STRUKE:

ratno pravo

ratno pravo, ukupnost međunarodnopravnih pravila koja se primjenjuju na odnose između zaraćenih država te na odnose između zaraćenih i neutralnih država kada neutralne države djeluju u skladu sa svojim svojstvom neutralnosti. Opća je značajka ratnoga prava da, ograničavajući nepotrebnu okrutnost, nastoji rat humanizirati postavljanjem ograničenja koja ne smetaju postizanju voj. ciljeva. Suvremenim međunar. pravom rat je zabranjen, no pravila ratnoga prava mogu se primijeniti jer se država smije poslužiti silom u ostvarenju prava na samoobranu, treća država smije priteći u pomoć napadnutoj državi (pravo kolektivne samoobrane), a UN može, prema Povelji, poduzeti vojne ili druge mjere radi uspostave mira. Ratno pravo u širem smislu obuhvaća i norme koje nisu u izravnoj vezi s borbom, nego reguliraju posljedice rata, os. radi poboljšanja položaja i sudbine žrtava rata (ranjenika, bolesnika, zarobljenika, civilnoga pučanstva i dr.). Ratno pravo sadrži i norme o pokapanju poginulih pripadnika oružanih snaga zaraćenih strana, održavanju groblja, zaštiti spomenika kulture i drugih zaštićenih objekata. Ratno pravo u užem smislu čine norme koje ograničavaju način vođenja oružane borbe, zabranjuju napad na određene objekte i ciljeve, te osobe, uporabu nekih borbenih sredstava (oružje, strjeljivo, različita minsko-eksplozivna, kem., biološka i nuklearna sredstva uništavanja) i nečasne načine ratovanja.

Začetci običajnih pravila o ratu mogu se naći već u starom i sr. vijeku. Pravni pisac H. Grotius (XVII. st.) skreće pozornost na postojanje običajnoga prava koje regulira pitanja rata i odnosâ u ratu. Prvi pisani međunar. akti ratnoga prava nastali su potkraj XIX. st., potaknuti uvođenjem masovnih vojski (Pariška deklaracija o pomorskom ratu iz 1856., koja sadrži pravila o zapljeni i blokadi na moru; Konvencija o poboljšanju sudbine vojnih ranjenika u ratu iz 1864., potaknuta žrtvama u bitki kraj Solferina; Petrogradska deklaracija iz 1868., koja sadrži i neka osnovna načela ratnoga prava).

Prva kodifikacija pravila međunar. ratnoga prava učinjena je na Haškim konferencijama 1899. i 1907., kada je bio donesen niz konvencija i deklaracija (o mirnom rješavanju sporova, zabrani uporabe sile, zabrani započinjanja neprijateljstava, o običajima rata, pravima i dužnostima neutralnih sila i dr.). Nakon I. svj. rata nastoji se iz međunar. odnosa ukloniti rat kao sredstvo za rješavanje sporova (Liga naroda, Briand-Kellogov pakt iz 1928), no bez uspjeha. U tom su razdoblju bili prihvaćeni i Protokol o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih plinova i bakterioloških sredstava (1925), Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima (1929) i Londonska pomorska konvencija (1930) o pravilima podmorničkoga rata, koji su odigrali značajnu ulogu u zaštiti nekih žrtava rata (pri zarobljavanju boraca, zaštiti zarobljenika u logorima, zabrani upotrebe zagušljivih plinova).

Potaknute teškim položajem ranjenika, zarobljenika, brodolomaca i civilnoga stanovništva u II. svj. ratu, bile su donesene (1949) četiri Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata, koje su trebale što više humanizirati buduće postupanje u ratovima. Prihvaćanjem Ženevskih dopunskih protokola, I. i II. (1977) uz Ženevske konvencije, bili su obuhvaćeni i pripadnici oružanih skupina sukobljenih unutar država (građanski rat) te donesene druge dopune ratnoga prava.

Razdoblje 1960-ih i 1970-ih obilježio je napor vodećih svj. država da se regulira ograničenje uporabe nuklearnoga oružja te zabrana proizvodnje i primjene biol. oružja. Tako su bili prihvaćeni Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u atmosferi, svemiru i pod vodom (1963), Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (1968) između SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije, te Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkoga (biološkoga) oružja – otrova i o njihovu uništenju iz 1972. Konvencije o nuklearnom oružju u izravnoj su svezi s konvencijama ratnoga prava, jer je riječ o oružju za masovno uništavanje u oružanim sukobima.

RH je kao pravna sljednica bivše SFRJ preuzela i ratificirala sve bitne dokumente ratnoga prava i temeljne norme iz tih dokumenata ugradila i u vlastito kazneno zakonodavstvo.

Iako su pravila ratnoga prava u oružanim sukobima često bila kršena, ipak su odigrala značajnu ulogu u zaštiti nekih kategorija žrtava rata. U novije se doba kao sinonim za ratno pravo upotrebljava naziv humanitarno pravo, jer je osnovni cilj suvremenoga ratnoga prava zaštita čovjeka u izvanrednoj situaciji oružanoga sukoba, uz obvezu zaraćenih strana da posebno štite osobe koje ne sudjeluju ili su prestale sudjelovati u oružanim akcijama. Zbog prekoračenja i kršenja ratnoga prava u oružanim sukobima na prostoru bivše SFRJ (od 1991) i Ruande (1994), Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (1993) i Ruande (1994) u Hagu. Stalni Međunarodni kazneni sud u Hagu djeluje od 2002.

ratno pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51957>.