STRUKE:

balada

ilustracija
BALADA, Robin Hood, ovitak ploče, 1950.

balada (provansalski ballada: plesna pjesma).

1. Strog i vrlo popularan oblik francuske lirike XIV–XV. st., sastavljen od triju ili od šest kitica po osam do deset osmerosložnih ili deseterosložnih unakrsno rimovanih stihova, s uvodnim četverostihom, posvetom i pripjevkom. Pisali su je Ch. de Pisan, Ch. D’Orlean, F. Villon, a u Italiji, ponešto prilagođenu, Dante, G. Boccaccio, F. Petrarca. Obnovljena je u francuskom klasicizmu, a zatim u XIX. st. (Th. de Banville, F. Coppée; u Italiji G. Carducci; u Engleskoj A. Ch. Swinburne, D. G. Rossetti, G. K. Chesterton i dr.).

2. Engleska i škotska lirsko-epska pučka pjesma XIV–XVI. st., s ratničkim i pustolovnim sadržajem (ciklus o Robinu Hoodu), srodna španjolskoj romanci i ruskoj bilini. Svojstveno joj je usredotočivanje na kakav tragičan povijesni događaj, skokovito, odsječno pripovijedanje i poraba dramskog dijaloga. Književni su joj oblik dali E. Burns i Th. Moore, a zatim su je preuzeli njemački predromantičari i romantičari (G. A. Bürger, J. W. Goethe, F. Schiller, L. Uhland) ispunjajući ju temom sudbinskih srazova (npr. čovjeka i prirode) i ugođajem tajanstvenih, uzvišenih nagovještaja. Preko njih je stekla visok književni status i širila se po cijeloj Europi (W. Wordsworth, S. T. Coleridge, J. Keats, W. Scott, V. Hugo, A. Mickiewicz, A. S. Puškin, M. J. Ljermontov, a u nas S. Vraz, P. Preradović).

3. U glazbi, prvotno pučka jednoglasna plesna pjesma iz koje su se u kasnome srednjem vijeku razvili oblici umjetničke glazbe. U provansalskoj trubadurskoj lirici balada dobiva čvrst oblik strofne pjesme s pripjevom (refrenom), a u francuskoj svjetovnoj glazbi XIV. st. njeguje se kao jednoglasna ili višeglasna (oko 2 do 4 glasa) skladba (G. de Machault). U Italiji ballata postaje središnjim oblikom svjetovne glazbe od druge polovice XIII. st. do XV. st. Isprva je skladana jednoglasno i oblikovana prema metričkoj građi pjesničkoga teksta, s karakterističnim uvodom i pripjevom (ripresa), a od sredine XIV. st. javlja se i u višeglasnom obliku, koji obično izvode glasovi (1 do 2) i instrumenti (F. Landino). U XV. st. balada iščezava iz glazbene prakse. Ponovno se njeguje od kraja XVIII. st., a osobito u doba romantizma u obliku solo popijevke za glas i glasovir na odabrane tekstove iz baladnog pjesništva (K. Loewe, F. Schubert, J. Brahms, I. Zajc i dr.). Balada se tada sklada i za veće sastave, zbor (R. Schumann) ili zbor i orkestar (H. Wolf) te ulazi i u operu (R. Wagner: balada Sente iz opere Ukleti Holandez, M. P. Musorgski: balada Varlaama iz opere Boris Godunov), a F. Chopin uvodi je u instrumentalnu, tj. glasovirsku glazbu. Orkestralne balade nestalna oblika, pripovjedačkog ili rapsodičkog značaja, često sadržajno vezane uz pjesničko djelo, pišu i skladatelji XX. st. (P. Dukas, F. Martin, N. Devčić).

balada. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5422>.