struka(e):

popijevka ili solo pjesma, komorni vokalno-instrumentalni oblik, najčešće za glas i glasovir, katkada za glas i manji instrumentalni sastav. Uglazbljeni tekst njezina je jednako važna sastavnica. Može biti strofna oblika, unutar kojega se ista melodija doslovce ponavlja u svakoj kitici, ili prokomponirana, kada se slobodno razvija unutar formalnog okvira. Po izrazu popijevka može biti lirska, epska pjesma ili mala dramska scena. Može biti jednostavna kao pučka pjesmica ili složena. Začetci popijevke, tj. pjevanja uz instrumentalnu pratnju, potječu iz grčke antike. U srednjem vijeku pjevali su ju trubaduri i Minnesängeri. Njezin procvat započeo je u drugoj polovici XVIII. st. pjesmama W. A. Mozarta i poslije L. van Beethovena. Vrhunac je dosegnula u XIX. st. kao jedan od najtipičnijih glazbenih izraza austrijskog i njemačkog romantizma, pa otuda njezin najčešći naziv Lied. Jedan od vrhunaca Lieda opus je F. Schuberta, s približno 600 popijevaka, među kojima se ističu tri ciklusa: Lijepa mlinarica, Zimsko putovanje i Labuđi pjev. Schubert je postigao savršen spoj riječi i tona, teksta i glazbe. Često se koristio tekstovima najistaknutijih pjesnika svojega doba, J. W. Goethea i H. Heinea. Glasovirska pratnja u većini je pjesama ravnopravna vokalu, a često je nositeljica samostalnih glazbenih misli osebujne harmonije. U glazbi njemačkog govornoga područja ističu se i R. Schumann većom pozornošću glasoviru, J. Brahms sklonošću prema jednostavnijoj melodici, često temeljenoj na narodnoj pjesmi (Ciganske pjesme), i H. Wolf vrlo slobodnim tumačenjem odabranoga teksta (Španjolska pjesmarica i Talijanska pjesmarica).

Tijekom XIX. st., a još više u XX. st., popijevka uz glasovirsku pratnju počela se njegovati i u drugim zemljama. U Francuskoj su njezini najistaknutiji predstavnici J. Massenet, G. Fauré, C. Debussy i M. Ravel, u sjevernoj Europi E. Grieg, u Rusiji P. I. Čajkovski, M. P. Musorgski i S. V. Rahmanjinov. Ciklus Pjesme i plesovi smrti Musorgskoga jedan je od vrhunaca popijevke druge polovice XIX. st. U XX. st. A. Schönberg bitno odstupa od tradicije Lieda i često vodi dionicu glasa poput instrumenta. Poznati autori popijevke XX. st. još su i M. de Falla, B. Bartók, L. Janáček, I. Stravinski i B. Britten. Popijevka je obilno zastupljena i u hrvatskoj umjetničkoj glazbi. Njezini najznačajniji skladatelji bili su V. Lisinski, I. Zajc, D. Pejačević, B. Bersa, J. Hatze, J. Gotovac, B. Kunc, B. Širola, I. Matetić Ronjgov, K. Odak, I. Parać, B. Bjelinski, I. Lhotka-Kalinski, a u važnije cikluse valja ubrojiti i Radovanove pjesme I. Maleca te Pjesmu mrtvog pjesnika S. Šuleka. Pri samom kraju XIX. i u XX. st. popijevka se obogaćuje vokalnom lirikom uz pratnju orkestra pa nastaju ciklusi G. Mahlera (Pjesme mrtvoj djeci), a u hrvatskoj glazbi Z mojih bregov K. Baranovića.

Citiranje:

popijevka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/popijevka>.