STRUKE:

pravna država

pravna država, drž. oblik u kojem se vlast mora obnašati prema pravnim načelima, pravilima i procedurama; država u kojoj građanin (u slučaju kršenja njegovih prava) ima na raspolaganju pravna sredstva obrane od svih drugih subjekata prava bez obzira na njihov društv. položaj i moć. Rudimentarni oblici pravne države razvijaju se još od antike i sr. vijeka kada je započelo ustaljivanje određenih pravnih načela. Pravila o osobnim slobodama (sloboda kretanja, izlaska i ulaska u državu), o različitim zaštitama pojedinaca protiv arbitrarnih postupaka vlasti, o vlasti koja se zasniva na suglasnosti naroda i njegovu pravu da promijeni vlast ako je žrtva zloporaba i uzurpacijâ despotske vlasti i dr., zabilježena su u engl. dokumentima Magna Charta Libertatum (1215), Habeas Corpus Act (1679), Bill of Rights (1689), amer. Deklaraciji o nezavisnosti (1776) te franc. Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1789). Vjera u državu vladavine prava (rule of law state) posebno su jačala u XVIII. st. u otporu prema korumpiranom i despotskom režimu. Tijekom XIX. st. njem. pisci razvili su koncepciju pravne države (Rechtsstaat).

U povijesti se razvilo više teorija o pravnoj državi. Sve su one u uskoj vezi sa suvremenim poimanjem države koja je utemeljena na konceptu suvereniteta kao najviše vlasti koja se obnaša nad stanovništvom na određenom teritoriju. Bez obzira na to je li nositelj suvereniteta monarh (J. Bodin) ili narod (J.-J. Rousseau), on je iznad pravnih propisa. Prema Rousseauu bit suverene vlasti i jest u tome što ona nije ničim ograničena: ona može sve ili je nema. Zamisao o vlasti nad kojom nema nikakvoga pravila među prvima su počeli osporavati teoretičari prirodnoga prava. Za većinu njih državni su zakoni legitimni samo ako su u suglasnosti s prirodnim pravom. Koncepcija pravne države počela je označivati onu državu u kojoj institucije zadužene za obnašanje vlasti moraju svoje odluke donositi u suglasnosti sa zakonom, koji se može mijenjati isključivo po prihvaćenoj proceduri. Administracija pravne države počela se podvrgavati pravnim pravilima u svojim odnosima s građanima, čim su građani dobili mogućnost da se žale na odluke drž. uprave. Pravna država postala je suprotnost policijskoj državi u kojoj upravna vlast može na temelju diskrecije i više-manje potpune slobode odlučivanja primjenjivati različite mjere prema građanima sve dok sudac ne nađe primjerenim preuzeti inicijativu. Nasuprot tomu, pravna se država u odnosima s građanima i u svrhu jamstva njihovih prava podvrgava postojećemu pravnomu režimu. Postojanje pravne države karakterizira hijerarhija pravnih normâ te nadzor ustavnosti zakona koji ograničava vlast zakonodavca.

Ideja o pravnoj državi kao državi koja stvara pravo i koja mu se podvrgava otvorila je dvojbe o tome kako se uopće može ograničiti suverena država. Njem. autori koriste se pojmom samoograničenja države. Autori koji slijede tradiciju Francuske revolucije odgovorili su deduktivnim pristupom. Na vrhu hijerarhije (pravnoga poretka) nalazi se Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, koja priznaje prirodna, neotuđiva i sveta prirodna prava, zatim slijede ustav, zakoni i podzakonski propisi. Pravna država suglasnost je zakona s načelima Deklaracije. Prema H. Kelsenu, najistaknutijemu predstavniku pravnoga pozitivizma, pravna država je pleonazam jer pravne norme i nisu ništa drugo nego proizvod države. Ako se pri stvaranju pravnih pravila vodi briga samo o formalnim ograničenjima, onda je svaka država pravna država. Prema Kelsenu u zbilji se uopće ne može govoriti o pravnoj državi ako njezini upravljači nisu odgovorni za njezine akte, ako nema neovisnih sudova i ako nema jamstava građ. prava.

U nastajanju suvremene ustavnodemokratske države uočava se uzajamni utjecaj niza »lokalnih« inačica pravne države. Posebno je važna usporedba angloamer. shvaćanja vladavine prava (rule of law) i njem. koncepcije pravne države (Rechtsstaat).

U angloamer. pravu mogu se u širem smislu razlikovati tri shvaćanja (formalno) pravne norme (rule of law): pozitivističko, proceduralno i materijalno. Sva tri upućuju na društvo u kojem u idealnom smislu vlada pravo, a ne ljudi. Pozitivističko shvaćanje podrazumijeva postojanje određene procedure prema kojoj se stvaraju zakoni te procedure prema kojoj se takvi zakoni identificiraju kao autoritativni izvori prava. U takvom se sustavu vladavina prava ostvaruje tako da građani udovoljuju zahtjevima postojećih zakona. Kako u praksi nema potpunog udovoljivanja zakonima, takvo stanje stvara potrebu za primjenom drugih, potpunijih zakona, čime se stvaraju nove prilike za nove društv. sudionike. Što više pojedinci i drž. službenici poštuju pravo koje ih se tiče, to su država i društvo bliži ostvarenju vladavine prava. Pozitivističko shvaćanje toga načela uključuje i djelovanje posebnih institucija: neovisnih sudova, kojima je cilj onemogućiti nepoštivanje zakona. Pozitivističko shvaćanje može time služiti autonomiji pojedinca i zaštiti nekih njegovih prava no može biti oblikovano i primijenjeno tako da ponajprije štiti supremaciju autoritativnoga zakonodavca. Proceduralno shvaćanje načela vladavine prava pretpostavlja da pravna norma mora udovoljiti dodatnim karakteristikama, odn. formalnim ograničenjima koja štite autonomiju pojedinaca i omogućuju mu život u suglasnosti s pravom. Materijalno shvaćanje načela vladavine prava zahtijeva osim formalnih karakteristika i materijalna ograničenja normâ. Tako npr. zakonodavac ne smije onemogućivati izbornu utakmicu, potiskivati kritiku svojega djelovanja ili eksploatirati jedan dio društva u korist drugoga. Sadržaj norme bit će pravan samo ako je ta norma usvojena na odgovarajući način, ako zadovoljava određene formalne karakteristike i ako je u skladu s načelima materijalnoga prava. Načelo vladavine prava zahtijeva usklađenost pravnoga sustava s formalnim i materijalnim ograničenjima pravnih normâ te suglasnost adresata prava s tako oblikovanim normama. Gotovo da nema oštroga razdvajanja između proceduralnog i materijalnoga shvaćanja načela vladavine prava, no dok proceduralno shvaćanje počiva tek na uskome materijalnom konceptu individualne autonomije, materijalno može uključivati širok raspon partikularnih ljudskih prava.

U Njemačkoj je od XVIII. st. oblikovan pojam Rechtsstaat kao njem. odgovor na nužnost uspostave pravne države kao suprotnosti arbitrarnoj i apsolutističkoj državi. Polazeći sa stajališta teorije pravnoga racionalizma (Vernunftrecht), I. Kant, J. G. Fichte, A. W. Humboldt i drugi zaključivali su da bi se pravna država trebala temeljiti na slobodi i pravima čovjeka, a isključiva bi joj zadaća bila ostvarivanje zakonâ kao sredstava njihove zaštite. Takvo shvaćanje pojma Rechtsstaat razvijali su poč. XIX. st. Karl Rotteck, Robert von Mohl i dr. Ideja materijalne pravne države (materieller Rechtsstaat) upućuje na to da je svrha države očuvanje temeljnih ljudskih prava i sloboda, odn. da je i država podvrgnuta pravu. Tako različiti nazivi – pojam materijalnoga Rechtsstaata i ideja vladavine prava – upućuju na isto značenje. Krajem druge pol. XIX. st. F. J. Stahl, u kompromisu s apsolutizmom, bilježi da Rechtsstaat zapravo ne označuje svrhu i sadržaj države i njezinih djelatnosti, već samo način kako ih ona ostvaruje. Iz njegove su definicije Rechtsstaata bili izostavljeni svrha i sadržaj države, odn. očuvanje temeljnih prava i sloboda te država podvrgnuta pravu, pa je Rechtsstaat jedino metoda ili oblik ostvarivanja drž. vlasti. Ta je verzija prevladala u njem. literaturi. Takav formalni Rechtsstaat definira se isključivo zakonskim normama i samo eventualno ovisi o kvaliteti prava. To znači da ako u državi postoji utuživo i objektivno pravo, postoji i legitiman zahtjev da se takva država smatra pravnom državom. No upravo je iskustvo njem. države dalo negativne dokaze za to i potvrdilo da se formalna pravna država može vrlo lako izobličiti u ilegalnu i tiransku državu. Ako se pak takva ilegalnost krije u samim temeljima države, odn. ako je oni omogućuju, riječ je o odbijanju same ideje države zasnovane na vladavini prava (rule of law state). Njemački je pojam formalne pravne države (formeller Rechtsstaat) zato potpuno različit od pojma materijalne pravne države (materieller Rechtsstaat), a onda i od tradicije države zasnovane na vladavini prava o kojoj je riječ u angloamer. pravnoj tradiciji.

Pojam pravne države u nekom od mogućih oblika izražavaju, bilo izravno bilo neizravno, ustavni dokumenti suvremenih država. Među zemljama klasične ustavnosti načelo pravne države nalazi se prije svega u ustavnom pravu SAD-a, gdje vladavinu prava izražava kombinacija proceduralnih i materijalnih elemenata, i to više kao nadustavni ideal, koji nadahnjuje bilo ustavne bilo druge pravne doktrine, ili kao skup različitih elemenata, nego kao koherentna normativna cjelina. Ustavni dokument SR Njemačke (Grundgesetz, 1949) opredjeljuje se za koncepciju materijalne pravne države, što se zaključuje po dijelu njegovih nepromjenljivih temeljnih ustavnih odredbâ koje obvezuju zakonodavnu vlast ustavnim poretkom stvari, dok izvršnu i sudbenu vlast obvezuju koliko zakonom (Gesetz) toliko i pravom (Recht). Temeljno obilježje Grundgesetza nije samo poštivanje ljudskih prava već i obveza prema pravima čovjeka koja se razumiju kao inherentan dio suvremenoga poimanja pravne države u Njemačkoj. Usvajanje materijalne verzije pravne države (Rechtsstaat), države zasnovane na vladavini prava, otklon je od njem. pravne tradicije te zamjena pozitivističkoga shvaćanja Rechtsstaata što je prevladavala u razdoblju wilhelminske i weimarske Njemačke.

Ustav Republike Hrvatske (1990) koristi se pojmom vladavine prava, jednom od najviših vrjednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Analizom ustavnoga teksta može se zaključiti da se hrv. ustavotvorac opredijelio za konstitucionalizaciju koncepta materijalne pravne države. Tomu u prilog idu odredbe Ustava koje vladavinu prava, prava čovjeka i diobu vlasti navode kao ustavne vrjednote; odredbe prema kojima »u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom«; odredbe o nepovrjedivosti slobode čovjeka i njegove osobnosti; odredbe o samostalnoj i neovisnoj sudbenoj vlasti i dr.

pravna država. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49993>.