Romi

ilustracija
ROMI, Fanfare Ciocarlia, rumunjski puhački orkestar

Romi, pripadnici naroda indijskog podrijetla nastanjeni širom svijeta: na području Srednjega istoka, Sjeverne i Južne Amerike, Australije, dijelova Afrike, no najviše ih je u Europi, osobito Istočnoj. Naziv Rom, u značenju »čovjek«, odlukom svjetskih romskih institucija službeni je etnonim od 1970-ih. Neromi Rome nazivaju i drugim imenima, npr. Cigani (njemački Zigeuner, francuski Tziganes), od grčki Aϑινγάν, što je bilo prvo ime pod kojim su Romi zabilježeni u Bizantu, te često različitim imenima koja upućuju na, pogrješno, uvjerenje o njihovu egipatskom podrijetlu (Jeđupi, Đupci, Gopti; također engleski Gypsies i dr.). Pojedine romske skupine, klanovi i plemena često nose imena izvedena od zanata: Kotlari (Kalderaši), Lovari i Džambazi (tj. konjari), Mečkari (Ursari), Zlatari (Aurari), Rudari (Bajaši), Kovači, Perajari i sl., iako se danas rijetki bave zanatom prema kojemu je skupina nazvana. Također su poznata imena Arlije (»domaći«) i Gurbeti (»stranci«, odn. »došljaci«). Prema procjenama, u svijetu ima između pet i osam milijuna Roma. Na temelju povijesno-komparativnih i lingvističkih istraživanja pretpostavlja se da su Romi svoje ishodišno područje, sjeverozapadnu Indiju (područja oko rijeke Ganges) napustili prije više od tisuću godina, u postsanskrtsko doba, vjerojatno zbog vanjskih invazija i unutarnjih društvenih nemira. Na temelju rekonstrukcije romskih seoba pretpostavlja se da su u razdoblju od X. do XIII. st. prošli Hindukuš, došli na iransko jezično područje i južni Kavkaz te stigli do Bizantskoga Carstva. Turska ekspanzija vodila ih je dalje u migracije prema Bliskom istoku, preko Bospora i Dardanela u Trakiju, Grčku i na grčke otoke. U Zapadnoj Europi pojavili su se u XV. st. Percepcija i recepcija Roma kao lutajućega naroda »bez korijenja i gospodara« od strane tadašnjega europskog stanovništva bila je obilježena distancom i segregacijom. Kršćanske europske zemlje donijele su niz zakona i propisa koji su se mahom sastojali od različitih zabrana i ograničenja glede njihova kretanja, gospodarenja i sl. Represivne mjere protiv Roma bile su sve do najnovijega doba ugrađene u zakonodavstva većine europskih država, nerijetko su podrazumijevale prisilnu asimilaciju, a u II. svjetskom ratu prerasle su u genocid. Danas se položaj Roma razlikuje od države do države, premda ih se u načelu svugdje nastoji usmjeriti na sjedilački način života i integrirati u šire društvo. Bitna je značajka Roma prilagodljivost sredini u kojoj žive. Tako su gotovo svi Romi dvojezični ili višejezični, prihvaćaju religiju sredina u kojima žive, a uočljivo je i preuzimanje tuđih elemenata kulture. Unatoč tomu, međusobno komuniciraju na romskim idiomima, vrlo cijene i prakticiraju svoju tradicijsku kulturu, npr. na području običaja, vjerovanja, usmene književnosti i sl.

U Hrvatskoj su se Romi pojavili u XIV. st., najprije u Dubrovniku, desetak godina poslije u Zagrebu, a u idućim su se stoljećima proširili i po drugim hrvatskim prostorima. Najveće romske skupine došle su u Hrvatsku u XIX. st. iz Rumunjske (vezano uz ukinuće ropstva Roma u Rumunjskoj 1855), preko Madžarske. Ti su se Romi, pripadnici skupine Koritara, naselili u Međimurju i Podravini, te su uz već nastanjene Kalderaše i Lovare činili, a čine i danas, jezgru romskoga naroda u Hrvatskoj. Značajna, ujedno posljednja brojčano veća doseljenja Roma u Hrvatsku bila su ona Gurbeta, Arlija i Čergara iz Makedonije, BiH te s Kosova. Potonji danas pretežno žive u gradovima (Zagreb, Rijeka, Pula). Romi u Hrvatskoj, kao i Romi u svijetu, prema svojem transkulturnom i transnacionalnom identitetu čine povijesnu, autohtonu manjinu. Najznačajniji su čimbenici u procesu njihove identifikacije (oblikovanja identiteta) specifičan plemenski sustav (koji čine obitelj, proširena obitelj – vitcha, obiteljska udruga – velika vitcha, plemenska skupina) i gospodarski ustroj (zanati, posebno kovački, trgovina, posebno konjima, obradba drva, glazba, ples, gatanje, prikupljanje sekundarnih sirovina). Uz snažan osjećaj pripadnosti i privrženosti svojoj zajednici (romski romanipé/n/: romstvo), bez obzira na prostornu raširenost, Romi čine prilično homogenu cjelinu. Pretpostavlja se da će u daljnjem procesu identifikacije znatnu ulogu imati jedinstveni standardizirani romski jezik. U Hrvatskoj djeluje više romskih kulturnih udruga i institucija, koje nastoje poboljšati mogućnosti obrazovanja romske djece, ali i interkulturni odgoj i obrazovanje za sve učenike u Hrvatskoj, kako bi se postupno smanjili stereotipi prema Romima, povećao stupanj prihvaćanja elemenata romske kulture (jezik, umjetnost, povijest, običaji) te smanjila socijalna distanca. Romske udruge organiziraju različite ljetne škole za djecu Roma, izdaju časopise (npr. Romano akharipeGlas Roma, Nevo dromNovi početak), potiču sudjelovanje romskih kulturnih društava na kulturnim manifestacijama, i sl.

Jezik

Romski jezik (romaní čhib, romané/s/) novoindijski je jezik središnje skupine indoarijske grane indoiranske skupine indoeuropskih jezika (u koju idu hindski, urdski, radžasthanski, gudžaratski, itd.) kojim govore raspršene dijasporske skupine koje sebe nazivaju Romi, Sinti, Manuši, Kale i još nekim drugim imenima ili njihovim varijantama (endonimi). Čuvanje romskoga jezika važan je element u osjećanju romstva. Oni Romi koji govore romski, svoj jezik, u pravilu, nazivaju romané/s/, romaní, romaní čhib, roman, romano ili sl.

Romski leksik iz ranoromske faze (pretežito indoarijski, iranski, armenski, uz nešto grčkih i, znatno manje, slavenskih elemenata) čini rječničku jezgru unutarskupinskih sociolekata španjolskih Gitana (caló, romski kalo »crn«), odn. idiomâ kao što su rommani (Norveška), angloromani (Velika Britanija), odn. jezika katalonskih, baskijskih ili finskih (Kaale) Roma. Te »jezike« romološka literatura obično naziva pararomani, a zapravo je riječ o specifičnim varijantama okolinskih jezika u uporabi kod Roma, i to uglavnom u određenim društvenim situacijama. Ti kodovi prihvaćaju se u pravilu u adolescentskoj dobi, i ponekad imaju funkciju tajnih govora. Nasuprot tomu, romski jezik stricto sensu pravi je i potpun jezik svakodnevne komunikacije oko 4 milijuna ljudi u cijeloj Europi i uči se kao materinski jezik u ranom djetinjstvu. Najveći broj izvornih govornika nalazi se u Istočnoj Europi, od njezina sjevera do krajnjega juga. Jezik se dobro održava i kod zapadnoeuropskih Sinta i Manuša, prije svega zbog socijalne izolacije tih skupina. Svi su odrasli Romi dvojezični, a često i višejezični, ovisno o području u kojem žive. Gubitak jezika u nekim je područjima naglašen, no jednako su tako intenzivni jezični dodiri i interferencije s drugim jezicima.

Na temelju nekih podudarnosti u razvoju glasova i glasovnih skupina u indoarijskim jezicima, romski se može prepoznati kao jezik središnjih prostora sjeverne Indije. Primjer za to razvoj je staroindijskoga [ŗ] u [u] ili [i]: sanskrtski śrn prema romskom šun »čuti, slušati«. Isto tako sanskrtsko kṣ- u romskom se ostvaruje kao kh-: sanskrtski akṣi prema romskom jakh »oko«. Za razliku od drugih središnjoindijskih indoarijskih jezika romski čuva neke glasovne skupine: trin »tri«, phral »brat« (hindski: tīn, bhāi). Ta je činjenica bila povod teoriji prema kojoj je romski središnjoindijski jezik govornici kojega su se poslije preselili na sjeverozapad potkontinenta prije nego što se odigrala ta glasovna promjena u središnjem prostoru. Drugi jezični razvoji pak svjedoče da je staroromski sudjelovao u bitnim razvojima koji su doveli do nastanka novoindijskih jezika, kao što je npr. redukcija padežnoga sustava na opoziciju između nominativa i akuzativa (npr. manuš / manuš-es). Romski također čuva razliku živo-neživo u muškom rodu. Imenice za neživo ne primaju akuzativni nastavak. Vokativ je još uvijek pravi padež (manuša!), a ostala četiri padeža (dativ, lokativ, ablativ, instrumental) izvode se od akuzativne osnove (manuš-es-ke, -es-te, es-tar, es-sa). Genitiv je zapravo posvojni pridjev koji se s imenicom slaže u rodu, broju i padežu. Kosi padeži (osim genitiva) zapravo su postpozicije. Slične razvoje imamo i u hindskom-urdskom i drugim novoindijskim jezicima. Na temelju toga može se zaključiti da protoromski nije napustio Indiju prije polovice I. tisućljeća. Na fonološkoj razini karakteristično je čuvanje bezvučnih aspirata ph, th, kh i čh. Zvučni parovi izjednačili su se s bezvučnima, prema jednoj teoriji pod kontaktnim djelovanjem armenskoga. Aspirata kh u kontaktu s južnoslavenskim jezicima (u nekim dijalektima) palatalizira se: kher / ćher (»kuća«, hindski gher). Palatalizaciji inače podliježu i k, g, a rjeđe i t (kerav/ćerav »činim, radim«; gili/đili »pjesma«). Vrlo arhaično, svojstvo koje se proteže kroz sve dijalekte, alternacija je s/h u padežnim nastavcima (manuš-eh, manuš-eha) i kopuli (si/hi, som/hom). To h često nestaje pa dolazi do zijeva, koji se popunjava epentetskim j ili v. Aspiraciju najbolje čuvaju tzv. Čergari; gradsko stanovništvo ima socijalne predrasude prema tom govoru i nastoji što manje aspirirati kako ne bi zvučali poput Čergara. Arlije u pravilu ne provode te promjene, pa se njihov jezik može smatrati arhaičnijim u tom smislu. Samoglasnički je sustav peteročlan trokutni, kao i u hrvatskome, s tim da se u vlaškim govorima pojavljuju i dva mukla poluglasa: ə i 616, posuđena iz rumunjskoga. Naglasak je konzervativan: pada na posljednji slog nepromjenljivoga dijela osnove (usp. phralá, množina od phral »brat«) dok strane riječi obično zadržavaju izvorni akcent.

Kasniji razvoj bio je obilježen kontaktnim utjecajima drugih jezika, a napose grčkoga. Iz iranskih jezika i armenskoga posuđeno je mnogo riječi, ali je grčki utjecaj bio toliko temeljit da je izvršio dublje strukturne promjene, danas prisutne u svim romskim narječjima. Od grčkoga su primljeni preponirani članovi i mnogi sintaktički obrasci, tako da se o ranoromskom može govoriti kao o balkaniziranom novoindijskom jeziku. U tom je razdoblju nastalo razlikovanje dvaju usporednih slojeva gramatike: »ideoklitičkoga« koji slijedi novoindijske tvorbene obrasce, i »ksenoklitičkoga«, koji se odnosi na mnogobrojne riječi koje su poprimile grčke nastavke pa onda i sufikse. Romski u svojoj gramatičkoj strukturi jasno razlikuje koje su riječi stare a koje nove, i njih tretira prema posebnim obrascima.

Književnost

Narodna ili usmena

Narodna ili usmena romska književnost započela se prikupljati i zapisivati potkraj XVI. i početkom XVII. st. zaslugom europskih jezikoslovaca i istraživača koje je zanimao romski jezik. To je zanimanje bilo osobito izraženo nakon uspostavljanja temelja indoeuropeistike, što je omogućilo analizu fonološkoga sustava, morfologije, sintakse, etimologije itd. romskoga jezika. Rezultati lingvističkih istraživanja uputili su na zaključak da Romi potječu najvjerojatnije iz sjeverozapadne Indije, uglavnom iz područja današnjega Rajasthana. Iako su povijesne studije rijetke, a pouzdani podatci malobrojni, pretpostavlja se da su u tom području Indije od VIII. do XII. st. predci Roma imali nekoliko kraljevstava, od kojih su najveća i najznačajnija bila dva, sa središtima u Ajmeru i Delhiju te Kanauju (drevnome gradu koji se nalazio u današnjoj indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh). U XIX. st. poznavanju romske povijesti i kulture znatno su pridonijela djela autora kao što su George Henry Borrow (1803–81), Aleksandros Georgios Paspati (u. 1891) i F. Miklošič (1813–91). Značajan prinos romskoj narodnoj književnosti dalo je društvo za proučavanje romske baštine (Gypsy Lore Society), osnovano u Liverpoolu 1888., u svojem časopisu »Journal of the Gypsy Lore Society«, koji je izlazio do kraja 1980-ih. U njem su se sustavno objavljivali tekstovi romskih narodnih umotvorina iz gotovo cijeloga svijeta. Tekstovi romske narodne književnosti objavljivali su se i u mnogim drugim europskim i izvaneuropskim zemljama, a osobito u Njemačkoj, Madžarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, SSSR-u, Čehoslovačkoj i SFR Jugoslaviji. Krajem 1950-ih počelo se obnavljati zanimanje za romsku narodnu kulturu, o čem svjedoči osnivanje novih društava te I. svjetski kongres Roma održan u Londonu 1971.

Unutar romskoga narodnog pjesništva glavninu čini lirika (gilja), dok je broj epskih pjesama neznatan. U tom je smislu značajna zbirka pjesama što su ih sakupili Rade Uhlik (1899–1991), poznati bosanskohercegovački istraživač romskoga jezika i baštine, te srpski pjesnik Branko V. Radičević (1925–2001) u knjizi »Ciganska poezija« (1982), koja je naišla na velik odjek u Europi. Prozni oblici vrlo su raznovrsni i obuhvaćaju mitove i legende, zagonetke (garude lava), igre riječima, pitalice, izrjeke i poslovice, raznovrsne pripovijetke, bajke, priče o životinjama, šaljive priče, povijesne priče, priče o carevima, kraljevima i drugo.

Umjetnička književnost

Prema dosadašnjim spoznajama, najstarija romska umjetnička književnost potječe iz Indije, te se najčešće tvrdi da je njezin začetnik dvorski pjesnik Cand Bardāī (u. oko 1193). U epu od sto tisuća stihova »Pṛthvīrājrāso«, ispjevanome na staroj inačici hindskoga jezika (brāj-bhāša), autor je opjevao život svojega vladara. Pṛthvīrāj III. Chauhān (ili Chāhamāna) bio je kralj Ajmera i Delhija do 1191. ili 1193., kada ga je u drugoj bitki kraj Tarāina porazio i ubio afganski sultan Muhamed od Ghūra, što je uzrokovalo masovni egzod Roma. Taj je ep iznimno važan za rekonstrukciju indijskoga dijela romske povijesti.

Prvi autor koji je u svjetsku književnost zapaženo i plodonosno unio romsku tematiku bio je M. de Cervantes Saavedra (1547–1616) pripovijetkom »Cigančica« (»La gitanilla«, 1613), koja je nadahnula mnoge europske pisce. Njemu se (uz židovsko) pripisuje i romsko podrijetlo, kao i engleskom književniku J. Bunyanu (1628–88). I. Budai-Deleanu (1760–1820) autor je glasovitoga rumunjskoga epa »Ciganijada« (»Ţiganiada«, 1812) iako njegove krvne veze s Romima nisu poznate, a romskoga je podrijetla možda i rumunjski pjesnik A. Pann (1796–1854), kojemu se inače ističe bugarsko podrijetlo, i drugi. Ali kao što njihova djela pripadaju španjolskoj, engleskoj i rumunjskoj književnosti, tako i djela pojedinih drugih autora romskoga podrijetla pripadaju zemljama u kojima su rođeni i na jezicima kojih su pisali.

Romska književnost formirala se, međutim, tek u XX. st. u SSSR-u, u Moskvi, gdje je nastao prvi književni krug u čijem je središtu bio Aleksandr Germano (1893–1955). Osim njega, poznatiji romski autori toga doba bili su Nikolaj Pankov (1895–1959), Mihail Bezljudski (1901–70) i osobito Ivan Ivanovič Rom-Lebedev (1903–89), jedan od stupova kazališta »Romen« u Moskvi, koje neprekinuto djeluje od 1936. Ostali su romski pisci Jurij Dombrovski (1909–78), Nikolaj Satkevič (1917–78), Aleksandr Belugin (1941–97) i drugi. U Ukrajini je najpoznatiji Mihailo Kazimirenko (r. 1938), zatim Iljko Mazuro (r. 1939), a u Bjelorusiji Valdemar Kalin (r. 1941). U Srbiji je najpoznatiji nastavljač te tradicije Slobodan Berberski (1919–89), »otac romskoga pokreta« u Europi i autor nekoliko knjiga pjesama, potom pjesnici Rajko Đurić (r. 1947), Ali Krasniqi (r. 1952), Jovan Nikolić (r. 1955) i drugi. U Crnoj Gori najpoznatiji je pjesnik Ruždija Sejdović (r. 1966). U Makedoniji su romski književni stvaraoci okupljeni osobito oko kazališta »Bratstvo« (»Phralipe«), npr. Nedžo Osmani (r. 1956) i Ljatif Demiri (r. 1961). U Bosni i Hercegovini glavni je predstavnik romske književnosti Rasim Sejdić (1943–81), a u Sloveniji Jožek Horvat (r. 1961). Najveći uspjeh postigli su romski autori u Madžarskoj, a među njima su najpoznatiji Menyhért Lakatos (1926–2007), čiji je roman »Slike iz dima« (»Füstös képek«, 1975) preveden na nekoliko europskih jezika, zatim Károly Bari (r. 1952) i pjesnik Attila Balogh (r. 1956). U Slovačkoj je najpoznatiji Dezider Banga (r. 1939), a u Bugarskoj pjesnik Usin Kerim (1928–83). U Francuskoj se proslavio Matéo Maximoff (1917–2000), koji je pisao na francuskom ali i na romskom kaldaraškom dijalektu: napisao je nekoliko romana od kojih je najznačajniji »Urzitori« (»Les Ursitory«, 1946; urzitori su bića koja novorođenoj djeci proriču sudbinu). U Španjolskoj se proslavio José Heredia Maya (r. 1947), autor nekoliko dramskih djela i zbirkâ pjesama. U Švedskoj je romsku književnost obilježila Katarina Tajkon (1928–94), a u Poljskoj Bronisława Wajs - Papusza (1908–87); u Švicarskoj je najuglednija Mariella Mehr (r. 1947), autorica nekoliko romana i zbirkâ pjesama; u Finskoj je najznačajniji romski autor romanopisac i dramaturg Veijo Baltzar (r. 1942).

Ti pisci, kao i mnogi drugi manje poznati autori, uz izraz vlastite individualnosti i stila, u svojim djelima opisuju različite oblike života Roma u svojim zemljama, počevši od predrasuda većinskoga naroda, rasne diskriminacije i progona, pa do nesnošljive bijede koja se neprestano obnavlja i svjedoči o neljudskom svijetu i čovjeku koji ima potrebu da se pred Romima pokazuje kao »krvav ispod kože«, ne osjećajući pritom ni potrebu, ni dužnost, ni obvezu da se kaje i stidi zbog svojih postupaka.

Posebno mjesto u romskoj književnosti pripada tekstovima o holokaustu, koji se dijele na tekstove anonimnih autora od kojih su pojedini tekstovi, osobito pjesme, postali dijelom kolektivnoga pamćenja, te knjige sjećanja preživjelih žrtava, kojih su pak autori pretežito iz Austrije i Njemačke. Romkinja iz Austrije Ceija Stojka (1933–2013), koja je preživjela logore u Auschwitzu, Ravensbrücku i Bergen-Belsenu, Romkinja (Sinti) iz Njemačke Philomena Franz (r. 1922), Otto Rosenberg (1923–2001) te Josef Müller (r. 1931) svjedoci su nacističkih užasa što, među ostalim, prikazuju filmski zapisi Melanie Spitta (1946–2005), prve dobitnice nagrade »Otto Pankok« Fundacije za dobrobit romskoga naroda koju je osnovao njemački nobelovac G. Grass. Predstavnici toga razdoblja romske književnosti nalaze se i u Kanadi (Ronald Lee, r. 1934), SAD-u (Ian Hancock, r. 1942), te u Latinskoj Americi i Indiji. Katedre za romologiju na sveučilištima u Francuskoj (Pariz), Češkoj (Prag), Slovačkoj (Nitra), Rumunjskoj (Bukurešt), Bugarskoj (Veliko Trnovo) i Italiji (Trst) te Romski PEN i Europsko udruženje romskih pisaca, potiču razvoj romske književnosti i pridonose njezinu uklapanju u europsku i svjetsku književnost čime ona postaje ne samo dio kulture i kulturne svijesti Roma nego i dio kulture europske i svjetske zajednice.

Glazba

Glazbu transnacionalne zajednice Roma istraživači su tretirali na različite načine. Neki poznati skladatelji europske umjetničke glazbe oslanjali su se na stereotipe i veličajući inače neželjene i proganjane Rome kao utjelovljenje ideala romantizma stvorili su niz skladbi, posebice opera, u kojima figuriraju izmišljeni literarni likovi (npr. u operama C. M. von Webera, Ambroisea Thomasa, Louise-Angélique Bertin i G. Bizeta). F. Liszt je u XIX. st. ustvrdio da su upravo Romi nositelji madžarske folklorne glazbe, čemu se u XX. st. suprotstavio B. Bartók, ustvrdivši da je madžarska folklorna glazba živjela i još živi među madžarskim neromskim seljaštvom. Glazbeni su folkloristi u glazbi Roma uglavnom vidjeli otklon od favoriziranih nacionalnih tradicija i zbog toga su joj često pristupali pejorativno. Međutim, novija etnomuzikološka istraživanja omogućuju razumijevanje interakcije između romskih glazbenika i njihovih raznovrsnih etničkih okolina, pri čem Romi često glazbom premošćuju međe između nositelja različitih etničkih, vjerskih, jezičnih i drugih identiteta, s jedne strane pomažući u očuvanju neromskih tradicija, a s druge strane stalno ih nadograđujući.

Pokušaji klasificiranja glazbe Roma upozorili su na nužnost fleksibilnog osmišljavanja kategorija. Ipak, općenito se smatra da su Romi glazbeno vrlo nadareni, osobito kao svirači i pjevači. U romskim glazbama melodija se redovito ukrašava obilnim figuracijama i ornamentima i često joj se mijenja struktura primjenom ljestvice s dvije povećane sekunde. Glazbe što su ih Romi afirmirali u pojedinim zemljama razlikuju se s obzirom na stilske značajke, repertoar i instrumentaciju. Tako npr. u turskoj romskoj glazbi dominira klarinet, za zapadnoeuropski tzv. sinti jazz bitna je violina, a pri španjolskom flamencu središnja je gitara. Uvjerenje u glazbenu superiornost Roma zasniva se na značajkama izvedbe kao što su virtuoznost, improvizacija i emocionalnost, obično puna patetike i sentimentalne čežnje, podjednako u ljubavnim pjesmama ili živahnim plesovima.

Među svjetski znane romske glazbenike pripadaju npr. gitarist Dj. Reinhardt, pjevačica Esma Redžepova, te ansambl Gypsy Kings.

Romi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53315>.