politologija ili politička znanost, društvena znanost koja proučava politiku, političke pojave, institucije, vrijednosti, ideje, aktere i procese. Osim naziva politologija i politička znanost koriste se nazivi političke znanosti i znanost o politici. Termin političke znanosti (pluralna koncepcija) upućuje na to da pojam politička znanost (u jednini) nema svoj vlastiti predmet istraživanja, nego ga dijeli s drugim društvenim i humanističkim disciplinama. Iz te koncepcije dolaze pojmovi kao što su filozofija politike, sociologija politike, pa i politička ekonomija, politička psihologija itd. Naziv znanost o politici također otvara mogućnost pluralne znanosti o politici, što danas ne odgovara dostignutoj razini profesionalne i identitetske zrelosti suvremenih politologa. Posljednjih nekoliko desetljeća sve su se društvene znanosti izrazito specijalizirale, a prostor politike postupno je prepušten politologiji ili političkoj znanosti.
Problemi pristupa fenomenu politike
Ideja o sustavnom istraživanju politike vrlo je stara. Politička znanost korijene ima u praktičnoj filozofiji Aristotela i Platona, koja je težila općemu dobru i pravednosti te odgoju građana i nije razlikovala javno od privatnoga, odnosno teoriju društva od teorije politike. Tek s Th. Hobbesom i njegovim prirodnopravnim legitimiranjem vlasti, političika teorija približila se onomu što zovemo znanstvenim mišljenjem u suvremenom smislu te riječi. Narav pojavnosti politike oduvijek je izazivala različite dvojbe koje kao da i nije moguće znanstveno objasniti. Otuda politička znanost ima ambivalentnu strukturu, koja se izravno naslanja na kontroverzije politike. K. Mannheim u svojoj knjizi Ideologija i utopija (1929) postavlja pitanje je li politika kao znanost moguća, a M. Weber raspravlja o etičkoj izokrenutosti svijeta: svijetom upravljaju demoni i onaj koji se upusti u političku djelatnost, sklapa pakt s dijaboličnim silama. Neovisno o kontroverzijama politike, znanost ima barem dvije prednosti. Posrijedi je postupak koji nekoj tvrdnji može priskrbiti pouzdan status istine. Osim toga, znanost ima mogućnost rješavanja praktičnih problema društva, u što su mnogi autori odavno, pritisnuti tegobnim političkim okolnostima, polagali nade. U tom je smislu D. Hume tvrdio da bi se pretvaranjem politike u znanost mogli ublažiti politički sporovi. Poznavanjem tzv. opće političke istine moglo bi se riješiti mnogo političkih sporova i spriječiti nastojanja koja »prijete da dobru vladu zamijene lošom«. U istome duhu američki politolog G. A. Almond tvrdi da prediktivna politička teorija može imati odgovor na probleme nasilja i prisile u ljudskim odnosima. To je ostvarivo jer znanost osigurava kauzalne zakone koji vrijede za određeno područje pa raspolažemo informacijama o uvjetima kojima moramo upravljati kako bismo postigli određene rezultate. Kada je postalo neprijeporno da se treba okrenuti znanstvenom pristupu politici, odmah su se pojavili sporovi o naravi i kriterijima takva istraživanja. Neki su autori isticali specifičnu narav čovjeka, odn. deduktivnu metodologiju, koju je počeo razvijati Th. Hobbes. Utjecaj te metodologije postao je zamjetljiv u teoriji racionalnog izbora, koja se razvila u drugoj pol. XX. st. S druge je strane filozofija J. S. Milla označila početak sustavna razvoja induktivne metodologije, odnosno postupaka koji se temelje na promatranju. Iz toga se pol. XX. st. razvijala empirijskoanalitička metodologija, unutar koje se biheviorizam uspostavio kao vodeći pristup. Kako svaka znanost ima svoje područje, nužno je odrediti svojstva i granice političkoga. U razmatranju granica politike uočava se njezina posebnost – pokazuje se da je političko djelovanje stvar »trenutačnoga stvaralačkog elementa« i ono se, prema K. Mannheimu, trudi iz tih nabujalih sila oblikovati ono što će ostati. Iz te se logike dolazi do pojma političkoga kao »iracionalnoga manevarskog prostora« unutar kojega se odvija djelovanje. Istraživač politike suočava se s velikim nepoznanicama jer je ovdje riječ o tendencijama koje su u tijeku, nastajanju, a ondje gdje je moguće stalno javljanje novih tendencija u kombinacijama koje se sve manje mogu predvidjeti, zakonomjerno je istraživanje otežano.
Matica političke znanosti uglavnom se zasniva na biheviorističkom pristupu politici, koji se uglavnom svodi na istraživanje političkog ponašanja, pa političko ponašanje nije samo jedan među ostalim aspektima politike. Na osnovi tih istraživačkih pretpostavki razvija se određenje politike, koje se vezuje uz moć i institucije vlasti. U tom je kontekstu važno znati tko ima moć, te načine njezina izražavanja i kontrole. Budući da je politika važna u svakodnevnom životu, mnogi su se istraživači okrenuli analitičkim postupcima, no time su često bile zapostavljane i diskvalificirane (kao neznanstvene) rasprave o razlikama glede vrijednosti, interesa i ideologije. Takvo stanje neki autori (David Ricci) smatraju tragedijom političke znanosti, posebice američke, gdje postoji spor između znanstvenih istraživanja i demokracije, tj. previše se pozornosti pridaje znanosti, a premalo vrijednostima. Početkom 1970-ih u politološkim krugovima došlo je do obnove zanimanja za političku filozofiju što je uslijedila nakon objavljivanja knjige Teorija pravednosti (1971) J. Rawlsa. Svi su ti sporovi i razlike u pristupima rezultat u prvom redu važnosti temeljne zadaće politike, koja se sastoji u pronalaženju načina kojima će se pomiriti i štititi interesi pojedinaca i/ili grupa, ali i društva kao cjeline.
Politička znanost u XX. st.
Politička znanost kakva danas postoji u državama liberalne demokracije počela se razvijati u SAD-u potkraj XIX. st. Ključno su mjesto u tome imale društvene prilike koje su vladale u toj državi. Golem ekonomski rast i razvoj industrije doveli su do stvaranja različitih pokreta koji su se pozivali na ideologiju efikasnosti i poštenja. Njihove su zahtjeve podupirali poslovni krugovi, novinari i akademska zajednica. Kako je djelovanje korporacija u to doba dovelo do goleme političke korupcije, razvio se poseban žanr istraživačkoga novinarstva koji je nazivan »kopanje po smeću«, a bavio se djelovanjem grupa za pritisak koje su korumpirale lokalne i federalne političke krugove. Američki su se politolozi posvetili sustavnijim istraživanjima tih problema. No u prvim desetljećima XX. st. nije se moglo govoriti o ozbiljnijem empirijskom proučavanju političkih pojava jer su i dalje prevladavali pravni, filozofijski i historiografski pristupi. Promjene je inicirala Škola za političku znanost Sveučilišta u Chicagu, koju je osnovao Charles Merriam. Ta je institucija kvantitativnom metodologijom i sustavnom potporom znanstvenim istraživanjima težila povećanju provjerljiva znanja o političkim pojavama. Merriam i njegova grupa bili su preteče onoga što je poslije nazvano bihevioristička revolucija. Neki su se američki politolozi u II. svjetskom ratu, služeći u obavještajnim službama, bavili različitim praktičnim pitanjima za koja se tražilo ekspertno mišljenje. Tako je H. D. Lasswell, istražujući savezničku i neprijateljsku promidžbu, razvio kvantitativnu analizu sadržaja.
Bihevioristička faza
Nakon II. svjetskog rata došlo je do procvata političke znanosti u SAD-u na osnovi biheviorističkoga pristupa. R. A. Dahl je biheviorizam odredio kao prosvjedni pokret u političkoj znanosti koji je nastao zbog osjećaja nezadovoljstva postignućima konvencionalne političke znanosti i čvrstog uvjerenja da postoje ili bi se mogle razviti dodatne metode i pristupi. Na taj bi se način razvila politička znanost s empirijskim propozicijama i sustavnim teorijama koje bi bile testirane izravnijim i rigoroznije kontroliranim promatranjima političkih događaja. Taj znanstveni postupak ima nekoliko obilježja: a) teži generalizacijama o političkom ponašanju; b) nakon uočavanja pravilnosti nastaju teorije koje imaju visoku razinu generalizacije; c) generalizacije se verificiraju; d) razvija se koherentni sustav koji omogućuje opisivanje i objašnjavanje područja ponašanja koje je predmet zanimanja; e) metode istraživanja moraju davati pouzdane, ali i ponovljive rezultate kada istraživanje provodi druga osoba. Prihvaćanjem tih načela, naturalistička ili znanstvena paradigma postaje najraširenija opća metodologijska pozicija u političkoj znanosti, čime se u nju uvode metodologijska načela prirodnih znanosti. Znanstvena paradigma načelno briše granice između prirodnih i društvenih znanosti, jer one sada imaju isti cilj: objašnjenje i predviđanje prirodnih i/ili društvenih fenomena. Primjena biheviorističkoga pristupa učvrstila je položaj političke znanosti unutar korpusa društvenih znanosti. Napadi na biheviorizam posljedica su u prvom redu toga što ta opća metodologijska pozicija ispušta individualni subjekt. Premda ga u nekim standardnim udžbenicima političke znanosti svrstavaju u metodološki individualizam, biheviorizam zapravo naglašava socijalne čimbenike. Pojedinac se, u osnovi, gura u drugi plan i on postaje puka izvedenica različitih socijalnih varijabla. Pobornici biheviorističke revolucije nisu predvidjeli da će individualni akter postati vrlo značajan tijekom tzv. revolucije kontrakulture 1960-ih i 1970-ih. Nove društvene prilike u prvi su plan dovele pojedinca i njegovu sposobnost da prevlada sve društvene zaprjeke. Osim promijenjenih društvenih prilika, biheviorizmu nije u prilog išlo ni to što je dugo odbijao priznati da i u znanstvenom istraživanju postoji ideologijsko zastranjenje. Biheviorističko zanemarivanje socijalnih pitanja izazvalo je nemilosrdan postbihevioristički nasrtaj.
Postbihevioristička faza
D. Easton (1969) uveo je pojam postbihevioristička revolucija. Politička se znanost nanovo podijelila pa različite škole i sljedbe zaista »sjede za odvojenim stolovima« kako navodi G. A. Almond u djelu Podijeljena disciplina: škole i sljedbe u političkoj znanosti (A Discipline Divided: Schools and Sects in Political Science, 1990). Logika tih odvojenih stolova slijedi progresivno-eklektički model što ga je Almond predložio za proučavanje povijesti političke znanosti u djelu Novi priručnik političke znanosti (New Handbook of Political Science, 1996). »Progresivno« označava koncepciju poboljšanja kvalitete uvida i rigoroznosti, a »eklektičnost« otvorenost političke znanosti svim metodologijama koje tumače svijet politike pod uvjetom da se poštuju pravila izvođenja dokaza i zaključka. U ideologijskome smislu, unutar političke znanosti ljevicu tradicionalno zastupaju marksisti različitih orijentacija, od kritičkih političkih teoretičara do teoretičara svjetskog sustava koji odbacuju klas. podjelu društvenih znanosti. Naime, ona je za njih samo odraz liberalnoga shvaćanja države i iz njega izvedenih sektora društvenog poretka. Desnicu zastupaju tzv. neokonzervativci, koji promiču tržište i ograničavanje aktivnosti države. Obično se misli na školu javnog izbora, koja predstavlja »tvrdu« desnicu u ideologijskome smislu, ali njeguje izrazitu profesionalnost koja se temelji na deduktivnim, statističkim i eksperimentalnim metodologijama. Ta škola za osnovnu analitičku jedinicu uzima sebičnoga pojedinca, koji je kao takav angažiran u kooperativnom kao i u kompetitivnom djelovanju. U postbiheviorističkoj fazi političke znanosti oštro je napadnuta baština biheviorističke revolucije pa se u početku činilo da je politička znanost time izgubila svoje uporište. Osporene su definicije središnjih kategorija, što čini iznimnu poteškoću istraživačima i studentima. Postbiheviorizam je doveo do potiskivanja pojma političkog sustava, koji je iznimno važan za Eastonov cjelokupni opus. U metodologijskome smislu zabilježen je povratak interpretativnih i povijesnih analiza koje nastoje ponovno aktualizirati aktera u istraživačkim modelima. To su pratile i promjene u problemskim naglascima jer su se javila pitanja kao npr. zagađenje okoliša, etnička, rasna i seksualna jednakost, te feminizam. Te su teme djelomice potisnule one koje su bile predmet istraživanja u ranijem, biheviorističkom razdoblju: glasovanje, ponašanje sudske, izvršne i zakonodavne vlasti kao i djelovanje interesnih grupa i političkih stranaka. Najjači je udarac biheviorizmu zadan iz feminističkih krugova. U početku je feminizam više bio politički pokret nego definirana teorijska pozicija. Kada su feministice ušle u akademsku zajednicu, počele su snažnu kritiku ne samo liberalne države i teorije na kojoj se ona osniva nego i znanosti uopće. Feminističke su autorice odbacile liberalno shvaćanje granica političke sfere nastojeći pokazati da je politika djelatna i ondje gdje je tradicionalna liberalna teorija vidjela samo privatnu sferu. Budući da su politiku shvaćale kao borbu za moć, političko se polje raširilo od bračne postelje do predstavničkih institucija. U početku su kritizirale spolne razlike, ali su uskoro pokrenule pitanje epistemologijskog i političkog statusa znanosti. Feminizam drži da je znanost utemeljena na skupini kategorija koje su stvorene od nekih ljudskih bića, kao izraz nečije praktičnosti. Ključnim pitanjem: zbog čije praktičnosti, feministice tvrde kako su znanost stvorili muškaraci kao sredstvo nadzora i manipulacije. Feminizam dijeli stajalište drugih postmodernističkih teorija kako znanost nije toliko stvar logike i znanja koliko sustava moći.
Postbiheviorizam je potpuno izokrenuo perspektive. Fragmentirao je središnje metateorijske pozicije: normativno-ontološku, kritičko-dijalektičku i empirijsko-pozitivističku. Odatle suvremeni priručnici za političku znanost poznaju osim biheviorističkoga, marksističkog i normativnoga pristupa još i feministički pristup, interpretativnu teoriju, racionalni izbor itd.
Postmodernističko inzistiranje na sumraku znanosti, nepostojanju objektivnosti i istine uzdrmalo je konsolidiranu konstrukciju političke znanosti. Postmodernističke teorije imaju različite pristupe, a glavni je onaj da značenje ovisi o tekstu, odnosno jeziku, a ne o izvanjskome svijetu. Postavlja se pitanje tko može dati autentično čitanje teksta, odnosno stvarnosti. Ako ga svatko može čitati po vlastitu nahođenju, potpuna je fragmentacija istine neizbježna. Odgovor na to pitanje nije jasan, jer postmodernistička teorija nema definiranu teoriju politike, nego ostaje ipak samo viđenje liberalne kulture kasnoga XX. st. i početka XXI. st.
Politička znanost i izazovi globalizacije
Napetosti koje prate političku znanost ostaju te se i dalje zrcale u izrazitom metodologijskom pluralizmu. Na djelu je, prije svega, učinak institucionalizacije, tj. neutralizacije napetosti zbog uređena sveučilišnog statusa. S druge strane, politička znanost mora i dalje dijeliti sudbinu svojega predmeta – politike. Danas postoje barem dvije kontroverzije koje redefiniraju politiku. Suočeni smo s onim što je bilo očito već 1920-ih, a naziva se problem agonije političkog života; dojam je da su demokratske institucije ponovno izgubile ugled jer se o njima posvuda loše govori. Kriza povjerenja u politiku općenito i politiku kao poziv postoji. Rješenje se traži čak i u ukidanju »staleža« političara. To je znak da je na djelu ono što je Franz Neumann u svojem djelu Demokratska i autoritarna država (The Democratic and the Authoritarian State, 1957) nazvao disfunkcijom demokratske države, a koju obilježava povećana složenost vladavine, rast birokracije, koncentracija privatne društvene moći te pretvaranje političkih stranaka u mašineriju koja teži isključivanju novonastalih stranaka i inicijativa. Rješenja koja se nude približavaju se modelu korporativne vladavine jer, kako se povremeno čuje, nema mosta između onih koji znaju i mogu i onih koji ostvaruju. Druga se kontroverzija odnosi na činjenicu da je država u uvjetima globalizacije u povlačenju. Razlozi povlačenja države ideologijske su (neoliberalizam) i tehnološke naravi. Tijekom 1990-ih informatička je revolucija uzrokovala eroziju nacionalnih granica i širenje globalne ekonomije. Na idejnome planu, povlačenje države iz ekonomije počelo je potkraj 1970-ih i dostiglo vrhunac padom komunizma potkraj XX. st. U uvjetima globalizacije, političke stranke koje kontroliraju politiku u nacionalnim državama znače sve manje jer država kao i mnogo puta u svojoj povijesti mora promijeniti neke svoje funkcije ili zadaće, prije svega one socijalne naravi. U ekstremnoj neoliberalnoj koncepciji ona bi se trebala vratiti isključivo na monopol fizičke prisile. Posljedica je tih procesa to da se sve manje očekuje od nacionalne politike, koja se danas artikulira putem demokratskih institucija, jer je svako makroupravljanje od strane države stavljeno na kušnju djelovanjem globalizirane ekonomije. Najznačajnija je zadaća suvremene države privlačenje stranih investicija (oslobađanjem poduzetnika od plaćanja određenih poreza), daljnja privatizacija i reforma javnoga sektora. To neki zovu krajem politike, a neki novom politizacijom (Ulrich Beck). Globalna će tržišta promijeniti tradicionalne institucije industrijskog društva, prije svega nacionalnu državu. Neki autori (npr. Michael Mann) pak misle kako je nacionalna država i dalje središnja politička točka koju globalizacija nije ozbiljnije dovela u pitanje. Sve to ipak stvara probleme političke znanosti jer se ona razvijala upravo zahvaljujući širenju kompetencija nacionalne države. U metodologijskome smislu procesi globalizacije stavljaju na kušnju dualizam unutarnja politika – vanjska politika te tradicionalnu podjelu na poddiscipline: političku teoriju, politički sustav, međunarodne odnose i komparativnu politiku. Politička znanost traži način kako bi se prilagodila novim okolnostima. To i nije novo jer cijela povijest te discipline pokazuje stalnu potrebu za metodologijskom i organizacijskom prilagodbom izazovima samoga predmeta njezina istraživanja – politike. Temeljna će zadaća politike ostati, neovisno o tipu političkog poretka, pronalaženje ravnotežnog odnosa općeg i partikularnog, odnosno javnog i privatnoga.
Politička znanost u Hrvatskoj
Početke proučavanja politike i političkih pojava nalazimo u djelima mislilaca i filozofa XVI. st. Djelima I. Polikarpa Severitana (Samovlast, 1522; smatra se prvim hrvatskim političkoteorijskim djelom), F. Petrića (Sretan grad, 1550) te N. V. Gučetića (O ustroju država, 1591) postavljeni su temelji filozofsko-teorijskoga razmatranja o politici. Djelo J. Križanića Politika ili Razgovori ob vladateljstvu (1666) teorijske je naravi. Nakon filozofsko-teorijskoga razmatranja države i politike te razvojem kameralne znanosti u XVIII. st. predmet politologije počinje se razvijati unutar pravnih znanosti. U Varaždinu je 1769. utemeljen Političko-kameralni studij radi modernizacije državne uprave. Naziv političke znanosti koristi 1772. Stjepan Vrančić za nauk o sigurnosti države. S istim naslovom razvija se predmet na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu do 1868., kada se uvode novi predmeti: opće državno pravo i državoslovne znanosti. Osnivanjem Sveučilišta u Zagrebu (1874) obrazovali su se elitni državni službenici, a predavale su se klasične pravne i državnopravne discipline. L. Polić je predavanjem kolegijâ povijest državne nauke, o izbornom pravu, o ministrima, te djelima Povijest modernog izbornoga zakonodavstva hrvatskoga (1908), O razvoju demokratske misli (1918) i priručnikom Opće državno pravo uzdignuo pravno-politološko mišljenje na zavidnu teorijsku razinu. Između dvaju svjetskih ratova politološki su se pristupi razvijali i na drugim visokoškolskim ustanovama, poput Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Zagrebu, u sklopu koje je 1931. osnovan Pravno-politički institut, na kojem su se proučavale politološke teme. Razvoju političke misli u XIX. i XX. st. pridonijeli su istaknuti hrvatski publicisti i politički mislioci (A. Starčević, V. Lozovina, S. Radić – prvi školovani hrvatski politolog, J. Andrić, O. Prica, J. Makanec i dr.). Politička znanost toga doba nije se uspjela konstituirati kao posebna disciplina. Neposredno nakon II. svjetskog rata proučavanje političkih pojava bilo je podređeno socijalističkoj ideologiji i marksizmu, kojemu je znanstvena osnova historijski materijalizam, koji se razumijevao kao opća teorija društva, pa nikakva autonomija znanstvenih disciplina nije bila moguća. Nakon sukoba s Informbiroom 1948. i prvih demokratizacijskih procesa razvio se interes za građansku kulturu i znanost, a time i za znanstveno istraživanje političkih pojava. Osnutkom Fakulteta političkih znanosti (FPZG) 1962. u Zagrebu, politička je znanost dobila institucionalnu znanstvenu formu. Cilj osnivača bio je osposobiti stručnjake za odlučivanje u složenom sustavu samoupravnoga socijalizma. Fakultet je ubrzo pokazao određenu autonomiju, koja se očitovala u znanstvenom i teorijskom promišljanju suvremenih političkih pojava i u socijalističkim i u državama zapadne demokracije. Otada je razvoj politologije kao znanosti u Hrvatskoj tekao usporedno s razvojem Fakulteta. Razdoblje 1962–74. može se označiti kao formativno razdoblje politologije, koje je bilo obilježeno marksističkim obrascem, ali i heterogenošću politološkog interesa, prevlašću filozofije i slabljenjem utjecaja prava te dominacijom teorijskokritičkih, a manje istraživačkih i analitičkih disciplina. U tom razdoblju uvriježile su se dvije koncepcije politologije unutar politološke zajednice, koje vrijede i danas: s jedne strane koncepcija prema kojoj politologija jest i treba biti posebna, jedinstvena znanost, sa svojim specifičnim predmetom i metodama, i koncepcija koja drži politologiju kombinacijom različitih posebnoznanstvenih pristupa (ekonomskih, pravnih, socioloških, filozofskih) fenomenu politike, a koja zbog naravi svojega predmeta (artikulacija cjeline zajedničkog života) ne može biti posebna znanost. U tom razdoblju postavljene su institucionalne pretpostavke daljnjega razvoja znanosti. Pokrenut je 1964. časopis Politička misao, 1966. osnovano je Politološko društvo Hrvatske (od 1991. Hrvatsko politološko društvo), koje je član Međunarodnog udruženja za političke znanosti (International Political Science Association – akr. IPSA), a 2000. sudjelovalo je u osnivanju Srednjoeuropskog udruženja za političke znanosti (Central European Political Science Association – akr. CEPSA). God. 1970. pokrenuta je biblioteka Politička misao, 1971. na FPZG-u bio je osnovan Institut za političke znanosti, a 1971. pokrenut je studij novinarstva. Formirale su se dvije ključne znanstvene i stručne discipline: politička teorija (politička filozofija, povijest političkih ideja) i međunarodni odnosi. U razdoblju 1975–89. prevladavala je empirijsko-istraživačka orijentacija. Razvijao se niz disciplina i poddisciplina (komunikologija, politička psihologija, znanost o upravljanju), te se provodila kritička recepcija suvremenih teorijskih modela. Od 1990. uspostavljene su znanstvene discipline i poddiscipline: hrvatski politički sustav, izbori i političke stranke, teorija demokracije i političkih institucija, javne politike. U suvremenim političkim prilikama globalizacije i aktualizacije odnosa Hrvatske i EU, pokrenut je niz komparativnih disciplina: komparativne politike srednje i istočne Europe, komparativne politike Bliskog istoka, komparativne politike EU, Hrvatska i europske integracije. Od 2001. u Zagrebu djeluje Centar za politološka istraživanja. U četiri desetljeća institucionalnog razvoja politologije provedena su mnogobrojna teorijska i empirijska istraživanja s područja političke teorije i filozofije (I. Babić, J. Mirić, A. Pažanin, Z. Posavec, Ž. Puhovski, D. Rodin, V. Sutlić), povijesti političkih ideja (J. Kolaković, Dragutin Lalović, I. Prpić, Slaven Ravlić, N. Smailagić), suvremene političke povijesti (Livija Kardum, H. Matković, D. Šepić), povijesti politologije (A. Milardović), političkog sustava (D. Bilandžić, L. Geršković, Z. Tomac), izbora i političkih stranaka (D. Gjanković, I. Grdešić, M. Kasapović, N. Zakošek), uprave i teorije upravljanja (I. Perko-Šeparović, E. Pusić), javnosti (T. Jantol), političke kulture (V. Vujčić), političke komunikacije (P. Novosel), nacije (Z. Lerotić), društvene moći (J. Županov), političkog marketinga (I. Šiber), metoda istraživanja političkih pojava (Miroslav Vujević), komparativnih političkih sustava (B. Caratan), geopolitike (R. Pavić), međunarodnih odnosâ (R. Vukadinović), javnih politika (Zdravko Petak, V. Puljiz), nacionalne sigurnosti (Vlatko Cvrtila, Siniša Tatalović), europskih integracija (Damir Grubiša).
