STRUKE:

psihoanaliza

psihoanaliza (psiho- + analiza), teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, odnosno teorija ličnosti zasnovana na koncepciji nesvjesnih mentalnih procesa te usmjerena na razumijevanje, prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja; ujedno i sama psihoterapijska metoda liječenja tih poremećaja i metoda istraživanja mentalnih procesa.

Psihoanalizu je utemeljio S. Freud (1856–1939). U pokušaju liječenja funkcionalnih psihičkih poremećaja s pomoću sugestije i hipnoze, on je hipnozu zamijenio tumačenjem snova i omaški te slobodnim asocijacijama, razvivši psihoanalitičku metodu, koju je sam smatrao dubinskom psihologijom (obuhvatnom teorijom ličnosti).

Tijekom godina Freud je mijenjao i nadograđivao svoju teoriju temelj koje čine pojam libida i njegova razvoja u nekoliko faza (→ psihoseksualni razvoj) te dinamska shema psihičke strukture, koja uključuje tri razine svijesti: nesvjesno, podsvjesno i svjesno (→ id; ego; superego). Analizom slobodnih asocijacija i tumačenjem snova, uz prihvaćanje → Edipova kompleksa, ispituju se emocije i ponašanja bolesnika sve do potisnutih instinktivnih poriva i obrana protiv njih, koji su smješteni u nesvjesnome (potiskivanje libida i konflikti razina psihičke strukture dovode do tjeskobe i dr. neuroza). Tumačenjem otpora bolesnika te s pomoću → transfera i → kontratransfera, psihoanalitičko liječenje nastoji ukloniti ili umanjiti neželjene učinke nesvjesnih sukoba te pomoći bolesniku da postane svjestan njihova postojanja, podrijetla i neodgovarajućeg izražavanja sadašnjim emocijama i ponašanjem. Razvoj psihoanalize ostao je trajno vezan za psihoterapijsku praksu.

Nastanak psihoanalize najčešće se datira u 1900., kada je Freud objavio »Tumačenje snova«. Prvo psihoanalitičko društvo osnovano je 1902. u Beču, 1908. u Salzburgu je održan prvi Međunarodni kongres psihoanalize, a 1910. osnovano je Međunarodno psihoanalitičko društvo. Freud je imao više sljedbenika, od kojih su mnogi poslije formulirali vlastite teorije, katkad napuštajući okvire same psihoanalize. Tako su se od psihoanalize odvojili A. Adler (1870–1937), tvorac smjera individualne psihologije s ključnim pojmom kompleksa manje vrijednosti, i C. G. Jung (1875–1961), utemeljitelj analitičke psihologije, najpoznatiji po uvođenju dimenzija ekstroverzije i introverzije te teoriji arhetipova, a dijelom i O. Rank (1884–1939). U ranom razvoju psihoanalize isticali su se Sándor Ferenczi (1873–1933), Karl Abraham (1877–1925), Ernest Jones (1879–1958), Marie Bonaparte (1882–1962) te Melanie Klein (1882–1960), posebno zaslužna za razvoj dječje psihoanalize i razvoj pojmova erosa i tanatosa. Od kasnijih psihoanalitičara značajniji su teoretičari teorije objektnih odnosa Ronald Fairbairn (1889–1964), Donald W. Winnicott (1896–1971) i Michael Balint (1896–1970), potom Helen Deutsch (1884–1982) i Karen Horney (1885–1952), W. Reich (1897–1957), koji je pokušao spojiti psihoanalizu s marksizmom, Freudova kći Anna Freud (1895–1982), koja je naglašavala značenje ega i koncept obrambenih mehanizama ličnosti te je utjecala na razvoj ego-psihologije, dominantnoga smjera u američkoj psihoanalizi (poznata je i njezina žestoka polemika s M. Klein 1940-ih), Heinz Hartmann (1894–1970), utemeljitelj ego-psihologije (po kojoj je Ja važnije od nesvjesnoga), istaknuti promotor koje je bio i Rudolph Loewenstein (1898–1976), Harry Stack Sullivan (1892–1949), utemeljitelj interpersonalne teorije, Margaret Schoenberger Mahler (1897–1985), Erik Erikson (1902–94), koji je popularizirao pojam krize identiteta, Hyman Spotnitz (1908–2008), Heinz Kohut (1913–81), Hanna Segal (1918–2011). Psihoanalitičari su bili i E. Fromm (1900–80), Bruno Bettelheim (1903–90) te utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl (1905–97). Osobito je značajan J. Lacan (1901–81), koji je, kritizirajući postfreudovske škole, nastojao spojiti psihoanalizu sa semiotikom, odnosno reinterpretirati Freudove postavke u svjetlu strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija diskursa koncipiravši tako strukturalnu psihoanalizu, koja je okupila velik broj analitičara. Začetnik psihoanalize u Hrvatskoj bio je S. Betlheim (1898–1970).

Iako od samoga nastanka kontinuirano propitkivana pa i osporavana, psihoanaliza je tijekom XX. st. postala ne samo raširena metoda liječenja psihičkih poremećaja nego i svojevrsna paradigma mišljenja, pa i zasebni kulturni pokret koji je djelovao na niz disciplina, od antropologije i filozofije do teorije književnosti, kao i na književno i umjetničko stvaranje.

psihoanaliza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50919>.