Portugalci

ilustracija
PORTUGALCI, A. Sánchez Coello, Portret infantkinje Cataline Michaele od Austrije, 1582-85., Sankt Peterburg, Ermitaž
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Portugalci (portugalski Portugueses), romanski narod nastanjen većinom u Portugalu, gdje čini 91,9% st. (9,5 milijuna). Portugalaca i stanovništva portugalskoga podrijetla ima i izvan Portugala, uglavnom u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj te u bivšim portugalskim kolonijama; stanovnici Brazila, iako govore portugalskim jezikom, ne osjećaju se Portugalcima. Portugal je bio jedna od zemalja s najvišom stopom emigracije, koja je kontinuirano trajala već od doba velikih geografskih otkrića. U XIX. te u prvoj polovici XX. st. većina emigranata odlazila je u Brazil. U 1960-ima oko milijun Portugalaca iselio se u zapadnoeuropske zemlje, posebice Francusku i Njemačku. Pošto su 1970-ih portugalske kolonije stekle neovisnost, u Portugal se vratio znatan broj Portugalaca iz bivših portugalskih kolonija, najviše iz Angole. Portugalci su potomci Ibera i Kelta, koji su bili romanizirani u razdoblju od I. st. pr. Kr. do V. st. U etnogenezi Portugalaca sudjelovali su, iako u manjoj mjeri, i Vandali, Alani, Svevi, Vizigoti (V–VIII. st.) te Arapi i Berberi (VIII–XIII. st.), posebice u južnome Portugalu.

Povijest

Povijest  → portugal, povijest

Jezik

Portugalski jezik je romanski jezik iberoromanske podskupine, službeni i razgovorni jezik Portugala (oko 10,2 milijuna govornika) i Brazila (oko 175 milijuna) te službeni jezik u zemljama gdje se, obično uz druge službene jezike, u svakodnevnoj komunikaciji upotrebljavaju i drugi jezici: Angola (oko 13,1 milijun), Mozambik (oko 18,3 milijuna), Gvineja Bisau (oko 1,2 milijuna), Kapverdski Otoci (oko 425 tisuća), San Tome i Prinsipe (oko 140 tisuća), Istočni Timor (oko 435 tisuća). Govori ga i dio stanovništva u bivšim portugalskim prekomorskim posjedima (Goa, Macao i dr.) te portugalska dijaspora osobito u SAD-u i Kanadi te u zapadnoeuropskim zemljama. Na njegovoj su se osnovi razvili i oblici kreolskoga u Južnoj Americi, Africi i Aziji. – Nastao je na krajnjem sjeveru današnjega Portugala, nakon osamostaljenja Portugala 1130., odvajanjem od galješkoga i postupnim širenjem prema jugu tijekom rekonkiste. Romanizacija predrimskih Luzitanaca, Galaika te iberskih i keltskih plemena počela je u II. i I. st. pr. Kr.; najveći broj predrimskih elemenata portugalskog jezika zajednički je s onima u španjolskom. U V. st. Galiciju su osvojili Svevi, u VI. st. područje današnjega Portugala bilo je u sastavu Vizigotskoga Kraljevstva, ali je germanski prinos nešto slabiji nego u španjolskom. Početkom VIII. st. područjem Portugala zavladali su Arapi, ali su bili protjerani već polovicom XIII. st. pa je i arapski utjecaj nešto slabiji nego u španjolskom, no zato je znatniji utjecaj mozarapskoga (npr. razlikovanje fonema /b/ i /v/, razvoj u nazalno /-ão/ nekoliko glasovnih sekvencija koje su sadržavale /n/).

Nakon praportugalskoga razdoblja (IX–XII. st.), u kojem povremeno izolirani portugalski elementi dolaze u latinskim tekstovima, povijest portugalskoga obično se dijeli na dvije etape: staroportugalski (XII–XVI. st.) i moderni portugalski (od XVI. st. dalje). Staroportugalski se dijeli na arhaično razdoblje (XII. st. do 1350), tj. razdoblje trubadurske ili galješko-portugalske lirike, kada se formirao pisani i književni jezik na osnovi sjevernih govorâ, te predmoderno razdoblje (od 1350. do XVI. st.) ili razdoblje nacionalne povijesne proze. Moderni se portugalski dijeli na klasično razdoblje (XVI–XVII. st.), kada se razvila značajna umjetnička književnost i kada se portugalski širio u Afriku, Aziju, Južnu Ameriku, Oceaniju, te suvremeno razdoblje od XVIII. st. do danas. Prvi zasigurno portugalski tekstovi potječu s kraja XII. i početka XIII. st. S kraja XII. st. su prvi lirski galješko-portugalski ostvaraji sačuvani u kanconijerima (»Cancioneiro da Adjuda«, »Cancioneiro da Vaticana« i »Cancioneiro da Biblioteca de Lisboa«). Najstariji sastavci (»Cantiga de Guarvaya«, »Ay! eu coitada«) čini se da su nastali između 1194. i 1199. »Noticia do Torto« i »Oporuka Alfonsa II.« potječu iz 1214. Nakon toga broj tekstova stalno je rastao, pa i književnih. – Srednjovjekovni mozarapski dijalekt nije se očuvao, a dijalektalne su razlike razmjerno malene; portugalski se obično dijeli na kontinentalne dijalekte (interamnense, trasmontano, beirão i južnoportugalski) te otočne (azorski i madeirski) i prekomorske dijalekte (brazilski, angolski, mozambički, timorski itd.); židovskoportugalski se izdvaja iz zemljopisnoga kontinuiteta, a portugalski kreolski zapravo je poseban jezik.

Za razliku od kastiljskoga, portugalski ne diftongira vulgarno latinsko naglašeno ę i ǫ (klasično lat. ĕ, ŏ), ali se zato takav e i o zatvara (doživljava metafoniju) pod utjecajem zatvorenog vokala u posljednjem slogu (lat. nŏvus »nov«, mĕtus »strah« > portugalski novo [nọ63297vu], meto [mẹ63297tu]); vokali ispred implozivnih nazalnih konsonanata nazaliziraju se; diftong au daje o (regionalno se čuva kao ou ili oi); nenaglašeni o i e u izgovoru se zatvaraju (u [u] i [ı]); skupine pl-, fl-, kl- palataliziraju se u š < č (pisano ch) itd. Samoglasnički sustav tvore oralni i nazalni vokali te silazni i uzlazni diftonzi; suglasnički sustav tvori 19 jedinica, među kojima /v, z, š, ž, ń, ļ/; /s/ ispred suglasnika te na kraju riječi ostvaruje se kao šuštavi ([š] ili [ž]) itd. Nenaglašene lične zamjenice općenito su u enklizi; zamjenica vós koristi se rijetko i iznimno; zamjenica za obraćanje ima tri stupnja (tu, você, senhor), demonstrativi imaju tri stupnja (este, esse, aquele); glagolska je fleksija općenito konzervativna; razvio se konjunktiv futura; pomoćni glagol za aktiv je ter »imati«, a za pasiv ser »biti«; osim neličnog infinitiva postoji i lični infinitiv (koji se mijenja prema licima); oblik 2. lica množine nestao je u svim vremenima i načinima. Od svih romanskih jezika francuski je izvršio najsnažniji utjecaj (XII–XIII. st., XIV–XV. st., XVIII–XIX. st.). Španjolski se leksički elementi od portugalskih teško luče, ali i španjolskih posuđenica ima iz nekoliko razdoblja (najviše u razdoblju 1581–1640., kada je Portugal bio pripojen Španjolskoj). Mnogobrojne su posuđenice iz latinskoga, a engleske su uglavnom iz suvremenoga razdoblja. Određen broj riječi posuđen je i iz jezika portugalskih posjedâ u Americi, Africi i Aziji.

Književnost

Najstarije razdoblje portugalske književnosti (od kraja XII. do sredine XIV. st.) obilježeno je dominacijom galješko-portugalskoga trubadurskog pjesništva. Riječ je o stvaralaštvu nastalom ponajviše pod utjecajem provansalske ljubavne lirike (s iznimkom cantares de amigo, autohtone iberske pjesničke vrste). Od srednjovjekovnih proznih književnih vrsta najviše se ističu rodoslovlja i ljetopisi (autori: Fernão Lopes, oko 1384 – oko 1459; Gomes Eanes de Zurara, oko 1410 – oko 1474; Rui de Pina, oko 1440–1522). Francuski utjecaj zapaža se u epici i viteškim romanima (osobito u glasovitom »Amadisu od Galije«; → amadís de gaula). Među autorima koji su djelovali na razmeđu između srednjeg vijeka i renesanse najznačajniji je G. Vicente (oko 1465 – oko 1536), »otac portugalskoga kazališta«, s kojim počinje zlatno, renesansno razdoblje portugalske književnosti. Istaknuti su bili pjesnici G. de Resende (oko 1470 – oko 1536), B. Ribeiro (oko 1482–1552), F. de Sá de Miranda (oko 1485–1558), A. Ferreira (1528–69) te osobito L. V. de Camões (1524–80), najveće ime toga razdoblja i portugalske književnosti uopće. Camõesov nacionalni ep »Luzitanci« (»Os Lusíadas«, 1572) ubraja se među najveća djela svjetske književne baštine. Osim poezije (nadahnute talijanskim renesansnim autorima), u portugalskoj su se renesansi njegovale i mnoge prozne književne vrste, npr. ljetopisi (najpoznatiji autori J. de Barros, 1496–1570; Fernão Lopes de Castanheda, u. 1559; D. de Góis, 1502–74; Diogo de Couto, 1542–1616), putopisi (od kojih je najpoznatiji »Lutanje« – »Peregrinação«, objavljen 1614., a napisao ga je F. M. Pinto, oko 1510–83), viteški i pastoralni romani (kao što su npr. »Palmerin Engleski« – »Palmeirim de Inglaterra«, 1544., Francisca de Moraisa Cabrala, oko 1500–72., i »Zaljubljena Dijana« – »Diana Enamorada«, 1559., Jorgea de Montemora, 1520. ili 1524–61), te religiozno-didaktička djela (najpoznatiji autori: Samuel Usque, r. oko 1492; Heitor Pinto, 1528–94; Amador Arrais, ? 1530–1600; Frei Tomé de Jesus, 1529–82). Među kazališnim autorima ističu se J. Ferreira de Vasconcelos (oko 1515 – oko 1585), također i F. de Sá de Miranda, A. Ferreira i L. V. de Camões. Od manirističkih pjesnika izdvajaju se trojica pripadnika starijega naraštaja (P. de Andrade Caminha, 1520–89; D. Bernardes, oko 1530 – oko 1605., i F. A. da Cruz, 1540–1619) te jedan pripadnik mlađeg naraštaja (Francisco Rodrigues Lobo, oko 1580–1622), koji se ujedno istaknuo i kao autor nekoliko pastoralnih romana. U Portugalu je razdoblje književnoga baroka (XVII. st.) bilo manje plodno od prethodnoga razdoblja (renesanse). Lirsko pjesništvo portugalskoga baroka sabrano je u dvama velikim pjesničkim zbornicima: »Uskrsli Feniks« (»Fenix Renascida«, 1715–28) i »Apolonov glasnik« (»Postilhão de Apolo«, 1761–62), dok se epsko svodi na uglavnom neuspjela oponašanja Camõesovih »Luzitanaca«. Među proznim autorima posebno se izdvajaju Frei António das Chagas (1531–82), Manuel Bernardes (1644–1710), glasoviti isusovački propovjednik António Vieira (1608–97) te F. M. de Melo (1608–66), koji je pisao na španjolskom i portugalskom jeziku. Najveći pojedinačni prinos uvođenju prosvjetiteljskih ideja u školstvo, ali i u svekoliki javni i kulturni život, dao je Luis António de Verney (1713–92) djelom »Prava metoda učenja« (»Verdadeiro Método de Estudar«, 1746). Od ostalih autora, pripadnika glasovite književne akademije (Arcadia Lusitana), ističu se Cândido Lusitano (1719–73), P. A. C. Garção (1724–72), M. de Figueiredo (1725–1801), Domingos dos Reis Quita (1728–70) te A. Dinis da Cruz e Silva (1731–99). U razdoblje prosvjetiteljstva književni povjesničari obično svrstavaju i dvojicu autora koji su svojom poetikom bliži baroku (ili čak renesansi) nego samomu prosvjetiteljstvu. To su pjesnik Matias Aires (1705–63) i komediograf A. J. da Silva (1705–39), veliki majstor lutkarskoga kazališta. Na prijelazu od prosvjetiteljstva prema romantizmu djelovali su tzv. postarkadičari ili predromantici, među kojima se posebno ističu F. M. do Nascimento (Filinto Elísio; 1734–1819), José Anastácio da Cunha (1744–87), Nicolau Tolentino de Almeida (1750–1839), José Agostinho de Macedo (1761–1831) i M. M. de Barbosa do Bocage (1765–1805). Prva polovica XIX. st. doba je portugalskoga nacionalnog preporoda, ali i krvavoga građanskoga rata koji je trajno obilježio život i djelo gotovo svih pripadnika prvog i drugoga romantičarskog naraštaja. Među pripadnicima prvoga naraštaja portugalskih romantičara izdvajaju se J. B. Almeida Garrett (1799–1854), António Feliciano de Castilho (1800–75) i A. Herculano de Carvalho e Araújo (1810–77), a među pripadnicima drugoga naraštaja Júlio Dinis (1839–71) i C. Castelo-Branco (1826–90). Realizam je u Portugalu nastupio s »Naraštajem 1870«, kojemu je formalno na čelu bio J. T. F. Braga (1843–1924), dok je njegov stvarni idejni vođa bio A. T. de Quental (1842–91). Od ostalih pripadnika »Naraštaja 1870« osobito se ističu Oliveira Martins (1835–94), Ramalho Ortigão (1836–1915) i J. M. Eça de Queirós (1845–1900), jedan od najvećih i najprevođenijih portugalskih romanopisaca. U skupini pjesnika koji su se javili kao reakcija na romantizam (a ne pripadaju ni jednoj pjesničkoj školi ili struji) izdvajaju se J. de Deus Ramos (1830–96) i C. Verde (1855–86), u skupini tzv. revolucionarnih ili pamfletskih pjesnika A. M. G. Junqueiro (1850–1923) i A. D. Gomes Leal (1848–1921), dok se u parnasovskoj skupini najviše ističe António Cândido Gonçalves Crespo (1846–83). Na početku XX. st. u portugalskoj se književnosti javio nov, izrazito nacionalni pjesnički pokret zvan saudosizam (blizak estetici simbolizma), na čelu kojega je bio Teixeira de Pascoaes (1877–1952), dok je sam simbolizam (glavni predstavnici: E. de Castro, 1869–1944; Camilo Pessanha, 1867–1926; Raul Brandão, 1867–1930) ostao pomalo u sjeni saudosističkoga pokreta. U sjeni simbolizma (ne vežući se formalno za nj) djelovali su i pjesnici A. Nobre (1867–1900) i F. Espanca (1894–1930). Među pripadnicima novog, u pravom smislu riječi revolucionarnoga pessoanskoga pjesničkoga naraštaja, koji je aktivno djelovao približno od 1915. do 1925., uz njegova neprijepornoga vođu i jednog od najvećih pjesnika XX. st., F. Pessou (1888–1935), posebno se ističu M. de Sá-Carneiro (1890–1916) i J. S. de Almada Negreiros (1893–1970), a među pripadnicima »presençističkoga naraštaja«, koji se okupljao oko časopisa »Presença« (1917–40): João Gaspar Simões (1903–87), Adolfo Casais Monteiro (1908–72), Vitorino Nemésio (1901–78), José Régio (1901–69), Miguel Torga (1907–95) i António Botto (1897–1959). Sredinom 1920-ih u pjesništvu su se pojavili neorealisti (najpoznatiji predstavnici: Irene Lisboa, 1892–1958; José Gomes Ferreira, 1900–85; Manuel da Fonseca, 1905–74; Carlos Alberto Serra de Oliveira, 1921–81), a uoči samoga II. svjetskog rata i njihovi glavni suparnici nadrealisti (glavni predstavnici: M. C. de Vasconcelos, 1923–2006; A. M. O’Neill de Bulhões, 1924–86; António Maria Lisboa, 1928–53). Nova pjesnička skupina, vezana uz zbornik »Tavola Redonda«, oglasila se 1950-ih (glavni predstavnici António Manuel Couto de Viana, 1923–2010; David Mourão-Ferreira, 1923–86; Maria Fernanda Botelho, 1926–2007; Vito Matos e Sá, 1926–75; Carlos Alberto Correia de Lacerda, 1928–2007). Usporedno s navedenim skupinama, ne vezujući se formalno ni za jednu od njih, djelovalo je četvero pjesnika, vjerojatno najpoznatijih predstavnika poslijepessoanskoga portugalskoga pjesništva: J. de Sena (1919–78), S. Andresen de Sousa Tavares (1919–2004), N. Correia (1923–93) i E. de Andrade (1923–2005). Uz mnoge mlađe autore (npr. H. Hélder de Oliveira, 1930–2015; Ernesto Manuel de Melo e Castro, r. 1932), u portugalsko pjesništvo uključio se 1950-ih i, tada već pedesetogodišnji, António Gedeão (1906–98), koji se poslije afirmirao kao jedna od najzanimljivijih pjesničkih ličnosti u Portugalu druge polovice XX. st. Među mlađim portugalskim pjesnicima, nekadašnjim pripadnicima tzv. lisabonskog odnosno coimbarskoga studentskoga pjesničkog pokreta, osobito se ističu: Ruy de Moura Belo (1933–78), Manuel Alegre (r. 1936), Fernando Assis Pacheco (1937–95), Fiama Hasse Pais Brandão (1938–2007) i Gastão da Cruz (r. 1941). Za razliku od pjesništva, portugalska proza XX. st. afirmirala se u inozemstvu tek pošto je književnik J. Saramago (1922–2010) dobio Nobelovu nagradu za književnost (1998). Značajan su uspjeh svojim proznim opusom ostvarili i književnici: A. Ribeiro (1885–1963), J. M. F. de Castro (1898–1974), M. Torga (1907–95), Vergílio Ferreira (1916–96), Fernando Campos (1924–2017), José Cardoso Pires (1925–98), Nuno Bragança (1929–85), Teolinda Gersão (r. 1940), João Aguiar (1944–2010), Lídia Jorge (r. 1946) i dr.

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Na području Portugala iz rimskoga su razdoblja sačuvani ostatci hramova (Dijanin hram u Évori, II. st.), vila, terma i mozaika (Coimbra, antička Conimbriga), iz vizigotskoga su doba mali oratoriji (São Amaro u Beji, oko 600; São Pedro u Balsemãou, VII. st.), a iz VIII. st. ostatci maurskih građevina. Samostalna portugalska umjetnost razvila se u doba romanike u XII. st., kada su se, pod francuskim utjecajem (Cluny), gradile male jednobrodne, kamene crkvice s polukružnom ili višekutnom apsidom (São Cristóvão de Rio Mau u Vila do Conde, 1152). U to su se doba gradile i velike trobrodne katedrale: u Bragi (započeta 1090), Stara katedrala (»Sé Velha«) u Coimbri (započeo majstor Roberto oko 1170), u Lisabonu te u Portu. Potkraj XII. st. sagrađena je templarska crkva u Tomaru, koja se svojim oktogonalnim tlocrtom (bizantski utjecaj) izdvaja od ostalih romaničkih građevina; zajedno sa samostanom Convento de Cristo i tvrđavom, građenima od XII. do XVII. st., nalazi se na UNESCO-ovu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine. Cisterciti, koji su u Portugal došli na poziv Alfonsa I. Henriqueza, donijeli su sa sobom utjecaje francuskoga gotičkoga graditeljstva (cistercitski samostan u Alcobaçi, 1178–1222), a širenju gotičkoga stila pridonijeli su prosjački redovi gradnjom samostana i crkava (dominikanski samostan Santa Maria da Vitória u Batalhi, građen od 1386. do 1530-ih). Potkraj XV. st., u doba napretka zemlje za vladavine Manuela I., nastao je tzv. manuelski stil, inačica renesansne arhitekture obogaćene francuskim i španjolskim utjecajima te bujnim maurskim dekorativnim elementima (crkva i samostan sv. Jeronima te Toranj u lisabonskoj četvrti Belém, samostan Convento de Jesus u Setúbalu), a kao graditelji su se isticali braća Diogo (1470–1531) i Francisco (1480–1547) de Arruda, João de Castilho (1475–1552), Diogo Boytac (D. Boitaca; 1498–1528). U djelima Talijana Filippa Terzija (oko 1520–97), graditelja crkava i palača u Lisabonu i osnivača prve graditeljske škole, prevladavali su monumentalni oblici rimske renesanse. U prvoj polovici XVII. st. gradile su se uglavnom vojne utvrde u portugalskim prekomorskim kolonijama (Azori, Goa, Madeira, Macao), a u drugoj polovici započeo je puni procvat portugalske barokne arhitekture. Uz graditelje strance, među kojima je najznačajniji Nijemac Johann Friedrich Ludwig (portugalsko ime João Frederico Ludovice; 1670–1752), autor golema kompleksa samostana s crkvom i kraljevske palače u Mafri (1717–30), javili su se i domaći graditelji (João Antunes, 1643–1712., graditelj crkve Santa Engrácia – Panteon, oko 1680. u Lisabonu). Oni su barokne oblike obogatili elementima nacionalnoga graditeljstva, osobito obilnom primjenom keramičkih ukrasa (→ azulejos) na pročeljima i u unutrašnjosti građevina. Nakon katastrofalnoga potresa 1755., koji je gotovo do temelja razorio Lisabon, započela je njegova obnova, na kojoj su radili Manuel da Maia (1672–1768), Eugénio dos Santos (1711–60) i dr. U XIX. st. prevladavali su povijesni stilovi, u kojima su se podizale javne ustanove i reprezentativne građevine; ističu se arhitekti Domingos Parente da Silva (1836–1901), autor neoklasicističke gradske vijećnice u Lisabonu, António José Dias da Silva (1848–1912), José Luís Monteiro (1849–1942), autor lisabonske željezničke postaje Rossio u neomanuelskom stilu, i Raul Lino (1879–1974). Nadahnut francuskim art nouveauom Miguel Ventura Terra (1866–1919) projektirao je sinagogu (1904) i Licej Camões (1907) u Lisabonu. Uporabom betonskih konstrukcija José Marques da Silva (1869–1947) projektirao je nekoliko funkcionalističkih građevina (Rodilište Armazéns u Portu, 1914–27). Između 1920. i 1940. gradilo se u stilu modernih europskih smjerova s elementima art-décoa (Nacionalni zavod za statistiku Porfirija Pardala Monteira, 1897–1957., i Hotel Vitória Cassiana Branca, 1897–1970., u Lisabonu). Nakon 1940. portugalska se arhitektura vratila historicizmu, koji je trajao do kraja 1960-ih; tada se pojavio novi naraštaj arhitekata: Raúl Hestnes Ferreira (r. 1931), učenik L. Kahna, s glavnim projektima na području Alenteja, Álvaro Siza Vieira (r. 1933), čiji su se projekti oslanjali na organsku arhitekturu A. Aalta, i postmodernist Tomás Taveira (r. 1938).

Kiparstvo

Skulptura je, napose u ranijim razdobljima, bila strogo podređena arhitekturi i ograničena na plastičan ukras kapitela, portala i crkvenoga namještaja. U romanici su prevladavali biljni motivi u koje su bili uklopljeni fantastični likovi. Jaka središta romaničkog i ranogotičkoga kiparstva bila su u Bragi i Coimbri, a od XIV. st. u Lisabonu i Évori. Glavna ostvarenja slobodne plastike bile su grobnice-sarkofazi s ležećim likom pokojnika, koje su se razvijale od arhaičnih romaničkih oblika u XII. st. do monumentalnih spomenika u XIV. st. (grobnice u katedralama u Bragi, Évori i Lisabonu; sarkofazi kralja Petra I. i njegove žene Inês de Castro u opatijskoj crkvi u Alcobaçi, oko 1370). U doba prevlasti manuelskoga stila nastali su bogati plastični ukrasi crkava, oltari i ležeće figure kraljeva na sarkofazima (Tomar, Belém, Sintra i Coimbra). U XVII. st. kiparstvo je bilo pod jakim utjecajem španjolskoga ranoga baroka, koji je prevladavao u XVIII. st., kada se uz Bragu i Coimbru razvio novi kiparski centar u Mafri. Za portugalski barok karakteristični su raskošni drveni oltari, bogato pozlaćeni i polikromirani te pretrpani rezbarenim ukrasima i kipovima. Tu su baroknu razigranost potkraj XVIII. st. zamijenili mirniji klasicistički oblici. Vodeći kipar toga prijelaznoga razdoblja bio je Joaquim Machado de Castro (1731–1822), autor golema opusa crkvene plastike i javnih spomenika (konjanički spomenik kralja Josipa I. u Lisabonu), a glavni predstavnik romantičnoga kiparstva bio je Vítor Bastos (1829–94). U XIX. st. portugalsko kiparstvo slijedilo je francuske uzore i usmjerilo se prema realističkomu portretu (António Soares dos Reis, 1847–89). U prvoj polovici XX. st. monumentalnu skulpturu izrađivali su Francisco Franco (1885–1955), Diogo de Macedo (1889–1959), Canto da Maia (1889–1981), a tek u drugoj polovici XX. st. kiparstvo se okreće apstraktnom izrazu (Fernando Fernandes, 1924–1992), pop-artu (Artur Rosa, 1926–2006), pročišćenim oblicima u kamenu i kovini (Zulmiro de Carvalho, r. 1940). Mlađi naraštaj kipara i likovnih umjetnika, školovan nakon 1980. na Faculdade de Belas-Artes u Lisabonu, uz klasične kiparske oblike radi instalacije, performanse, akcije i body-art te videoart, a ističu se Pedro Cabrita Reis (r. 1956), José Pedro Croft (r. 1957) i Rui Chafes (r. 1966).

Slikarstvo

Razvilo se tek od XV. st. Pojedini majstori školovali su se u Španjolskoj i Italiji, a odlučan je bio nizozemski utjecaj (uvoz slikarskih djela, a osobito boravak Jana van Eycka u Portugalu, 1428–29). Sredinom XV. st. u duhu sjevernjačkoga realizma radio je Nuno Gonçalves (1450–99) oltarne poliptihe (oltar sv. Vincenca, 1465–67). U manuelskom razdoblju djelovale su značajne slikarske škole u Lisabonu i Vizeuu; u prvoj je glavna ličnost Jorge Afonso (u. 1540), čiji su učenici i sljedbenici izrađivali mnogobrojne krilne oltare, a u drugoj Vasco Fernandes, zvan Grão Vasco (oko 1480–1543), također slikar krilnih oltara. Minijaturno slikarstvo nastalo pod nizozemskim utjecajem dosegnulo je vrhunac u XVI. st.; glavni su predstavnici António de Holanda (oko 1490 – nakon 1553), Alvaro Pirez (djelovao 1510–39) i António Fernandes (djelovao 1548–63). Istodobno su jačali talijanski i španjolski utjecaji. Najveći portugalski slikar toga razdoblja A. Sánchez Coello (oko 1530–88) djelovao je u Madridu kao portretist španjolskoga kralja Filipa I. Nakon stagnacije u XVII. st. slikarstvo se u XVIII. st., ponovno pod talijanskim utjecajem, razvilo u snažnu baroknu umjetnost. Među mnogim se slikarima ističe Francisco Vieira zvan Portuense (1765–1805). Na prijelazu u XIX. st. djelovao je talijanski đak portretist Domingos António de Sequeira (1768–1837), potom su se javili sljedbenici romantizma (Miguel Ângelo Lupi, 1826–83) i francuskih pejzažista (António Carvalho da Silva Porto, 1850–93). Potkraj XIX. i početkom XX. st. vodeći slikar bio je Columbano Bordalo Pinheiro (1857–1929), autor portreta, krajolika, interijera i zidnih slika s motivima iz Camõesova spjeva »Luzitanci«, a José Veloso Selgado (1864–1945) istaknuo se kao portretist. U XX. st. djelovao je prvi naraštaj sljedbenika modernih smjerova: postimpresionizma (Eduardo Viana, 1881–1967), futurizma (Amadeo de Souza-Cardoso, 1887–1918), njemačkoga ekspresionizma (Mário Eloy, 1900–51; Júlio Maria dos Reis Pereira, 1902–83) i apstrakcije (Maria Helena Vieira da Silva, 1908–92). Među suvremenim slikarima i likovnim umjetnicima ističu se João Vieira (1934–2009), Ângelo de Sousa (1938–2011), Eduardo Batarda (r. 1943), Graça Morais (r. 1948) i dr.

Najveći broj muzeja nalazi se u Lisabonu: Museu Nacional de Arte Antiga, Museu do Chiado – Museu Nacional de Arte Contemporânea, Museu Calouste Gulbenkian i dr., a u Portu je Museu Nacional de Soares dos Reis, prvi portugalski muzej, osnovan 1833.

Glazba

Najstariji podatci o glazbi u Portugalu nalaze se u crkvenim knjigama s notiranom glazbom iz druge polovice X. st. (samostani Guimarães, Alcobaça, Lorvão, Arouca). U XIII. st. zabilježene su svjetovne pjesme trubadura (»Cancioneiro da Ajuda«), a od XV. st. postoje podatci o djelovanju kraljevske glazbene kapele. Prva sačuvana polifonijska djela datirana su u početak XVI. st. (skladatelji Vasco Pires, Fernão Gomes Correia i najznačajniji Pedro do Porto), a najznačajnija portugalska glazbena središta XVI. i XVII. st. bila su katedrala u Évori i augustinski samostan Santa Cruz u Coimbri (skladatelji Manuel Mendes, Filipe de Magalhães, Manuel Cardoso, Duarte Lobo, Heliodoro de Paiva, Pedro de Cristo i dr.). Za vrijeme političke unije između Portugala i Španjolske (1581–1640) velik broj portugalskih skladatelja, kao npr. Estêvão de Brito, Manuel Correia, Manuel Machado, Manuel de Tavares, Filipe da Madre de Deus, djelovao je u Španjolskoj (kao kapelnici u Málagi, Madridu, Zaragozi, Sevilli i dr.). U XVII. st. došlo je u Portugalu do daljnjega procvata sakralne polifonije (mise, Magnificati) i svjetovnih formi (villancici, cantige, romance), a djela te vrste čuvaju se u glazbenim zbirkama u Lisabonu, Parizu i Elvasu. Početkom XVIII. st. portugalska glazba došla je pod utjecaj talijanske glazbe rimskoga baroknoga stila i napuljske operne škole (skladatelji António Teixeira, Francisco António de Almeida i dr.), pa je 1735. u Lisabonu bilo otvoreno dvorsko talijansko operno kazalište i u Portugalu su gostovali mnogobrojni talijanski skladatelji (npr. D. Scarlatti, G. Bononcini, Rinaldo di Capua i dr.), pjevači kastrati, baletni plesači i orkestralni glazbenici. Tijekom XVIII. st. u Portugalu se njegovala i instrumentalna glazba, osobito za čembalo i gitaru, te salonska glazba modinha brazilskog podrijetla, koju su skladali Carlos de Seixas, António de Costa, Marcos António Portugal, António de Silva Leite i dr. U XIX. st. djelovala su dva talijanska kazališta, u Lisabonu i Portu, s pretežno talijanskim operama na repertoaru, a nekoliko manjih kazališta davalo je popularniji repertoar s operetama, vodviljima i zarzuelama. U prvoj polovici XIX. st. osnovao je u Lisabonu skladatelj João Domingos Bomtempo Filharmonijsko društvo (Sociedade Filarmónica, 1822) i Nacionalni konzervatorij (Conservatório Nacional, 1835), a sredinom i u drugoj polovici stoljeća utemeljeno je nekoliko koncertnih društava. Domaća glazbena produkcija bila je općenito u XIX. st. osrednje kvalitete, a glazbeni život u rukama stranaca i njihovih potomaka. Potkraj XIX. i početkom XX. st. portugalski skladatelji bili su većinom pod utjecajem njemačke (npr. José Vianna da Motta) i francuske glazbe (npr. Luís de Freitas Branco, Cláudio Carneiro, Armando José Fernandes i dr.). Središnje osobnosti portugalske glazbe XX. st. bili su modernist Joly Braga Santos (1924–88) i neofolklorist Fernando Lopes Graça (1906–94). Novije i avangardne skladateljske tendencije očituju se u djelima skladatelja kao što su Victor Macedo Pinto, Maria de Lourdes Martins, Alvaro Salazar, Jorge Peixinho, Emanuel Nunes, Alexandre Delgado i dr. Najvažniji čimbenik u glazbenom životu Portugala u drugoj polovici XX. st. bilo je utemeljenje Zaklade Calouste Gulbenkian (1956); u okviru su njezine djelatnosti organizacija glazbenih festivala, osnutak orkestra, zbora i baletne trupe, izvođenje i objavljivanje stare portugalske glazbe te serije sakralne glazbe, monografija i kataloga portugalskih glazbenih zbirki.

Tradicijska glazba u Portugalu (oračke i žetvene pjesme, pjesme berača maslina, uspavanke, svadbene i žalobne pjesme, i dr.) smatrala se sve do političkih promjena sredinom 1970-ih jednim od posljednjih autentičnih primjera zapadnoeuropske arhaične glazbene tradicije. Duboke promjene u posljednjih 40-ak godina (prodor urbane kulture i masovnih medija, turizam, migracije i dr.) uzrokovale su nestanak mnogih glazbenih praksi, a tradicijsku glazbu i ples nastoji očuvati više od 4000 folklornih skupina (tzv. ranchos folclóricos), instrumentalnih ansambala i zborova. Među ruralnim tradicijama ističu se vokalni stilovi (lirske homofonske pjesme, polifonija), plesovi (najrašireniji su vira, chula i malhão) i pjevana balada (romance). Portugalski romanceiro smatra se jednom od najbogatijih tradicija narativne i epske pjesme u Europi. Među glazbalima, koja se rabe većinom kao pratnja pjevu i plesu, ističu se kordofonska (tri zapadna tipa gitare – braguesa, amarantina i toeira, i dva istočna tipa – bandurra i viola campaniça), gajde (gaita-de-foles), flaute, bubnjevi (caixa, bombo, adufe, pandeiro) te idiofonska glazbala. Tradicijska se glazba redovito izvodi na vjerskim svečanostima (festas) i hodočašćima (romarias). U području popularne glazbe najpoznatiji su lisabonski fado (vokalni solist izrazite glazbene i tjelesne izražajnosti uz instrumentalnu pratnju) i fado iz Coimbre (canção de Coimbra), politički i društveno angažirane protestne pjesme (canção de intervenção) iz sredine XX. st., od 1980-ih portugalski i međunarodni rock i jazz te pop glazba iz Afrike i Brazila.

Film

Prve filmske projekcije održali su 18. VI. 1896. u Lisabonu agenti britanskog pionira filma Roberta Williama Paula, a iste je godine prvi portugalski film snimio Aurelio da Paz dos Reis (imitaciju dokumentarističkih snimki braće Lumière). Prva je kinodvorana sagrađena u Lisabonu 1899., kada je bila osnovana i prva filmska tvrtka Portugal Film. Prvi igrani film snimljen je 1911 (»Zločini Dioga Alvesa« Joãoa Tavaresa). Najistaknutiji portugalski redatelj M. de Oliveira je 1929. režirao svoj prvi film »Rad na obalama Doura« (»Douro, faina fluvial«), klasično djelo svjetskoga dokumentarizma, a iste je godine Jose Leitão de Barros režirao igrani film dokumentarističke fakture »Marija s mora« (»Maria do mar«), koji je privukao veliku međunarodnu pozornost. Leitão de Barros, inače najistaknutiji portugalski redatelj do kraja 1940-ih, snimio je 1931. i prvi portugalski zvučni film »Stroga« (»A severa«). U doba diktature A. Salazara snimale su se folklorističke komedije, kostimirani filmovi i adaptacije književne baštine. Od sredine 1960-ih javio se novi naraštaj sineasta, među kojima je najistaknutiji bio Paulo Rocha. Nakon političkih promjena 1974. produkcija se povećala, snimali su se politički filmovi, M. de Oliveira je započeo stalnu aktivnost nizom modernističkih socijalnopsiholoških drama. Uz njega su se isticali António Reis, Margarita Martins Cordeiro, João Botelho, Luis Felipe Rocha, Rui Simões. Od početka 1980-ih produkcija je uglavnom malobrojna uz poneki uspjeh izvan nacionalnih granica. U Portugalu se održava nekoliko filmskih festivala (Lisabon, Trioa, Porto), a u Lisabonu djeluju filmski arhiv Cinemateca Portuguesa i filmski institut Instituto Português de Cinema.

Portugalci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49621>.