STRUKE:

Ravni kotari

Ravni kotari (također i Kotari), kraj u sjevernoj Dalmaciji, između Bukovice na sjeveroistoku, zadarsko-biogradskoga primorja na jugozapadu, te rijeke Krke i Prukljanskoga jezera na jugoistoku. Obuhvaća prostrano flišno područje (najplodniji dio sjeverne Dalmacije) s kojega se izdižu vapnenačke uzvisine (Gologuz, 425 m; Mijanca, 413 m). Niska i blago valovita zaravan nagnuta je prema Ninskom i Ljubačkomu zaljevu. Obradive su površine uz Nadinsko blato, Trolokve, Vransko jezero i dr. Kroz Ravne kotare vodi autocesta Zagreb–Split, sjeverozapadnim dijelom cesta Maslenica–Zadar; cestovna veza s otokom Pagom (most preko Ljubačkih vrata). Glavno je naselje Benkovac. – Najstariji arheološki ostatci na tom području pronađeni su na lokalitetu Smilčić nedaleko od Benkovca, a datiraju iz doba danilske kulture (V. tisućljeće pr. Kr.). O liburnskoj prisutnosti svjedoče arheološki ostatci nekropola i keramike na području naselja Nedinum (Nadin), Corinium (Karin), Varvaria (Bribir) i Asseria (Podgrađe), a prisutnost prastarih kultova potvrđuju fragmenti reljefnih prikaza ilirske božice Latre iz okolice Nadina i boga Mitre kraj Banjevaca. Iz rimskoga doba potječu ostatci gospodarskih i ladanjskih građevina, pronađeni na području Stankovaca, Benkovca i Miranja. Kršćanstvo se na području Ravnih kotara počelo širiti od IV. st., a prve crkve bile su podignute u V–VI. st. (crkva sv. Martina u Pridrazi i trobrodna bazilika u Galovcu). U ranom srednjem vijeku ravnokotarski kraj ulazio je u sastav nekoliko starohrvatskih županija (Ninska, Lučka, Sidraška i Bribirska), koje u X. st. spominje Konstantin VII. Porfirogenet u 31. poglavlju djela O upravljanju carstvom. Ondje su se nalazila i važna središta ranosrednjovjekovne hrvatske države, među kojima i Nin, Karin, Bribir i Ostrovica, te su izgrađeni neki od najznačajnijih predromaničkih i romaničkih sakralnih objekata (u mjestu Šopot, nedaleko od Benkovca, pronađeni su ostatci starohrvatske crkvice iz IX. st. te fragment oltarne pregrade s natpisom i imenom kneza Branimira). Na području Vrane sredinom XI. st. bio je utemeljen benediktinski samostan sv. Grgura, od druge polovice XII. st. sjedište templara, koji je bio jedno od kulturnih i političkih žarišta Hrvatske u srednjem vijeku. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku najveći se dio Ravnih kotara nalazio u sastavu komuna Nina, Šibenika i Zadra. Na tom je području svoje posjede imalo više plemićkih rodova (Bribirski, Karinjani, Jamometi, Mogorovići, Gusići), koji su između XIV. i XV. st. dali sagraditi veći broj gotičkih crkava. Dolaskom pod vlast Mletačke Republike (1409) bilo je obnovljeno mnogo starih utvrda, među kojima su i Korlat, Kličevica, Benkovac, Perušić, Vrana, Novigrad i Ljubač. U XV. i XVI. st. veći dio toga kraja pripao je Osmanlijama te je, jednako kao i manji dio koji je ostao pod mletačkom upravom, predstavljao granično područje između mletačkog i osmanskoga teritorija. Tada su pod osmanskim pritiskom započele migracije stanovništva iz Bosne i drugih dijelova Dalmacije, što je dovelo do promjene u toponimiji pojedinih mjesta (npr. Islam Latinski i Islam Grčki). Nakon austro-turskih ratova potkraj XVII. i početkom XVIII. st. ravnokotarski je kraj ušao u sastav Habsburške Monarhije. Pošto je 1812. postao sjedištem općine, Benkovac se razvio u jako trgovačko, a u XX. st. i industrijsko središte toga kraja. Tijekom Domovinskoga rata (1991–95) područje Ravnih kotara stradalo je u velikosrpskoj agresiji.

Ravni kotari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51998>.