TRAŽI DALJE:
STRUKE:

pravo

pravo, poredak društvene regulacije u kojem se neki međuljudski odnosi usmjeravaju s pomoću normi radi ostvarivanja određenih vrijednosti. Razlikuje se od drugih poredaka društv. regulacije, kao što su moral, običaj, jezik, igre, moda itd., po specifičnim svojstvima svih triju osnovnih elemenata njegove strukture – odnosi, vrijednosti i norme.

Teorijska je spoznaja prava tijekom povijesti izražavala složenu strukturu pravnog iskustva, ali uz to je i evoluirala i postupno se diferencirala sa sazrijevanjem razlika znanstv. metodologije i ideologija. Od grč. filozofije do danas ona se najšire dijeli na prirodnopravne i pozitivističke teorije – prve pokazuju hijerarhijsko dvojstvo nekih trajnih, univerzalnih i apsolutno vrijednih svojstava prava (prirodno pravo) i nekih prolaznih, lokalnih i relativno vrijednih svojstava prava (pozitivno pravo), a druge negiraju postojanje prirodnoga prava i priznaju samo pozitivno pravo. Od poč. XIX. st. u pravnoj znanosti izrazito prevladava pozitivizam, u kojem se smjenjuju kao najutjecajniji nekoliko teorijskih redukcionizama, tj. svođenja složenosti strukture prava na pojedine njegove elemente. Od doba napoleonskih kodifikacija vladaju među političarima i pravnicima dogmatsko-normativne doktrine o pravu kao sustavu viših i nižih normi s drž. sankcijom i stvorenih po posebnim procedurama, pa se onda i tvrdi da nije zadatak pravne znanosti i pravnih operatora da taj sustav normi uzročno i etički propituju; to shvaćanje metodološki savršeno zaokružuje čista teorija prava H. Kelsena. Pod utjecajem opće sociologije nastale su od kraja XIX. st. različite sociološke teorije prava koje upućuju na posebnosti društv. odnosâ što izazivaju nastanak i promjene pravnih normi, tj. na materijalne izvore prava, npr. naučavanja Rudolfa Iheringa i interesne jurisprudencije o borbi individualnih interesa, shvaćanje É. Durkheima o društv. podjeli rada i solidarnosti, marksističke teorije o sukobima klasnih interesa, škole slobodnoga prava o pravnotvoračkoj ulozi primjenjivača općih normi, itd. Na metodološku sintezu svih tih teorijskih uvida upućuju novija filoz. naučavanja koja pravo tumače kao dio kult. procesa ili društv. života koji je normativno kontroliran prema određenim društv. vrijednostima – iz toga su nastale integralističke teorije prava G. Gurvitcha, Gustava Radbrucha, M. Realea, Carla Cossija, N. Luhmanna i dr.

Materijalni temelji ili izvori prava društveni su odnosi važni za opstanak nekog pov. tipa ljudske zajednice i koji izazivaju snažne sukobe među pripadnicima zajednice, pa su zbog toga uzroci i predmeti pravne regulacije, tj. moraju biti pravno vrjednovani i normirani. To su ugl. biol. odnosi (održavanje života, tijela, zdravlja, fiz. slobode, reprodukcije, obitelji), ekon. odnosi (neslobodan i slobodan rad, prisvajanje dobara, razmjena i promet dobara, podmirenje općih društv. troškova), polit. odnosi (obavljanje vlasti, sudjelovanje u vlasti, međusobni odnosi društv. skupina i odnosi država), te neki odnosi obrazovanja, urbanog uređenja, znanosti, informacija, održavanja prirode i ljudskog okoliša. Pojedine vrste društv. odnosa kroz povijest ulaze i izlaze iz pravnoga poretka (npr. odijevanje, pozdravljanje, relig. obredi, prehrana i odnos prema nekim prirodnim dobrima), ovisno o tome jesu li zbiljski ili po razumijevanju vladajućih bitni za određeni tip zajednice. Moral djelomično uređuje iste odnose kao i pravo, u prvom redu mnoge biološke i ekon. odnose, ali s drugačijim normativnim mehanizmom; pritom se moral i pravo najvećim dijelom vrijednosno-normativno uzajamno podržavaju, no u nekim odnosima mogu biti i suprotstavljeni. Neke važne i konfliktne društv. odnose nije moguće uspješno urediti pravnim poretkom, primjerice ljubav, prijateljstvo i sućut, pa su oni ugl. ili isključivo predmet moralnoga poretka.

Etički ili vrijednosni izvori prava jesu shvaćanja o dobrom životu što ih u određenom društvu dominantni interesi i spoznaja postavljaju kao ciljeve normativnog usmjeravanja društv. odnosâ sa svojstvima pravnih odnosa. To su prije svega specifične juridičke vrijednosti → zakonitosti i → pravednosti, koje su nužne pretpostavke pravnoga normiranja – prva kao načelo podređenosti nižih normi prema višima, odn. podređenosti subjekata manje moći prema subjektima veće moći, a druga kao načelo raspodjele svih ostalih vrijednosti, dobara i tereta među pripadnicima društva, i s različitim ideološkim sadržajima. Prema tim dvjema vrijednostima ostvaruju se ili ne ostvaruju, između ostalih, općeljudske vrijednosti slobode, mira i sigurnosti – prva kao određena mjera autonomije subjekata u pravnom poretku, druga kao drž. monopol fiz. nasilja i sprječavanje privatnog i nekontroliranog nasilja, treća kao određena mjera trajnosti i predvidljivosti pravnih odnosa i pravnoga normiranja. U okviru tih temeljnih vrijednosti raspodjeljuju se među pripadnicima određenoga društva sva ostala najznačajnija dobra i tereti (život, zdravlje, obiteljska i polit. vlast, vlasništvo, rad, porezi, voj. služba, znanje itd.).

Pravne norme zahtjevi su kojima se, postavljanjem pravnih obveza, pravnih ovlasti, pravnih delikata i pravnih sankcija, nastoje ostvariti društveno vladajuće vrijednosti i ciljevi u pravno značajnim društv. odnosima. Njima se neka ljudska ponašanja iz tih odnosa naređuju ili zabranjuju pod prijetnjom sankcije, a istodobno se suprotna ponašanja ovlašćuju ili potiču, te jedno i drugo ima ulogu prisilnog uniformiranja međuljudskih ponašanja u pravnim odnosima radi uspostave mira, sigurnosti, pravednosti i drugih društv. vrijednosti prema dominantnim ideologijama u danom društvu. U svakoj globalnoj zajednici pravne norme tvore složen, hijerarhijski i stupnjevani sustav viših i nižih zahtjeva koje stvaraju nositelji ekonomske, političke i kult. moći, i to tako što više norme određuju okvirno sadržaj i postupke stvaranja nižih normi. Ako se ne prenose nepisanim običajnim pravom, pravne norme nalaze se u tekstovima zvanima pravni akti, od kojih je u modernim demokracijama najviši ustav, a pod ustavom su drugi viši i opći akti, takozvani formalni izvori prava, poput zakona, sudskoga precedenta, statuta, uredbe (dekreta), uputstva, smjernice, uzance i kolektivnog ugovora, te na kraju tim višim aktima podređeni individualni akti – pravni poslovi, upravna rješenja i sudske presude. Tvorci najviših akata i normi najviši su drž. subjekti, od pojedinačnog ili kolektivnoga suverena i vlade do sudova, koji ujedno jamče efikasnost pravnih normi putem imperativnog odlučivanja, rješavanja pravnih sporova i sankcioniranja pravnih delikata, no opće i individualne norme također stvaraju nedržavni subjekti društv. moći, kao što su vjerski, gospodarski, sindikalni, obrazovni i drugi kolektivi, te građani i odvjetnici u pravnim poslovima. Značajnu normotvoračku ulogu ima i pravna znanost (teorijska, povijesna i pozitivnopravna), koja prenosi juridičku tradiciju, oblikuje juridičke pojmove, obrazuje pravnike, sudjeluje u izradbi svih pravnih akata i savjetuje sve normotvorce.

U svakom globalnom društvu pravni poredak teži da bude jedinstven ili centraliziran u sva tri svoja osnovna elementa. Ipak, u njem također djeluju, a u nekim pov. epohama čak prevladavaju, silnice pravnoga nejedinstva, partikularizma i pluralizma. Potonje je u Europi kulminiralo tijekom sr. vijeka, kada su u svakom globalnom društvu supostojali, tvoreći više ili manje labavu hijerarhiziranu cjelinu, opće carsko, kraljevsko i pandektno pravo pored autonomnih prava crkve, feudalaca, gradova i ekon. korporacija, a svaki od njih s donekle različitim vrstama društv. odnosa i vlastitim vrijednosnim i normativnim podsustavima. Istodobno se preko granica globalnoga društva postupno uspostavljao i međunar. pravni poredak, kojemu je sve do stvaranja UN-a nedostajalo djelotvorno jedinstvo prisilne regulacije međunar. odnosa.

Prema tipovima društv. odnosâ koji se pravno normiraju nastaju znanstvenosustavni pojmovi pravnih ustanova (institucija), pravnih grana i pravnih područja. Pravna ustanova skup je normi koje uređuju jednu vrstu ili podvrstu pravnih odnosa (npr. vlasništvo, posjed, hipoteku, svaku vrstu ugovora, svaku vrstu kaznenoga djela, nužnu obranu, sklapanje braka, pravomoćnost, starateljstvo itd.). Pravna grana skup je ustanova koje obuhvaćaju više srodnih pravnih odnosa (kao što su ustavno pravo, obiteljsko pravo, kazneno pravo, upravno pravo, radno pravo, financijsko pravo, pravo zaštite prirode i ljudskog okoliša, međunar. pravo). Pravne grane dalje se dijele na podgrane (npr. građansko pravo na stvarno pravo i obvezno pravo; međunarodno pravo na ratno pravo, diplomatsko pravo, pravo mora itd.; upravno pravo na službeničko pravo, policijsko pravo, upravni postupak itd.). Kodifikacijski zakonski akti (zakonici, kodeksi) sadrže norme cijele pravne grane, poput obiteljskoga zakonika, građanskoga zakonika, kaznenoga zakonika i trgovačkoga zakonika, a u pravnoj znanosti i na pravnim studijima znanstv. discipline i nastavni predmeti oblikuju se po pravnim granama i nose njihove nazive. Pravno područje skup je pravnih grana koje imaju neke važne zajedničke značajke, suprotne značajkama drugoga, koreliranoga pravnoga područja – kao što su materijalno pravo i formalno pravo, javno pravo i privatno pravo, državno pravo i autonomno pravo, unutrašnje pravo i međunarodno pravo.

Unatoč tisućljetnoj tradiciji, razvoj prava u Hrvatskoj nije ni jedinstven ni posve samostalan. Prva od tih značajki ogleda se u pluralizmu pravnih područja, a druga u povezanosti hrv. prava sa stranim pravnim poredcima, u rasponu od dragovoljnoga do nametnutoga prihvaćanja njihovih ustanova. Pluralizam pravnih područja, odn. pravnih poredaka, postojao je već u najranijem razdoblju (prostor ranosrednjovjekovne hrv. države, gradovi pod biz. vlašću i dr.) i mijenjao se ovisno o drž. okviru i drugim čimbenicima. Tako je u sr. vijeku postojalo dalmatinsko, istarsko, kvarnersko, slavonsko te područje uže Hrvatske, a u XVII–XVIII. st. Kraljevstvo Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Vojna krajina, tzv. habsburška Istra, mlet. Istra, mlet. Dalmacija, Dubrovačka Republika, hrv. krajevi pod vlašću Osmanskoga Carstva. Među pravnim područjima, pogotovo susjednima, od samoga je početka bilo dodira i međusobnih utjecaja, no pretezala je raznolikost. Tomu treba dodati da se pravo nije uvijek primjenjivalo po terit. načelu, pogotovo u sr. vijeku; u nekim sredinama bilo je pretežito običajnog ishodišta, a u drugima rezultat zakonodavne djelatnosti, premda su i te kategorije podlijegale utjecajima i promjenama; na nekim hrv. područjima pravo je rano počelo dobivati pisani oblik, u drugima je još dugo ostalo u svijetu usmenosti; u razvijenijim sredinama prihvaćalo je institute općeg eur. prava (ius commune), utemeljenoga na baštini rim. kanonskoga prava. Partikularizam nije bio svojstven samo hrv. pravu nego je bio opće obilježje eur. prava u sr. vijeku i ranome modernom razdoblju ondje gdje nije bilo snažne drž. vlasti koja bi prionula unificiranju zakonodavstva.

U dugim pov. razdobljima dijelovi hrv. zemalja bili su integrirani u tuđinske države, a to se različito odrazilo na njihov pravni razvoj. Nakon ulaska u drž. zajednicu s Ugarskom (1102) postupno je započelo prožimanje hrv. prava s ug. ustanovama, posebice od XVI. st. (Tripartit). U krajevima pod osman. vlašću primjenjivale su se i norme osman. svjetovnog i islam. prava, u mlet. Dalmaciji i Istri uz mlet. pravo i dalje je tinjala ograničena komunalna autonomija. No i one su postale dijelom austrijskog, potom francuskog i opet austr. državnopravnoga poretka. U ostatku Hrvatske i Slavonije, umanjenom za tzv. Vojnu krajinu pod izravnom austr. vojničkom upravom (do 1882), Hrvatski je sabor čuvao nac. zakonodavnu tradiciju, iako nije bio pošteđen tuđinskih upletanja. U doba apsolutizma dekreti Marije Terezije i Josipa II. bili su supstitut za saborske zakone, a i sam je Sabor 1790. pod izgovorom lakše obrane od bečkoga centralizma svoje ključne ovlasti ustupio Ugarskomu saboru.

U razvoju prava nakon 1848., očitovala se dvostruka težnja prema nadilaženju baštinjenoga partikularizma i modernizaciji prava. Paradoks je da su ozbiljenju tih ciljeva pridonijeli i austr. zakoni što ih je u režimu Bachova apsolutizma oktroirao Franjo Josip: Opći građanski zakonik (OGZ), Redoviti građanski postupnik, Kazneni zakon o zločinima, prijestupima i prekršajima, Kazneni postupak i Gruntovni red. Iako je njihovo uvođenje značilo i negaciju hrv. zakonodavne autonomije, ti su zakoni bili prikladan normativni okvir novoga građ. poretka. To je pridonijelo odluci Hrvatskoga sabora iz 1861. da navedeni zakoni i dalje vrijede u Hrvatskoj kao dio njezina vlastitoga pravnoga sustava, a ne više po sili austr. vlasti. Sabor je i sam razvio snažnu zakonodavnu djelatnost nadovezujući se na reformne inicijative bana I. Mažuranića. Nagodbom iz 1868. (Hrvatsko-ugarska nagodba) saborske su ovlasti ograničene na unutar. upravu, pravosuđe i prosvjetu, a sva su druga pravna područja prepuštena formalno zajedničkom Ugarsko-hrvatskom, a stvarno Ugarskomu saboru i vladi.

Ulaskom hrv. zemalja u Kraljevinu SHS 1918. i hrv. pravo dobilo je novu fizionomiju, jer je prema unitarnom ustroju države i njezino pravo trebalo postati jedinstveno. No do sloma te države 1941. unificirano je tek javno pravo (ustavno, upravno, kazneno, postupovno). Nastojanje oko unifikacije građ. prava ostalo je bez rezultata, pa su za pojedine dijelove države i dalje vrijedili zatečeni građanskopravni propisi. Razlikovalo se šest pravnih područja, svako s vlastitim građanskopravnim režimom i vrhovnim sudištem. Tako je hrv. pravo i u unitarističkome sustavu zadržalo djelomičnu posebnost, unatoč rascjepkanosti nac. prostora na tri područja – hrvatsko-slavonsko, dalmatinsko-slovensko s Istrom i vojvođansko-međimursko. U građ. pravu na prvom je području vrijedio izvorni, a na drugome novelirani OGZ, dok se na trećem primjenjivalo bivše ug. pravo. Pravo kratkotrajne NDH (1941–45) nije ostavilo znatnijega traga na hrv. pravni razvoj. Druga, socijalistička Jugoslavija deklarativno je raskinula ne samo s pravom NDH, već i sa svim prijeratnim propisima, za koje je ipak ostavljena mogućnost supsidijarne primjene u pomanjkanju nove regulative (što je u nekim pravnim granama ostalo dugotrajno stanje). Kao jedinica jugosl. federacije, Hrvatska je vlastitim propisima uređivala mnoga pitanja koja nisu bila obuhvaćena saveznim zakonodavstvom. Stvaranjem samostalne hrv. države započela je najnovija etapa hrv. pravnog razvoja, obilježena isprva djelomičnim preuzimanjem zakonodavstva bivše države, no zatim sve intenzivnijim donošenjem mnogobrojnih novih propisa. Pridruživanje Europskoj uniji nameće i potrebu usklađenja domaćega pravnog poretka s eur. propisima.

pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50003>.