Rimbaud, Arthur

ilustracija
RIMBAUD, Arthur, djelo H. Fantin-Latoura, Pariz, Louvre

Rimbaud 63338bọ'], Arthur, francuski pjesnik (Charleville, 20. X. 1854Marseille, 10. XI. 1891). Prve je pjesme objavio u školskim novinama 1869. te 1870. u časopisu La Revue pour tous. Neko vrijeme bio je član pjesničke skupine zutista (zutistes). Rane pjesme ispunjene su ironijom i destrukcijom, ali formalno su uglavnom oslonjene na romantičarsku i parnasovsku doktrinu. Novu, promišljenu poetiku artikulirao je u pismu svojemu profesoru književnosti Georgesu Izambardu u svibnju 1871., tzv. Pismu vidovnjaka (Lettre du voyant), u kojem je osudio sentimentalnu i subjektivnu poeziju i proglasio potrebu za objektivnim pjesništvom (»Ja, to je netko drugi«). Odraz te poetike vidljiv je u pjesmama druge faze, od kojih je najreprezentativnija glasovita poema Pijani brod (Le Bateau ivre). Ona razvija simbol pjesnika preuzet iz parnasovskoga rekvizitarija što se rastvara u gradaciji jarkih slika oniričkog egzotizma. Poznat je i senzualističko-ontološki sonet Samoglasnici (Voyelles), u kojem razvija temu »obojenoga sluha« izloženu u Baudelaireovim Suglasjima. Nakon burne veze s pjesnikom P. Verlaineom, koja je kulminirala dramatičnim sukobom u Bruxellesu 1873., napisao je zbirku pjesama u prozi Sezona u paklu (Une saison en enfer, 1873), koji sadrži autobiografske i poetološke elemente. Zbirka je sarkastična pohvala svetogrđu, bijesu, požudi, egoizmu i lijenosti, što nije samo odraz mladenačke pobune, nego i postromantički projekt obnavljanja duhovne i pjesničke tradicije. Sezona u paklu istodobno je ispovijest devetnaestogodišnjega pjesnika i povijest njegova stvaralaštva. U lirske prozne odlomke umetnuti su stihovi, pa i neke ranije pjesme, a cjelina je paradigma cjelokupnoga poetskog i metafizičkoga projekta koji vodi od samorazornoga prokletstva, preko prihvaćanja ljudskog i pjesničkog usuda do odustajanja od pjesništva i konačne šutnje. Poznati iskaz iz te knjige »treba biti apsolutno moderan« upućuje na odvajanje od prošloga, značaj prolaznoga, iskupljivanje nedostatne sadašnjosti budućim. Objavivši slom svih svojih opsjena, uključujući onu o pjesničkoj vidovitosti, pjesnik je u toj zbirci najavio da će se prestati baviti književnošću te možda potražiti na Orijentu mogućnost rada i opstanka. Sljedeća, posljednja zbirka Iluminacije (Les Illuminations), nastala 1872–74., a objavljena bez Rimbaudova znanja 1886. s popratnom bilješkom P. Verlainea, također se sastoji od lirsko-proznih fragmenata. Još je hermetičnija od prethodne, ali u znaku djelomičnoga prihvaćanja pjesničke i ljudske sudbine. To je prvi Rimbaudov tekst prividno bez određene motivacije ili prepoznatljiva smisla. Rimbaud je tu uspio ostvariti zahtjev, izražen već u Pismu vidovnjaka, da se poezija potpuno oslobodi pjesnikova Ja i postane »objektivna«: bez racionalnog autoriteta koji nadzire, izabire i raspoređuje po unaprijed stvorenu planu, poezija nastaje diktatom neposredovanih osjeta koji se nameću pjesniku kao jezične činjenice. Nakon Iluminacija napustio je pisanje. Potom je lutao Europom, Egiptom i Etiopijom (gdje je od 1880. trgovao kavom, bjelokošću i oružjem). U Francusku se vratio 1891. bolestan te je umro nakon amputacije noge. Ključne su teme Rimbaudova stvaralaštva lutanje, pobuna, marginalnost, proročka uloga pjesnika, razaranje svijeta i nada u novo stvaranje te samoodržanje pjesništva. Poezija je za njega magično sredstvo otkrivanja okultne stvarnosti, a njegov zahtjev za vidovitošću i apsolutnom modernošću dobio je priznanje povijesti književnosti; Rimbaud je ostao zabilježen kao autor prvih slobodnih stihova (pjesme Svibanjski stjegovi, Marina, Kretanje), prije J. Laforguea i simbolističkoga pokreta, a naučavao je prije nadrealista da poezija mora prestati biti izričajem ljepote i postati istraživanje nesvjesnoga.

Rimbaud, Arthur. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52903>.