Rákóczy [ra:'ko:ci], Ferenc II., erdeljski vojvoda (Borsi, 27. III. 1676 – Radosto, danas Tekirdağ, 8. IV. 1735). Sin erdeljskoga vojvode Ferenca I. Rákóczyja i Jelene, kćeri Petra Zrinskoga. Nakon ulaska Habsburgovaca u Rat za španjolsku baštinu (1701–14), Rákóczy je stupio na čelo urote protiv habsburške vlasti, računajući na pomoć Luja XIV. Urota je, međutim, bila otkrivena i Rákóczy je pobjegao u Poljsku. Kada je 1703. izbila u Ugarskoj nova buna, vratio se u zemlju i manifestom pozvao ugarske i hrvatske feudalce na ustanak tražeći samostalnost Erdelja, upravnu autonomiju Ugarske i vjerske slobode. Hrvatski feudalci nisu se odazvali, ne želeći pomagati protestantizam. U sporazumu s Lujom XIV., koji je Rákóczyju obećao pomoć, sabor u Onódu lišio je Habsburgovce prijestolja (1707), a ugarski staleži povjerili su Rákóczyju upravu zemljom. Kada je u ključnome trenutku francuska pomoć izostala, Rákóczy je doživio kraj Trenčina poraz (1708), a njegovi su ga pristaše postupno napustili. Na kraju su ugarski feudalci 1711. sklopili u Szatmáru (danas Satu Mare u Rumunjskoj) s Habsburgovcima mir, koji Rákóczy nije priznao. Nakon toga Rákóczy je godinama obilazio Poljsku, Francusku, Englesku i Osmansko Carstvo tražeći uzalud pomoć. Umro je kao izbjeglica u današnjoj Turskoj. Napisao Uspomene o ugarskom ratu, od godine 1703. do njegova kraja (Mémoires sur la guerre de Hongrie, depuis l’année 1703 jusqu’à sa fin, 1739).
