posljednji sud.
1. U povijesnim i etičkim religijama (židovstvo, kršćanstvo i islam), sud kojim će Bog na kraju vremena pred cijelim čovječanstvom presuditi o konačnoj sudbini svakoga čovjeka; opći sud. Naziva se i sudnji dan ili strašni sud; začetci mu se susreću u staroegipatskoj (sud mrtvima nakon smrti) i u starogrčkoj religiji.
2. U kršćanskoj ikonografiji, prizor (Posljednji sud ili Sudnji dan) kojim se kroz više različitih radnji prikazuje završni čin povijesti svijeta. Krist će svojim drugim dolaskom u slavi (parusija) nastupiti kao sudac, a sav ljudski rod, uskrsnuvši od mrtvih, bit će razlučen da dušom i tijelom uživa vječno blaženstvo raja ili vječnu kaznu pakla. Nizom karakteristika u ikonografiji se razlučuju dva glavna tipa Posljednjega suda: bizantski i zapadnjački. Bizantski tip počinje od VII. st., potpuno je oblikovan u XI. st.; tipološki je veoma složen (nekoliko superponiranih registara). Glavni lik Krista suca okružen je Bogorodicom i sv. Ivanom Krstiteljem, koji mole za spas ljudskoga roda; lijevo i desno sjede apostoli kao sudionici suda. Ostali dijelovi slike dani su poput pozornice u više katova (arkanđeli koji čuvaju prijestolje, anđeli trube u rog, vaganje duše, raj prikazan alegorijama, pakao prikazan u odjeljcima s različitim vrstama muka; ispod nogu Krista suca izvire ognjena rijeka koja se slijeva u pakao). Zapadnjački tip razvija se od kraja XI. st. (freska u Sant’ Angelo in Formis iz 1071., južna Italija; portalna plastika francuska katedrala, XII. st.) i s malim izmjenama zadržao se do pojave Michelangelova Posljednjega suda u Sikstinskoj kapeli (1534–41). Glavni su mu elementi: Krist sudac s pratećim likovima, uskrsnuće mrtvih, vaganje duša i odvajanje blaženih od osuđenih te raj i pakao.
