struka(e):
vidi još:  Krležijana

putopis, u širem značenju općekulturna, književna, vjersko-religiozna, znanstvena i popularnoznanstvena vrsta teksta u kojoj autor izlaže svoje putničko iskustvo. Njegov se razvoj može pratiti s jedne strane na općekulturnom području s obzirom na povijest putovanja, migracija i razmjene, trgovine, hodočašća, zemljopisnih otkrića, antropoloških istraživanja, turizma, dokolice te političku i diplomatsku povijest, a s druge strane na uže književnomu, gdje se, uz spomenute smjernice, putopis promatra unutar institucije književnosti kao estetska jezična tvorevina, odn. prema književnim kriterijima. S književnoznanstvenoga je stajališta putopis temeljni žanr širega područja kulture putovanja i povlaštena vrsta komparatističkih imagoloških istraživanja. Višefunkcionalan i hibridan prema svojem kulturnom položaju i značenju, putopis je često i žanrovski kontaminiran pa se oblikuje i u privatnijim žanrovima – dnevnicima, pismima, autobiografskim zapisima i memoarima. Početci putopisa zapravo su žanrovski kontaminirani i obično se vezuju uz antičke izvore: Herodotovu Povijest, odn. njegovo etnografsko izlaganje o Egiptu (II, 35–98), Strabonovu Geografiju i Pauzanijin Vodič po Heladi. Iako su se žene, zbog socijalnog položaja, razmjerno kasno počele javljati kao autorice putopisa, jedan je od najranijih sačuvanih hodočasničkih tekstova, inače česte srednjovjekovne vrste, Egerijin Putopis u Svetu Zemlju iz IV. st. M. Polo je svojim Milijunom i kineskim putničkim iskustvom obilježio sam kraj XIII. st., a književno je najčešće spominjan i vjerojatno najpopularniji kasnosrednjovjekovni putopisni autor John Mandeville (XIV. st.). Njegova su Putovanja (Travels), izgleda posve izmišljena, od francuskog prateksta 1356. do kraja XV. st. doživjela tridesetak izdanja na šest jezika. Doba velikih otkrića donijelo je Kolumbove dnevnike i poslije niz konkistadorskih izvještaja i opisa Novoga svijeta, a razdoblja racionalizma i prosvjetiteljstva mnogobrojne znanstvene putopise. U XVIII. st. putopis je postao češća forma književnog stvaranja. U britanskoj tradiciji vezuje se uz grand tour, svojevrsno inicijacijsko socijalno putovanje mladića Europom do Italije kao konačnog odredišta, ali i uz intelektualnu radoznalost i romantičku paradigmu otkrivanja prirode i zaboravljene povijesti. U to doba putopise su pisali J. Boswell, T. Smollett, L. Sterne i S. Johnson, a njemački predromantizam i romantizam najbolje je tekstove ostvario zahvaljujući J. W. Goetheu (Talijansko putovanje) i H. Heineu (Slike s putovanja, 1826–31). Usporedno postoje tekstovi o putovanju pješice, a Stendhalova Sjećanja jednoga turista (1838) definiraju prvi put turista kao osobu koja putuje zbog vlastite kulture. Obično se XIX. i prva polovica XX. st. određuju kao zlatno doba putovanja, što se u književnosti potvrđuje profesionalizacijom putopisnoga stvaranja, pa se već početkom XX. st., uz književno trajanje žanra u modernističkoj izvedbi i svojevrsnoj oprjeci prema masovnomu turizmu i putovanju, pojavljuju profesionalni popularni putopisci. Istodobno se širenjem turizma u središnjim desetljećima XIX. st. tiskaju specijalizirani turistički vodiči koji uvelike organiziraju putničko iskustvo i pretvaraju putovanje u masovni konfekcijski čin, a u drugoj polovici XX. st. pod terminom postturista počele su se okupljati drukčije putničke prakse i njima primjereni tekstovi. Putopis je uvriježen i kao novinska reportažna forma, pojavom filma postaje jedan od temeljnih dokumentarističkih žanrova, a nastankom i širenjem televizije zauzima mjesto frekventnoga, specijaliziranog i, mjestimice, vrlo kreativnoga medijskoga žanra. Recentna šira dostupnost tehničkih sredstava snimanja i reprodukcije uvelike je demokratizirala filmsko bilježenje putničkog iskustva i dovela do privatne potrošnje žanra.

U hrvatskoj književnosti neki se elementi putopisa uvjetno nalaze u Ribanju i ribarskom prigovaranju P. Hektorovića, konkretnije u tekstovima hrvatskih latinista, a prvim se žanrovskim ostvarenjem na nacionalnom jeziku drži Putovanje k Jerozolimu god. 1752. Jakova Pletikose. Iznimnu popularnost žanr je doživio u doba romantizma, odn. u preporodnom razdoblju, i to u velikoj mjeri zbog ideoloških zahtjeva vremena, ali i zbog literarne kvalitete. Putositnice A. Nemčića najuspjeliji su prozni tekst cijeloga razdoblja, a zanimljivi su Pogled u Bosnu M. Mažuranića, Put u gornje strane S. Vraza te putopisni opus A. Vebera Tkalčevića. Matoševa putovanja i njegovi tekstovi o putopisu usmjereni su na prokazivanje nacionalne nemobilnosti, a u desetljećima modernističke književnosti nastaju i iznimni putopisni tekstovi M. Krleže (Izlet u Rusiju, 1926) i S. Batušića (Pejsaži i vedute: sabrani putopisi 1923–1958, 1959). U drugoj polovici XX. st., dijelom unutar modernističke poetike, zanimljive putopisne tekstove stvarali su P. Šegedin, M. Peić, S. Vereš, M. Matković, M. Selaković i D. Štambak. U novije doba, uz još uvijek prisutne književne pokušaje, putopis postaje popularnim proznim žanrom i sve više reprezentira različita postturistička iskustva mlađih autora koji se nisu okušali u književnosti, uz česte medijske odn. televizijske verzije njihova putovanja.

Citiranje:

putopis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/putopis>.