prsten, kolutić izrađen od različitih materijala (kovina, drva te ostalih prirodnih i umjetnih materijala) koji služi kao ukras, a nosi se na različitim dijelovima tijela, najčešće na prstu ruke. Izrađuje se tehnikama lijevanja, kalupa, granulacije, filigrana ili njihovim kombinacijama. Simbolizam prstena povezan je s njegovim okruglim oblikom; simbol je cjelovitosti, vječnosti, saveza, zajedničke sudbine. Pridaje mu se magična i iscjeliteljska moć; nosi se kao talisman za zaštitu od bolesti i uroka. Nošenje prstena kao nakita poznato je u gotovo svim civilizacijama. U sumerskoj je kulturi bio božanski atribut. Grčki mitovi spominju Prometejev prsten, a Herodot u trećoj knjizi Povijesti piše o tome kako je Polikrat svoj prsten bacio u more ne bi li umilostivio bogove. U Rimskome Carstvu bio je čest dio nakita, a javlja se i kao znak časti, dostojanstva i autoriteta (npr. senatorski prsten, nošenje kojega je propisivao čak i poseban zakon, ius anuli aurei). Kod Germana je imao i vrijednost novca. U renesansi, dobivši raskošne i rafinirane oblike s razvojem zlatarskoga obrta, postao je česta vrsta nakita. Također je sastavni dio tradicijskih događaja; poznata je mletačka svetkovina Sensa u spomen na pohod dužda Petra II. Orseola god. 1000. na Dalmaciju. Na dan Uzašašća u svečanoj ceremoniji bacanja prstena u more na simboličan se način prikazivalo vjenčanje Venecije s morem (Sposalizio del Mar), kako bi se naglasila prevlast Venecije nad Jadranom. U srednjem je vijeku kraljevski prsten općenito imao sličnu simboliku mistične veze između suverena i naroda. U crkvenu pravu posebno značenje ima biskupski prsten, dok je dio papinskih insignija tzv. ribarski prsten (anulus piscatorius), koji se prvi put spominje 1265. Poznat je i mit u kojem pastir Gig zahvaljujući moći prstena postaje nevidljiv (Platon); magična apotropejska moć prstenu se daje u pučkim vjerovanjima (amulet protiv bolesti, talisman u ratu) te u nizu drugih mitoloških i književnih djela (Boccacciovu Decameronu, Schillerovoj baladi Polikratov prsten, libretima R. Wagnera za ciklus opera Prsten Nibelunga) sve do novovjekovnih romansa (Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena). U današnjoj kulturi najpoznatiji su zaručnički prstenovi ukrašeni gemom od dragoga ili poludragoga kamena te vjenčani prstenovi (burma) bez geme; oba vuku podrijetlo iz kasne antike. U prošlosti su se kao sredstvo potvrde pravne vjerodostojnosti često koristili prsteni-pečatnjaci.
