poljoprivreda

poljoprivreda, gospodarska djelatnost uzgoja biljaka i životinja, prvenstveno radi proizvodnje hrane za prehranu stanovništva (primarna poljoprivredna proizvodnja). Uz to se u poljoprivredu ubraja tzv. domaća preradba, odn. preradba poljoprivrednih proizvoda na vlastitu gospodarstvu, u manjem opsegu i bez složenijih sredstava i opreme. Ako se preradba obavlja na industrijski način, onda se govori o poljoprivrednoj industriji – prehrambenoj, tekstilnoj, duhanskoj, industriji kože. Poljoprivredni proizvodi mogu se klasificirati na temelju različitih kriterija. S obzirom na primjenu agrotehnike i uzgojnih metoda (agrotehnička podjela) razlikuju se: ratarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, travnjaštvo i stočarstvo, a s obzirom na namjenu (gospodarska podjela) proizvodi se dijele na: žitarice, industrijsko bilje, povrće, voće, stočne proizvode i sl.

Svoju biološku opstojnost ljudski je rod u prapovijesnom razvoju temeljio na skupljanju plodova divljih biljaka i na lovu. Pretpostavlja se da je u razdoblju od 15 000 do 9000 god. pr. Kr. čovjek počeo pripitomljivati i uzgajati životinje, pa se stočarstvo smatra najstarijom granom poljoprivrede i ukupne materijalne proizvodnje. Prvi oblici obradbe zemlje pojavljuju se oko 8000 god. pr. Kr. u jugozapadnoj Aziji. Ratarstvo toga ranoga doba naziva se motičarskim ratarstvom, po motici koja je bila najvažniji alat za obradbu zemlje. Takvo je ratarstvo malo-pomalo ustupalo mjesto plužnomu poljodjelstvu (oko 3000 pr. Kr.), a prvi plug, koji je zemlju uz usitnjavanje i okretao, počeo se upotrebljavati oko tisuću god. pr. Kr. S ratarstvom se pojavljuju i prva stalna naselja, a potom i gradovi. Stare civilizacije nastajale su na područjima uz velike rijeke (Nil, Eufrat, Tigris, Ganges, Ind i dr.), gdje su postojali povoljni pedološki i klimatski uvjeti za razvoj poljoprivrede. Iz tih se područja širio uzgoj pšenice i riže, danas najvažnijih žitarica u svijetu, te ječma, raži, zobi, šećerne trske, pamuka i drugih kulturnih biljaka, kao i uzgoj danas najraširenijih vrsta stoke: goveda, svinja, ovaca, konja. Razvojem znanosti i primjenom njezinih postignuća, najprije u industriji, stvoreni su nužni preduvjeti za brži napredak proizvodnje u poljoprivredi.

Industrijska revolucija u drugoj pol. XVIII. st. i prvoj pol. XIX. st. u Engleskoj omogućila je i agrarnu (industrijsko-agrarnu) revoluciju. Drugi, znatno veći val uporabe nove tehnike i tehnologije počeo je potkraj XIX. i poč. XX. st., kada su u poljoprivrednu proizvodnju uvedena nova sredstva za obradbu i gnojidbu zemljišta te plodnije biljne sorte i stočne pasmine. Mehanizacija poljoprivrede u prvoj je fazi značila uglavnom širu uporabu traktora koji su, zahvaljujući ponajviše svojoj polivalentnoj namjeni, do danas ostali najvažniji pogonski strojevi u poljoprivredi. Nezamjenljiv dio sustava poljoprivredne mehanizacije postali su i kombajni, isprva univerzalni, a potom specijalizirani. Složena mehanizacija uz strojeve obuhvaća i pripadajuća oruđa s kojima čini zaokruženu funkcionalnu cjelinu te omogućuje postizanje visoke proizvodnosti rada ljudi i strojeva. Kemizacija kao proces primjene industrijski proizvedenih kemijskih sredstava u poljoprivredi (mineralnih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja) počela se razvijati pol. XIX. st. Prva tvornica mineralnih gnojiva (superfosfata) izgrađena je 1843. u Engleskoj, uporaba kalijevih gnojiva započela je oko 1860., a dušičnih poč. XX. st. Mnoga istraživanja pokazuju da je velik porast uporabe mineralnih gnojiva u drugoj pol. XX. st. bio sam po sebi, a u proizvodnji najvećega broja ratarskih kultura i apsolutno, najvažniji čimbenik porasta priroda. Selekcija i oplemenjivanje biljaka i životinja bili su, povijesno gledano, jedan od ključnih faktora razvoja biljne i stočne proizvodnje. Zahvaljujući oplemenjivanju stvorene su mnogobrojne sorte i pasmine kojih genetski potencijal omogućuje i nekoliko puta veću proizvodnju po jedinici površine, odn. grlu stoke. Uz mehanizaciju, kemizaciju i oplemenjivanje, na razvoj poljoprivrede znatno je utjecao i napredak u hranidbi stoke, plodoredu te obrazovanju poljoprivrednika.

U poljoprivredi razvijenoga svijeta danas su se izdiferencirala tri sustava gospodarenja: intenzivna (konvencionalna), tradicionalna (održiva) i ekološka (alternativna) poljoprivreda. Intenzivna poljoprivreda temelji se na intenzivnoj kemizaciji, a cilj joj je ostvariti veliku dobit i tržišno konkurentan proizvod. Održiva poljoprivreda sustav je cjelovite poljoprivredne proizvodnje koji je manje ovisan o visokom utrošku energije i sintetskim kemikalijama, a temelj su joj dva načela: prilagodba agroekosustava stanišnim čimbenicima nekoga područja, uključujući tlo, vodu, klimu i organizme, te optimalno korištenje bioloških i prirodnih kemijsko-fizikalnih izvora u agroekosustavu. Takav sustav održava plodnost tla, smanjuje ovisnost poljoprivrede o resursima izvan sustava, smanjuje oštećenja okoliša i osigurava postupan rast proizvodnje za sve brojnije stanovništvo. Ekološka poljoprivreda alternativni je sustav gospodarenja prema čvrstim pravilima ekoloških udruga od kojih je najpoznatiji Međunarodni savez pokretâ organske poljoprivrede (engl. International Federation of Organic Agriculture Movements – IFOAM), odn. u Hrvatskoj prema Zakonu o ekološkoj poljoprivredi i pratećim pravilnicima, a u različitim se državama naziva: organsko gospodarenje (SAD), biološka poljoprivreda (Velika Britanija), a na njemačkom govornom području alternativna poljoprivreda, organska poljoprivreda, ekološka poljoprivreda i dr.

Razvojem agronomije i obrazovanja, u poljoprivrednu proizvodnju ubrzano se prenose znanstvene spoznaje, što podiže i stabilizira prinose i ukupnu poljoprivrednu proizvodnju. Sadašnji razvoj u poljoprivredi mogao bi se označiti kao četvrta poljoprivredna revolucija ili biološka revolucija. Razvoj biotehnologije, genetičkog inženjerstva i informacijske tehnologije snažna su oruđa za novi oblik poljoprivrede u kojem se utrošak agrokemikalija mora smanjiti, a samim time i troškovi po jedinici proizvoda. Danas postoje i nova shvaćanja u gospodarenju tlom i vodom, a predmet je najširih rasprava, istraživanja i provjere ideja održivoga gospodarenja tlom (engl. Sustainable Land Management – SLM). To je gospodarenje koje održava proizvodnju i podiže njezinu razinu, smanjuje nesigurnost proizvodnje, štiti prirodne izvore dobara i priječi degradaciju tla i vode, ekonomski je održivo, a socijalno prihvatljivo. Rješenja nisu svuda jednaka jer ovise o agroekološkim, socijalnim i političkim prilikama u pojedinim državama.

Proizvodnja važnijih poljoprivrednih proizvoda (2005., u tisućama tona)

Proizvod Svijet Europa Sjeverna i Srednja
Amerika
Južna Amerika Afrika Azija Oceanija Australija
žitarice 2 219 358 423 764 451 917 121 076 128 085 1 058 580 35 936 35 006
kukuruz 692 034 82 561 312 733 63 220 47 589 185 436 496 312
pšenica 626 467 205 667 85 665 24 558 20 355 265 878 24 344 24 067
riža 614 655 3236 12 431 23 952 18 566 556 019 451 430
ječam 138 267 84 281 17 863 2078 4517 22 489 7040 6640
krumpir 321 974 131 793 26 536 13 644 15 394 132 803 1804 1300
tapioka 203 863 0 1333 35 942 110 507 55 901 181 0
soja 209 532 2697 85 943 94 239 1133 25 420 99 99
šećerna repa 241 985 174 454 25 444 2820 7990 31 276 0 0
šećerna trska 1 293 220 62 133 353 512 754 86 814 518 558 41 679 38 246
povrće 881 136 98 635 59 443 20 284 53 072 646 196 3507 1909
voće 508 910 76 146 57 168 72 212 64 840 231 982 6563 3509
kava 7719 0 1135 3218 989 2317 60 0
meso 265 236 52 917 51 321 31 088 12 094 111 976 5841 3946
mlijeko 630 120 216 316 104 126 48 012 29 459 207 363 24 844 10 150
jaja 64 375 10 029 8073 3104 2194 40 738 237 170
vuna 2203 263 23 150 201 828 739 509

Poljoprivredno stanovništvo tek je poč. 1970-ih izgubilo apsolutni prirast u broju ukupnoga svjetskoga stanovništva. Udio poljoprivrednog stanovništva u ukupnom broju 2004. bio je 41% (u razvijenim zemljama 6%, u nerazvijenima 49%). Usporedno se udio poljoprivrednih proizvoda u ukupnom domaćem bruto proizvodu smanjio na 6,3% (u razvijenim zemljama na 2,4%, a u nerazvijenima na 11,5%). Zastupljenost poljoprivrednih izvoza i uvoza u vrijednosti ukupnoga izvoza i uvoza pala je na 6,9%, odn. 7,1% (2001–03). Istodobno se smanjila količina poljoprivrednih i obrađenih površina u odnosu na broj stanovnika; 2002. u svijetu je na jednoga stanovnika otpadalo 0,8 ha poljoprivrednih površina (u razvijenim zemljama 1,34 ha, u nerazvijenima samo 0,66 ha). Pogoršanje tog odnosa bilo je, međutim, nadoknađeno rastom proizvodnje po jedinici površine. Tako je u posljednjim četirima desetljećima (1961/63–2002/04) proizvodnja žita po hektaru porasla s 14,4 na 31,7 t ili za 120%. Ukupna poljoprivredna proizvodnja po stanovniku u tom se razdoblju također povećavala po prosječnoj godišnjoj stopi od približno 0,5%. Porast proizvodnje po jedinici površine ponajprije je rezultat povećanja genetskoga potencijala biljaka, rastuće uporabe kemijskih sredstava i mehanizacije te uspješnijega reguliranja vodnoga režima u tlu. U 2002. potrošnja mineralnih gnojiva po hektaru oraničnih površina dosegnula je 100,8 kg, a na jedan traktor dolazilo je 57 ha obrađenih površina. U istoj je godini natapano 18% obrađenih površina. Rast stočne proizvodnje bio je rezultat istodobnoga povećanja osnovnoga stada najvažnijih vrsta stoke te porasta proizvodnje po grlu stoke, što je postignuto uzgojem produktivnijih pasmina te obilnijom i kvalitetnijom prehranom.

Raznovrsne klimatske prilike i primjena suvremenih tehničko-tehnoloških dostignuća uzrokuju velike razlike u prinosima poljoprivrednih kultura i produktivnosti rada u poljoprivrednoj proizvodnji. Sve više hrane izvozi se iz razvijenih država u nerazvijene i one u razvoju, a pri tom najviše izvozi nekoliko najrazvijenijih država u svijetu.

Proizvodnja poljoprivrednih proizvoda najvećim dijelom (oko 95%) služi ljudskoj prehrani. Postavlja se stoga ključno pitanje o njezinoj dostatnosti i uspješnom zadovoljavanju temeljne zadaće. Poč. 2000-ih zabilježeno je 799 milijuna pothranjenih ili 17% ukupnoga svjetskoga stanovništva. Dnevno raspoložive energijske vrijednosti hrane po osobi iznosile su 2000–02. god. 11 736 J (u razvijenim zemljama 13 875 J, a u nerazvijenima 11 166 J). U zemljama podsaharske Afrike gdje živi 716 milijuna stanovnika, od kojih je svaki treći nedovoljno ishranjen, taj je pokazatelj iznosio 9437 J.

U Hrvatskoj se značenje poljoprivrede u ukupnom gospodarstvu, u uvjetima privrednog rasta i razvoja, smanjuje. Prema podatcima za 2001., udio aktivnih poljoprivrednika u radnoj snazi iznosio je 8,5%, udio poljoprivrednih proizvoda u domaćem bruto proizvodu 7,1%, a poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti ukupnoga izvoza i uvoza 11,7, odn. 9,1%. Poljoprivredno stanovništvo neravnomjerno je raspoređeno po teritoriju Republike Hrvatske, a obilježavaju ga sve veći broj starih pripadnika (senilizacija), rast zastupljenosti žena (feminizacija), niska obrazovna i stručna razina. Poljoprivredne, osobito obrađene površine (oranice, voćnjaci i vinogradi), neprekidno se smanjuju od II. svjetskog rata. Hrvatska se s 0,34 ha obrađenih površina po stanovniku nalazi u graničnoj zoni između srednje bogatih i siromašnih zemalja po obrađenim površinama. Na razmjerno malom prostoru u Hrvatskoj postoje tla visoke pa i najviše prirodne plodnosti, a na većem dijelu, tla nižih i niskih bonitetnih skupina. Mediteranska, planinska i umjereno kontinentalna klima omogućuju proizvodnju svih važnijih prehrambenih proizvoda. Prema Popisu poljoprivrede 2003., u Hrvatskoj ima 449,9 tisuća poljoprivrednih posjeda, prosječne veličine od samo 2,4 ha iskorištenih poljoprivrednih površina, što je velik problem u razvoju poljoprivrede. Hrvatska se (2001), po broju traktora na tisuću ha obrađenih površina (119), nalazila pri vrhu među europskim zemljama, a među prvim tranzicijskim zemljama po potrošnji mineralnih gnojiva (148 kg NPK/ha obrađenih površina), ali i među nekoliko zemalja u Europi koje natapaju najmanji dio obrađenih površina (samo 0,3%). U Hrvatskoj poljoprivreda obuhvaća sljedeće grane: bilinogojstvo, povrćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo, voćarstvo, fitomedicinu, ekologiju i zaštitu okoliša, krajobraznu arhitekturu, stočarstvo, mljekarstvo, ribarstvo, lovstvo te poljoprivrednu tehniku i tehnologiju. Bilinogojstvo obuhvaća proizvodnju žitarica, industrijskoga bilja i krmnoga bilja na oranicama, voćarstvo proizvodnju svježega voća i proizvodnju voćnih sadnica, vinogradarstvo proizvodnju grožđa i loznih sadnica, stočarstvo uzgoj žive stoke, tj. uzgoj stoke za priplod i stoke za klanje, te proizvodnju stajskoga gnoja. Pod stočarstvom se podrazumijeva uzgoj konja, goveda, svinja, ovaca, koza, peradi, kunića, krznaša i pčela.

Tijekom Domovinskoga rata naglo se smanjio broj grla svih vrsta stoke, što je zaustavljeno tek na poč. 2000-ih. U posljednjih 50-ak godina poboljšani su pasminska slika osnovnoga stada, način uzgoja, hranidba i uvjeti držanja stoke. Uspješnost ispunjavanja temeljnih zadaća poljoprivrede (prehrane stanovništva, opskrbe industrije sirovinama poljoprivrednog podrijetla, ostvarivanje što veće vrijednosti izvoza poljoprivrednih proizvoda) ovisi ponajprije o dinamici rasta poljoprivredne proizvodnje. Razmjerno dinamičan rast od sred. 1950-ih do sred. 1980-ih ustupio je mjesto stagnaciji, a zatim, od 1990-ih, padu proizvodnje koji još nije zaustavljen. Naime, opseg proizvodnje poljoprivrednih proizvoda smanjio se u razdoblju 1989/90–2003/04. za 31%. Očito je da porast proizvodnje pojedinih proizvoda po jedinici površine i grlu stoke nije nadomjestio smanjenje stočnoga fonda i obrađenih površina uz približno 350 000 neobrađenih oranica i vrtova (2004). Najveći dio domaćega bruto proizvoda u poljoprivredi ostvaruje se na domaćem tržištu (68,1%), dok se preostalih 31,9% izvozi (2001–03). U posljednjim se trima desetljećima ostvaruje (s iznimkom 2001. i 2002.) i rastući deficit u vanjskotrgovačkoj razmjeni poljoprivrednih proizvoda, koji je 2005. dosegnuo 733,2 milijuna USD, tj. pokrivenost uvoza izvozom bila je samo 56%. Uzrok tomu valja tražiti ponajprije u prikazanom kretanju poljoprivredne proizvodnje i niskoj konkurentnosti proizvoda hrvatske poljoprivrede na međunarodnom i domaćem tržištu.

Strategija razvoja poljoprivrede Republike Hrvatske prvi je put definirana 1995., a ciljevi agrarne politike na normativnoj (zakonskoj) razini u Zakonu o poljoprivredi iz 2001. To su: prehrambena sigurnost stanovništva u što većoj mjeri na temelju domaćih konkurentnih proizvoda; jačanje konkurentnosti na domaćem i međunarodnom tržištu; stabilnost dohotka poljoprivrednika i ponude hrane; čuvanje prirodnih resursa te očuvanje i napredak seoskih područja. Rast proizvodnje poljoprivrednih proizvoda komplementaran je s ostalim ciljevima agrarne politike.

Radi razvijanja poljoprivr. znanja i znanstvenoistraživačke djelatnosti vrlo je razvijeno poljoprivredno školstvo, napose visoko, postoje mnogobrojne srednje poljoprivredne škole i znanstvenoistraživačke ustanove (→ agronomija). O razvoju i prenošenju znanstvenih spoznaja u poljoprivrednu proizvodnju skrbi poljoprivredna savjetodavna služba.

poljoprivreda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49324>.