Purcell [pə:'sel], Henry, engleski skladatelj (London, oko 10. IX. 1659 – London, 21. XI. 1695). Iz glazbeničke obitelji, kao dječak pjevao je u zboru Kraljevske kapele, potom se glazbeno obrazovao kod Johna Blowa i Christophera Gibbonsa. Godine 1679. bio je imenovan orguljašem Westminsterske opatije, a od 1682. obnašao je dužnost jednog od orguljaša Kraljevske kapele. Opusom koji obuhvaća sakralna (mnogobrojni anthemi), ceremonijalna svjetovna (ode skladane u povodu svečanih prilika na dvoru), glazbeno-scenska te instrumentalna djela obilježio je povijest starije engleske glazbe kao jedna od njezinih najistaknutijih ličnosti. Sintetizirajući stečevine francuskoga i talijanskog baroka s naslijeđem svojih engleskih prethodnika ostvario je osebujan individualni stil koji odlikuju ekspresivnost melodije, istančan harmonijski jezik i zamršenost polifonskih tehnika. U komornim skladbama, npr. fantazijama za sastave viola (tzv. consorte), osvježio je arhaičnu polifonsku tradiciju izražajnošću harmonije. Djelujući u engleskoj kazališnoj kulturi, koja tada nije bila sklona operi, uspio je ostvariti samo jednu operu, remek-djelo Didona i Eneja (Dido and Aeneas, oko 1689). Kralj Artur (King Arthur, 1691), Vilinska kraljica (The Fairy Queen, 1692) i Indijanska kraljica (The Indian Queen, 1695) pripadaju hibridnomu žanru tzv. poluopere (semi-opera), gdje se dramska radnja odvija u govorenim dijalozima, dok se glazba uglavnom zadržava na razini dekoracije. Neovisno o tome, Purcell se smatra jednim od najvećih opernih skladatelja baroka.
