Renoir, Jean

ilustracija
RENOIR, Jean

Renoir [ʀənwa:'ʀ], Jean, francuski filmski redatelj (Pariz, 15. IX. 1894Beverly Hills, 12. II. 1979). Sin slikara Pierrea Augustea Renoira, brat glumca Pierrea Renoira, stric snimatelja Claudea Renoira. Na očev nagovor isprva se bavio keramikom, no ubrzo se odlučio za film, oduševljen radovima Ch. Chaplina i E. von Stroheima. Kao redatelj debitirao 1924. Prvi uspjeh postigao ekranizacijom romana É. Zole Nana (1926), zatim, pod utjecajem francuske avangarde, Malom prodavačicom šibica (La Petite marchande d’allumettes, 1928), prema H. Ch. Andersenu. Pojavom zvučnoga filma brzo se prilagodio novoj medijskoj poetici i retorici i već prvim filmovima – Kuja (La Chienne, 1931), naturalističkoj priči o strasti frustrirana činovnika, Noć na raskršću (La Nuit du carrefour, 1932), prvom adaptacijom nekoga romana G. Simenona s likom inspektora Maigreta, i Boudu spašen iz vode (Boudu sauvé des eaux, 1932), komedijom s anarhoidnim i za njegov opus karakterističnim likom klošara – postao jedna od vodećih osobnosti francuskoga filma. Sredinom 1930-ih bio je aktivan kao zagovornik ideja Narodne fronte; istodobno se ističe kao autor koji eminentno pripada struji francuskoga poetskoga realizma nadopunjujući njezin psihologizam preciznim sociološkim opservacijama. Tu je fazu započeo filmom Toni (1935), iz života Talijana na radu u Francuskoj, u kojem glume isključivo neprofesionalni glumci (anticipacija talijanskoga neorealizma). Uslijedili su Zločin gospodina Langea (Le Crime de Monsieur Lange, 1936), o otporu kapitalizmu stvaranjem radničkih zadruga, Velika iluzija (La Grande illusion, 1937), s radnjom u njemačkom zarobljeničkom logoru za I. svjetskog rata, zapažen i zbog toga što izjednačava važnost klasne i nacionalne pripadnosti (1950-ih biran među deset najuspjelijih filmova svih vremena), Čovjek zvijer (La Bête humaine, 1938), adaptacija romana É. Zole, i Pravilo igre (Le Règle du jeu, 1939), kritika buržoaskog morala pod krinkom vodviljske igre, s pesimističkom premisom o pridržavanju licemjernih »pravila igre« kao uvjetu opstanka u društvu; neprihvaćen od kritike i publike, film je revaloriziran tek 1960-ih, kao vrhunac poetskoga realizma, ponajviše kao ingeniozan spoj realističkih (dugi kadrovi i vožnje kojima se ostvaruje kontinuitet u prikazu zbivanja) i modernističkih komponenti (složena narativna perspektiva); od tada ga svjetska kritika redovito uvrštava među najuspjelije filmove svih vremena (Renoira se pak od 1960-ih smatra najvećim francuskim filmskim redateljem). Od 1940. u SAD-u, gdje se istaknuo filmovima s izrazito realističkim značajkama, bilo u ambijentiranju kao u Močvari (Swamp Water, 1941) ili tretmanom socijalne tematike kao u Južnjaku (The Southerner, 1945., Zlatni lav u Veneciji). To je razdoblje okončao filmom Rijeka (The River, 1951), snimljenim u Indiji, izrazom panteističkog izjednačavanja ljudskih poriva s prirodnim zakonima. Nakon povratka u Europu promijenio je tematiku te se okrenuo kulturnoj povijesti kao nenadmašiv majstor u evociranju minulih vremena, u filmovima Zlatna kočija (La carrozza d’oro, 1952., u Italiji) i French Cancan (1955); potonji je vjerojatno najuspjelija filmska evokacija fin-de-sièclea. Povukao se 1969. Ostali značajniji filmovi: Madame Bovary (1934), Izlet (Partie de campagne, 1936–40., nedovršen), Na dnu (Les Bas-fonds, 1936), Marseljeza (La Marseillaise, 1938), Dnevnik jedne sobarice (The Diary of a Chambermaid, 1946), Helena i muškarci (Éléna et les hommes, 1956), Oporuka dr. Cordeliera (Le Testament du Dr. Cordelier, 1959) i Doručak na travi (Le Déjeneur sur l’herbe, 1960).

Renoir, Jean. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52464>.