pop-art (skr. od engl. popular art: popularna umjetnost), smjer u likovnoj umjetnosti nastao sredinom 1950-ih, inspiriran vrijednostima i simbolima masovne popularne kulture te potrošačkoga društva (stripovi, reklame, filmske zvijezde i dr.). Proizišao je iz rasprava o urbanoj popularnoj kulturi unutar Neovisne grupe londonskog Instituta za suvremenu umjetnost te je bio predstavljen izložbom This Is Tomorrow 1956. u Londonu. Uskoro se proširio u SAD, gdje je 1960-ih postao vodećim stilom. Nakon dominacije apstraktnog ekspresionizma, pop-art vraća likovnu umjetnost figuraciji, nastavlja se na poetiku novoga realizma i neodadaizma (J. Johns, R. Rauschenberg) te utječe na pojavu hiperrealizma. Istaknuti su predstavnici u Engleskoj D. Hockney, Richard Hamilton, A. Jones i Peter Phillips, a u SAD-u C. Th. Oldenburg, R. Lichtenstein, A. Warhol, J. Rosenquist, T. Wesselmann i G. Segal. U hrvatskoj umjetnosti 1960-ih i 1970-ih pop-artu su bliski S. Jančić, R. Janjić Jobo, Ivan Stančić, Slavko Grčko i Ervin Hotko.