STRUKE:

radnički pokret

radnički pokret, skup borbâ proizašlih iz društv. djelovanja radništva suprotstavljena eksploataciji i skup institucija koje okupljaju radnike i njihove saveznike svjesne potrebe da se organiziraju kako bi odredili svoje zajedničke ciljeve i usmjerili svoje djelovanje. Osnovu radničkoga pokreta tvori industr. radništvo lišeno vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Radnički je pokret najvažniji društv. pokret razdoblja kapitalističko-industr. modernizacije i zato ga se danas, u razdoblju postindustrijalizma i novih društv. pokreta, označuje i kao »stari društv. pokret«.

Radnički pokret dvoznačan je fenomen – društveni i povijesni s jedne strane, izraz je klasne cjelovitosti, strukovne, nacionalne, regionalne pa i idejne raznolikosti industr. radništva, a s druge strane, on je sam pokretač radništva kao klase, izraz njegove borbenosti i organiziranosti, kako na nacionalnom tako i na međunar. planu. Sve spontane i organizirane težnje radništva ostvaruju se i potvrđuju u sklopu radničkoga pokreta kroz raznolike oblike: polit. stranke (partije), sindikate, strukovne, kulturne, potporne, športske i dr. udruge, društva i ustanove. U razdoblju nastanka industr. radništva radnički pokret predstavlja pretežito spontane i stihijske pobune protiv surova izrabljivanja, pobune koje još nemaju obilježja organizirana djelovanja, vođena sviješću o pov. ulozi radničke klase. Taj je pokret prije svega težio poboljšanju životnoga standarda radnika, boljim uvjetima rada, skraćivanju radnoga vremena i sl. U tom je razdoblju (koje traje otprilike od kraja XVIII. st. do osnutka Prve internacionale 1864) u Engleskoj najznačajniji tzv. ludistički pokret, čiji su pokretači smatrali da treba uništavati strojeve jer dovode do masovne nezaposlenosti. Oštrijom polarizacijom klasa i razvojem kapitalističkog načina proizvodnje, radništvo je postajalo sve svjesnije svoje pov. uloge te je prešlo u otvorenu polit. borbu. Lyonski ustanak (1831) i Ustanak šleskih tkalaca (1844) predstavljaju samostalnije i svjesnije istupe radničke klase, ali tek je čartistički pokret u Engleskoj označio pravi početak organizirane borbe za polit. prava radnika (→ čartizam). Na ideološkom su se planu pojavile i socijalutopističke teorije (C. H. de Rouvrog, Saint-Simon, R. Owen i dr.), koje su razumnim uvjeravanjem nastojale ostvariti različite zamisli o humanom i pravednom društvu i državi (→ utopija). Stoga se tek stvaranjem Saveza komunista (1847), pod izravnim utjecajem K. Marxa i F. Engelsa, javila prva radnička organizacija vođena stvarnim potrebama i težnjama radničke klase. Pojava Komunističkog manifesta (1848) označila je prijelaz na doktrinarno-teorijski osviješteno shvaćanje pov. uloge radničke klase i završetak neorganizirane i samo povremene borbe za njezina temeljna ekonomska i polit. prava. Osnivanjem Prve internacionale (1864) započelo je drugo razdoblje borbe, u kojem se radnička klasa organizira ne samo unutar pojedinih zemalja nego i u međunar. razmjerima. Već 1865. u Internacionalu je bilo učlanjeno oko 20 000 radnika. Zbog oštroga pritiska eur. buržoazije na radničke organizacije, kao i zbog specifičnih uvjeta borbe radnika u pojedinim zemljama, Prva je internacionala 1876. prestala djelovati, a nakon nje uslijedilo je »mirno razdoblje« obilježeno uspostavom masovnih radničkih organizacija, te parlamentarnim i sindikalnim radom kao gl. oblicima borbe radničkoga pokreta. U tom su se razdoblju, međutim, javljali i štrajkaški pokreti, pa i otvoreni oružani sukobi. Tako se 1886. u SAD-u razvio veliki štrajk koji je doveo do čikaškoga krvoprolića (→ prvi svibanj). Uspostava Druge internacionale imala je za programski cilj: osigurati radničkom pokretu odgovarajuću strategiju mirnog razvoja društva prema socijalizmu te odgovarajuću složnu i organiziranu međunar. snagu socijalizma nasuprot gosp. prevlasti kapitalizma i kapitalističkoga državnog i društv. poretka. No, pokušaj i politika Druge internacionale doživjeli su slom u trenutku izbijanja I. svj. rata. Većina vođa socijaldemokr. stranaka prešla je na stranu svojih nac. buržoazija i glasala za ratne kredite, a neki su čak ušli i u vlade. Unutar radničkoga pokreta javljaju se doktrinarno-teorijski različite struje: revizionizam, anarhosindikalizam, nacionalšovinizam. Nedoumice što ih je nametnuo I. svj. rat još je više zaoštrila → Listopadska revolucija. U međunar. radničkom pokretu došlo je do dubokog rascjepa i stvaranja dviju fronti: socijaldemokratske i komunističke (boljševičke); prva je ostala u staroj, Drugoj (od 1951. Socijalističkoj) internacionali, a druga se, pod Lenjinovim vodstvom, okupila u Trećoj internacionali i osn. 1919. Razilaženje je nastalo na osnovnim pitanjima o ratu, revoluciji i perspektivi socijalizma, a pojedini dijelovi radničkoga pokreta priklanjali su se određenoj struji ovisno o uvjetima u kojima su djelovali. Mnoge socijaldemokr. stranke u Europi nastavile su politiku Druge internacionale, politiku reformizma i polit. djelovanja u okviru kapitalističkoga društva, ali zadržavajući, u teoriji, stajalište suprotno kapitalizmu i kapitalističkoj logici. U razdoblju između dvaju svj. ratova i poslije njih, sve do razdoblja destaljinizacije, radnički je pokret bio duboko ideološki podijeljen na reformističko i komun. krilo. Iako je Kominterna (Komunistička internacionala) raspuštena 1943., s obrazloženjem da je postala »kočnicom daljeg učvršćivanja nacionalnih radničkih pokreta«, što je bilo uvjetovano i neizbježnom potrebom borbe protiv fašizma, komunističko je krilo vrlo dugo, sve do kraja 1980-ih, uz veće ili manje razlike u gledištima, smatralo da jedino ono utjelovljuje pravu, tj. revoluc. liniju radničkoga pokreta te je polagalo pravo na antikapitalističku ideološku hegemoniju. U međuvremenu je, u samoj stvarnosti gospodarskih, društvenih, političkih i kult. preobrazbi modernoga svijeta, u mijenama rada i klasne strukture suvremenih društava, radnički pokret prestao postojati u svojem tradicionalnom smislu, a na razini međunar. organiziranosti.

radnički pokret. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51528>.