rukotvorstvo, pučko, pomoćna gospodarska djelatnost na selu u predindustrijsko doba, kojom su se izrađivali predmeti i oprema za članove obitelji potrebni u svakodnevnom životu (odjeća i obuća, kućno posuđe i pribor, stambena oprema – dijelovi namještaja i posoblje, oruđa i pomagala pri radu, ukrasni i obredni predmeti i sl.). Od obrta (→ obrti, narodni ili tradicijski) razlikovalo se načinom stjecanja tehnološkog znanja, izborom materijala i sirovina, posjedovanjem alata i pomagala te distribucijom proizvoda. U okviru samodovoljnoga, autarkičnoga gospodarstva rukotvorine su znali izraditi gotovo svi seljaci (s uvriježenom podjelom na ženske i muške poslove), a tim su umijećem ovladali izravnim usvajanjem u obitelji, a ne učenjem u nekoj radionici. Sirovine za preradbu ili obradbu potjecale su ili s vlastitoga seljačkog posjeda (tekstilne biljke, slama, životinjske kože i rogovi i sl.) ili su uzimane iz neposredne prirodne okoline (šiblje, drvo, kora, glina i dr.). Alati za preradbu nalazili su se u kućanstvu (ili npr. u uobičajenoj opremi pastira), a većinom su bili i izrađeni u vlastitome domu. Rukotvorine su se izrađivale isključivo za potrebe ukućana, a nisu se nabavljale zamjenom ili kupovinom. Takvoj je djelatnosti pripadala najvećim dijelom proizvodnja tekstilnih niti biljnoga (lan, konoplja, brnistra) ili životinjskoga podrijetla (ovčja vuna, kozja kostrijet, niti dudova svilca), tkanje i vezenje, bojenje tekstilija, obradba drva i proizvodnja drvenih pomagala, predmeta od slame ili pruća i sl. Drugu su skupinu rukotvorina izrađivali pojedinci iz seoske zajednice koji su se, uz poljodjelstvo, bavili i nekom od rukotvornih vještina. Oni su raspolagali većim, donekle specijalističkim znanjem, koje se temeljilo na nadarenosti ili sklonosti za određeno umijeće te boljim, savršenijim alatom. Rukotvorine su od svojih suseljana većinom namirivali u naturi, tako što su im naručitelji »plaćali« poljodjelskim proizvodima ili su im pomagali u agrarnim poslovima (okopavanju, žetvi, košnji i sl.). To su bili u nekim sredinama tkalci, zatim vezilje, čipkarice, izrađivači ćilima, košaraši, proizvođači torbi od komušina ili rogoza, ukrasnih tikvica, sitari i rešetari, izrađivači opanaka od neuštavljene kože, tzv. oputaša, te jednostavnijih kožuha, lončari proizvodnje na ručnom kolu i sl. – I u seoskim sredinama djelovali su pučki obrtnici, kojima je njihovo umijeće bilo glavno zanimanje i za koje su prošli neku obuku (krojači, čohaši, tesari, stolari, bačvari, kolari, rezbari, kovači, opančari koji su radili opanke od štavljene kože, krznari, remenari, lončari proizvodnje na nožnom kolu i dr.). Oni su raspolagali savršenijim alatom i uređajima, gdjekad i posebnim radioničkim prostorom, a svoje su proizvode, namijenjene seoskim kućanstvima, naplaćivali novcem. (→ čipka; košaraštvo i pletarstvo; lončarstvo, tradicijsko; rezbarstvo, pučko; tkalaštvo; vez, narodni)
