Prpić, Tomislav, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Zagreb, 22. I. 1898 – Zagreb, 25. VII. 1987). Diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1931. Radio je kao srednjoškolski profesor u Banjoj Luci i u Zagrebu, a potom kao lektor u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Književno djelovanje započeo je suradnjom u Savremeniku 1917. Početkom 1920-ih objavio je lirske zbirke Modri časovi (1920), Mrtvi grad (1921) i Plava gora (1923). Njegovo ekspresionističko pjesništvo toga doba, pisano na štokavskom i kajkavskom, u znaku je ratne katastrofe i prožeto općom slikom čovjekova pada. U zrelijim godinama bavio se regionalnom književnošću pa je 1936. objavio studiju Književni regionalizam u Hrvata. Nakon II. svjetskog rata bio je aktivan kao prevoditelj s ruskoga, francuskoga, poljskog i njemačkoga (J. Racine, A. S. Puškin, A. P. Čehov, E. Kästner). Prpić je značajan kao dijalektalni pjesnik, ali mu je i štokavska lirika rehabilitirana pojavom novijih antologija (B. Donat, C. Milanja) hrvatskog ekspresionizma.
