Rumunji (rumunjski Români), romanski narod nastanjen najvećim dijelom u Rumunjskoj, gdje čini 89,5% stanovništva (2002); oko 19,4 milijuna pripadnika. Ima ih i u Ukrajini (oko 135 000), Srbiji (službeno oko 35 000), Madžarskoj (oko 8000) i dr. Izvan Europe najviše Rumunja i njihovih potomaka živi u SAD-u i Kanadi. Po vjeri su većinom pravoslavci. Pretpostavlja se da su predci današnjih Rumunja Dačani, starosjedilački stanovnici današnje Rumunjske, koji su romanizirani u razdoblju rimske vlasti nad njihovim područjem (rimska provincija Dacija, 106–271). O razdoblju nakon rimskog povlačenja iz Dacije još uvijek se nedovoljno zna te postoji više teorija o kretanjima stanovništva i stvaranju etničkih jezgara iz kojih se razvio rumunjski narod. U XII. st. na području Karpata prvi se put spominje narod poznat kao Vlasi, koji je u kasnom srednjem vijeku sudjelovao u stvaranju rumunjskih država. Na rumunjski jezik i kulturu znatno su utjecali dodiri sa slavenskim stanovništvom (VI/VII. st.), ali i drugim narodima (Madžari, Nijemci, Turci).
Povijest
Povijest
→ rumunjska, povijest
Jezik
Rumunjski jezik je romanski jezik balkanoromanske podskupine. Dijeli se na četiri »povijesna narječja«, među kojima već oko 1000 godina nema izravnih veza: dakorumunjsko narječje (dijeli se dalje na nekoliko podnarječja ili dijalekata), na osnovi kojega se razvio i rumunjski standardni jezik; njime govori više od 20 milijuna govornika u Rumunjskoj i više od 3 milijuna u Moldaviji, te manjine u Madžarskoj, Ukrajini i Srbiji, kao i skupine iseljenika u SAD-u, Kanadi, Australiji i dr.; arumunjsko (ili macedorumunjsko ili cincarsko) narječje (iako je točan broj govornika teško utvrditi, između 200 i 500 tisuća ih je, uglavnom u Grčkoj, zatim u južnoj Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj, te doseljenika u Rumunjskoj); meglenorumunjsko narječje (oko 3 tisuće govornika u Grčkoj i oko 2 tisuće u Makedoniji te manje skupine u Turskoj i srednjoeuropskim zemljama); istrorumunjsko narječje (oko 250 govornika u manjim selima i zaselcima južno od Učke te u jednom selu u Ćićariji, više stotina u Rijeci, Opatiji i istarskim gradovima, te iseljenici u Trstu, u SAD-u, Australiji – ukupno još oko 1000). Kako između 271., kada su Rimljani »evakuirali« Daciju, i XII. st. o romanskom stanovništvu nema spomena sjeverno od Dunava, o razdoblju nastanka rumunjskog jezika iz vulgarnoga latinskog iznesene su tri osnovne pretpostavke: (1) teorija kontinuiteta tvrdi da se rumunjski jezik razvio iz vulgarnoga latiniteta na prostorima gdje Rumunji i danas žive; (2) teorija /i/migracije pretpostavlja da se rumunjski jezik razvio na prostorima južno od Dunava, odakle je ponovno prenesen na područje današnje Rumunjske i Moldavije do X–XII. st. (što je malo vjerojatno); (3) kompromisne teorije (najvjerojatnije), prema kojima su i nakon rimskog povlačenja iz Dacije ondje preživjele romanske i romanizirane zajednice, a njima su se nakon stvaranja slavenskih država na Balkanu pridružili i govornici romanskoga/rumunjskoga jezika s tih prostora. Rješenje toga pitanja dugo je bilo opterećeno političkim implikacijama. Povijest rumunjskog jezika obično se dijeli na četiri razdoblja: prarumunjsko ili razdoblje zajedničkoga rumunjskog (između X. i XII. st., ili prema drugima već između VIII. i X. st.) na kraju kojega su prekinute veze između četiriju povijesnih narječja; starije pretpismeno razdoblje između XII. i XVI. st.; razdoblje stare rumunjske (dakorumunjske) pismenosti i književnosti (1521–1780); razdoblje modernoga rumunjskoga jezika od 1780. do danas. Iako je u latinskim i starocrkvenoslavenskim tekstovima iz Transilvanije, Vlaške i Moldavije (od XIII. i XIV. st.) zabilježeno nekoliko stotina riječi i imena koji su nedvojbeno rumunjski, prvi sačuvani datirani tekst na rumunjskom potječe iz 1521. Do XVIII. st. tekstovi su bili uglavnom vjerski ili pak historiografski, potkraj XVIII. st. jezik se počeo modernizirati (latinski i zapadnoromanski utjecaj), a u XIX. st. ubrzano se odvijao proces unifikacije i standardizacije rumunjskog jezika (tada je u pismu i crkvenoslavenska ćirilica bila zamijenjena latiničkim pismom). U odnosu na ostale romanske jezike rumunjski obilježavaju podjednako arhaični i inovativni elementi u svim jezičnim razdjelima. U leksiku je, uz naslijeđeni latinski element i nešto autohtonih riječi (iz tračko-dačkoga supstrata), bitno istaknuti slavenske, madžarske, turske, grčke i njemačke, od kraja XVIII. st. latinske, a od XIX. st. obilje francuskih i nešto talijanskih posuđenica; posuđenice iz engleskoga značajka su druge polovice XX. st. Uz arhaizme u morfologiji i leksiku, treba istaknuti i izrazita »balkanska« obilježja (postponirani član; u deklinaciji jedan oblik za nominativ-akuzativ i drugi za genitiv-dativ, te vokativ; anticipacija ili ponavljanje izravnog i neizravnog objekta s pomoću lične zamjenice; zamjena infinitiva zavisnom rečenicom; tvorba futura /i kondicionala/ s pomoćnim glagolom koji znači »htjeti«; balkanski frazeološki izrazi itd.), po kojima rumunjski pripada tzv. balkanskomu jezičnomu savezu.
Književnost
Rumunjska folklorna (pučka) književnost obuhvaća obredne pjesme, posebnu vrstu lirskih pjesama – doine, hajdučke pjesme (cântece bătrâneşti, voiniceşti), balade (slavna je balada »Mioriţa«: »Ovčica« te »Meşterul Manole«: »Meštar Manole«), šaljive kratke pučke pjesme, priče i bajke, basne, pučke anegdote, poslovice i izreke. Takva je književnost u rumunjskom puku živjela mnogo prije pojave pisane književnosti. – Postupnim uklapanjem rumunjskih krajeva u bizantsko-slavenski kulturni krug (od X. st. dalje), crkvenoslavenski je postao jezikom Crkve u Rumunja, u prvo doba jezik vjerskih spisa, a od XIV–XV. st., nakon nastanka rumunjskih feudalnih država, i jezik povjestica i dvorskih spisa. Među književnim pokušajima na crkvenoslavenskom izdvaja se »Slovo nakazatelno« kneza Neagoiea IV. Basaraba (početak XVI. st.). Rumunjska književnost u užem smislu, koja se počela uklapati u europske tokove, počinje potkraj XVIII. st. Međutim, važnost za razvoj rumunjskoga književnoga jezika imaju i prvi (rukopisni) tekstovi na rumunjskom jeziku (XVI. st.) religioznoga karaktera, a osobito prve tiskane knjige đakona Coresija (druga polovica XVI. st.). Ti prvi rumunjski tekstovi, najčešće prijevodi i preradbe s crkvenoslavenskoga, bili su pisani (crkvenoslavenskom) ćirilicom (ćirilica je bila rumunjsko pismo sve do XIX. st.). Od autora religiozne književnosti XVII. st. poznati su moldavski mitropoliti Varlaam (u. 1657), autor jedne popularne »Cazanie« (1643) i, posebice, Dosoftei (1624–94), pjesnik koji je preveo psalme u stihu (»Psaltire in versuri«, 1673). Muntenski mitropolit Antim Ivireanul (oko 1655–1716) napisao je mnogobrojne religiozne spise, a posebnu književnu vrijednost imaju njegove propovijedi (»Didahii«). Narativna analistička historiografija feudalnog razdoblja (osobito u XVII. i XVIII. st.) ima i književnih kvaliteta, s lijepim opisima, portretima povijesnih osoba, i dr. Osim dobrih povjesničara, kao što su G. Ureche (između 1590. i 1597–1647) te M. Costin (1633–91), inače i pjesnik na poljskom jeziku, ovamo pripada i izvanredni pripovjedač I. Neculce (oko 1672–1745), čija zbirka »Pregršt riječi« čini već pravu zbirku priča i crtica s povijesnim sadržajem. Od muntenskih kroničara ističu se Radu Popescu (početak XVIII. st.) i, osobito, Constantin Cantacuzino (1650–1716), padovanski đak i čovjek velike kulture. Najznačajnija je osobnost toga doba moldavski knez D. Cantemir (1673–1723), književnik, povjesničar i filozof, član berlinske Akademije, koji je pisao na više jezika (na rumunjskom, grčkom, latinskom, turskom i ruskom), a radovi su mu se tiskali na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku (na latinskom poznata »Povijest uspona i propasti Dvora osmanskoga«, na rumunjskom socijalno-simbolički roman »Hijeroglifska povijest« i dr.). – Potkraj XVIII. st. javlja se – po ugledu na tzv. leutarsko-pučko pjesništvo (tj. guslačko-pučko pjesništvo) i predromantičarska strujanja u Europi – pjesnička škola koju su predvodili pjesnici iz obitelji Văcărescu (u množini Văcărești), i to Ienăchiţa Văcărescu (oko 1730–1796) te njegovi sinovi Alecu (u. 1798) i Nicolaie, posebno pak najoriginalniji među njima, unuk Iancu (1792–1863). U sladunjavu petrarkističkom tonu, a s rekvizitima pučkoga pjesništva, pisao je i Costache Conachi (1777–1848) u Moldaviji. Originalan je romantičarski pjesnik prerano umrli Vasile Cârlova (1809–31). A. Pann (1796–1854), u istom razdoblju, neumorni je skupljač narodnih umotvorina. – U Erdelju se istodobno pojavila tzv. erdeljska latinistička škola historicističkog i filološkoga smjera, u posebnim političkim i kulturno-povijesnim uvjetima. Pored povjesničara i filologa kao što su Samuil Micu-Klein (1745–1806) i Petru Maior (1755–1821), značajni su pisci bili Gh. Şincai (1754–1816), pisac romantičarsko-literarne kronike (»Hronica«), i I. Budai-Deleanu (1760–1820), pisac herojsko-komične epopeje »Ciganijada ili ciganski tabor«. U Moldaviji se odjeci latinističkih shvaćanja očituju u pjesnika Gh. Asachija (1788–1869). – Liberalno-građanske ideje iznjedrile su četrdesetosmaški naraštaj, koji su na književnom planu predstavljali vođe revolucije u Munteniji, pjesnik I. Heliade Rădulescu (1802–72) i povjesničar N. Bălcescu (1819–52); u Moldaviji je u tom naraštaju prednjačio M. Kogălniceanu (1817–91). Izraziti pisci te skupine bili su pjesnici G. Alexandrescu (1810–85) i D. Bolintineanu (1819–72) te prozni pisac A. Russo (1819–59). Na to se nastavlja i naraštaj iz razdoblja ujedinjenja rumunjskih kneževina (1879), kojemu je na čelu bio pjesnik, prozaik i dramski pisac, nacionalni bard V. Alecsandri (1821–90). Ovamo vremenski pripadaju C. Negruzzi (1808–68), istaknuti predstavnik povijesne novele, zatim lingvist, prozaik i dramski pisac B. P. Hasdeu (1836–1907), istančani novelist i esejist A. Odobescu (1834–95), basnopisac Alexandru Donici (1806–66), romanopisac N. Filimon (1819–65) i dr. – Klasično razdoblje rumunjske književnosti u pravom smislu riječi počinje s književnim krugom »Junimea« (»Mladost«, osnovan 1863), kojemu je vođa bio ugledni kritičar T. Maiorescu (1840–1917). Ovamo ponajprije pripada neprijeporno najveći rumunjski pjesnik M. Eminescu (1850–89), čiji su stil i rječnik dali definitivan pečat rumunjskomu književnom jeziku, i čija lirika označuje prekretnicu u rumunjskoj književnosti. Krugu »Junimea« pripadaju također I. L. Caragiale (1852–1912), veliki dramatičar i prozni pisac, te odlični pripovjedači I. Creangă (1839–89) i I. Slavici (1848–1925). Romantičar, parnasovac i simbolist A. Macedonski (1854–1920) osnovao je 1880-ih svoj književni krug suprotstavljajući se pokretu »Junimea«, a to je isto učinio, iz drugih razloga, i organizator prvih socijalističkih kružoka C. Dobrogeanu-Gherea (1855–1920), vrstan kritičar, zajedno sa skupinom socijalno usmjerenih pisaca okupljenih oko časopisa »Contemporanul« (1881–91). Do kraja stoljeća došli su do izražaja i drugi značajni pisci: pjesnik i romanopisac D. Zamfirescu (1858–1922), novelist i dramski pisac B. Delavrancea (1858–1918), te pjesnici A. Vlahuţă (1858–1919) i Gh. Coşbuc (1866–1918). – Početak XX. st. donio je nove skupine. Tradicionalisti su se okupili oko časopisa »Semănătorul« (osnovan 1901): Ş. O. Iosif (1875–1913), E. Gârleanu (1878–1914), P. Cerna (1881–1913). Tzv. narodnjaci okupljali su se oko časopisa »Viaţa românească« (osnovan 1906): Calistrat Hogaş (1847–1917), Constantin Stere (1865–1936), G. Ibrăileanu (1871–1936). Među simbolistima-modernistima oko časopisa »Viaţa nouă« (osnovan 1905) značajniji su Dimitrie Anghel (1872–1914), C. Pavelescu (1872–1934), O. Densusianu (1873–1938). – Između dvaju svjetskih ratova – mimo književnih struja i pravaca kojima su dominirali tradicionalisti – pojavili su se značajni književnici: teoretičar-modernist E. Lovinescu (1881–1943), prvorazredni romanopisci realisti I. Teodoreanu (1879–1954), L. Rebreanu (1885–1944), G. Mihăescu (1894–1935), novelisti I. A. Brătescu-Voineşti (1868–1946), N. D. Cocea (1880–1949), Damian Stănoiu (1893–1956) i dr., pjesnici I. Pillat (1891–1945), I. Barbu (1895–1961), L. Blaga (1895–1961) i dr., te veliki dramski pisci V. I. Popa (1895–1945), M. Sebastian (1907–1945) i dr. Nakon II. svjetskog rata nastavili su svoju djelatnost književnici koji su se već afirmirali: pjesnik T. Arghezi (1880–1967), pripovjedači i romanopisci M. Sadoveanu (1880–1961) i Cezar Petrescu (1892–1961) te prozni i dramski pisac Camil Petrescu (1894–1957), sa cijelom plejadom starijih (pjesnik M. Beniuc, prozaici Z. Stancu, E. Camilar, tvorac rumunjske reportaže G. Bogza i dr.) i mlađih pisaca (pjesnikinja Maria Banuş, prozaici T. Popovici, M. Preda, E. Barbu i dr.). Svojevrstan je fenomen i to što je niz pisaca rumunjskoga podrijetla stekao reputaciju unutar francuske književnosti, kao npr. P. Istrati (1884–1935), E. Ionesco (1909–94), T. Tzara (1896–1963). Jedna od najmarkantnijih rumunjskih osobnosti XX. st. nedvojbeno je pisac, filozof i povjesničar religija M. Eliade (1907–86), koji je posljednjih 20 godina proveo u Americi kao sveučilišni profesor.
Nakon II. svjetskog rata uslijedilo je vrlo teško razdoblje za rumunjsku književnost, u kojem je napisan vrlo malen broj vrijednih književnih djela. Sredinom 1960-ih književnost se polako počela oslobađati političkih stega i nadzora. U prozi, koja do polovice 1970-ih pripada klasičnom realizmu s ponešto romantičarskih obilježja, isticali su se: M. Preda (1922–80), jedan od najboljih rumunjskih proznih pisaca uopće, E. Barbu (1924–93), Ş. Bănulescu (1929–2001), T. Popovici (1930–94), F. Neagu (1932–2011), A. Ivasiuc (1933–77), N. Breban (r. 1934), D. R. Popescu (r. 1934), A. Buzura (1938–2017), a u pjesništvu: Geo Dumitrescu (1920–2004), Ş.-A. Doinaş (1922–2002), A. E. Baconsky (1925–77), N. Stănescu (1933–83), sjajni M. Sorescu (1936–97), Ana Blandiana (r. 1942). Vrijedna kazališna djela napisali su: H. Lovinescu (1917–83), Ion Băieşu (1933–92), M. Sorescu i dr.
Modernistička tradicija oživjela je 1960-ih s pojavom struje koju je Mircea Cărtărescu (r. 1956) u svojoj studiji »Rumunjski postmodernizam« nazvao tardo-modernizam. Pripadali su joj prozni pisci okupljeni oko »škole iz Târgovişta« Mircea Horia Simionescu (1928–2011), R. Petrescu (1927–82), Costache Olăreanu (1929–2000), Tudor Ţopa (1928–2008), pjesnici iz oniričke skupine Leonid Dimov (1926–87), Dumitru Ţepeneag (r. 1937), Virgil Mazilescu (1942–84) i dr., te Mircea Ivănescu (1931–2011), jedan od najznačajnijih rumunjskih suvremenih pjesnika. Ta je struja posebno došla do izražaja 1980-ih, kada je skupina pjesnika okupljenih oko profesora Nicolaea Manolescua (r. 1939) osnovala krug »Cenaclul de luni« (Traian Coşovei, Florin Iaru, Ion Stratan, M. Cărtărescu i dr.), a prozni pisci na čelu s jednim od najznačajnijih rumunjskih kritičara nakon II. svjetskog rata O. S. Crohmălniceanuom (1921–2000) okupili su se oko književnog kruga »Junimea« (M. Nedelciu, Gheorghe Crăciun, M. Cărtărescu, Nicolae Iliescu i dr.). Te su se skupine javile s nekoliko zajedničkih zbirki obilježje kojih je miješanje narativnosti i lirizma u poeziji, parodije, pastiša, kolaža, igre jezičnim izražajnim sredstvima.
Nakon prevrata iz 1989. uslijedilo je razdoblje intenzivne nadoknade; ponovno se tiskaju djela zabranjena u doba komunizma. Od pisaca se ističu: Adrian Oţoiu (r. 1958), Daniel Bănulescu (r. 1960), Rodica Drăghincescu (r. 1962), Horia Gârbea (r. 1962) i dr. Značajna je, osobito nakon II. svjetskog rata, i književna djelatnost na jezicima nacionalnih manjina (madžarske, njemačke i dr.). Rumunjskim jezikom pisana je i moldavska književnost. (→ moldavci, Književnost)
Filozofija
Ako se zanemari zanimljivo bavljenje filozofskim pitanjima u književnom i povjesničarskom djelu D. Cantemira, rumunjska filozofija počela se oblikovati potkraj XIX. st., i to poglavito zahvaljujući utjecaju Francuske revolucije. Među prvim je značajnijim filozofima toga razdoblja Basilius (Vasile) Conta (1846–82), pozitivist koji nije bio protivnik metafizike. Početkom XX. st. posebice su bili značajni filozof povijesti Alexandru D. Xenopol (1847–1920), kao i učenik W. Wundta Dimitrie Gusti (1880–1955). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova posebice su se isticali Constantin Noica (1909–87), koji se priklonio socijalističkoj Rumunjskoj, ali se zbog pogubnosti svake ozbiljne kritike socijalizma okrenuo logici i teoriji znanosti, i E. M. Cioran (1911–95), koji je otišao u Francusku i u duhu A. Schopenhauera koncipirao svoju filozofiju pesimizma i nihilizma. Nakon II. svjetskog rata rumunjska je filozofija bila gotovo isključivo marksistički usmjerena, a njezini su glavni predstavnici bili Gaál Gábor (1891–1954) i Lucreţiu Pătrăşcanu (1900–54). Unatoč tomu vrijedne priloge u teoriji znanosti i logici dali su Athanase Joja (1904–72), Dan Bădărău (1893–1969), Florea Tuţugan (1908–61), Grigore C. Moisil (1906–73). U filozofiji religije i istraživanja mitova istaknuli su se Dimitrie D. Roşca (1895–1980) i M. Eliade (1907–86), koji je svojim monumentalnim djelom obilježio znanost o religiji u XX. st. U najnovije doba u Rumunjskoj su ponovno zastupljene gotovo sve suvremene filozofske škole, počevši od fenomenologije i egzistencijalizma pa sve do analitičke i postanalitičke filozofije, strukturalizma i postmodernih teorija.
Likovne umjetnosti
Na teritoriju današnje Rumunjske umjetnost se razvijala u nekoliko glavnih smjerova, koji su ovisili o specifičnostima pojedinih pokrajina. Vlaška i Moldavska s pretežno pravoslavnim stanovništvom bile su pod utjecajem bizantske umjetnosti, a znatnim dijelom katolička, odnosno protestantska Transilvanija pod utjecajem Zapada. Formiranje nacionalne umjetnosti, sinteze autohtonih elemenata, s bizantskim i ponešto romaničkim utjecajima može se pratiti od XIV. st., kada su se podizale značajnije crkvene građevine, ostvarivali ciklusi zidnih slika i kada je započela prepisivačko-iluminatorska djelatnost te izradba predmeta umjetničkog obrta.
Arhitektura
Arhitektura
crkava pokazivala je bizantske utjecaje, koji su došli izravno iz manastira Atosa i iz Srbije (osobito moravske škole), te utjecaje romanike iz Zapadne Europe. Značajan je spomenik iz toga razdoblja crkva sv. Nikole u Curtea de Argeş (sredina XIV. st.). U XV. i XVI. st. nastale su crkve u Voroneţu (1488), Moldoviţi (1532), Suceviţi (1582–86) i Dragomirni (1609) s gotičkim elementima, a posebno su im obilježje pročelja urešena zidnim slikama bogata ikonografskoga sadržaja. U Transilvaniji se nakon romanike (katedrala u Alba Juliji, dovršena 1287) javila gotika zapadnoeuropskog tipa na crkvama u Cluju (1396–1432), Sibiuu (XIV–XVI. st.) i Braşovu (1385–1425). U gotičkom su se stilu gradile utvrde, gradske vijećnice i dvorci. U gorskim krajevima, poglavito na Karpatima, nastale su mnoge drvene crkve osebujnih konstrukcijskih i dekorativnih oblika. Postupno dolaze do izražaja stilski elementi renesanse (kapela Lázó uz katedralu u Alba Juliji, 1512), potom baroka (dvorac u Gorneştiju, 1773–80) i klasicizma (dvorac Ghica u Bukureštu, 1822), koji su dolazili izravno iz Europe ili preko Rusije i Poljske. U drugoj polovici XIX. st. jačali su utjecaji iz Zapadne Europe; nakon 1860. prijestolnica Bukurešt prerastao je iz velikoga naselja turskog tipa u grad zapadnoeuropskog izgleda. Prvi graditelji reprezentativnih urbanih građevina bili su Francuzi. Marie-Joseph Cassien-Bernard (1848–1926) u rumunjsko je graditeljstvo uveo historicizam (Narodna banka i Politehnika, oko 1883), a prvi su značajni domaći arhitekti bili Ion Mincu (1852–1912), Ion Socolescu (1859–1924), Nicolae Ghica-Budeşti (1869–1943) i Petre Antonescu (1873–1965), koji su u svojim velikim reprezentativnim projektima nastojali stvoriti nacionalni stil oslonjen na rumunjsko tradicionalno graditeljstvo. U prvim desetljećima XX. st. polako su sa Zapada prodirali secesija, prepoznatljiva u djelima Iona Berindeija (1871–1928), i funkcionalizam, koji su zastupali arhitekti Duiliu Marcu (1886–1942) i Horia Maicu (1905–75). Nakon II. svjetskog rata prevladavali su uobičajeni tipovi sovjetskoga reprezentativnoga graditeljstva (palača Ministarstva kulture i dnevnika »Scîntea« u Bukureštu). U kasnim 1980-ima jačao je utjecaj suvremene zapadnoeuropske arhitekture, vidljiv osobito u stambenim naseljima novih četvrti u Bukureštu, Iaşiu, Galaţiu, kupališnom lječilištu Balta Albă, te na mnogobrojnim zgradama crnomorskoga kupališta Mamaia. U mlađi naraštaj arhitekata ubrajaju se: Şerban Sturdza (r. 1947), Doina Sturdza (r. 1948), Vlad Gaivoronschi (r. 1956) i Radu Mihǎilescu (r. 1959).
Kiparstvo
Kiparstvo
je tijekom stoljeća bilo ograničeno na ornamentalnu dekoraciju crkava istočnog obreda, a u gorskim su se krajevima i dalje njegovali oblici autohtonoga pučkoga drvorezbarstva. Kiparstvo se kao umjetnička grana razvilo u XIX. st. Njemački kipar Karl Storck (1826–87) prvi je u rumunjskom kiparstvu radio reprezentativne portrete i spomenike te arhitektonsku plastičnu dekoraciju, a prvomu naraštaju domaćih školovanih kipara pripadaju Ion Georgescu (1856–98) i Ştefan Ionescu-Valbudea (1856–90). Figure snažna simboličkog i apstraktnoga izraza oblikovao je Dimitrie Paciurea (1873–1932). II. svjetski rat prekinuo je razvoj novih likovnih težnji koje su se kretale između kubizma i apstrakcije, a nakon rata prevladao je socijalistički realizam, kojemu se priklonila većina kipara stvarajući javne spomenike, komemorativne reljefe i portrete. Potkraj 1980-ih bio je uočljiv zaokret prema slobodnim eksperimentima u djelima mlađega naraštaja, kojemu pripadaju Ovidiu Maitec (1925–2007), Horea Flămându (r. 1941) i Mihai Buculei (r. 1946). Izvan zemlje proslavio se C. Brancusi (Brâncuşi; 1876–1957), jedan od najznačajnijih predstavnika europskoga kiparstva XX. st.
Slikarstvo
Slikarstvo,
kao samostalna umjetnička grana, nastalo je početkom XVIII. st. Prvi slikari portreta i biblijskih kompozicija bili su majstori koji su se doselili uglavnom iz Poljske, Austrije i Francuske, a već potkraj stoljeća formirala se skupina mladih slikara školovanih u Beču, Rimu i Parizu. Većina ih je radila u duhu akademskoga realizma, pretežito žanr-prizore iz lokalne sredine, portrete, biblijske i povijesne kompozicije. Visoke su domete postigli Efrem Micu (oko 1777–1813), Gheorghe Asachi (1788–1869) i Constantin Daniel Rosenthal (1820–51). U drugoj je polovici XIX. st. djelovao svestrani slikar, grafičar i likovni pedagog Theodor Aman (1831–91), osnivač Umjetničke škole i Salona u Bukureštu; slijedili su ga Ioan Andreescu (1850–82), Ştefan Popescu (1872–1948) i Nicolae Vermont (1886–1932). Početkom XX. st. dominantna je slikarska osobnost bio Nicolae Grigorescu (1838–1907), autor portreta, povijesnih kompozicija i žanr-prizora, a novo je poglavlje modernoga rumunjskoga slikarstva otvorio Ştefan Luchian (1868–1916), kojega su slijedili i ostvarili osobne stilske izraze Theodor Pallady (1871–1956), Gheorghe Petraşcu (1872–1949) i Nicolae Tonitza (1886–1940) te Iosif Iser (1881–1958), vrstan majstor političke karikature. Od 1944. u rumunjskom je slikarstvu prevladavao socijalistički realizam. Iznimnu ulogu u poslijeratnoj rumunjskoj umjetnosti odigrao je C. Baba (1906–97), čiji su mnogobrojni radovi, osobito portreti i figuralne kompozicije, dosegnuli visoku umjetničku razinu. Eksperimentiranje s bojom nastavili su Dumitru Ghiaţǎ (1888–1972), Lucian Grigorescu (1894–1965) i Alexandru Ciucurencu (1903–77). Anastase Demian (1899–1977) i Ştefan Constantinescu (1898–1984) ostvarili su snažne grafičke opuse, a crtački George Apostu (1934–86). Mlađi je naraštaj slikara i likovnih umjetnika, Doru Covrig (r. 1942), Marilena Preda Sânc (r. 1945), Alexandru Chiru (r. 1947), László József Molnár (r. 1951), Károly Elekes (r. 1951), Teodor Graur (r. 1953) i Dan Mihălţianu (r. 1954), otvoren suvremenim strujama u akcijama body arta i land arta, hepeninga s političkim naglaskom te eksperimentiranja s videom, filmom, računalima i sl.
Najznačajniji su muzeji u Bukureštu Narodni muzej, Pinakoteka i Muzej Toma Steliana.
Glazba
Regionalno raznovrsna rumunjska folklorna glazba ima srednjoeuropske značajke u područjima zapadno od Karpata (Transilvanija) i pretežito balkanske u područjima Vlaške i Moldavije. Često je povezana s obredima kalendarskoga ciklusa (npr. zimske kolede – colinde, ljetna prizivanja kiše – paparuda) i životnoga ciklusa (osobito uz svadbu i smrt – npr. cîntece ceremoniale i žalopojke bocete). Najistaknutiji su vokalni žanrovi improvizirana lirska pjesma doina i kitična pjesma cîntec. Balade su žanr epskih pripovjednih pjesama, koji se oblikovao u razdoblju između XVI. i XIX. st.
Najrašireniji su plesovi hora u kružnoj formaciji i sîrba u vrsti, za koje su karakteristični dvodobni i asimetrični obrasci. Glazbenu osnovu za ples izvodi jedan ili više muških instrumentalista, a među glazbalima su najčešća frula – fluiere, panova svirala – nai, gajde – cimpoi, tip klarinetskoga glazbala – taragot, kratkovrata lutnja – cobza, cimbalom – ţambal, violina – vioara, harmonika – acordeon i gitara – chitara. Profesionalni glazbenici (lăutari) često su Romi, a naziv je za njihov tip ansambla, posebice u Vlaškoj, taraf (svjetski je poznat višegeneracijski »Taraf de Haidouks« iz sela Clejani). U Moldaviji su tijekom druge polovice XX. st. tarafe, u kojima dominira violina, potisnule limene glazbe, tzv. fanfare (najpoznatija je »Fanfare Ciocărlia« iz mjesta Zece Prăjini). Uz bogatu ponudu jazz, pop, rock, hip hop i elektroničke plesne glazbe, pozornost medija zaokuplja rumunjska inačica balkanske novokomponirane narodne glazbe, tzv. manele, srodna žanrovima kao što su arabesk (Turska), laïko (Grčka), šalga (Bugarska) i »turbofolk« (Srbija).
Na neolitičkoj su keramici iz Moldavije, pretpostavlja se, najstariji prikazi plesa s područja današnje Rumunjske. Sva starija glazba rumunjske Crkve istočnog obreda u duhu je teorije i prakse bizantske glazbe. Najstariji glazbeni zapis (lekcionar u ekfonetskoj notaciji) potječe iz X/XI. st., a slijede ga glazbeni rukopisi na grčkom od XIII. do XVIII. st., nastali u manastirima (Putna, Neamţ, Suceava, Cozia, Bukurešt i dr.). Psalmi na rumunjskom jeziku nastaju od XVIII. st. nadalje. Od XIV. st. započinje utjecaj zapadne katoličke, a od XVI. st. i protestantske crkvene glazbe u Transilvaniji i Banatu, osobito u središtima kao što su Karlsberg (Alba Iulia), Kronstadt (Braşov) i Hermannstadt (Sibiu). U XVII. i XVIII. st. djelovali su skladatelji europskoga baroknog stila kao Georg Ostermayer, Daniel Croner, Petrus Schimert, Johann Sartorius (otac i sin), a Ioan Căianu i Daniel Speer koristili su i folklorne melodije. Među njegovateljima osmansko-turske glazbe posebno je bio značajan princ D. Cantemir (1673–1723). Glazbeno je školstvo nakon početaka u manastirskom okruženju dobilo poticaj ustanovljenjem niza svjetovnih ustanova u Bukureštu (Filharmoničko društvo, 1833; državni konzervatorij, 1864; simfonijski orkestar, 1866; Opera, 1877) i u drugim gradovima. Skladatelji XIX. st. skladali su pretežno glasovirsku i salonsku glazbu u duhu europskog romantizma, a u drugoj polovici stoljeća i opere i operete (Alexandru Zissu, Ciprian Porumbescu i dr.). Tijekom XX. st. osnovani su Rumunjski radio (1926), Udruženje skladatelja i muzikologa (1949), te Etnografski i folklorni institut (1949). Skladatelj, violinist i dirigent G. Enescu (1881–1955) najpoznatiji je rumunjski skladatelj, čiji se opus temelji na rumunjskom folkloru i kojega je između dvaju svjetskih ratova stilski slijedio niz skladatelja (Sabin Drăgoi, Marţian Negrea i dr.). Nakon II. svjetskog rata djelovao je, uz starije tradicionaliste (Liviu Glodeanu, Mihail Moldovan i dr.), mlađi naraštaj skladatelja nadahnut modernističkim, pa i avangardnim utjecajima (Anatol Vieru, Pascal Bentoiu, Stefan Niculescu i dr.). Među svjetskim glazbenicima rumunjskoga podrijetla isticali su se još dirigent Sergiu Celibidache, pijanist Radu Lupu, skladatelj Roman Vlad i dr.
Film
Prvu projekciju organizirala su braća Lumière 27. V. 1896. u Bukureštu, prva snimanja na području Rumunjske izveo je snimatelj A. Menu 1897., proizvodnja igranih filmova počela je 1911., a tijekom 1920-ih snimljeno je tridesetak igranih filmova (povijesnih, melodrama i komedija). Prvi zvučni film bio je snimljen 1935., god. 1948. kinematografija je bila nacionalizirana, a 1950. bio je osnovan Institut za kazališnu i filmsku umjetnost »I. L. Caragiale«; nakon toga je proizvodnja postupno počela rasti uz pridržavanje kanona poetike socijalističkog realizma. Od redatelja 1950-ih najistaknutiji su bili Paul Călinescu i Victor Iliu, a nakon 1960-ih (od kada se snimalo petnaestak igranih filmova na godinu) Liviu Ciulei, Lucian Pintilie, Mircea Drăgan i Elisabeta Bostan, te od 1980-ih Mircea Daneliuc. Uspjehe na međunarodnim festivalima postizali su autori crtanih filmova Ion Popescu-Gopo, Bob Călinescu i Ștefan Munteanu. U tranzicijskom razdoblju nakon 1990. kinematografija se održava zahvaljujući pomoći države, ali i postotku od kinoulaznica; proizvodnja ipak postupno slabi. Od novih redatelja najviše se ističe Dan Piţa.
