Romani

ilustracija
ROMANI, romanski jezici

Romani, zajednički naziv za narode koji govore romanskim jezicima, od kojih su najprošireniji francuski, portugalski, rumunjski, španjolski i talijanski jezik. Termin Romanus, koji je u početku označavao samo stanovnika grada Rima (latinski Roma), proširio se najprije, tijekom stvaranja rimske države, na sve rimskom vlašću obuhvaćene italske narode koji su prije bili socii, tj. saveznici. Civilna prava svojstvena rimskim građanima (ius proprium civium Romanorum), dodijeljena pripadnicima nekog određenoga teritorija (grad, provincija) ili pojedincima, odnosila su se na pravo glasovanja, obavljanja javnih službi, sklapanja zakonitoga braka, prava na suđenje prema proceduri itd.; samo su rimski građani mogli nositi togu. Poslije se, usporedno sa širenjem Rimskoga Carstva, raširio i pojam rimskoga građanina (civis Romanus). Već u III. st., prema Constitutio Antoniniana cara Karakale, postali su rimski građani svi slobodni muški stanovnici Carstva (isključeni su bili robovi, žene i rezidentni stranci). Dodjeljivanje građanstva saveznicima i pokorenim narodima bilo je ključan korak u procesu romanizacije. Tako je došlo do proširenja imena Roman na narode vrlo različita etničkog i jezičnog podrijetla. Podanici Istočnorimskoga Carstva (Bizanta) sve do njegove propasti nazivali su se Romejima (grčki Ῥωμαῖοι), dok su se govornici grčkog i latinskoga nazivali Romani (Ῥωμάνοι) za razliku od npr. Slavena. U srednjem vijeku, novi jezici razvijeni iz vulgarnoga latinskog počeli su se kao »romanski« (lingua romana, starofrancuski romanz) razlikovati od klasičnoga latinskoga jezika (lingua latina). Kao ime jezika, naroda, a i zemlje, očuvao se za narod naziv Romanus kod Rumunja (dakorumunjski Rumân pa Român, ali je ime zemlje România preuzeto početkom XIX. st. iz grčkoga); cincarski Armân, istrorumunjski s kraja XVII. st. Rumer; kao naziv za jezik (govoriti) dakorumunjski româneşte, arumunjski armâneaşte, a i u novogrčkom se pučki jezik zove romaiki. U retoromanskom također naziv za jezik rumonč, rumanč, rumaunč dolazi od latinskoga priloga romanicē: na rimski način. U turskom jeziku imenica Rum označuje Grka, a pridjev rumi znači grčki. – U doba rimske uprave u današnjim hrvatskim krajevima (provincije Dalmacija i Panonija) stanovnici gradova s municipalnim i kolonijalnim statusom također su bili smatrani rimskim građanima. Raspadom Zapadnorimskoga Carstva (476. god.) i doseljenjem novih naroda na prostore bivših rimskih provincija, naziv Romani postao je oznaka za stanovništvo u gradovima pod bizantskom vlašću. Na taj način, nakon dolaska Hrvata u VII. st., romansko i romanizirano stanovništvo današnjega hrvatskoga priobalja povuklo se u zaštićene gradove (Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor; u Istri: Pula, Rovinj, Poreč itd.) i na kvarnerske otoke (Krk – grad Krk; Cres – grad Osor; Rab), čuvajući još stanovito vrijeme svoj jezik, kulturu i druga obilježja posebnosti. Unutar hrvatskih državnih tvorevina to je stanovništvo uživalo stanovit stupanj samouprave, a nerijetko je zastupalo političke interese koji su se kosili s interesima Hrvata u bliskom zaleđu te hrvatskih vladara i velikaša. Nakon političkoga povezivanja zaleđa i obale u XI. st. pojačava se miran prodor hrvatskoga stanovništva u gradove i asimilacija Romana, čiji se jezik izgubio u Dalmaciji između X. i XV. st., a veljotski na Krku potkraj XIX. st. Hrvatski (općeslavenski, podrijetlom germanski) naziv za Romane bio je Vlah. To se odnosilo ne samo na Talijane, nego i na doseljenike iz drugih zapadnoeuropskih romanskih zemalja te na domaće stočarske polunomadske skupine romanskoga podrijetla. Potkraj srednjega vijeka sve više su u Dalmaciju dolazili Vlasi stočari iz Bosne, Huma i unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka, od kojih je barem dio govorio nekim idiomom rumunjskoga tipa. Potkraj XV. st. naselili su se i na Krku (napustili su svoj jezik u XIX. st.), a u XVI. st. u Istri, gdje se istrorumunjski očuvao do danas. Mletačko širenje na istočnu stranu Jadrana ubrzalo je nestanak dalmatskoga (dalmatoromanskoga) jezika, a u Istri je utjecalo na venecijanizaciju istroromanskoga (ne samo u Puli, gdje je u XIX. st. nestao, nego također u Rovinju, Vodnjanu i dr., gdje se djelomice očuvao). Mletački se u Dalmaciji i Istri nametnuo osobito kao jezik uprave, trgovine, javnoga komuniciranja itd. U XVI. st. u Dubrovniku i Splitu nastale su kolonije španjolskih Židova (Sefarda), koje su se održale do II. svjetskog rata, a djelomice očuvale i svoj židovskošpanjolski jezik, tj. stari kastiljski s posuđenicama iz sefardskoga hebrejskoga, te ladino, španjolski jezik doslovnih prijevoda s hebrejskoga za pedagoške svrhe.

Romanski jezici

Romanski jezici (gdjekad se nazivaju i neolatinski jezici) skupina su genetski srodnih jezika (i narječja) koji su, u neprekinutom razvoju, nastali iz vulgarnoga latinskog na nekima od romaniziranih dijelova Rimskoga Carstva (Romania conservata; romanija). Poslije su mogli biti preneseni na područja koja u rimsko doba nisu bila romanizirana (npr. nakon geografskih otkrića, španjolski, portugalski i francuski u Ameriku; Romania nova), kao što su ih ponekad s temeljito romaniziranih područja (npr. Engleska, porječje Rajne, Panonija, Sjeverna Afrika) mogli istisnuti drugi jezici (Romania perdita ili submersa). Kako nema općeprihvaćenih, čvrstih i nespornih kriterija za utvrđivanje posebnosti jezika, nije općeprihvaćen ni njihov broj. Utemeljitelj romanistike Friedrich Christian Diez razlikovao je šest romanskih jezika na temelju ponajprije književnih i kulturnih te nacionalnih i političkih kriterija (portugalski, španjolski, provansalski /tj. okcitanski/, francuski, talijanski i rumunjski), no daljnja su proučavanja pokazala da se popis mora povećati pa su mu ubrzo dodani sardski, retoromanski (ladinski), frankoprovansalski, dalmatski (poslije i njemu blizak istroromanski ili istriotski) te ubrzo i katalonski. No status tih jezika, prema određenom kriteriju ili skupu kriterija, vrlo je različit. Nasuprot državnim i službenim jezicima s dugom književnom tradicijom i čvrsto normiranim standardnim oblikom, frankoprovansalski je skup mjesnih govora za koje je službeni i standardni oblik već stoljećima francuski, sardski se stoljećima zapisivao na mjesnim oblicima, ali nikad nije nastao sardski standardni (ili barem zajednički književni) jezik, na retoromanskoj se osnovici razvilo više solidno normiranih pisanih i književnih jezika (surselvski, engadinski; u novije doba donekle i furlanski), ali je izostao razvoj jedinstvenoga jezika za cijelo područje; katalonskomu je istom u novije doba i formalno priznat status visoko kulturnog i standardnoga jezika, premda ga je de facto već dugo bio osigurao. Svaki novi jezik koji se posljednjih desetljeća pridodavao popisu gotovo redovito ima neke značajke zbog kojih se opća slika romanskih jezika komplicira (galješki, asturski i aragonski kao posebni idiomi u decentraliziranoj Španjolskoj; gaskonjski, koji se obično smatra dijalektom okcitanskoga; korzički, koji je u osnovi oblik toskanskoga; moldavski, koji je bio politički nametnut kao poseban u odnosu prema rumunjskom itd.). Uostalom, nazivi jezik, narječje (dijalekt), govor nemaju jednaku vrijednost za sve romaniste (ni za lingviste općenito). Popisu valja dodati i različite »kontaktne« jezike na romanskoj osnovi (sabiri i pidžini) te kreolske jezike (francuski kreolski, portugalski kreolski i španjolski kreolski), tj. »romanske jezike druge generacije«. Nema slaganja ni u pogledu klasifikacije romanskih jezika. Pretežno na temelju prevladavajućega supstrata, Romanija se kadšto dijeli na Iberoromaniju, Galoromaniju, Italoromaniju i Iliro-trakoromaniju (ili Balkanoromaniju), u kojoj zemljopisni kriterij ima gotovo prevagu nad supstratskim. Neki romanisti francuski i rumunjski izdvajaju kao najdivergentnije romanske jezike, a ostale razvrstavaju u južnu ili sredozemnu skupinu. Prema rumunjskomu, koji je zemljopisno izdvojen, ostali romanski jezici označuju se kao Romania continua. Prvu klasifikaciju na temelju isključivo lingvističkih kriterija (razvoj finalnoga /-s/ i razvoj intervokalnih bezvučnih okluziva /-p-, -t-, -k-/ te /-s-/) predložio je 1936. Walther von Wartburg. On je romanski jezični prostor podijelio na (1) zapadnu Romaniju (čuva /-s/, a intervokalno /-p-, -t-, -k-, i -s-/ sonorizira te, eventualno, dalje oslabljuje), (2) istočnu Romaniju (gubi /-s/, odnosno razvija u /-i/, ne mijenja intervokalne okluzive ni /-s-/; istočnu i zapadnu Romaniju razdvaja crta La Spezia–Rimini) i (3) otočnu (inzularnu) Romaniju (Sardinija, koja je prema obama kriterijima konzervativna); ta klasifikacija vrijedi za razdoblje odmah nakon propasti Zapadnorimskoga Carstva, pa se samo mutatis mutandis može primijeniti i na današnje stanje romanskih jezika. Najpreciznija je, a ujedno na najmanju mjeru svodi subjektivne ocjene, dinamička klasifikacija romanskih jezika koju je 1960-ih predložio i razradio Žarko Muljačić. Njome se ne prejudicira je li neki idiom jezik ili je dijalekt (govor), nego se njegov položaj izražava u bodovima; pritom se broj razmatranih lingvističkih kriterija može, ovisno o potrebama klasifikacije, mijenjati (povećavati ili smanjivati; Muljačić je u početku imao 30 kriterija), a svaki odgovor vrjednuje se (boduje) po binarističkim načelima (na pitanje je odgovor da/ne, odnosno +/–). Tako svaki idiom (jezik, dijalekt) dobiva svoj brojčani indeks (broj bodova) na temelju kojega se, bez subjektivnih interpretacija, utvrđuju njegove udaljenosti (distance) prema svim ostalim jezicima skupine, kao i svakoga pojedinog od njih prema zajedničkom ishodištu latinskomu. – Nasuprot visoko jedinstvenomu i dobro normiranomu jeziku uprave, sudstva, vojske, školstva, književnosti itd. (klasičnomu latinskomu), jezik svakodnevnih komunikacija u Rimskom Carstvu zacijelo je pokazivao (kao i svaki živi jezik) manje ili veće razlike od kraja do kraja, od jednoga društvenog sloja do drugoga, od razdoblja do razdoblja. U različite dijelove Carstva bio je unesen u različitim razdobljima (najranija rimska osvajanja u Italiji idu u polovicu I. tisućljeća pr. Kr., a posljednje značajnije područje osvojeno je početkom II. st.), u sve osvojene dijelove nije bio naseljavan istovjetan tip stanovništva, ni prema regionalnomu podrijetlu ni prema kulturnomu statusu; u nekim se dijelovima od samih početaka razvio visok oblik rimske civilizacije, dok je drugdje rimska kultura sporo napredovala; u različitim dijelovima latinski je dolazio u doticaj s različitim domorodačkim jezicima, koji su ga kao supstrati različito označili; drugačiji su bili jezici koji su se u pojedinim dijelovima preslojili preko latinskoga i dali mu kao superstrati svoj pečat itd.

Svi romanski jezici svoje sustave temelje na određenom broju zajedničkih (vulgarnolatinskih/protoromanskih) pojava.

U fonetici: bez obzira na promjene u nenaglašenim slogovima, naglašeni se latinski slog uvijek očuvao; u načelu, u vulgarnome latinskom i u romanskim jezicima naglasak je na onom slogu na kojem je bio u klasičnom; nestaje fonološka vokalska kvantiteta (u zapadnoj Romaniji nakon zatvaranja dugih i otvaranja kratkih vokala, na Sardiniji dok su dugi i kratki imali po otvorenosti jednak izgovor, na Balkanu i u južnoj Italiji kompromisna rješenja); slabljenje vokala, kako na kojem području, u nenaglašenim slogovima; monoftongizacija diftonga, ali čuvanje diftonga /au/ na pojedinim prostorima (rumunjski, jug Italije, grižunski u dolini Rajne, staroprovansalski; u sardskom daje /a/); palatalizacija velarnih suglasnika (/k, g/) ispred palatalnih vokala (/e, i/) (osim u dalmatskom i na Sardiniji), slabljenje finalnih suglasnika; stvaranje novih suglasničkih skupina zbog ispadanja nenaglašenih vokala te promjene starih skupina; različit odnos pojedinih jezika prema diftongaciji naglašenih vokala; različit odnos prema metafoniji naglašenih /e, o/ ovisno o vokalu finalnoga sloga. U morfologiji: općenita težnja prema analizi; unutar toga redukcija broja deklinacijskih oblika (dvopadežna deklinacija, nominativ–akuzativ i genitiv–dativ, s posebnim oblikom za vokativ u rumunjskome; dvopadežna deklinacija u starofrancuskom i staroprovansalskome: padež subjekta /francuski cas sujet/ koji se izvodi iz latinskoga nominativa i opći kosi padež /francuski cas régime/ koji se redovito izvodi od latinskoga akuzativa; samo jedan oblik u jednini i jedan u množini za imenice i pridjeve u ostalim romanskim jezicima); gubitak srednjega roda kao kategorije (sa značajnim reliktima u nekim jezicima), osim u rumunjskom, gdje je srednji rod redefiniran (dvorod, koji u jednini ima morfološke i sintaktičke značajke muškoga roda, a u množini ženskoga); nastanak člana (ili članova); gubitak sintetičkih oblika za pasiv te gubitak deponentnih konjugacija; preustroj aktivne konjugacije (pojava velikoga broja analitičkih oblika i prevrjednovanje aspekta /mjesto razlike trajno ~ svršeno, prevladala je razlika neprethodno ~ prethodno/); novi analitički futur (koji će se poslije uglavnom nastojati stopiti u sintetički oblik); nastanak posebnih (u polazištu analitičkih) oblika za futur u prošlosti i kondicional; nastanak niza analitičkih glagolskih oblika za izražavanje prethodnosti (prethodni futur, složeni perfekt; pluskvamperfekt; prethodni aorist; prethodni kondicional; rumunjski glagolski sustav danas je nešto drugačije organiziran). U sintaksi: došlo je do fiksacije poretka elemenata u rečenici (subjekt–glagol–objekt), u prvo doba do prevladavanja paratakse nad hipotaksom. U leksiku: u jezik je ušao velik broj tehničkih riječi (vojničkih, riječi pojedinih obrta i tehnika, npr. medicine, veterine, kulinarstva, pomorstva itd.), nametnuli su se pučki semantizmi, afektivni i slikoviti izrazi, analogni »pravilniji« (predvidljivi) oblici zamijenili su »nepravilne« (nepredvidljive), glasovno puniji elementi istisnuli su glasovno reducirane; značajan je bio utjecaj kršćanstva, i to ne samo u kršćanskoj »tehničkoj terminologiji«; u vulgarni latinski preuzet je velik broj riječi iz jezika naroda koji su živjeli na rimskom prostoru ili su na nj došli potkraj Carstva i nakon njegova rasula. U prosjeku je svaki romanski jezik očuvao oko 2000 (osnovnih, neizvedenih) riječi iz latinskoga, svaki od njih ima određen broj riječi iz latinskoga kojih u drugim jezicima nema, a oko 500 leksičkih elemenata su panromanski. Osviještenost o posebnosti romanskih jezika u odnosu na latinski dovela je do pojave prvih tekstova na romanskim jezicima od polovice IX. stoljeća.

Romani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53284>.