Ranjina, Dinko, hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 1536 – Dubrovnik, 1607). Dobar dio mladosti proveo je u Italiji baveći se s promjenjivim uspjehom trgovinom. Pritom je dobro upoznao suvremenu talijansku književnost, osobito liriku, što će biti od presudne važnosti za njegovo književno stvaranje. God. 1563. objavio je Pjesni razlike, opsežnu zbirku lirike (450 pjesama), a iste mu je godine u jednoj antologiji tiskano 27 talijanskih soneta. Više od dvije trećine Pjesni razlikih ispunjava ljubavna lirika, a ostatak knjige sadržava poslanice, satirične, religiozne, nadgrobne i refleksivne pjesme. Prozni predgovor zbirci – inače većim dijelom prijevod jedne rasprave Bernarda Tassa – sadrži važne poetološke iskaze, od kojih je vjerojatno najpoznatiji onaj u kojem se pisanje na narodnom jeziku opravdava pozivanjem na primjer Šišmunda (Šiška) Menčetića i Džore Držića.
Ranjina je najveći inovator i eksperimentator u hrvatskoj lirici XVI. st., a najveći dio njegovih inovacija nastao je pod utjecajem zbivanja u talijanskoj lirici onoga doba. Ti su eksperimentalni zahvati, istina, ostali bez izrazitijeg odjeka u dubrovačkoj književnosti njegova doba, ali se zato neki od njih smatraju najvažnijim anticipacijama onoga što će se u dubrovačkoj književnosti događati u XVII. st. To se prije svega odnosi na radikalne metričke inovacije – Ranjina piše polimetrične pjesme, u više od sto tekstova služi se dubrovačkim dvanaestercem bez uobičajene unutrašnje rime, čak sastavlja i carmina figurata i grafičke sonete. Pjesme su mu, također, nerijetko utemeljene na dosjetki, bilo da ona počiva na neočekivanoj poenti ili efektnom načinu argumentacije, bilo da se zasniva na stilskoj artificijelnosti, odnosno retoričkim figurama i njihovu gomilanju. Što se tiče zastupljenih koncepcija ljubavnog odnosa, Ranjinina je ljubavna lirika prilično heterogena. U njoj se pojavljuju petrarkizam, neoplatonizam, pastoralna ljubavna lirika, hedonističke koncepcije, a subjekt teksta preuzima najrazličitije uloge.
