Salernska medicinska škola, prva europska medicinska škola, koja je djelovala u južnotalijanskome gradu Salernu kraj Napulja; najjače zapadno medicinsko središte u srednjem vijeku i preteča medicinskog fakulteta. Spominje se od IX. st., a procvat je doživjela u XII. st. Osnovali su ju salernski svjetovni liječnici te je bila neovisna o utjecaju crkve; u njoj su se njegovale anatomija, kirurgija i ginekologija (čemu se u to doba crkva žestoko protivila), a predavanja su držale i žene. U XI. st. Konstantin Afrički, redovnik u benediktinskom samostanu u Montecassinu, preveo je mnoga klasična djela grčke i arapske medicine na latinski jezik i tako potaknuo razvoj znanstvene medicine u Salernu. Jedno je od najpoznatijih djela nastalih u Salernskoj medicinskoj školi Salernska zbirka antidota (Antidotarium Salernitanum) iz XII. st., koja je sadržavala cjelokupnu srednjovjekovnu farmakoterapiju, tj. iscrpan opis lijekova koji su se rabili u svakidašnjoj medicinskoj praksi; djelo je doživjelo mnogobrojna izdanja, preradbe i prijevode. Liječnica škole Trotula de Ruggiero sastavila je u XII. st. praktični priručnik o vođenju porođaja. Zdravstveni priručnik u stihovima Salernska pravila o zdravlju (Regimen sanitatis Salernitanum) iz XII. st. bio je namijenjen najširemu krugu čitatelja, a sadržavao je popularne higijenske propise i savjete za očuvanje zdravlja, te cjelokupnu simptomatologiju i terapiju. Doživio je oko 240 izdanja i prijevode na gotovo sve europske jezike. Na hrvatski ga je 1768. preveo franjevac E. Pavić, pod latinskim naslovom Flos medicinae (Cvijet medicine); bila je to prva knjiga medicinskoga sadržaja na hrvatskom jeziku. Salernsku je medicinsku školu pohađalo mnogo učenika iz cijele Europe; jedan od najznamenitijih liječnika svojega doba, Dubrovčanin Đ. Baglivi ondje je bio promoviran 1688. Školu je 1811. ukinuo Napoleon I. Bonaparte.
