Bakarić, Vladimir, hrvatski političar (Velika Gorica, 8. III. 1912 – Zagreb, 16. I. 1983). Završio 1935. Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je 1937. postao doktor prava. God. 1936–41. radio u Zagrebu kao sudski i odvjetnički pripravnik. Od 1933. bio član KPJ, od 1935. sekretar SKOJ-a na Zagrebačkom sveučilištu, od 1940. član CK KPH. Sudjelovao u uređivanju časopisa Izraz (1939–41) i Naše novine (1939) te ilegalnoga lista KPH Politički vjesnik (1940), odnosno Vjesnik radnog naroda (1941). Jedan je od organizatora antifašističkih partizanskih postrojbi u Hrvatskoj, politički komesar Glavnoga štaba NOV i PO Hrvatske (1941–43), suosnivač ZAVNOH-a, član Predsjedništva AVNOJ-a i zamjenik povjerenika za vanjske poslove NKOJ-a. Nakon uklanjanja A. Hebranga, u listopadu 1944. postavljen za sekretara CK KPH, a u travnju 1945. postao je predsjednik prve vlade Hrvatske. Potkraj rata vodio kampanju protiv Mačeka i vodstva HSS-a. Nakon II. svjetskog rata Bakarić je bio vodeći hrvatski političar, bliski suradnik J. Broza i glavni provoditelj njegove politike u Hrvatskoj. Obavljao je najviše dužnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji: sekretar CK KPH (SKH) do 1966., odnosno predsjednik CK SKH (1966–69), predsjednik vlade NRH do 1953., zatim predsjednik Sabora NRH (1953–63); član CK KPJ (od 1948), član Izvršnoga komiteta CK SKJ (od 1952), član Predsjedništva CK SKJ (od 1966) i Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ (od 1969) te član Predsjedništva SFRJ (od 1974; potpredsjednik 1975–76. i od 1982. do smrti) i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (od 1975). U 1960-ima bio je jedan od začetnika gospodarskih i političkih reformi, zagovornik reforme Federacije (lansirao krilaticu o »federiranju Federacije«) i prenošenja ovlasti na republike. Živo sudjelovao u oblikovanju reformske politike u Hrvatskoj potkraj 1960-ih i početkom 1970 (X. sjednica CK SKH). Zauzimajući se za politiku malih koraka i izbjegavanje »zastranjivanja«, udaljava se početkom 1971. od nacionalno-demokratske struje u SKH. Na vrhuncu sukoba između liberalnih i konzervativnih snaga u ljeto 1971. priklonio se konzervativcima, organizirao vlastitu političku skupinu u hrvatskom vodstvu pa je bio Titov pouzdanik u slamanju nacionalnoga reformsko-demokratskog pokreta u Hrvatskoj. Nakon sjednice u Karađorđevu 1971. postao je vrhovni autoritet u Hrvatskoj i jedan od ključnih jugoslavenskih političara. Sudjelovao je u stvaranju koncepcije Ustava SFRJ iz 1974., koja je na kraju omogućila izdvajanje pojedinih republika iz Jugoslavije. Potkraj života usprotivio se političkoj kampanji protiv ustavnoga modela Federacije koju su nakon smrti J. Broza 1980. pokrenuli srbijanski komunisti.
