psihijatrija

psihijatrija (psiho- + -ijatrija), grana medicine koja se bavi nastankom, dijagnostikom, sprječavanjem i liječenjem duševnih bolesti te rehabilitacijom duševnih bolesnika. Povijest psihijatrije povezana je s poviješću skrbi za duševne bolesnike. Njezino predznanstveno razdoblje seže od početka razvoja civilizacije do pol. XIX. st., a obilježeno je mističnim i religioznim tumačenjima nastanka duševnih bolesti, za koje se smatralo da su izazvane nadnaravnim uzrocima. Stare civilizacije Asiraca, Babilonaca, Židova, Egipćana, Feničana povezivale su pojavu duševnih bolesti s bogovima ili demonima, pa se u liječenju takvih bolesti primjenjivalo vračanje, egzorcizam i dr. U starih Grka i Rimljana poboljšao se odnos prema duševnim bolesnicima, iako se njima i dalje nisu bavili liječnici, nego ponajprije svećenici i filozofi. S duševnim bolesnicima postupalo se humano, a njihovo liječenje bilo je usmjereno na gimnastiku i čitanje, što je donekle obilježje psihoterapijskoga pristupa. U to je doba Hipokrat prvi povezao psihičke i psihopatološke pojave uz bolesti mozga. Uzroke duševnih poremećaja arapska je civilizacija sa svojim znamenitim liječnikom Avicenom vidjela u tjelesnim poremećajima (crnoj žuči koja uzrokuje pojavu melankolije), a liječenje je zasnivala na čitanjima pjesama, razgovorima i terapiji radom. Kršćanska je civilizacija u shvaćanje duševnih poremećaja ponovno uvela nadnaravne sile. Smatralo se da one opsjedaju duševne bolesnike, a terapijski pristup zasnivao se na njihovu istjerivanju molitvama, rukopolaganju i drugim magično-religioznim obredima. Njega takvih bolesnika nije se prepuštala liječnicima, nego su oni bili osuđivani na lomaču ili bacani u tamnice i ondje vezivani lancima; to je razdoblje potrajalo gotovo tisuću godina. Protiv zlostavljanja i nemedicinskoga shvaćanja duševnih bolesti prvi je ustao Paracelsus. Stajalište prema duševnim bolestima postupno se mijenjalo, pa je 1718. britanski kralj Đuro I. izdao zakon o osnutku komisije koja je bila ovlaštena štititi interese duševnih bolesnika. Prekretnicu u odnosu prema duševnim bolesnicima donijela je Francuska revolucija. Francuski liječnik Ph. Pinel zaslužan je što su duševnim bolesnicima u pariškoj umobolnici Bicêtre 1793. bili skinuti lanci; time je započelo novo razdoblje u psihijatriji. Godine 1802. u Firenci je osnovana prva europska psihijatrijska klinika, u kojoj je talijanski liječnik Vincenzo Chiarugi (1759–1820) uveo humanije postupanje prema duševnim bolesnicima. Engleski liječnik John Conolly (1794–1866) uveo je u psihijatriju 1838. tzv. non-restraint sustav, koji je odbacio prisilne postupke prema duševnim bolesnicima i odobravao samo one mjere koje su služile njihovoj osobnoj sigurnosti. Njemački psihijatar Wilhelm Griesinger (1817–68) objavio je 1845. knjigu Patologija i liječenje psihičkih bolesti (Die Pathologie und Therapie der psychischen Krankheiten), koja se i danas smatra temeljem za tzv. organske teorije psihoza. Prvu modernu klasifikaciju psihoza proveo je potkraj XIX. st. E. Kraepelin. U to je doba psihoanalitička teorija S. Freuda pridonijela spoznaji o uzrocima i mehanizmima razvoja psihičkih poremećaja. Polovicom XX. st. razvila se socijalna psihijatrija, koja se temeljila na gledištima engleskih psihijatara Maxwella Jonesa (1907–90) i Toma Maina (1911–90) o terapijskoj zajednici kao jednoj od osnovnih metoda socioterapije. U tom su se razdoblju počeli primjenjivati psihofarmaci; primjena lijekova u duševnih je bolesnika omogućila uspješno provođenje metoda psihoterapije i socioterapije, te preventivnih i rehabilitacijskih postupaka.

Današnja psihijatrija ima više etioloških, terapijskih i dijagnostičkih pristupa, koji su ujedno i njezine uže grane. Biologijska psihijatrija svoj pristup zasniva na biološkoj osnovi nastanka psihičkih bolesti i psihofarmakološkom liječenju. Pristup socijalne psihijatrije zasniva se na proučavanju i mijenjanju procesa međuljudskih odnosa te poboljšavanju socijalnoga funkcioniranja osobe. Psihoterapija se zasniva na proučavanju i mijenjanju intrapsihičkih procesa, a liječenje se temelji na psihološkom utjecaju terapeuta putem verbalne i emocionalne komunikacije. Dječja i adolescentna psihijatrija bavi se liječenjem psihičkih tegoba djece i mladeži, alkohologija liječenjem alkoholizma i dr. ovisnosti, a liaison (suradna) psihijatrija liječenjem psihičkih tegoba koje se javljaju kod tjelesnih bolesti. Forenzična ili sudska psihijatrija definira se kao primjena psihijatrije u sudske svrhe, a bavi se psihijatrijskim vještačenjem. – Razvoj psihijatrije u Hrvatskoj slijedio je svjetski tijek razvoja te medicinske grane. U Zagrebu je 1804. bio otvoren odjel s 30 postelja za duševne bolesnike. Godine 1879. u Vrapču je osnovana prva psihijatrijska bolnica, a njezin prvi ravnatelj bio je dotadašnji kaznionički liječnik u zatvoru Lepoglava Ivan Rohaček. Rijeka je psihijatrijski odjel dobila 1857., a Šibenik bolnicu za duševne bolesti 1883. Neuropsihijatrijska klinika pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu otvorena je 1921., a prvi predstojnik bio je M. Lapinski.

psihijatrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50915>.