Portugal

ilustracija
PORTUGAL, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13

Portugal (República Portuguesa), država u jugozapadnom dijelu Pirenejskoga poluotoka; 89 102 km², s otocima Madeirom (802 km²) i Azorima (2322 km²) obuhvaća 92 226 km². Na sjeveru i istoku graniči sa Španjolskom (duljina granice 1214 km), na jugu i zapadu s Atlantskim oceanom (duljina obale kontinentalnog dijela zemlje 1240 km).

Prirodna obilježja

Dolina rijeke Tajo (portugalski Tejo) dijeli Portugal na sjeverni, planinski, i južni, pretežno nizinski dio. Planinski dio Portugala po građi je nastavak španjolske Mesete, koja je ondje razlomljena u visoke ravnjake, međusobno odijeljene dubokim riječnim dolinama. S ravnjaka se izdižu planinski grebeni, građeni od gnajsa, starih kristaličnih stijena i paleozojskih naslaga. Najviši su vrhovi u gorju Serra da Estrela (1993 m; najviša je točka cijelog Portugala vrh Pico, 2351 m, na istoimenom azorskom otoku). Planinski se dio strmo spušta prema brežuljkastoj primorskoj ravnici, koja je na jugu ograničena niskim gorama (Serra de Aire, Serra de Sintra). Nizinski dio Portugala, građen od tercijarnih i aluvijalnih sedimenata, sastoji se od nizine rijeke Sorraia na sjeveru i nizine rijeke Sado na jugu. Među njima su visoki ravnjaci Serra de Ossa (653 m) i Serra do Mendro (412 m). Na krajnjem jugu pružaju se Serra do Caldeirão i Serra de Monchique (902 m; ogranci Sierra Morene u Španjolskoj).

Klima je oceanska gotovo u cijelom Portugalu, izuzev sjeveroistočni dio s kontinentalnom klimom i krajnji južni dio s utjecajem sredozemne klime. Srednja ljetna (srpanj) temperatura u kontinentalnom je dijelu Portugala 19,4 do 21,4 °C, a srednja zimska (siječanj) 7,7 do 11,4 °C. Zimi su najviši planinski dijelovi pokriveni snijegom. Oborinama je najbogatiji sjeverni dio Portugala; u primorju padne 800 do 1000 mm, a na planinama 1200 do 2000 mm oborina (Serra da Estrela prima godišnje i do 3000 mm). U južnom dijelu oborine se prema jugu smanjuju; u dolini rijeke Tajo (Tejo) padne 700 do 800 mm, a na krajnjem jugu 400 mm. Vjetrovi su uglavnom sjeverozapadnog smjera.

Riječna je mreža dobro razvijena. Tri najveće rijeke (Tajo/Tejo, Duero/Douro i Guadiana) koje protječu Portugalom imaju izvorišta duboko u Španjolskoj. Najviši im je vodostaj zimi, najmanji ljeti. Sve rijeke imaju znatan hidroenergetski potencijal. Najveće su rijeke u donjem toku plovne i za morske brodove, a na njihovim su estuarijima važne portugalske luke Porto (Douro) i Lisabon (Tejo).

U sjevernome su dijelu Portugala zbog obilnijih oborina raširene srednjoeuropske listopadne šume s vazdazelenim, sredozemnim flornim elementima, a u južnim je krajevima sredozemna vegetacija, u kojoj prevladava makija i garig. Šume se u južnom dijelu sastoje pretežno od hrasta plutnjaka (Quercus suber) i crnike (Quercus ilex). U primorju se na znatnim površinama uzgaja eukaliptus i pinija (Pinus pinea).

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2011. u Portugalu živi 10 561 614 st. ili 114,6 st./km², a prema procjeni za 2015. god. 10 341 330 st. Azori imaju 246 772 st. (2011; 245 766 st., 2015) ili 106,3 st./km², a Madeira 267 785 st. (256 424 st., 2015) ili 333,9 st./km². Najgušće su naseljeni zapadni primorski krajevi (šire područje Lisabona, Porta). Naseljenost se smanjuje od sjevera prema jugu i od obale prema unutrašnjosti; najmanja je u unutrašnjosti južnog dijela zemlje (Alentejo, 23 st./km²). Stanovnici su uglavnom Portugalci (96,3%); od 394 496 stranaca (3,7% ukupnog stanovništva) najviše ih doselilo iz Brazila (109 787), Kapverdskih Otoka (38 895), Ukrajine (33 790), Angole (26 954) i Rumunjske (24 356). Portugalci su uglavnom katolici (81,0%, 2011), zatim pripadnici različitih kršćanskih zajednica (3,3%) i dr. (0,6%); nereligioznih je 6,8%, a nije se izjasnilo 8,3% stanovništva. Prema popisu 1900. Portugal je imao 5 423 132 st., 1950. god. 8 441 312 st., a 2001. god. 10 356 117 st. Broj stanovnika bio je u stalnom porastu (osim 1960-ih zbog znatnog iseljavanja) sve do 2010. Od tada se smanjuje zbog negativnog prirodnog kretanja i negativne migracijske bilance (−2,9‰, 2014; od 2010. više ljudi iseljava nego što useljava). Prirodni pad (−2,2‰, 2015) broja stanovnika rezultat je smanjene stope nataliteta (8,3‰, 2015, a 9,5‰, 2010) i povećane stope mortaliteta (10,5‰, 2015., a 10,0‰, 2010); smrtnost dojenčadi je niska (2,9‰, 2015). Stanovništvo Portugala ubraja se u najstarije u Europskoj uniji; u dobi do 14 godina je 14,2% populacije (prosjek EU iznosi 15,6%), od 15 do 64 godine 65,3%, a u dobi od 65 i više godina 20,5% (2015; u zemljama EU 18,9%). Životni se vijek sve više produljuje; očekivano trajanje života iznosi 77,6 godina za muškarce, a 84,0 godina za žene (2013). Ekonomski je aktivno 5 225 600 st (2014); u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 7,5%, u rudarstvu, industriji (najviše u prehrambenoj, metalnoj i strojograđevnoj industriji), građevinarstvu i proizvodnom zanatstvu 24,3%, a u uslužnim djelatnostima 68,1% zaposlenih stanovnika (2015). Nezaposleno je 14,1% stanovništva (2014; prosjek za EU iznosi 10,2%). Portugal ima dvanaest državnih, javnih sveučilišta, više privatnih te katoličko sveučilište. Najstarije je sveučilište u Coimbri (osnovano 1290. u Lisabonu), a najveće je u Lisabonu (osnovano 1911); ostala su u gradovima Aveiro, Braga, Covilhã, Évora, Faro, Funchal (Madeira), Lisabon, Ponta Delgada (Azori), Porto i Vila Real; službeni je jezik portugalski. Nepismeno je 5,2% stanovništva starijeg od 15 godina (2011). Glavni je grad Lisabon (portugalski Lisboa, 552 700 st., 2011). Metropolitansko područje Lisabona ima 2 821 876 (2011), a tvore ga još gradovi: Amadora (175 136 st.), Setúbal (98 131 st.), Almada (96 404), Agualva-Cacem (79 805 st.), Barreiro (63 353 st.) i dr. Ostali su veći gradovi (2011): Porto (237 591 st.), Vila Nova de Gaia (186 502 st.), Braga (136 885 st.), Funchal (Madeira; 111 541 st.), Coimbra (105 842 st.).

Gospodarstvo

Od druge polovice 1980-ih, kada je provedena široka privatizacija i liberalizacija, zaostala i uglavnom agrarno-industrijska ekonomija Portugala prerasla je u pretežno uslužnu. God. 2011. ostvaren je BDP u vrijednosti od 237,3 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosio je 22 316 USD. U sastavu BDP-a udjel je poljoprivrede 6%, industrije 30%, a usluga 64% (2005). U 2011. nezaposlenost je bila 21,7%. Od prirodnih bogatstava Portugal posjeduje ležišta željezne rude, bakra, cinka, srebra, uranija, gipsa i morske soli, zatim šume, riblji fond te hidroenergetske potencijale. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju žitarice, masline, povrće i riba; razvijeno je vinarstvo i uzgoj ovaca. Industrijsku ponudu uglavnom čine odjeća, obuća, namještaj, keramika, naftni derivati, guma, plastika, keramika, elektronička i željeznička oprema te brodogradnja. U uslužnom sektoru vodeći su turizam i pomorske usluge. Većinu izvoza čine odjeća, obuća, elektrooprema, papir, vino i riba, a uvozi se industrijska, informatička i telekomunikacijska oprema, vozila, nafta, plin i dr. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri Španjolska (26%), Njemačka (15%), Francuska (12%) i Velika Britanija (10%).

Promet

Portugal ima dobro razvijenu cestovnu i željezničku mrežu. Duljina regionalnih i nacionalnih cesta iznosi 11 245 km; potkraj XX. st. i početkom XXI. st. izgrađene su moderne autoceste (ukupno 3065 km, 2013) koje idu usporedno s obalom (sjever-jug) te poprečno, prema Španjolskoj (za Madrid, Sevillu, Badajoz, Ourense). Most Vasco da Gama koji premošćuje ušće rijeke Tajo u Lisabonu ubraja se u najdulje (12,3 km, s vijaduktima) u Europi. Od 3620 2544 km željezničkih pruga elektrificirano je 1630 km (2014). Portugal je tradicionalno pomorska zemlja. Glavne su luke Sines (41,2 milijuna tona, 2015., uvoz nafte, kontejnerski terminal), Porto (predluka Leixões; promet 17,5 milijuna tona), Lisabon (10,5 milijuna tona), Setúbal, Aveiro i Figueira de Foz u kontinentalnom dijelu zemlje, Ponta Delgada i Praia da Vitória na Azorima te Caniçal na otoku Madeiri (1,0 milijuna tona, 2015). Unutarnja se plovidba odvija na rijeci Duero (Douro), koja je plovna cijelom duljinom toka u Portugalu (209 km), od granice sa Španjolskom do ušća kraj Porta, a u manjoj mjeri i na rijekama Guadiana i Minho. Vrlo je živ domaći i međunarodni zračni promet. Međunarodne zračne luke su Lisabon (18,2 milijuna putnika, 2014), Porto (6,9 milijuna putnika), Faro (6,2 milijuna putnika), Funchal na Madeiri (2,7 milijuna putnika) i Ponta Delgada (1,3 milijuna putnika) na Azorima. 

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 eurocenta. Do 28. 2. 2002. novčana je jedinica bio eskudo (escudo; PTE). 1 escudo = 100 sentava (centavos).

Povijest

Najstarije poznato stanovništvo Portugala bila su keltska i iberska plemena (Luzitanci). Do kraja III. st. pr. Kr. južni obalni dio teritorija današnjega Portugala nalazio se pod vlašću Kartage; nakon Drugoga punskog rata (218. do 201. pr. Kr.) Rim je istisnuo Kartažane s Iberskoga poluotoka. Žestok otpor rimskom osvajanju pružili su Luzitanci (u sjevernom dijelu današnjega Portugala), ali je u I. st. i taj dio poluotoka došao pod vlast Rima, koji je Portugal te dijelove Leóna i Estremadure organizirao kao provinciju Luzitaniju. Rimska vladavina potrajala je do V. st., kada su počele najezde Vandala, Alana, Sveva i Vizigota. Od 585. Portugal se nalazio u sastavu Vizigotskoga Kraljevstva. Arapskim osvojenjem 711–714. područje Portugala došlo je pod vlast Maura, koji su ga 756. uključili u sastav Córdobskog emirata (poslije kalifata). Unutarnje borbe u kalifatu dovele su u XI. st. do njegova raspada na niz manjih emirata. Takva je situacija stvorila pogodno tlo za početak rekonkiste, čije je žarište u XI. st. postalo Kraljevstvo Léon i Kastilja za vladavine Alfonsa VI. Hrabroga. Naziv Portugal (terra Portucalis) počeo se upotrebljavati od XI. st. za feudalni posjed između rijekâ Douro i Minho (prema latinskom imenu današnjega Porta – Portus Cale), koji je Alfons VI. Hrabri, kralj Leóna i Kastilje, podignuo na status nasljedne grofovije te ga nakon pobjede nad Maurima 1093. poklonio svojemu zetu Henriku, vojvodi burgundskomu (1069–1112). On je od 1097. u toj grofoviji vladao neovisno. Njegov sin Alfons (portugalski Afonso Henriques) iskoristio je nerede u Kastilji nakon smrti Alfonsa VI. Hrabrog i proglasio se neovisnim vladarom (1109). Nakon pobjede nad Maurima kraj Ouriquea (1139) teritorijalno je proširio Portugal i uzeo kraljevski naslov (utemeljitelj burgundske dinastije). God. 1147. ponovno je proširio granice zemlje na jug sve do rijeke Tejo i uz pomoć križara osvojio Lisabon. Portugalska rekonkista završila je oko sredine XIII. st. za vladavine Alfonsa III. (1245–79), kada su Arapi bili protjerani iz najjužnijega dijela zemlje. Za vladavine Alfonsa III. predstavnici gradskih komuna ušli su u portugalski staleški sabor (cortes). Njegov je sin Dioniz (Dinis; 1279–1325), nakon dugotrajnih sukoba s plemstvom i Crkvom, uspio ojačati središnju kraljevsku vlast te provesti niz reforma; unaprijedio je vojsku, trgovinu (1308. sklopio ugovor o prijateljstvu s Engleskom) te poljodjelstvo. Sukob s Crkvom okončao je sklapanjem konkordata s papom (1289), a godinu dana poslije osnovao je prvo portugalsko sveučilište u Lisabonu (1290).

Nakon izumrća burgundske dinastije 1383. izbile su borbe za prijestolje u kojima je Engleska odigrala važnu ulogu dajući potporu vladarima Kastilje (potvrđeno savezom 1373). U borbama je pobijedio Ivan I. (João I; 1385–1433), veliki meštar reda od Aviza i utemeljitelj aviske dinastije (1385–1580). On je ojačao svoj položaj u odnosu na staro plemstvo, podijelio plemićke naslove novomu plemstvu (nasljedno uz vladarovu potvrdu), kodificirao pravo (Ordenações Alfonsinas) i započeo izgradnju velike trgovačke flote. Osvojenjem Ceute (1415) započelo je razdoblje portugalskoga prekomorskog širenja pod vodstvom mlađega kraljeva sina Henrika Pomorca. Njegovi su brodovi otkrili 1418. Madeiru i 1427. Azore, koje su Portugalci osvojili 1432–57., potom su plovili duž marokanske obale, a zatim i dalje prema jugu do rijeka Senegala i Gambije, tražeći put u Indiju. Djelatnošću Henrika Pomorca bili su položeni temelji budućoj trgovinskoj i kolonijalnoj moći Portugala. Pod Manuelom I. (1495–1521) Portugal je ušao u razdoblje gospodarskog i političkog procvata. Kolumbovo otkriće Amerike prouzrokovalo je suparništvo između Portugala i Španjolske; spor je riješen posredništvom pape Aleksandra VI., koji je trima bulama (1493) razgraničio portugalske i španjolske posjede: područje istočno od meridijana koji prolazi Kapverdskim otocima postalo je portugalska interesna sfera, a zapadno od njega španjolska (to je razgraničenje bilo potvrđeno ugovorima u Tordesillasu 1494. i Zaragozi 1529). Za Manuelove je vladavine Vasco da Gama otkrio 1498. morski put u Indiju te se iskrcao u Calicutu (Kozhikode), dok su P. A. Cabral i B. Díaz otkrili 1500., na putu u Indiju, brazilske obale i Madagaskar.

U razdoblju 1505–15. portugalski su potkraljevi u Indiji – F. de Almeida, a zatim i F. de Albuquerque – položili temelje golemu portugalskom kolonijalnom carstvu, koje se oko sredine XVI. st., za vladavine Ivana III. (1521–57), protezalo od Gibraltara do Melake te nadziralo pomorsku trgovinu začinima. Portugalski trgovci utemeljili su svoje faktorije u južnoj Kini (Liampo 1542., Macao 1557) te doprli sve do Japana (1542). Sjedište portugalskog potkralja bila je Goa u Indiji; njemu su bili podvrgnuti guverneri Mozambika, Hormuza, Muskata, Cejlona i Melake. Osvajanja i bogaćenje pratio je u Portugalu procvat kulture i umjetnosti. Križarski rat protiv Maroka 1578. završio je teškim porazom Portugalaca. Pošto je 1580. utrnula aviska dinastija Portugal je zaposjela vojska španjolskog kralja Filipa II. Nakon Filipova izbora za portugalskog kralja, bila je sklopljena personalna unija Španjolske i Portugala s habsburškom dinastijom na prijestolju (1581–1640). Premda je Portugal zadržao autonomiju, zbog veze sa Španjolskom upleo se u njezine ratove, što je dovelo do gubitka niza kolonija (Moluci 1607., Melaka 1641., Cejlon 1656). Potpomognuti od Francuske i kardinala A. J. du Plessisa Richelieua, Portugalci su 1640. podignuli ustanak te se oslobodili španjolskoga gospodstva, a za kralja je proglašen vojvoda od Bragançe kao Ivan IV. (1640–56); Španjolska je tek 1668. priznala neovisnost Portugala, kojemu je uspjelo djelomično povratiti svoje kolonijalne posjede: Brazil, Angolu, Mozambik, Gou, Diu, Macao, Madeiru i Azorske otoke. God. 1654. Portugal je sklopio sporazum s Engleskom, čime su započeli dugotrajni saveznički odnosi između tih zemalja. Za Rata za španjolsku baštinu (1701–15) Engleska je (Velika Britanija od 1707) ugovorima 1703. uspjela još jače vezati Portugal uz svoje interese. Zahvaljujući zlatu iz kolonija, Portugal je za vladavine Ivana V. (1706–50) doživio tzv. zlatno doba. Vodio je razmjerno samostalnu vanjsku politiku, vladao apsolutistički te poticao kulturu i umjetnost, ali je zanemario gospodarsku politiku. Za Josipa I. (1750–77) Portugalom je upravljao njegov prvi ministar S. Pombal u duhu prosvijećenog apsolutizma. On je smanjio povlastice plemstva i Katoličke crkve u korist središnje državne uprave, protjerao isusovce, preuredio školstvo, financije, sudstvo i vojsku. Kada je 1755. katastrofalni potres uništio veći dio Lisabona (više od 30 000 žrtava), Pombal je obnovio grad u duhu baroknoga urbanizma. Sa Španjolskom je 1793. ušao u koaliciju europskih vladara protiv revolucionarne Francuske. Nakon neuspjeloga rata protiv Španjolske (1795–1801) Portugal je mirom u Badajozu (1801) izgubio dio svojega teritorija istočno od Guadiane. Francuske postrojbe zaposjele su ga 1807. i svrgnule dinastiju Bragança, koja je izbjegla u Brazil. God. 1808. izbio je ustanak protiv Francuza, koji su pomogle britanske snage pod zapovjedništvom A. W. Wellingtona. Oslobođen je 1811. Premda je odlukama Bečkoga kongresa (1815) dinastija Bragança bila vraćena na prijestolje, stvarnu vlast u Portugalu imala je od 1808. do 1823. Velika Britanija. Ivan VI., kralj Brazila i Portugala (vladao 1816–26), nije se želio vratiti u zemlju. Liberalnim su ustavom 1822. bile ukinute staleške povlastice i Portugal je postao parlamentarnom monarhijom s ograničenom kraljevom vlašću. Iste godine od Portugala se odvojio Brazil, koji je postao ustavnim carstvom na čelu s carem Petrom I. (Dom Pedro) iz dinastije Bragança (1822–31). Vrativši se 1821. u Portugal, Ivan VI. je 1823. ukinuo ustav iz 1821. Nakon Ivanove smrti, njegov sin, brazilski car Petar I., prenio je pravo nasljedstva na svoju kćer Mariju i 1826. proglasio novi ustav koji je kralju davao veće ovlasti (uz prekide na snazi do 1910). Odmah su započele borbe za prijestolje (1826–34) u kojima su se sukobili reakcionarni apsolutisti na čelu s regentom Miguelom i liberalni konstitucionalisti koji su podupirali maloljetnu kraljicu Mariju II. (1826–53). Borba je uz britansku pomoć bila završena pobjedom kraljičinih pristaša. Od 1860-ih Portugal je bio u stalnoj gospodarskoj krizi. Od 1876. na vlasti su se izmjenjivale stranke regeneradosa (konzervativaca) i progresista, njihova osamostaljenoga lijevoga krila. Opće nezadovoljstvo dovelo je početkom XX. st. do sve većega porasta republikanskoga pokreta, na koji je kralj Karlo I. (1889–1908) odgovorio represivnim mjerama: uveo je diktaturu ministra predsjednika Joãoa Franca i režim policijskoga terora. No već 1908. on i prijestolonasljednik bili su ubijeni u atentatu, a njegov mlađi sin Emanuel II. (1908–10) bio je srušen ustankom vojske i mornarice u Lisabonu 4. X. 1910. Samo dan poslije bila je proglašena republika. Za prvoga predsjednika republike bio je izabran portugalski književnik J. T. F. Braga (1910., 1915). Republikanskim ustavom iz 1911. bilo je prošireno pravo glasa, prognani su vjerski redovi i odvojena je Crkva od države, no agrarna reforma i socijalno zakonodavstvo nisu bili provedeni. Na radničke štrajkove vlada je odgovarala silom. Za predsjednika republike Bernardina Machada (1915–17) Portugal je 1916. ušao u I. svjetski rat na strani Antante pa je poslije rata dobio Kiong, bivši njemački teritorij u istočnoj Africi. Poratna kriza odrazila se u nizu radničkih štrajkova, u nemirima i čestom smjenjivanju vlada. Zbog nemoći republikanskih vlada da stabiliziraju privredno i političko stanje u zemlji izlaz je potražen u diktaturi. Vojnim udarom u svibnju 1926. na vlast je došao general Manuel Gomes da Costa, kojega je već iste godine srušio drugi diktator, general O. A. de Fragoso Carmona. Pošto je 1928. bio izabran za predsjednika republike (na tom je položaju ostao do 1951), dao je 1929. diktatorske ovlasti svojemu ministru financija A. de Oliveiri Salazaru (portugalski premijer 1932–68). Za Salazarove diktature bile su u Portugalu ukinute sve građanske slobode i zabranjene sve političke stranke, osim njegove Nacionalne unije (osnovana 1930). Novim ustavom 1933. bila je proglašena u Portugalu korporativno-autoritarna država (port. Estado Novo) po uzoru na Mussolinijevu fašističku Italiju. Bili su zabranjeni štrajkovi, raspuštene radničke udruge i uspostavljeni vladini »nacionalni sindikati«. U Španjolskome građanskom ratu (1936–39) Portugal je pomagao pokret generala F. Franca s kojim je 1939. sklopio ugovor o suradnji i nenapadanju, tzv. Iberski pakt (produljen 1970). Za II. svjetskog rata portugalski diktatorski režim bio je samo formalno neutralan. Prodajom sirovinskoga ratnog materijala državama obaju tabora Portugal se u II. svjetskom ratu financijski toliko oporavio da je isplatio sve svoje vanjske dugove i čak postao vjerovnik zaraćenih država.

Nakon II. svjetskog rata Portugal je postao saveznik SAD-a. God. 1947. pristupio je Marshallovu planu, a 1949. bio je među osnivačima Sjevernoatlantskoga saveza (NATO); novi sporazum o američkim vojnim bazama na Azorima postignut je 1951 (prijašnji je sporazum iz 1944). Snažnije pobune u portugalskim afričkim kolonijama (Angola, Mozambik, Portugalska Gvineja i dr.) izbile su 1961., a njihovo krvavo gušenje osuđivao je i UN (sredinom 1960-ih Portugal je u afričkim kolonijama imao oko 125 000 vojnika). Potkraj 1961. portugalske posjede u Indiji (Goa, Diu, Damão) zauzela je indijska vojska. Salazarova vladavina održala se do rujna 1968 (neuspjeli državni udar bio je početkom siječnja 1962). Tijekom 1968–74. premijer je bio M. Caetano; oslobađao je političke zatvorenike te provodio ograničenu demokratizaciju. U studenome 1970. Portugal je neuspješno pokušao svrgnuti gvinejskoga predsjednika (Ahmed Sékou Touré), kako bi oslabio protukolonijalistički pokret. Gospodarski i socijalni problemi te ograničenje političkih sloboda vodili su unutarnje nestabilnosti i povremenim oporbenim prosvjedima. Skupina visokih časnika organizirana u Pokret oružanih snaga preuzela je vlast državnim udarom 25. IV. 1974. Bio je uspostavljen civilno-vojni režim što ga je kao predsjednik predvodio general Antonio Spinola (privremenu vladu činile su pretežno ljevičarske stranke); suprotstavljanja u vrhu vlasti izazvala su političku nestabilnost (Spinolina ostavka potkraj rujna 1974. i njegov neuspjeli državni udar u ožujku 1975). Tijekom 1974–75. Portugal se povukao iz svojih kolonija i priznao im pravo na neovisnost. Pod utjecajem komunista i socijalista, vlada je provodila nacionalizaciju i agrarnu reformu, čemu su se protivile desničarske i konzervativne stranke (ustav koji je donesen 2. IV. 1976. proklamirao je socijalistička načela). Na predsjedničkim izborima u lipnju 1976. pobijedio je general A. Ramalho Eanes (ponovno je izabran 1980; na vlasti je bio do 1986). God. 1979. Portugal je uspostavio diplomatske odnose s Kinom i priznao joj pravo na Macao. Ideološka i dr. stranačka sučeljavanja od sredine 1970-ih uzrokovala su česte smjene vlade; u listopadu 1982. bio je revidiran ustav te su iz njega uklonjena socijalistička načela. Na položaju premijera najdulje je bio Anibal A. Cavaco Silva (1985–95. premijer i lider Socijaldemokratske stranke). God. 1986. Portugal je pristupio Europskoj zajednici te sudjeluje u stvaranju Europske unije (1992). God. 1986–96. predsjednik republike bio je Mário Soares (1973–86. lider Socijalističke stranke – PS; premijer 1976–78. i 1983–85), a potom 1996–2006. Jorge Sampaio (vođa PS-a 1989–92). Tijekom 2005–11. premijer je bio José Sócrates (od 2004. predvodio je PS). Iz redova su Socijaldemokratske stranke predsjednik republike Anibal A. Cavaco Silva (na položaju od 2006; reizabran 2011) i premijer Pedro Passos Coelho (na položaju od 2011; stranački vođa od 2010). Teška ekonomska kriza izazvala je 2011. masovne prosvjede i političku nestabilnost. Premijer Passos Coelho provodio je ekonomsko-financijski program stroge štednje; predvodio je stranačku koaliciju desnog centra koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u listopadu 2015. godine. Njegova koalicijska vlada kratko se održala; novu su potkraj studenoga 2015. formirale stranke ljevice. Premijer je postao Antonio Cósta (od 2014. generalni tajnik PS-a, gradonačelnik Lisabona 2007–15).

Politički sustav

Prema Ustavu od 2. IV. 1976 (s izmjenama iz 1982., 1989., 1992., 1997., 2001. i 2004), Portugal je unitarna država, republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Šef države predsjednik je republike; zastupa zemlju u inozemstvu, jamac je njezine neovisnosti i funkcioniranja demokratskih institucija i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. On predsjeda Državnim vijećem, savjetodavnim tijelom u kojem se nalaze najviši državni dužnosnici. Predsjednika republike biraju građani na općim, izravnim izborima. Kandidirati se može svaki građanin s navršenih 35 godina života. Bira ga se za razdoblje od 5 godina, a zakon dopušta dva uzastopna mandata. Izvršnu vlast obnaša vlada, na čelu koje je premijer. Premijera i članove vlade imenuje predsjednik republike, nakon konzultacija s vođama parlamentarnih stranaka. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Skupština Republike (Assambleia de República), koji broji između 180 i 230 zastupnika biranih na mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde, čijega predsjednika imenuju suci toga suda za najviše dva mandata u trajanju od 3 godine. Vrhovni upravni sud najviši je upravni i fiskalni sud u zemlji. Revizorski sud najviše je tijelo zaduženo za nadzor legalnosti trošenja javnih prihoda. Ustavni sud tijelo je koje ima posebne ovlasti nadzora zakonitosti i ustavnosti akata i presuda. Sastoji se od 13 sudaca (10 imenuje parlament, a 3 su kooptirana), od kojih 6 moraju biti suci, a ostali istaknuti pravnici. Biraju se na mandat od 9 godina. Portugal se administrativno dijeli na 18 okruga i 2 autonomne regije (otočja Azori i Madeira). Nacionalni blagdan: Dan Portugala (poznat i kao Camõesov dan, prema datumu smrti portugalskog pjesnika L. V. de Camõesa), 10. lipnja (1580).

Portugal. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49619>.