promet unutarnjim vodama

promet unutarnjim vodama, promet plovila plovnim rijekama, kanalima i jezerima. Plovila mogu biti riječna, kanalska, riječno-kanalska, riječno-morska ili morska, odnosno putnička (linijska, izletnička, za kružna putovanja, jahte), teretna i mješovite namjene; mogu biti bez vlastita pogona (teglenice, koje vuku tegljači, i potisnice, koje guraju potiskivači) ili s vlastitim pogonom (motorni brodovi). Na riječnim prijelazima rabe se i skele, uglavnom bez vlastita pogona. Radna su plovila jaružala, bageri, brodovi za rezanje raslinja i čišćenje močvara, dizalice, plovni dokovi i dr. Posebnim namjenama služe policijski, vojni, carinski, vatrogasni brodovi te ledolomci. Plovila se razlikuju po konstrukciji trupa, vrsti tereta koji prevoze i drugom (npr. veliki europski motorni riječni brod dug je 110 m i širok 11,4 m, pri gazu od 1,5 m prevozi 600 t tereta, a pri gazu od 3,5 m 3000 t tereta).

Promet unutarnjim vodama u usporedbi s cestovnim i željezničkim prometom sporiji je, prostorno ograničen, kadšto i onemogućen niskim vodostajem ili ledom. No ima veću prijevoznu sposobnost, jeftiniji je i energetski djelotvorniji, sigurniji, puno manje utječe na okoliš, a u zemljama sa zagušenom cestovnom mrežom omogućuje njezino rasterećenje. Dodatne su koristi širenja i unapređenja takva prometa natapanje, zaštita od poplava i druge koristi izvan područja prometne djelatnosti. Posebice je prikladan za prijevoz sipkoga i tekućega tereta, opasnih tvari, velikoga i teškoga tereta, tereta na paletama i u kontejnerima, te cestovnih vozila. Riječno-kanalski promet danas je, zajedno s obalnom plovidbom, željezničkim i cestovnim prometom, dio intermodalnoga prometa.

Povijest

Promet rijekama i jezerima odvija se od najstarijega doba, a već su se vrlo rano počeli graditi i plovni → kanali u Egiptu, Mezopotamiji i Kini. U Kini je 984. bila izgrađena i prva brodska prevodnica, koja je omogućila plovidbu na mjestu velike razlike vodne razine (→ prevodnica, brodska). Za razvoj kanala osobito je značajna bila pretvorba milanskoga kanala za natapanje i opskrbu vodom u plovni kanal Naviglio Grande (1269). Porast proizvodnje i potrošnje, te nedostatci cestovnoga prometa utjecali su na širenje kanalsko-riječnoga i jezerskoga prometa u Europi, dijelu Azije i u Sjevernoj Americi. Era gradnje kanala, kao osnovne početne prometne potpore industrijskoj revoluciji, trajala je od posljednje četvrtine XVII. st. do kraja XIX. st., stvarajući bogatu mrežu unutarnjih plovnih putova, osobito u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, Kanadi i Rusiji. Od sredine XIX. st. prometu unutarnjim vodama počeo je konkurirati željeznički, a nakon II. svjetskog rata i cestovni promet, što je rezultiralo prestankom uporabe mnogih kanala koji nisu mogli udovoljiti suvremenim zahtjevima brže i ekonomičnije plovidbe osnovane na uporabi većih plovila. U drugoj polovici XX. st. obnova i razvoj prometa unutarnjim vodama počeli su u Europskoj uniji, SAD-u, Kini i Rusiji dobivati sve veću potporu.

Suvremeni promet unutarnjim vodama

Promet unutarnjim vodama danas se odvija u osamnaest zemalja Europske unije na 37 200 km plovnih putova (manje od 20% duljine željezničke mreže), a u ukupnome kopnenom prometu sudjeluje s približno 6%. Nizozemska ima najgušće unutarnje plovne putove i najveći udio prometa tim putovima u kopnenom prometu (42%). Glavnina toga prometa odvija se rajnskim koridorom s najvećim prometom u Europi, dunavskim koridorom (s kanalom Majna–Dunav), koridorom istok–zapad (sjeverna Njemačka – kanal Mittelland, rijeke Elba, Odra i Visla s pritocima) i koridorom sjever–jug (između donje Rajne i Sredozemnoga mora, s belgijskim i francuskim plovnim putovima). Rajnski i dunavski koridor spaja kanal Rajna–Majna, kojim je 1992. omogućena plovidba između Sjevernog i Crnoga mora. Finska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Italija, Portugal, Španjolska, Litva i Letonija imaju izdvojene nacionalne sustave unutarnjih plovnih putova. Europski plovni putovi dijele se na klase s obzirom na najveća plovila koja određeni put može prihvatiti. Velike i razvijene sustave prometa unutarnjim plovnim putovima imaju i SAD, Kanada, Kina i Rusija.

Promet unutarnjim vodama u Hrvatskoj

Hrvatske plovne rijeke ukupno su duge 787,1 km (Dunav 137,5 km, Drava 198,6 km, Sava 446 km, Kupa 5 km). Prvi hrvatski parobrod zaplovio je Dunavom 1817., a Prvo dunavsko parobrodarsko društvo utemeljeno je u Osijeku 1822. Osim Dravom i Dunavom, sredinom XIX. st. parobrodski se promet odvijao i Savom. U drugoj polovici toga stoljeća Hrvatska je imala mnogobrojna parobrodarska društva. Potisnice su u promet uvedene 1965. Najveći promet bio je ostvaren 1980., kada je iznosio 5,48 mil. t (7,7% ukupnoga kopnenog prometa). Danas je najznačajniji međunarodni promet Dunavom, dravski promet ponajviše se odvija na 22 km dugome dijelu između Dunava i Osijeka, a savski na dijelu između Slavonskoga Broda i Siska. U planu je izgradnja višenamjenskoga plovnoga kanala Dunav–Sava (Vukovar–Šamac) duljine 62 km. Za plovne putove skrbi država, a prijevozna su društva privatna. Glavne su luke Vukovar, Osijek, Slavonski Brod i Sisak.

promet unutarnjim vodama. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50643>.