parti socialiste du Sénégal – akronim PSS), osnovana 1958. Bila je na vlasti od neovisnosti 1960. do 2001., a kao jedina legalna stranka vladala je 1966–74. Nakon izbora 2001. nalazi se u oporbi. Članica je Socijalističke internacionale. Senegalska demokratska stranka (Parti démocratique sénégalais – akronim PDS), osnovana 1974., liberalna je stranka. Bila je u koaliciji s PSS-om (1991–92. i 1995–98). Pobijedila je na izborima 2001. Članica je Liberalne internacionale.

Sijera Leone

Svenarodni kongres (All People’s Congress – akronim APC), osnovan 1960. Došao je na vlast 1968., a kao jedina legalna stranka vladao je 1978–91. Nakon izbora 1996. i 2002. bio je u oporbi. Na vlasti je nakon izbora 2007. i 2012. Narodna stranka Sijera Leonea (Sierra Leone People’s Party – akronim SLPP), osnovana 1961. Bila je na vlasti od neovisnosti 1961. do 1968. Rad joj je bio zabranjen 1978–91. Na vlasti je nakon izbora 1996. i 2002., u oporbi nakon izbora 2012.

Singapur

Stranka narodne akcije (People’s Action Party – akronim PAP), osnovana 1954., stranka je lijevoga centra. Do 1960. djelovala je kao radikalna komunistička stranka, a potom je preuzela socijaldemokratski program. PAP je bio na vlasti s premijerom (1959–90) Lee Kuan Yewom, a vladajuća je stranka i nakon izbora 2011. Radnička stranka (Worker’s Party – akronim WP), osnovana 1957., stranka je ljevice. U oporbi je od osnutka, uključujući i izbore 2011.

Sirija

Stranka arapskoga socijalističkoga preporoda (Hizb al-Ba’ath al-Arabi al- Ishtiraki – akronim BAAS), osnovana 1947., stranka je ljevice. Zastupa panarabizam, anticionizam i socijalizam. Na vlasti je od državnog udara 1963. Od 1971. vodio ju je predsjednik države H. al-Asad, a nakon njegove smrti 2000. predsjednik države i vođa stranke postao je njegov sin Bašar al-Asad.

Sjedinjene Američke Države

Demokratska stranka (Democratic Party – akronim DP), osnovana 1792., stranka je lijevoga centra. Zastupa tržišno gospodarstvo, jednakost mogućnosti te građanska, radnička i manjinska prava. Nastala je kao parlamentarna potpora Th. Jeffersonu, predsjedniku države (1801–09), pod nazivom Demokratska-republikanska stranka. Današnji naziv ima od 1840. Nakon izbora J. Q. Adamsa za predsjednika države 1825. došlo je do rascjepa stranke na četiri frakcije, koje su ujedinjene nakon izbora A. Jacksona za predsjednika države (1829–37). Drugi se put stranka rascijepila 1860. na pitanju ropstva. Pod vodstvom Th. W. Wilsona, predsjednika države 1913–21., bili su doneseni prvi zakoni o radu i zaštiti djece te je osnovan Sustav federalnih rezerva (Središnja banka SAD-a). Jedini predsjednik SAD-a izabran u četirima mandatima (1933–45), F. D. Roosevelt, pokrenuo je projekt javnih radova radi obnove gospodarstva nakon ekonomske krize prouzročene krahom burze 1929. Predsjedništvo H. S. Trumana (1945–53) donijelo je uspostavu tzv. Trumanove doktrine, programa koji je opravdavao intervenciju SAD-a protiv komunističkog poretka bilo gdje u svijetu. Prvi katolički predsjednik države, J. F. Kennedy (1961–63), zaslužan je za jačanje svemirskoga programa SAD-a te borbu protiv rasne segregacije. Nakon predsjedničkih mandata L. B. Johnsona (1963–69) i J. Cartera (1977–81) te razdoblja u oporbi (1981–92), W. J. Clinton osigurao je stranci dva uzastopna mandata na vlasti (1993–2001). On je zaslužan za znatan gospodarski rast i rekordan proračunski suficit 1998., a mandat je priveo kraju, premda je protiv njega bio pokrenut postupak opoziva (impeachement). Na izborima 2000., premda je osvojio veći broj glasova birača, nije izabran A. Gore iz DP-a. Nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2004. stranka je u oporbi u Kongresu i izvršnoj vlasti. No od izbora 2008. ima predsjednika Baracka Obamu, koji je pobijedio i na izborima 2012. Stranka je bila na vlasti u Predstavničkom domu do 2010., a u Senatu do 2014., otkada je u oporbi; vodeća je stranka u Senatu i nakon izbora 2012. Republikanska stranka (Republican Party – akronim RP), osnovana 1854., stranka je desnoga centra. Zastupa smanjenje prava federalne vlade i fiskalnu restrikciju te konzervativne društvene vrijednosti. Povijesno je nastala na programu protivljenja ropstvu na jugu SAD-a te je podržala kandidaturu i izbor A. Lincolna, predsjednika države (1861–65), što je dovelo do građanskoga rata sjevernih i južnih država. Nakon atentata na Lincolna 1865. predsjednik države postao je (1865–69) A. Johnson, zaslužan za kupovinu Aljaske i donošenje 15. amandmana na Ustav SAD-a, kojim je prošireno pravo glasa bez obzira na rasu ili podrijetlo. Kongres SAD-a, u kojem je RP imao većinu, donio je 1918. odluku o širenju prava glasa na žene. Krah burze 1929. i izbor F. D. Roosevelta iz DP-a za predsjednika države 1932. označio je 20-godišnje oporbeno djelovanje RP-a, koje je prekinuto izborom D. Eisenhowera za predsjednika države (1953–61). Premda je R. Nixon, predsjednik države (1969–74), zaslužan za uspostavu odnosa s NR Kinom, prekid Vijetnamskoga rata te slanje prve ljudske posade na Mjesec, ostat će zapamćen kao prvi predsjednik SAD-a koji je podnio ostavku, zbog skandala Watergate, tj. prisluškivanja članova DP-a. RP je pobijedio na predsjedničkim izborima s R. Reaganom (1981–89) te G. H. W. Bushom (1989–93). Od 2001. i izbora Georga W. Busha za predsjednika države (sina G. H. W. Busha), stranka se nalazi na vlasti, a nakon izbora 2004. ima i parlamentarnu većinu u Kongresu. U parlamentarnu je oporbu otišla nakon izbora 2006., a izgubila je i predsjedničke izbore 2008. i 2012. Od 2010. ima većinu u Predstavničkom domu, a od 2014. i u Senatu. Članica je Međunarodne demokratske unije.

Slovačka

Kršćansko-demokratski pokret (Kresťanskodemokratické hnutie – akronim KDH), osnovan 1990., konzervativna je stranka. KDH je vladao 1991., a nakon izbora 1992. bio je u oporbi. Potom je 1994. ušao u vladajuću koaliciju pod vodstvom Demokratske unije, a na izborima iste godine izgubio je vlast. Stvorio je 1997. oporbeni savez pet stranaka pod nazivom Slovačka demokratska koalicija, koja je pobijedila na izborima 1998. U vladi je desnoga centra i nakon izbora 2002; od 2006. nalazio se u oporbi, a 2010–12. ponovno u vladajućoj koaliciji desnog centra. Član je Europske pučke stranke i Međunarodne demokratske unije. Narodna stranka – Pokret za demokratsku Slovačku (Ľudová strana – Hnutie za demokratické Slovensko – akronim ĽS-HZDS), osnovana 1991., populistička je stranka. Proizišla je iz pokreta Javnost protiv nasilja, pod vodstvom V. Mečiara. Zastupala je slovačku suverenost, a nakon izbora 1992. predvodila je koalicijsku vladu, koja je provela razdvajanje od Češke (1993). HZDS je kratko bio u oporbi, no na vlasti je ponovno nakon izbora 1994. Vladao je zemljom do 1998., dovodeći ju do međunarodne izolacije. Iz pokreta je u političku stranku prerastao 2000., dodajući naziv Narodna stranka. Nakon niza sukoba i rascjepa, HZDS je bio poražen i na izborima 2002. i nalazi se u oporbi. Sudjelovala je u vladi Roberta Ficoa (2006–10); nakon izbora 2010. nije više parlamentarna stranka. Stranka madžarske koalicije (Strana maďarskej koalície – Magyar Koalíció Pártja – akronim SMK-MKP), osnovana 1998., stranka je desnoga centra. Zastupa interese madžarske nacionalne manjine. Nakon izbora 1998. bila je dio koalicijske vlade SDK-a. Na vlasti je u koaliciji sa SDKU-DS-om nakon izbora 2002; od 2006. nalazi se u oporbi. Članica je Europske pučke stranke i Međunarodne demokratske unije. Smjer socijaldemokracije (Smer – sociálna demokracia), osnovan 1999., populistička je stranka ljevice. Zastupa strože socijalne zakone. Predvodila je vladu (2006–10) s premijerom Robertom Ficoom, koji je na čelu vlade ponovno od izbora 2012., na kojima je stranka osvojila apsolutnu većinu mandata i formirala prvu jednostranačku vladu od 1993. Članica je Stranke europskih socijalista. Slovačka demokratska i kršćanska unija – Demokratska stranka (Slovenská demokratická a kresťanská únia – Demokratická strana – akronim SDKU-DS), osnovana 2000., stranka je desnoga centra. Sljednica je Slovačke demokratske koalicije (SDK, 1997), koja je 1998. formirala koalicijsku vladu protiv HZDS-a. Na vlasti je i nakon izbora 2002; od 2006. bila je u oporbi, a 2010–12. u vladajućoj koaliciji. Članica je Europske pučke stranke.

Slovenija

Slovenska demokratska stranka (SDS), osnovana 1989., stranka je desnoga centra. Bila je članica koalicijskih vlada 1992–93. i 2000. Od 2004. najjača stranka u parlamentu, predvodila je koalicijsku vladu s premijerom Janezom Janšom do 2008. te ponovno 2011–13., nakon čega je izgubila potporu. Na izborima 2014. druga je po broju osvojenih zastupničkih mjesta (iza SMC-a). Relativnu zastupničku većinu osvaja na izborima u lipnju 2018., ali ostaje u oporbi. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Europske pučke stranke i Međunarodnoga demokratskog saveza. Lista Marjana Šarca (LMŠ), osnovana 2014., stranka je lijevoga centra. Na izborima u lipnju 2018. osvaja drugo mjesto (iza SDS-a), a potom vođa stranke Marjan Šarec uz pomoć lijevih stranaka postaje premijer i predvodi koalicijsku vladu. Socijalni demokrati (Socialni demokrati – SD), stranka lijevoga centra osnovana 1993. Predvodila je koalicijsku vladu 2008–11. s premijerom Borutom Pahorom (od 2012. predsjednik republike). Na izborima u lipnju 2018. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (kao i SMC). Članica je Progresivnoga saveza i Stranke europskih socijalista. Stranka modernoga centra (Stranka modernega centra – SMC), osnovana 2014. kao Stranka Mire Cerara (preimenovana je 2015), liberalna je stranka. Tijekom 2014–18. predvodila je koalicijsku vladu; vođa stranke Miro Cerar bio je premijer. Na izborima u lipnju 2018. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (kao i SD). Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Ljevica (Levica), osnovana 2017., stranka je ljevice (zagovara demokratski socijalizam). Proizišla je iz Udružene ljevice, osnovane 2014. kao savez ljevičarskih stranaka (sudjeluje u parlamentu nakon izbora 2014). Postaje parlamentarna stranka nakon izbora u lipnju 2018. Članica je Stranke europske ljevice. Stranka Alenke Bratušek (SAB) osnovana je 2014. kao liberalna stranka (nazivala se Savez Alenke Bratušek, današnje ime nosi od 2017). Nastala je rascjepom stranke Pozitivna Slovenija (osnovana 2011. kao stranka lijevoga centra). Predsjednica stranke Alenka Bratušek bila je premijerka 2013–14. Stranka je članica Saveza liberala i demokrata za Europu. Demokratska stranka umirovljenika Slovenije (Demokratična stranka upokojencev Slovenije – DeSUS) osnovana je 1991. Zagovara bolji socijalni položaj umirovljeničke populacije. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (na izborima 2014. bila je treća je po broju osvojenih zastupničkih mjesta). Od 2005. predsjednik stranke je Karl Erjavec (od 2004. bio je ministar više resora, 2012–18. ministar vanjskih poslova). Stranka je članica Saveza liberala i demokrata za Europu. Slovenska narodna stranka (Slovenska ljudska stranka – SLS), osnovana 1988 (pod imenom Slovenski seljački savez; SLS od 1992), stranka je desnoga centra. Bila je članica Demokratske opozicije Slovenije (DEMOS), pobjedničke na izborima 1990., te sudionica koalicijskih vlada 1996–2004. Godine 2000. SLS se udružio sa Slovenskim kršćanskim demokratima (SKD) u stranku SLS + SKD Slovenska narodna stranka (2002. ponovno preimenovana u Slovensku narodnu stranku), a ubrzo dolazi do stranačkoga rascjepa. Obje stranke smatraju se sljednicama nekadašnje Slovenske narodne stranke, osnovane 1892 (pod nazivom Katolička narodna stranka do 1905), koja je zastupala kršćansko-socijalni politički program; na čelu s Antonom Korošecom sudjelovala je u stvaranju Države SHS (1918), a nakon stvaranja Kraljevine SHS postala je najjača slovenska stranka i sudjelovala u mnogim vladama (od 1945. svoje je djelovanje nastavila u emigraciji). Na izborima 2014. i 2018. SLS nije uspio prijeći izborni prag. Član je Europske pučke stranke. Nova Slovenija – Kršćanski demokrati konzervativna je stranka osnovana 2000. Proizišla je iz stranke Slovenski kršćanski demokrati (SKD), osnovane 1989., utjecajne u koalicijskoj Demokratskoj opoziciji Slovenije (DEMOS) u prvoj polovini 1990-ih (SKD se kao i SLS smatrao sljednikom slovenskih demokršćana, aktivnih od 1890-ih). Tijekom 1990–2000. SKD je vodio Alojz Peterle, prvi premijer (1990–92) neovisne Slovenije. SKD je 1996–2000. bio u oporbi, a ubrzo nakon udruživanja sa SLS-om (2000) dolazi do stranačkog rascjepa i stvaranja Nove Slovenije (pridružuje joj se skupina oko Peterlea). U vlasti sudjeluje 2004–08 (na izborima 2008. nije prešao izborni prag). Stranka je u oporbi nakon izbora 2011., 2014. i 2018. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Europske pučke stranke. Liberalna demokracija Slovenije (LDS), osnovana 1994., stranka je lijevoga centra. Nastala je udruživanjem ideološki srodnih socijaldemokratskih i ekoloških stranaka pod vodstvom Liberalno-demokratske stranke (osnovane 1990. preustrojem Saveza socijalističke omladine Slovenije), koju je od 1992. vodio Janez Drnovšek (predsjednik LDS-a 1994–2002., premijer 1992–2000., predsjednik republike 2003–07). Stranka je predvodila koalicijske vlade 1992–2004; iz njezinih redova bio je i premijer (2002–04) Anton Rop. Nakon izbora 2011. LDS nije uspio ući u parlament.

Solomonski Otoci

Stranka narodnoga saveza (People’s Alliance Party – akronim PAP), osnovana 1979. Vladajuća je stranka 1980–97. Nakon izbora 2001. nalazi se na vlasti. Savez za promjenu Solomonskih Otoka (Solomon Islands Alliance for Change – akronim SIAC), osnovan 1997. Koalicija je od šest stranaka. Bio je na vlasti od izbora 1997. do građanskoga rata 2000., u oporbi je nakon izbora 2001.

Somalija

Zbog dugotrajnog građanskog rata i slabosti središnje države, stranački sustav ne funkcionira.

Srbija

Srpska napredna stranka (SNS), osnovana 2008., konzervativna je stranka. Nastala je nakon izbornoga poraza i podjele SRS-a. Pobijedila je na izborima 2012., 2014. i 2016. te predvodi koalicijsku vladu. Osnivač i predsjednik SNS-a Tomislav Nikolić izabran je 2012. za predsjednika republike. Novi predsjednik stranke (od 2012) Aleksandar Vučić bio je premijer od 2014., a od 2017. je predsjednik republike. Socijalistička partija Srbije (SPS), osnovana 1990., stranka je lijevoga centra. Proizašla je iz SK Srbije; prvi stranački predsjednik bio je Slobodan Milošević (do smrti 2006). Tijekom 1990-ih imala je političku prevlast u Srbiji i SR Jugoslaviji. U oporbi je bila poslije izbora 2000., a u koalicijskim vladama nakon izbora 2008 (s DS-om), te nakon izbora 2012., 2014. i 2016 (sa SNS-om). Predsjednik SPS-a od kraja 2006. je Ivica Dačić (ministar unutarnjih poslova 2008–12. i 2012–14., premijer 2012–14., ministar vanjskih poslova 2014–16. i od 2016). Demokratska stranka (DS), osnovana potkraj 1989., liberalna je stranka. Tijekom 1990-ih bila je u oporbi. Poticala je stvaranje (1996) koalicije Zajedno (sa SPO-om i Građanskim savezom Srbije), te višestranačkog saveza (2000) Demokratske opozicije Srbije (DOS), koji je došao na vlast nakon izbora 2000. U vodstvu DS-a bili su Zoran Đinđić (predsjednik stranke od 1994., premijer Srbije od 2001; ubijen je u atentatu 2003) i Boris Tadić (vođa DS-a od 2004., predsjednik Srbije 2004–12). Nakon izbora 2012. oporbena je stranka; ponovno i nakon izbora 2014. i 2016. Članica je Socijalističke internacionale. Srpski pokret obnove (SPO), osnovan 1990., konzervativna je stranka. Početkom 1990-ih bila je u oporbi, s izrazitim nacionalističkim programom; predvodi ga Vuk Drašković. Oporbenoj koaliciji Zajedno pristupio je 1996. Bio je u vladi SPS-a 1999., a na izborima 2000. i 2007. nije prešao izborni prag. Od izbora 2014. podupire koalicije SNS-a. Srpska radikalna stranka (SRS), osnovana 1991., stranka je radikalne desnice koja podupire velikosrpski program; predvodi je Vojislav Šešelj. Tijekom 1990-ih uglavnom je bila u oporbi (1998–2000. sudjeluje u vlasti). Početkom 2000-ih oporbena stranka DOS-u; dio članstva odvojio se nakon izbornoga poraza 2008. i osnovao SNS. Nakon parlamentarnih izbora 2016. vodeća je oporbena stranka. Demokratska stranka Srbije (DSS), osnovana 1992., konzervativna je stranka. Tijekom 1990-ih protivila se Miloševićevu režimu; povremeno surađivala s koalicijom Zajedno (1996), te pristupila DOS-u (2000). Do 2014. predvodio ju je Vojislav Koštunica (2000–03. predsjednik SR Jugoslavije, 2004–08. premijer Srbije). U parlamentarnoj oporbi nakon izbora 2008. i 2012 (na izborima 2014. nije prešla izborni prag), te 2016.

Srednjoafrička Republika

Pokret za oslobođenje srednjoafričkoga naroda (Mouvement pour la libération du peuple centrafricain – akronim MLPC), osnovan 1979. u Parizu. Bio je na vlasti od 1993. do državnoga udara 2003., kada se stranka raspala na nekoliko frakcija. Domoljubna fronta za napredak (Front patriotique pour le progrès – akronim FPP), osnovana 1981., stranka je ljevice. Na vlast je došla državnim udarom 2003.

Sudan

Nacionalna stranka (Hizb al-Umma), osnovana 1945., islamska je stranka centra. Sudjelovala je u borbi za neovisnost Sudana. Bila je na vlasti 1966–67. i 1986–89. Nakon 2005. nije u parlamentu. Nacionalni kongres (al-Mo‘tamar al-Watany), osnovana 1999., islamska je konzervativna stranka. Sljednik je Nacionalne islamske fronte. Na vlasti je od 1989., a vladajuća je stranka i nakon 2005.

Surinam

Nacionalna demokratska stranka (Nationale Democratische Partij – akronim NDP), osnovana 1987., stranka je desnice. Podršku pronalazi u redovima vojske. Nalazi se u oporbi nakon izbora 2005. Nova fronta za demokraciju i razvoj (Nieuwe Front voor Democratie en Ontwikkeling – akronim NF), osnovana 1987. Koalicija je etničkih skupina iz Indije i s Jave. Na vlasti je od 2005.

Svazi

Nema političkih stranaka.

Sveta Lucija

Laburistička stranka Svete Lucije (St. Lucia Labour Party – akronim SLP), osnovana 1950., stranka je lijevoga centra. Vladala je od 1951. do neovisnosti 1964. Na vlasti je nakon izbora 2011. Ujedinjena radnička stranka (United Worker’s Party – akronim UWP), osnovana 1964., konzervativna je stranka. Bila je na vlasti 1964–79. i 1982–97. Nakon izbora 2011. nalazi se u oporbi. Članica je Demokratske unije Kariba.

Sveti Kristofor i Nevis

Laburistička stranka Svetoga Kristofora i Nevisa (St. Kitts and Nevis Labour Party – akronim SKNLP), osnovana 1932., stranka je lijevoga centra. Bila je na vlasti 1952–80. te 1995–2004. Vladajuća je nakon izbora 2010. Pokret narodne akcije (People’s Action Movement – akronim PAM), osnovan 1965., stranka je desnoga centra. Bio je dio koalicijskih vlada 1980–95. U oporbi je nakon izbora 2010.

Sveti Vincent i Grenadini

Nova demokratska stranka (New Democratic Party – akronim NDP), osnovana 1975., stranka je desnice. Bila je na vlasti 1984–98. U oporbi je nakon izbora 2010. Ujedinjena laburistička stranka (United Labour Party – akronim ULP), osnovana 1994., stranka je lijevoga centra. Pobijedila je na izborima 2001. i 2005., a na vlasti je i nakon izbora 2010.

Španjolska

Španjolska socijalistička radnička stranka (Partido Socialista Obrero Español – akronim PSOE), osnovana 1879., stranka je ljevice. Zastupa gospodarsku i političku jednakost. Savez s Republikancima (1909) omogućio joj je ulazak u parlament 1910. Rascijepila se 1920., kada je lijevo krilo stranke osnovalo Komunističku stranku Španjolske. PSOE-u je bio zabranjen rad 1939–75. za režima F. Franca. Službeno je legaliziran 1977., a nakon izbora iste godine postao je oporbena stranka. Nakon izbora 1982. PSOE je formirao vladu (premijer je bio F. González Márquez), koja je uvela zemlju u Europsku zajednicu (1986). U oporbi (1996–2004) je PSOE kritizirao slanje španjolskih vojnika u Irak 2003., te je u kampanji za izbore 2004. obećavao njihov povratak. PSOE je osvojio izbore 2004. te formirao vladu (premijer je bio J. L. R. Zapatero). Bio je na vlasti do izbora 2011. kada je prešao u oporbu. Od 2014. stranku predvodi Pedro Sánchez. Nakon izbora 2015. PSOE je druga stranka po broju zastupnika (iza PP-a). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Narodna stranka (Partido Popular – akronim PP), osnovana 1989., stranka je desnice. Sljednica je Narodnoga saveza (Alleanza popular, AP, 1976), koji se smatrao sljednikom političkih snaga režima F. Franca te je na izborima imao loše rezultate. U oporbi je PP bio do 1996., kada je J. M. Aznar formirao prvu, manjinsku vladu. Na izborima 2000. stranka je osvojila apsolutnu većinu te donijela strože migracijske zakone, ojačala borbu protiv baskijskoga separatizma i uvela euro. Pod njezinim je vodstvom španjolska vojska sudjelovala u invaziji na Irak 2003., što je dovelo do bombaškoga napada na Madrid 2004. i gubitka vlasti na izborima 2004. Ponovno je na vlasti od 2011 (premijer M. Rajoy). Na izborima 2015. stranka osvaja relativnu zastupničku većinu. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Podemos (Možemo), osnovana 2014., stranka je ljevice. Naglašava potrebu socijalne jednakosti i ravnopravnosti, te borbe protiv korupcije. Podupire pravo Katalonije na referendum o neovisnosti. Veliku popularnost stekla je uoči izbora 2015., na kojima je osvojila treće mjesto po broju zastupnika (iza PP-a i PSOE-a). Stranku predvodi Pablo Iglesias. Ciudadanos (Građani), osnovana 2006., liberalna je stranka (ideološki se svrstava na lijevi centar). Osnovana je u Kataloniji, protivi se katalonskom separatizmu. Nakon izbora 2015. četvrta je po broju zastupnika (iza PP-a, PSOE-a i Podemosa). Stranački predsjednik je Albert Rivera.

Šri Lanka

Ujedinjena nacionalna stranka (United National Party – akronim UNP), osnovana 1947., stranka je desnice. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1947–56., 1965–70., 1977–94). Od 2001. vladala je u koaliciji Ujedinjene nacionalne fronte, a u oporbi je od 2004. Članica je Međunarodne demokratske unije. Stranka slobode Šri Lanke (Sri Lanka Freedom Party – akronim SLFP), osnovana 1951., stranka je lijevoga centra. Vode ju članovi obitelji Bandaranaike, iz koje su u nekoliko navrata dolazili predsjednici države ili premijeri (premijerka S. Bandaranaike 1960–65., 1970–77. i 1994–2000., predsjednica države C. B. Kumaratunga 1994–2005). Od izbora 2004. SLFP predvodi vladajuću koaliciju Ujedinjenoga narodnoga slobodarskog saveza.

Švedska

Švedska socijaldemokratska radnička stranka (Sveriges socialdemokratiska arbetareparti – akronim SAP), osnovana 1889., stranka je lijevoga centra. Zastupa neutralnost Švedske i uvođenje eura. Prvi je put bila u parlamentu nakon izbora 1896., a na vlasti od izbora 1920. Osim tijekom 1936., u različitim je koalicijama vladala 1932–76. Na vlasti je ponovno bila pod vodstvom O. Palmea (1982–86), a potom je bila u oporbi. Nakon povratka na vlast 1994., vladala je u nekoliko manjinskih vlada pod vodstvom I. Carlssona i G. Perssona. Vladajuća je stranka bila i nakon izbora 2002. i 2006; u oporbi je nakon izbora 2010. Koalicijsku vladu lijevih stranaka predvodi od 2014. Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Umjerena stranka saveza (Moderata samlingspartiet – akronim MSP), osnovana 1904., stranka je desnoga centra. Zastupa tržišno gospodarstvo i antisocijalnu politiku. Od osnutka do 1932. sudjelovala je u radu nekoliko vladajućih koalicija i manjinskih vlada. Bila je dio velike vladajuće koalicije tijekom II. svjetskog rata. God. 1976–81. bila je u vladi s FPL-om i Strankom centra. Nakon izbora 1991. MSP je, pod vodstvom C. Bildta, osnovao koaliciju desnoga centra, koja je vladala do 1994. U oporbi je MSP bio 2002–10., potom je bio na čelu četveročlane vladajuće koalicije, do izbora 2014. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Liberalna narodna stranka (Folkpartiet liberalerna – akronim FPL), osnovana 1934., stranka je centra. Zastupa strože imigracijske zakone i uvođenje eura. Bila je na vlasti u nekoliko mandata (1926–28., 1930–32., 1939–45., 1976–82). Nakon poraza 1982. FPL se nalazio u oporbi do 1991., kada je ušao u vladu desnoga centra (1991–94). Dio je vladajuće koalicije nakon izbora 2010. Članica je Liberalne internacionale i Europske liberalne, demokratske i reformske stranke. Kršćanski demokrati (Kristdemokraterna – akronim KD), osnovani 1964. Protive se pravu na pobačaj i razvoju nuklearnih kapaciteta. U parlamentu su od izbora 1985., a u vladu su prvi put ušli 1991. U oporbi su od 1994. do 2010., kada su ušli u vladu. Od 2014. ponovno su u oporbi. Stranka je članica Kršćansko-demokratske internacionale. Švedski demokrati (Sverigedemokraterna – akronim SD), osnovani 1988., konzervativna je i nacionalistička stranka. U parlamentu je prvi put bila nakon izbora 2010; treća je stranka po zastupljenosti nakon parlamentarnih izbora 2014. Zalaže se za znatno ograničavanje useljavanja stranaca i prava manjinskih skupina. Zelena stranka (Miljöpartiet de Gröna), osnovana 1981. Zagovara politiku društvene solidarnosti, očuvanja okoliša i održivog razvoja. Nakon parlamentarnih izbora 2014. članica je koalicijske vlade lijevih stranaka. Stranka centra (Centerpartiet – akronim C), osnovana 1913 (kao Savez farmera, preimenovana 1957). Liberalna je stranka zaokupljena u prvome redu agrarnom politikom. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada (pod vodstvom socijaldemokrata i stranaka centra). Početkom 2000-ih programski se priklanja konzervativizmu. Tijekom 2006–14. članica vladajuće koalicije, potom u oporbi. Stranka ljevice (Vänsterpartiet – akronim V), osnovana 1917. nakon razlaza sa socijaldemokratima (od 1921. Komunistička partija Švedske, od 1967. Stranka ljevice – komunisti, sadašnji naziv od 1990). U parlamentu od 1924 (uvijek u oporbi); najbolje izborne rezultate postigla je 1998. i 2002. Protivi se privatizaciji; surađuje sa socijaldemokratima i Zelenom strankom.

Švicarska

Socijaldemokratska stranka Švicarske (Sozialdemokratische Partei der Schweiz – akronim SPS), osnovana 1888., stranka je ljevice. Zastupa ravnopravnost spolova, ekološku osviještenost te ideju socijalne pravednosti. Od osnutka sudjeluje u koalicijskim vladama i ima članove u Saveznome vijeću, koje se sastoji od sedam članova i obavlja funkciju savezne vlade. Od 2003. ima dva člana vlade i druga je stranka po snazi u Saveznoj skupštini. Članica je Socijalističke internacionale. Švicarska radikalna demokratska stranka (Partito Liberale-Radicale Svizzero – akronim PLR), osn 1894., stranka je desnoga centra. Zastupa liberalan politički program, protivi se ideji socijalne države i državnoj regulaciji tržišta. Bila je dominantna stranka do 1959., od tada je ulazila u koalicije i sudjelovala u Saveznom vijeću. Članica je Liberalne internacionale. Švicarska kršćansko-demokratska stranka (Parti démocrate-chrétien suisse – akronim PDC), osnovana 1912., stranka je desnoga centra. Zastupa socijalna prava i obiteljske vrijednosti te ulazak Švicarske u EU. Nastala je pod nazivom Švicarska konzervativna stranka (Parti conservateur suisse), djelovala je na kantonalnoj razini, a od 1970. nosi današnji naziv te je počela nastupati na saveznoj razini. Od 1959. sudjeluje u Saveznom vijeću s dvojicom članova, a od 1999. imala je jednoga člana. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale, Europske pučke stranke i Europske demokratske unije. Švicarska narodna stranka (Schweizerische Volkspartei – akronim SVP), osnovana 1971., stranka je desnice. Sljednica je Agrarne stranke. Zastupa populistički politički program, politiku kontrole imigracije te se protivi ulasku Švicarske u EU. Od 1959. sudjeluje u Saveznom vijeću, u kojem ima jednoga člana, a od 2003. te ponovno 2007. i 2011. najjača je stranka u skupštini. FDP. Liberali (FDP.Die Liberalen), osnovani 2009. kao stranka desnoga centra. Od 2009. sudjeluje u Saveznome vijeću s dvojicom članova.

Tadžikistan

Komunistička stranka Tadžikistana (Kommunističeskaja partija Tadžikistana – akronim KPT), osnovana 1924., stranka je ljevice. Do 1991. vladala je kao jedina legalna stranka, a na vlasti je i nakon izbora 1991. i građanskoga rata 1992. Nakon izbora 2010. nalazi se u oporbi. Narodna demokratska stranka Tadžikistana (Hizbi demokrati khalkii Tojikston – akronim HDTK), osnovana 1994. Nakon izbora 1995. bila je u oporbi, a na vlasti je nakon izbora 2010.

Tajland

Demokratska stranka (Pak Prachatipat), osnovana 1946., stranka je desnoga centra. Predvodila je više koalicijskih vlada (iz njezinih redova premijeri su bili 1947–48., 1975., 1976., 1992–95., 1997–2001., 2008–11); bojkotirala je izbore 2006. i 2014. Od 2005. predvodi je Abhist Vejjajiva. Stranka Tajlanđani vole Tajlanđane (Phak Thai Rak Thai – akronim PTRT), osnovana 1998., bila je populistički usmjerena. Na vlasti je bila 2001–06., a zabranjena je 2007. odlukom ustavnog suda (zbog kršenja izbornih zakona). Predvodio ju je Thaksin Shinawatra. Njegove su pristaše 2008. osnovale stranku Za Tajlanđane (Pheu Thai), vladajuću 2011–14; predsjednica stranke je Yingluck Shinawatra (Thaksinova sestra).

Tajvan

Nacionalistička stranka (Kuomintang – akronim KMT), osnovana 1894., konzervativna je stranka. Zastupa načela demokracije, nacionalizma i društvenoga blagostanja. Od 1949. djeluje na Tajvanu pošto je, pod vodstvom Sun Jat-sena (predsjednik države 1912–25) i Čang Kaj-šeka (predsjednik države 1950–75), bila poražena u građanskome ratu u Kini (1926–49). Bila je na vlasti 1949–2000. Nakon raskola 2000. nalazila se u oporbi. Ponovno je na vlasti nakon izbora 2008. i 2012. Članica je Međunarodne demokratske unije. Demokratska stranka napretka (Minchu chinpu tang), osnovana 1986., stranka je lijevoga centra. Nastala je rascjepom u KMT-u. Zastupa neovisnost Tajvana. Na vlasti je bila 2000–08. Od tada se nalazi u oporbi, gdje je ostala i nakon izbora 2012. Članica je Liberalne internacionale.

Tanzanija

Revolucionarna stranka (Chama cha mapinduzi – akronim CCM), osnovana 1977., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem Afričke nacionalne unije Tanganjike i zanzibarske Afro-shirazi stranke. Vladala je kao jedina legalna stranka do 1992., a na vlasti ostaje i nakon uvođenja višestranačja, uključujući i izbore 2010. Ujedinjena građanska fronta (Chama cha wananchi – akronim CCW), osnovana 1992. Politički djeluje u Zanzibaru. Od osnutka je oporbena stranka, a to je ostala i nakon izbora 2010. Članica je Liberalne internacionale.

Togo

Okupljanje toganskoga naroda (Rassemblement du peuple togolais – akronim RPT), osnovano 1969. Jedina legalna stranka do 1991., a na vlasti je, u koalicijama ili samostalno, i nakon izbora 1994. i 1998. Zadržala je vlast i nakon izbora 2002., koje su bojkotirale ostale političke stranke, te nakon izbora 2007. Unija snaga za promjenu (Union des Forces du Changement – akronim UFC), osnovana 1992. kao koalicija do tada zabranjenih oporbenih stranaka. Nakon što je bojkotirala izbore 2002., natjecala se na izborima 2007. i postala vodeća oporbena stranka.

Tonga

Pokret za ljudska prava i demokraciju (Human Rights and Democracy Movement – akronim HRDM), osnovan 1994. Politička je platforma u okviru koje djeluju prodemokratski zastupnici parlamenta, koji su birani kao neovisni kandidati, jer u Tongi nema političkih stranaka.

Trinidad i Tobago

Narodni nacionalni pokret (People’s National Movement – akronim PNP), osnovan 1956. Podršku ima među crnim stanovništvom otoka Trinidada. Bio je na vlasti 1956–86., 1991–95. te nakon izbora 2002. Nacionalni savez za obnovu (National Alliance for Reconstruction – akronim NAR), osnovan 1986., liberalna je stranka. Bio je na vlasti 1986–91. Nakon izbora 2002. nalazi se u oporbi.

Tunis

Poziv za Tunis (Nida Tounes), stranka lijevoga centra osnovana 2012. Osvojila je relativnu većinu na parlamentarnim izborima 2014; vođa stranke Mohamed Béji Caïd Essebsi predsjednik je republike od 2014. Ennahda, osnovana 1981. kao oporbeni islamistički pokret (legalizirana 2011), umjerena je islamistička stranka. Politički vodeća postaje nakon izbora 2011. Rachid Ghannouchi osnivač je i vođa stranke (1980-ih bio je politički zatvorenik, potom je bio u egzilu u Velikoj Britaniji). Na izborima 2014. druga je po broju zastupničkih mjesta (u vladajućoj je koaliciji s Pozivom za Tunis).

Turkmenistan

Demokratska stranka Turkmenistana, osnovana 1991. Sljednica je Komunističke stranke Turkmenske SSR. Iako je dopušteno postojanje tzv. lojalne oporbe, stranka predsjednika države jedina je stranka u zemlji. Na svim je dosadašnjim izborima, uključujući i posljednje izbore 2008. osvojila sva mjesta u parlamentu.

Turska

Stranka pravde i razvoja (Adalet ve kalkιnma partisi – akronim AKP), osnovana 2001., umjerena je islamistička stranka. Zastupa neoliberalnu gospodarsku politiku i ulazak Turske u Europsku uniju; zagovara snažan turski regionalni utjecaj. Na vlasti je od izbora 2002 (ponovno i nakon izbora 2007., 2011., 2015. i 2018). Vođa stranke je Recep Tayyip Erdoğan. Narodna republikanska stranka (Cumhuriyet halk partisi – akronim CHP), osnovana 1923., stranka je lijevoga centra. Osnovao ju je Mustafa Kemal Atatürk. Sekularna je stranka koja je podupirala državni intervencionizam. Bila je na vlasti samostalno (1923–50), te kao dio koalicijskih vlada (od 1961). Od 1972. do 1980. predvodio ju je Bülent Ecevit. Nakon vojnoga udara 1980. CHP je bio zabranjen; obnovljen je 1992. Nakon izbora 2002. vodeća je oporbena stranka (ponovno i nakon izbora 2007., 2011., 2015. i 2018). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Narodna demokratska stranka (Halkların Demokratik Partisi – akronim HDP), osnovana 2012., stranka je ljevice; zagovara interese Kurda (2013–15. sudjelovala je u mirovnim pregovorima između vlasti i pobunjeničkih snaga Radničke stranke Kurdistana). Nakon izbora u lipnju 2015. ušla je u parlament i kratko sudjelovala u vladi AKP-a, do izvanrednih izbora u studenome 2015., nakon kojih je postala oporbena stranka. U oporbi je i nakon izbora 2018 (zadržala je treće mjesto po broju zastupnika, iza AKP-a i CHP-a). Članica je Stranke europskih socijalista. Stranka nacionalističkog pokreta (Milliyetçi Hareket Partisi – akronim MHP), osnovana 1969., stranka je desnice; zagovara turski nacionalizam, protivljenje Europskoj uniji i prekid mirovnih pregovora s kurdskim pobunjenicima. Nakon izbora 1973. i 1977. sudjelovala je u koalicijskim vladama. Sredinom 1990-ih ublažavala je ideološki radikalizam. Nakon izbora 1999. sudjelovala je u koalicijskoj vladi, a nakon izbornoga poraza 2002. nije ušla u parlament. Ponovno je parlamentarna stranka od 2007 (u oporbi). Nakon izbora 2015. i 2018. u vladajućoj je koaliciji s AKP-om (četvrta je po broju zastupnika 2018). Dobra stranka (İYİ Parti), osnovana 2017., stranka je desnoga centra (stvaraju je bivši članovi MHP-a i CHP-a). Zagovara umjereni konzervativizam i proeuropsku politiku. Oporbena je stranka nakon izbora 2018 (peta po broju zastupnika). Stranka ispravnoga puta (Dogru yol partisi – akronim DYP), osnovana 1983., stranka je desnice. Sljednica je Demokratske stranke (na vlasti 1950–60) i Stranke pravde (na vlasti 1965–71. i 1975–80). DYP je bio na vlasti 1991–96., a iz njegovih je redova bio predsjednik države (1993–2000) Süleyman Demirel. Nakon izbornoga poraza 2002. nije u parlamentu (2007. stranka je reorganizirana i preimenovana u Demokratsku stranku). Domovinska stranka (Anavatan partisi – akronim ANAP), osnovana 1983., stranka je desnice. Zastupa nacionalistički politički program i neoliberalnu gospodarsku politiku. Bila je na vlasti 1983–91. na čelu s premijerom Turgutom Özalom te u vladajućim koalicijama 1991. i 1996–99; nakon izbornoga poraza 2002. nije u parlamentu.

Tuvalu

Nema političkih stranaka.

Uganda

Narodni kongres Ugande (Uganda People’s Congress – akronim UPC), osnovan 1960., stranka je ljevice. Predvodio je osamostaljenje zemlje (1962). Bio je na vlasti tijekom mandata (1962–71) predsjednika države M. Obotea. Nakon svrgnuća režima I. Amina 1980., UPC je pobijedio na izborima i formirao vladu. Nakon državnog udara 1986., postao je dio velike koalicijske vlade pod vodstvom NRM-a. Nije sudjelovao na izborima 2002. zbog zabrane kandidiranja političkih stranaka. U oporbi je nakon izbora 2011. Nacionalni pokret otpora (National Resistance Movement – akronim NRM), osnovan 1981. Nastao je iz političkog krila Vojske nacionalnog otpora, koja se borila protiv režima M. Obotea. Na vlasti je od 1986. Vladajuća je stranka i nakon izbora 2002., na kojima se, formalno, nije smjela kandidirati zbog zabrane sudjelovanja političkih stranaka u izborima, te nakon izbora 2011.

Ujedinjeni Arapski Emirati

Nema političkih stranaka.

Ukrajina

Blok Petra Porošenka »Solidarnost« (Blok Petra Porošenka »Solidarnistʼ«), osnovan 2000. pod imenom Solidarnost, kao frakcija Socijaldemokratske stranke Ukrajine; današnji naziv ima od 2014. Stranka je desnoga centra, predvodi je Petro Porošenko (predsjednik Ukrajine od 2014). Na izborima 2014. osvojio je relativnu većinu zastupničkih mjesta i predvodi koalicijsku vladu. Narodni Front (Narodnyj front), osnovan 2014., stranka je desnice. Predvodi je Arsenij Jacenjuk (premijer od 2014). Na izborima 2014. stranka je po broju osvojenih zastupničkih mjesta zauzela drugo mjesto; sudjeluje u vladajućoj koaliciji. Savez »Samopomoć« (Obʼjednannja »Samopomič«), osnovan potkraj 2012. kao demokršćanska stranka (desni centar). Na izborima 2014. osvojio je treće mjesto (iza Narodnog fronta), te sudjeluje u koalicijskoj vladi. Sveukrajinski savez “Domovina” (Vseukraїnsʼke obʼjednannja »Batʼkivščyna«), osnovan 1999. kao liberalna stranka. Predvodi ga Julija Tymošenko (2002. okuplja liberalne i nacionalističke stranke u Blok Julije Tymošenko; bila je premijerka 2005. i 2007–10., potom u zatvoru do 2014). Nakon izbora 2014. član je vladajuće koalicije. Radikalna stranka (Radykalʼna partija), osnovana 2010., stranka je desnice. Nakon izbora 2014. sudjelovala je u koalicijskoj vladi, iz koje istupa 2015. zbog protivljenja najavljenim ustavnim promjenama kojima se uspostavlja autonomija za Lugansku i Donecku oblast (od 2014. pod nadzorom su proruskih pobunjenika). Opozicijski blok (Opozycijnyj blok), osnovan 2010. kao proruska stranka lijevoga centra. Na izborima 2014. osvojio je četvrto mjesto (stranci se priključio znatan dio članova Stranke regija koja nije sudjelovala na izborima). Naša Ukrajina (Naša Ukraïna), koalicijski savez stranaka desnoga centra, osnovan 2001., a raspušten 2012. Protivila se režimu Leonida Kučme (predsjednik 1994–2005), te podupirala Viktora Juščenka (premijer 1999–2001., predsjednik 2005–10). Politički se suprotstavljala proruskoj Stranci regija. Nakon izbora 2006. i 2007. bila je u koalicijskoj vladi s Blokom Julije Tymošenko. Stranka regija (Partija regioniv), osnovana 2001. ujedinjenjem stranaka koje zastupaju regionalnu autonomiju i savezništvo s Rusijom. Na izborima 2002. bila je dio Saveza za ujedinjenu Ukrajinu (podupire predsjednika Leonida Kučmu). Od 2003. stranku je predvodio Viktor Janukovyč (premijer 2002–05. i 2006–07., predsjednik 2010–14), a 2010–14. Mykola Azarov (premijer 2010–14). Suprotstavljala se vlasti Viktora Juščenka (Naša Ukrajina) i politici približavanja Europskoj uniji, što je izazivalo krize i masovne prosvjede (potkraj 2004. i 2013). Nakon smjene državnoga vodstva 2014. stranka nije sudjelovala na izborima (dio članova pridružio se Opozicijskom bloku).

Urugvaj

Stranka colorado (Partido Colorado – akronim PC), osnovana 1848., stranka je centra. Kolokvijalni naziv crveni (colorado) dobila je po crvenoj zastavi jedne od zaraćenih strana u građanskome ratu (1836–48). Na vlasti je bila od 1865. te je vladala do 1958., a potom od 1966. do državnog udara 1973. Pobijedila je na izborima 1984., a tijekom 1990-ih bila je u koaliciji s PN-om. Nakon izbora 2004. nalazi se u oporbi, gdje je ostala i nakon izbora 2009. Nacionalna stranka – bijeli (Partido Nacional – Blancos – akronim PN), osnovana 1848., stranka je desnoga centra. Naziv je dobila po bijeloj zastavi jedne od zaraćenih strana u građanskome ratu. Bila je u oporbi do izbora 1958., kada je pobijedila prvi put. Vladala je do 1966. Podržavala je vladu PC-a nakon izbora 1995., a u oporbi je od 2004. Napredni susret – Široka fronta (Encuentro Progresista – Frente Amplio – akronim EP-FA), osnovana 1971., savez je niza stranaka ljevice i lijevoga centra, koji se protivio vlasti vojne hunte (1973–85). EP-FA osvojio je vlast na izborima 1999. prekidajući dugu prevlast PC-a i PN-a. Savez je na vlasti od izbora 2004., a pobijedio je i na izborima 2009.

Uzbekistan

Narodna demokratska stranka Uzbekistana (O’zbekiston xalq demokratik partiyasi – akronim OXDP), osnovana 1991. Sljednica je Komunističke stranke Uzbekistana. Osnovao ju je predsjednik države I. Karimov te joj je bio na čelu do 1996. Osvojila je izbore 1995. i 1999. Na izborima 2009. osvojila je drugo mjesto te podržava režim predsjednika države Karimova. Liberalno-demokratska stranka Uzbekistana (O’zbekiston liberal-demokratik partiyasi – akronim OLDP), osnovana 2003. Multietnička je stranka, pobijedila je na izborima 2009. te podržava režim predsjednika Karimova.

Vanuatu

Stranka naše zemlje (Vanua’aku Pati – akronim VP), osnovana 1977. Predvodila je pokret za neovisnost te je bila na vlasti 1980–91., nakon čega je doživjela raskol. Najjača je stranka nakon izbora 2012. Nacionalna ujedinjena stranka (National United Party – akronim NUP), osnovana 1991. Proizišla je iz VP-a. Na vlasti je bila nakon izbora 2004., a u oporbi je nakon izbora 2012.

Vatikan

Nema političkih stranaka.

Velika Britanija i Sjeverna Irska

Konzervativna stranka – skraćeno konzervativci (Conservative Party), osnovana 1830-ih, stranka je desnoga centra. Sljednica je torijevaca (Tories), grupacije koja je djelovala u razdoblju između XVII. i XIX. stoljeća, a zauzimala se za prevlast prava Krune nad Parlamentom. Na vlasti je prvi put bila 1834. na čelu s Robertom Peelom, potom 1874–80. i 1886–1903. Za I. svjetskoga rata sudjelovala je u koalicijskoj vladi (1915–22); bila je dominantna stranka u razdoblju između dvaju ratova s većinom u Parlamentu, predvodila je vlade 1931–40. i 1940–45. s premijerom Winstonom Churchillom (1940–45., 1951–55). Nakon njega na čelo stranke došao je premijer Anthony Eden (1955–57), kojega je na istim funkcijama zamijenio Harold Macmillan (1957–63). Na vlasti je bila ponovno 1970–74. na čelu s premijerom Edwardom Heathom. Za mandata premijerke Margaret Thatcher (1979–90) izrazitiji je neoliberalni gospodarski program (privatizacija javnoga sektora, smanjenje javnih rashoda), koji je imao velik globalni utjecaj. Tijekom 1990–97. vođa stranke i premijer bio je John Major. Stranka je bila u oporbi 1997–2010., a potom je predvodila koalicijsku vladu s Liberalnim demokratima (premijer David Cameron). Nakon pobjede na izborima 2015. samostalno je sastavila vladu. Nakon što se na referendumu u lipnju 2016. većina Britanaca izjasnila za izlazak iz Europske unije, premijer Cameron dao je ostavku, a zamijenila ga je u srpnju 2016. Theresa May. Na prijevremenim izborima 2017. stranka osvaja relativnu zastupničku većinu i uz pomoć DUP-a formira koalicijsku vladu koju predvodi Theresa May. Članica je Međunarodne demokratske unije. Laburistička stranka – skraćeno laburisti (Labour Party), osnovana 1900., stranka je lijevoga centra. Nastala je iz pokreta različitih društvenih grupacija (sindikati, Fabijansko društvo) koje su se izborile za predstavništvo radnika u Parlamentu. Prvi je put sudjelovala u vladi 1924., potom 1929–31. Za II. svjetskoga rata bila je članica koalicije svih stranaka, nakon čega je pod vodstvom premijera Clementa Attleeja bila vladajuća stranka 1945–51. te je uspjela provesti mnoge socijalne i gospodarske reforme. Ponovno je na vlasti bila 1964–70. i 1974–79., na čelu s premijerima Haroldom Wilsonom, za čijega je mandata referendumom izglasan pristup Europskoj zajednici, te s Jamesom Callaghanom. Laburisti su ponovno bili na vlasti od 1997. na čelu s premijerom Anthonyjem (Tonyjem) Blairom. Na izborima 2005. stranka je uspjela osigurati treći uzastopni mandat, te ostati na vlasti. Tijekom 2007–10. vođa stranke i premijer bio je Gordon Brown. Od 2015. stranku predvodi Jeremy Corbyn. U oporbi je nakon izbora 2010., 2015. i 2017 (vodeća je oporbena stranka). Članica je Socijalističke internacionale i Stranke europskih socijalista. Škotska nacionalna stranka (Scottish National Party – akronim SNP), osnovana 1934., stranka je lijevoga centra, sa škotskim nacionalnim usmjerenjem. Nastala je ujedinjenjem Nacionalne stranke Škotske i Škotske stranke. Zagovara neovisnost Škotske te njezino članstvo u EU-u i Commonwealthu. Tijekom 1990–2000. i 2004–14. stranku je predvodio Alex Salmond, a od 2014. predvodi je Nicola Sturgeon. Nakon izbora 2015. i 2017. ostala je u oporbi; treća je po broju zastupnika (iza konzervativaca i laburista). Vodeća je stranka u škotskom parlamentu početkom 2000-ih . Članica je Europskoga slobodnog saveza. Liberalni demokrati (Liberal Democrats), osnovana 1988., stranka je lijevoga centra. Zagovaraju uvođenje razmjernog izbornoga sustava. Nastali su ujedinjenjem Liberalne stranke i Socijaldemokratske stranke. Sljednici su Liberalne stranke, koja je proizašla iz vigovaca (Whigs), parlamentarne grupacije koja je djelovala u razdoblju između XVII. i XIX. stoljeća, a zauzimala se za građanske slobode i prevlast prava Parlamenta nad Krunom. Bili su na vlasti u doba premijera Williama Gladstonea (1868–74., 1880–86., 1892–94) te su izborili pravo glasa za katoličko stanovništvo. Zbog Gladstoneova zauzimanja za samoupravu Irske, stranka je doživjela prvi rascjep; iz toga je nastala struja Liberalnih unionista, koji su se poslije priklonili Konzervativnoj stranci. Ponovno su na vlasti bili 1906–16., nakon čega je stranku i koalicijsku vladu predvodio David Lloyd George, premijer 1916–22. Sudjelovali su u koaliciji svih stranaka (1940–45), te su podupirali manjinsku laburističku vladu (1977–79). Nakon izbora 2010. bili su u koalicijskoj vladi s Konzervativnom strankom. Tijekom 1988–99. vođa stranke bio je Paddy Ashdown (2002–06. predvodi Ured visokoga predstavnika za Bosnu i Hercegovinu). Težak poraz doživjeli su na izborima 2015., te su postali manjinska oporbena stranka. U oporbi su i nakon izbora 2017. Član su Liberalne internacionale. Demokratska unionistička stranka (Democratic Unionist Party – akronim DUP), osnovana 1971., stranka je desnoga centra. Zastupa interese protestantskoga stanovništva u Sjevernoj Irskoj i zagovara održanje unije s Velikom Britanijom. Od osnivanja do 2008. predvodio ju je prezbiterijanski svećenik Ian Paisley; od 2015. predvodi je Arlene Foster. Nakon izbora 2015. i 2017. ostala je manjinska oporbena stranka (početkom 2000-ih u Sjevernoj Irskoj je vodeća stranka, sa SF-om u vladajućoj koaliciji). Sinn Féin (irski: mi sami – akronim SF), osnovan 1905., stranka je ljevice, s irskim nacionalnim usmjerenjem; zastupa interese katoličkoga stanovništva u Sjevernoj Irskoj. Nastao je kao republikanski pokret za jedinstvenu i samostalnu Irsku. Nakon što je britanski Parlament 1922. priznao autonomiju Sjeverne i neovisnost Južne Irske, SF je prošao nekoliko rascjepa. Početkom 1980-ih razvija se kao političko krilo Irske republikanske armije (IRA); od 1983. predvodi ga Gerard (Gerry) Adams. Nakon izbora 2015. i 2017. ostao je manjinska oporbena stranka (u Sjevernoj Irskoj, početkom 2000-ih, s DUP-om čini vladajuću koaliciju).

Venezuela

Demokratska akcija (Acción Democrática – akronim AD), osnovana 1941., stranka je lijevoga centra. Jedan od stranačkih osnivača bio je Betancourt Rómulo (predsjednik republike 1945–48. i 1959–64); predsjednici republike iz redova AD-a bili su također na vlasti 1964–69., 1974–79. i 1984–94. Kao vodeća venezuelska stranka održala se do sredine 1990-ih (povremeno se na vlasti izmjenjuje sa Socijalno-kršćanskom strankom), potom prelazi u oporbu i postaje vodeći protivnik predsjedniku Hugu Chávezu (na vlasti od 1998). Nakon što je bojkotirala izbore 2005., početkom 2008. potiče stvaranje oporbene koalicije Demokratskog jedinstva koja je poražena na izborima 2010., a pobjeđuje na izborima 2015. i osvaja parlamentarnu većinu. Od 2000. AD predvodi Henry Ramos. Članica je Socijalističke internacionale. Socijalno-kršćanska stranka (Partido socialcristiano – akronim COPEI zadržao se prema privremenom nazivu Comité de Organización Política Electoral Independiente), osnovana 1946., stranka je desnoga centra. Osnivač stranke bio je Rafael Caldera (predsjednik republike 1969–74. i 1994–99); iz stranačkih redova predsjednik republike bio je i Luis Herrera Campins (1979–84). Protivi se prevlasti PSUV-a; od 2008. s AD-om sudjeluje u stvaranju oporbene koalicije Demokratskog jedinstva, s kojom pobjeđuje na izborima 2015. Članica je Centrističke demokratske internacionale. Ujedinjena socijalistička stranka Venezuele (Partido Socialista Unido de Venezuela – akronim PSUV), osnovana 2007., stranka je ljevice. Zagovara nacionalizaciju i državni nadzor nad ekonomijom (posebno nad naftnom industrijom), protivi se globalnoj politici i utjecaju SAD-a. Proizašla je iz Pokreta za V. republiku (Movimiento V República – akronim MVR), koji je osnovao (1997) i predvodio Hugo Chávez Frías, predsjednik republike 1998–2013 (MVR pobjeđuje na izborima 2000. i 2005). PSUV pobjeđuje na izborima 2010., a poražen je na izborima 2015. Nakon Chávezove smrti PSUV predvodi Nicolás Maduro (predsjednik republike od 2013).

Vijetnam

Komunistička stranka Vijetnama (Đẚng Cộng sản Việt Nam – akronim ĐCSVN), osnovana 1930., stranka je ljevice. Zastupa program industrijalizacije i modernizacije zemlje. Borila se protiv francuske kolonijalne vlasti u Indokini (1930–54), a potom protiv intervencije SAD-a (1960–73). ĐCSVN je nakon poraza snaga Južnoga Vijetnama ujedinio zemlju 1975. Od 1988. jedina je legalna stranka u zemlji.

Zambija

Ujedinjena nacionalna stranka neovisnosti (United National Independence Party – akronim UNIP), osnovana 1958., stranka je ljevice. Bila je na vlasti od 1964. do višestranačkih izbora 1991. na čelu s predsjednikom države K. D. Kaundom. U oporbi je nakon izbora 2001. Pokret za višestranačku demokraciju (Movement for Multi-Party Democracy – akronim MMD), osnovan 1990. Borio se protiv vladavine UNIP-a. Na vlasti je od izbora 1991., a vlada i nakon 2001. Član je Međunarodne demokratske unije.

Zapadna Sahara

Narodna fronta za oslobođenje Saguia el Hamre i Río de Oro (Frente Popular para la Liberación de Saguia el Hamra y Río de Oro – akronim POLISARIO), osnovana 1973., stranka je koja predvodi vladu u egzilu Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR, proglašena 1976); politički djeluje iz Alžira. Ideološki zasnovana na arapskom socijalizmu i antikolonijalizmu, vodila je gerilsku borbu protiv marokanske okupacije (1991. prihvaća primirje pod nadzorom UN-a i sudjeluje u međunarodnome pregovaračkome procesu). Jedan od osnivača i vođa fronte El-Wali Mustafa Sayed poginuo je 1976. Potom je POLISARIO predvodio Mohamed Abdelaziz (ujedno je bio na čelu vladajućega revolucionarnoga vijeća SADR-a, od 1982. predsjednik je republike). Poslije njegove smrti 2016. POLISARIO predvodi Ibrahim Ghali (također postaje i predsjednik SADR-a; jedan je od prvih vođa i boraca fronte).

Zimbabve

Afrička nacionalna unija Zimbabvea – Domoljubna fronta (Zimbabwe African National Union – Patriotic Front – akronim ZANU-PF), osnovana 1988., stranka je ljevice. Nastala je ujedinjenjem vodećih antikolonijalističkih vojno-političkih pokreta, aktivnih od početka 1960-ih (Afrička narodna unija Zimbabvea i Afrička nacionalna unija Zimbabvea). Na vlasti je od neovisnosti Zimbabvea 1980. na čelu s premijerom, a od kraja 1987. predsjednikom republike Robertom G. Mugabeom. Od 2017. ZANU-PF predvodi Emmerson Mnangagwa (predsjednik republike od studenoga 2017). Vodeći politički položaj i apsolutnu većinu u parlamentu stranka je održala i nakon izbora 2018. Pokret za demokratsku promjenu (Movement for Democratic Change – akronim MDC), osnovan 1999., stranka je lijevoga centra. Vodeća je oporbena stranka (povremeno u vladajućoj koaliciji sa ZANU-PF-om); potkraj 2005. podijelila se na dvije istoimene stranke. Politički utjecajniju vodio je Morgan Tsvangirai (vođa MDC-a od 1999., premijer 2009–13). Nakon njegove smrti u veljači 2018. stranku vodi Nelson Chamisa (2009–13. ministar za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju). U oporbi je nakon izbora 2018 (predvodi koalicijski MDC Savez).

političke stranke. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49237>.