struka(e): |

rast.

1. U biologiji, povećanje volumena i tjelesne mase jedinke u cjelini, ali i pojedinih njezinih dijelova. To je jedan od temeljnih procesa u živom svijetu; povezan je s procesom razvoja, koji obuhvaća kvalitativne promjene organizma: sazrijevanje strukture i funkcije pojedinih organa i org. sustava (→ diferencijacija). Rast i razvoj posljedica su povećanja broja i volumena stanica u organizmu. U osnovi je tih procesa genetički nadzirana dioba stanica (→ mitoza); prethodi joj povećanje volumena stanice, jer se materijal, organiziran u kromosome, udvostručuje, a ukupni sadržaj stanice povećava. U većine mnogostaničnih organizama rast i razvoj započinju oplodnjom jajne stanice, čime nastaje oplođena jajna stanica ili zigota. Ona prolazi ubrzane mitotičke diobe, pri čem isprva ne dolazi do povećanja volumena ili stanične diferencijacije (→ blastula). Daljnjim diobama nastavlja se embriogeneza, tijekom koje se oblikuju tkiva, organi i naposljetku organizam (→ zametak, Razvoj). Stanice zametka pritom se moraju organizirati kako bi se mogle pravilno orijentirati, kretati i diferencirati. To se postiže s pomoću genetički nadziranih mehanizama stanične signalizacije (izmjene informacija među stanicama), izravnim dodirom između stanica ili izlučivanjem signalnih molekula: endokrinim (signalne molekule, npr. hormon rasta, djeluju na udaljena tkiva) ili parakrinim (signalne molekule, npr. neurotransmiteri, djeluju na susjedne stanice). Tijekom embrionalnoga razvoja rast je intenzivan, pomalo se usporava nakon poroda i tijekom rane mladosti, a jako se usporava u odraslom organizmu, u kojem se stanične diobe zbivaju zbog održavanja bioloških funkcija. Dugo razdoblje rasta kod čovjeka i drugih viših sisavaca nije uobičajeno za većinu životinja, koje veličinu odrasle jedinke najčešće dosegnu ubrzo nakon završena embrionalnog razvoja. U nekim org. sustavima malo je staničnih dioba, a rast je nakon rođenja ograničen. Primjerice, spolne stanice ženki viših sisavaca konačno se formiraju do kraja embrionalnoga razvoja, jednako kao i živčane stanice. Neprestano se dijele samo matične stanice, a prema potrebi se dijele i stanice ostalih tkiva (pri zarastanju tkiva ili izlječenju). Rast u procesu regeneracije iznimno je značajan za organizam. Tijekom regeneracije organa, specijalizirane stanice na rubu ozljede obično izgube svoja obilježja te ulaze u učestale diobe. Nove stanice ponovno se diferenciraju u tkiva izgubljenoga dijela tijela. Pritom ostaje nepoznanica na koji način stanice određuju kada je regeneracija završena i kada treba prestati daljnji rast. Organizam se protiv ozljeda bori i kompenzatornim rastom. Ako se ukloni velik dio nekog organa (npr. jetre u čovjeka), ostatak obično naraste do približno normalne veličine organa, kako bi nadomjestio njegovu funkciju. Mnogi se organi pojavljuju u parovima, pa ako jedan od njih izgubi svoju funkciju, drugi ju pojača (npr. nakon uklanjanja jednoga bubrega). Kompenzatorni rast zbiva se povećanjem volumena stanica (hipertrofija), povećanjem intenziteta staničnih dioba (hiperplazija) ili kombinacijom obaju procesa. Razlike u intenzitetu rasta pojedinih dijelova organizma glavni su čimbenik u definiranju oblika tog organizma, a mogu biti važne za njegov opstanak i evoluciju. Zbog genetičke raznolikosti u živom svijetu, u populaciji postoje jedinke s različitim tjelesnim osobinama. Tijekom vremena, s pomoću selekcije, mogu se usavršiti pojedini organi i razviti novi organi ili organski sustavi. U organizmu se neprekidno održava homeostaza, tijekom koje stanice stare i umiru; one se nadoknađuju diobama okolnih stanica. Budući da je broj dioba somatskih (tjelesnih) stanica ograničen, s vremenom se obnova organizma usporava, što uzrokuje starenje tkiva, organa i organizma. (→ starenje)

U životinja se razlikuju dva tipa rasta: ograničeni (npr. u ptica i sisavaca) i neograničeni (u mnogih organizama koji žive u vodenom okolišu). Razlike između faza rasta ovise o načinu razvoja, koji može biti izravan ili podvrgnut preobrazbi; ovisno o tome razlikuju se: embrionalni i postembrionalni, ličinački i postličinački rast. Tijekom embrionalne faze zametak u mnogim slučajevima raste iskorištavajući pritom zalihe rezervnih tvari iz jajne stanice. U sisavaca plodvaša zametak dobiva hranjive tvari iz majčina organizma preko posteljice. U člankonožaca koji imaju vanjski hitinski oklop, rast je omogućen njegovim periodičnim odbacivanjem.

Rast čovjeka traje od začeća do kraja adolescencije. Razvoj, uz kvalitativne promjene organizma, obuhvaća i sazrijevanje psihičkih svojstava te prilagođavanje socijalnim, kulturnim i dr. uvjetima okoline. Rast i razvoj čovjeka odvijaju se skladno, na poseban način za svaku jedinku. Na ta dva procesa utječu: genetski čimbenici, hormon rasta, spol, sezonske varijacije, rasa, ekološki uvjeti, prehrana, bolesti i socijalno stanje obitelji. Rast i razvoj čovjeka započinju u razdoblju prije rođenja (→ plod). Donošeno novorođenče rađa se s prosječnom tjelesnom masom od 3400 g i duljinom od približno 50 cm. U dojenačko doba (prvih 12 mjeseci života) zdravo dojenče u prvom tromjesečju dobiva oko 25 g na dan, 175 g na tjedan i oko 750 g na mjesec. Potkraj 5. mjeseca udvostručuje, a potkraj 12. mjeseca utrostručuje porodnu masu; tijekom 1. god. naraste otprilike 25 cm. Predškolsko doba (od 1. do 6. god. života) obilježava usporavanje rasta u 2. god. života. Sveukupni je prirast tjelesne mase približno 2,5 kg, a rast u visinu približno 12 cm. Tijekom 3., 4. i 5. god. života prirast je tjelesne mase ravnomjeran i iznosi otprilike 2 kg na godinu; dijete u dobi od 6 god. ima približno 20 kg. Rast u visinu iznosi otprilike 6 do 8 cm na godinu, pa su djeca u dobi od 6 god. visoka približno 115 cm. U rano školsko doba (od 7. god. do početka puberteta) djeca godišnje rastu u visinu približno 6 cm, a prirast je tjelesne mase od 3 do 3,5 kg. Rana adolescentska dob odgovara početku puberteta, tijekom kojega se ubrzavaju rast i razvoj. Smatra se da je završetak adolescentskoga doba ujedno završetak rasta i razvoja (u nas je to oko 16. ili 18. god. u djevojaka i oko 18. ili 20. god. u mladića). Prosječna tjelesna masa te visina djece i odraslih povećala se posljednjih desetljeća, vjerojatno zbog boljega životnog standarda, manjega pobola te dr. čimbenika. Najveći porast zabilježen je od kraja XIX. st. do polovice XX. st.; srednja vrijednost krajnje dosegnute visine porasla je za 5 do 10 cm. Osim tjelesne mase i visine, u ocjeni fizičkoga rasta važni su i neki dr. parametri: npr. mjerenje opsega glave, prsnoga koša i trbuha te praćenje tjelesnih proporcija, koštane zrelosti i izbijanja zubi. Usporedno s tjelesnim razvojem događaju se procesi motoričkog i psihičkog razvoja, pa je nužno pratiti reflekse, funkcije šake, okulomotoriku i gledanje, slušanje, glasanje i govor te društveno ponašanje. Praćenje rasta i razvoja pokazatelj je fiziološkog odn. patološkoga zbivanja u dječjem organizmu, pa je poznavanje načela tih procesa osnova pedijatrije. Karakteristični su poremećaji rasta gigantizam i patuljasti rast ili nanizam.

Rast u biljaka odvija se u posebnim tvornim tkivima (→ meristemi), koja se sastoje od mladih (embrionalnih) stanica sposobnih za dijeljenje, tj. razmnožavanje. Meristemi se nalaze: u vršcima ogranaka stabljike i korijena (primarni meristemi); cilindrično raspoređeni ispod vršaka stabljike i korijena (bočni meristemi); između zrelih (starih) tkiva pri bazi nodija kod trava (interkalarni meristemi). Drveće i grmlje raste u debljinu tvornim tkivom, koje je prstenasto smješteno između drva i kore (→ kambij). Stabljika i korijen u pravilu rastu neograničeno, a listovi, cvjetovi i plodovi rastu ograničeno, dok ne postignu određenu zrelost. Rast biljaka reguliran je genetičkim čimbenicima, hormonima te čimbenicima okoliša (svjetlost, temperatura, raspoloživost vode i hranidbenih elemenata, bolesti i dr.). Neke biljke postignu iznimnu visinu i masu, a neke dožive duboku starost; npr. golemi mamutovac (Sequoiadendron giganteum) dosegne visinu od 110 m i masu od 1386 t, a bor Pinus longaeva starost od 4800 godina.

Povećanje kultura jednostaničnih organizama (npr. bakterija ili kvasaca) ili kultura tkiva također se naziva rastom (→ kultura). Kulture tkiva rabe se za istraživanje procesa rasta i razvoja u normalnim i abnormalnim tkivima. Za istraživanje normalnoga staničnoga rasta rabe se kulture normalnih stanica, najčešće fibroblasti i endotelne stanice. Osnovna je značajka takve kulture ograničeni rast; ljudski fibroblasti u prosjeku se podijele 50 do 60 puta. Normalne stanice u kulturi prolaze kroz proces starenja; dok su mlade, gotovo sve sudjeluju u diobama (eksponencijalni rast), potom se sve više povećava udio starih stanica koje se ne dijele (usporeni rast), da bi se naposljetku sve stanice prestale dijeliti (stacionarna faza). Za istraživanje abnormalnoga staničnoga rasta rabe se kulture imortalnih (besmrtnih) stanica, koje najčešće podrazumijevaju tumorske stanične linije. To su stanice koje su zbog mutacija i poremećaja u genetičkom nadzoru diobe izgubile mehanizme nadzora rasta, pa je značajka takve kulture neograničeni rast. Proces prijelaza normalnoga staničnog rasta u imortalni (imortalizacija) obilježen je nestabilnošću genoma (mijenjaju se broj i struktura kromosoma) te gubitkom postojećih obilježja stanice (dediferencijacija). Razumijevanje toga procesa iznimno je važno za objašnjenje nastanka tumora.

2. U ekonomiji, dinamički proces povećanja društv. proizvoda ili nar. dohotka u nekom gospodarstvu zbog porasta investicija. Povećanje se izražava u postotcima, čime se dobivaju stope rasta, kojima se mjeri tempo ekon. razvoja zemlje. Stope rasta određuju se s pomoću modelâ rasta, kojima se kvantificira rast gospodarstva mjeren stopom rasta društv. proizvoda ili nar. dohotka u ovisnosti o veličini investicija.

Citiranje:

rast. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/rast>.