Babits, Mihály

Babits [bα'bič], Mihály, madžarski pjesnik i prevoditelj (Szekszárd, 26. XI. 1883Budimpešta, 4. VIII. 1941). Podrijetlom iz katoličke plemićke obitelji. Studirao madžarski i latinski u Budimpešti: do 1918. nastavnik. Objavljuje od 1902. God. 1908. postaje stalnim suradnikom važnoga časopisa Nyugat (Zapad), a od 1933. do smrti i jedinim urednikom. Prva zbirka pjesama izašla mu je 1909. Za revolucije 1918. postao je sveučilišni profesor. Svjetski rat doživio je kao tragediju, a ogradio se od revolucije i kontrarevolucije podjednako. Sredinom 1920-ih postao je središnjom osobnošću madžarskoga književnog života. Na njegov svjetonazor utjecali su najviše A. Schopenhauer, F. Nietzsche i H. Bergson. Babits je kršćanskom duhovnošću prožimao svoja načela liberalizma, a filozofski poticaji ostaju temeljnom crtom njegova pjesništva. Od početka se priklanjao klasičnim metrima i oblicima; tijekom 1920-ih približio se ekspresionizmu, a 1930-ih je počeo ostvarivati sintezu tradicije i moderniteta. Pisao i romane pod utjecajem sociologije i psihoanalize. Važno mu je djelo i Povijest književnosti Europe (Az európai irodalom története, 1934), u kojem se zauzima za jedinstvo europske kulture. Zbirke: Listovi Irisina vijenca (Levelek Iris koszorújából, 1909), Dolina nemira (Nyugtalanság völgye, 1920), Bogovi umiru, čovjek živi (Az istenek halnak az ember él, 1929), Knjiga Jonina (Jónás könyve, 1940).

Babits, Mihály. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 16.1.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5043>.