prezimena

prezimena, ustaljena, neizmjenljiva i nasljedna porodična imena. Pridružuju se osobnom imenu i upućuju na pripadnost i (krvnu) vezu osobe s dotičnom porodicom. Nastajala su nuždom međusobnoga raspoznavanja, točnoga poistovjećivanja jezičnog znaka s imenovanom osobom preko njezine porodice koja se identificira istim jezičnim znakom. Prezimenom se očituje legitimnost i pravni status osobe kao društv. jedinke.

Među sredstvima koja služe identificiranju pojedinca, od davnine se ističe »prezivanje«, tj. dopunjanje osobnog imena drugim koje označuje rod, svojtu ili postojbinu. Prezivanje se pojavljuje u mnogim oblicima, ali najčešće kao patronimik, tj. kao dopunjanje osobnog imena očevim u pridjevnom ili atributivnom obliku. Kod Homera npr. braća Menelaj i Agamemnon nose pridjevak Atreides, jer su Atrejevi sinovi; islam. narodi redovito dodaju osobnom imenu očevo, povezano riječcom koja znači sin (ben, ibn); npr. Jusuf ben Ali (Jusuf, sin Alijin). I kod nas je dugo, osobito u juž. krajevima, bio običaj da se pojedinac označuje samo osobnim imenom i očevim u obliku posvojnoga pridjeva: Mitar Petrov, Marko Mitrov itd. Slična uporaba pravoga patronimika česta je i danas kod mnogih naroda, ili je postojala (npr. kod Rimljana) neko vrijeme, tj. dok se neki od patronimika nisu razvili u obiteljsko ime ili prezime. Patronimik postaje prezimenom (obiteljskim imenom) onda kada se ustali, tj. kada ga osim izravnoga potomka (sina ili kćeri) počnu dodavati svojem osobnom imenu i svi daljnji potomci. Golem broj prezimena kod Hrvata pokazuje svoje patronimičko podrijetlo; to su npr. sva prezimena na -ov, -ev, -in, -inić, -ić, -ović, -ević, -ac, -ek (sufiks -ić imao je, a i danas često ima značenje patronimika; tako npr. Jurić katkad nije oznaka prezimena, nego znači isto što i »mali, mladi Jure«, tj. »Jurin sin«). U nekim našim krajevima, osobito na sjev. Jadranu, česta su i prezimena načinjena po ženskom imenu, tzv. matronimici: Lucin, Klarin, Marin itd. Budući da prezimena ne nastaju samo od »pravih«, prvotno nadjenutih imena, nego i od nadimaka, jezično je podrijetlo prezimena raznovrsno. Katkada su prezimena svojim oblikom identična nadimku, a nekada su iz njega izvedena.

U hrv. jeziku prezimena obično nastaju iz nadimaka: po fizičkim osobinama: Gluščević, Bradić, Debeljak, Grbešić, Trbojević; po zanimanjima, službama i zanatima: Kovač, Kovačević, Popović, Soldatić, Sučević, Tkalec, Kapetanić, Čobanić, Žagar (od njem. Säger: pilar); po nacionalnom podrijetlu: Arapović, Arnautović, Grčić, Nijemčić, Madžarević, Turčin; po geogr. podrijetlu: Bošnjak, Posavac, Sarajčić, Kreševljaković, Bakarčić; po nadimcima-titulama, koji su katkad u vezi s kmetskim odnosom ili izvanbračnim podrijetlom: Kralj, Kraljević, Carević, Biškupović, Knežević, Vojvodić, Generalić, Begović; po nadimcima od imena životinja: Zec, Buvina, Gavrančić, Ježić, Kobilić, Kokotović; po biljnim nadimcima: Jablanović, Ružić, Smokvina, Vrbanić, Lipnjak; po rodbinskim nazivima: Stričević, Babić, Ujčić, Nevistić, Bratović, Sestrić itd. Mnoga prezimena, zapravo nadimke od kojih su ona načinjena, stvorila je nar. mašta i duhovitost, npr. Močibob, Skočibušić, Vragolov, Zlonoga, Muzikrava, Kozirep, Mlatišuma itd. Ustaljeno prezime pojava je novijega podrijetla, proširena ugl. u visokociviliziranim sredinama. Prije ustaljenja prezimena nailazi se često na tzv. rodovsko ime. Tako npr. u ant. Rimu pojedinac je osobnom imenu (praenomen) dodavao ime svojega roda – gensa, odnosno tribusa (nomen ili nomen gentilicium), ali kako je zbog brojnosti nekih rodova bilo mnogo pojedinaca s jednakim dvojnim (osobno-rodovskim) imenom, dodavao se obično i treći element, nadimak (cognomen). Tako npr. trojno ime Gaius Julius Caesar znači Gaj iz roda Julijevaca s nadimkom Caesar. Rim. rodovsko ime analogno je i po podrijetlu i po funkciji našemu prezimenu, a sličnost s rim. cognomenom (koji se katkada nasljeđivao) pokazuju neka naša dvojaka prezimena, npr. dubrovačka: Gučetić-Dragojević, Gučetić-Ruljica. Rodovsko ime, koje je često preraslo u bratstveno i plemensko, postojalo je i među Slavenima, a gdješto se održalo – kao prezime, ili uz prezime – i do danas; npr. u Crnoj Gori: Vasojević, Piper, Bratonožić itd.

U Hrvata su prava prezimena zamjetljiva već u XII. st. kada nastaju velika vijeća u primorskim gradovima koji su bili uređeni po uzoru gradskih komuna u sjev. Italiji, gdje su nastala prva prezimena na europskom tlu. Veliko vijeće u primorskim gradovima (Dubrovniku, Zadru, Splitu) činila su vlastela s nasljednim pravom, a dokazivala su to nasljednim prezimenom. Takvih je prezimena bilo malo i nosila su staleško obilježje. Puk se još dugo služio samo osobnim imenom.

Druga važna prekretnica zbila se za Tridentskoga koncila (1545–63). Crkvene župe bile su obvezatne voditi matice rođenih, vjenčanih, umrlih. Kako bi se spriječila ženidbena rodoskvrnuća radi uvećavanja posjeda, utaje poreza, kako bi se uredno provela novačenja i sl., svećenici su u njih upisivali uz osobno ime i prezime, koje je, snagom službenoga zapisa, postajalo neizmjenljivo i nasljedno. U Hrvata se matice vode od XVI. st., na velikom prostoru počinju se voditi u XVII. st., a u dijelu Slavonije tek nakon oslobođenja od Turaka u XVIII. st. Iako je to bio prvi masovni nastanak prezimena u Hrvata, ona ni izdaleka nisu obuhvatila sve pučanstvo, pogotovu u seoskim sredinama, u obiteljima patrijarhalnog ustroja, gdje se do danas luči neslužbeni način imenovanja od službenoga (Zovem se..., a pišem se...). Završno razdoblje u razvitku hrv. prezimena okončava se tzv. jozefinskim patentom iz 1780. Otada je službena dvočlana imenska formula (osobno ime i prezime) ozakonjena i obvezatna. Ima li takva imenska formula još koji dodatak (patronim, nadimak i sl.), on dolazi na treće mjesto, npr. Rikard Katalinić Jeretov, Milutin Cihlar Nehajev, Viktor Car Emin.

prezimena. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50283>.