STRUKE:

samoubojstvo

samoubojstvo (suicid), svjesno i namjerno oduzimanje vlastitoga života. Oduzimanje vlastitoga života bez pune svijesti o tom postupku i njegovoj posljedici nije samoubojstvo, nego se smatra nesretnim slučajem (npr. oduzimanje života u delirantnim stanjima, akutnoj fazi duševne bolesti, jakoj alkoholiziranosti, pod djelovanjem opojnih droga). Izvršenje samoubojstva posljedica je zajedničkoga djelovanja suicidogene dispozicije (prirođeni ili stečeni manjak nagona za samoodržanjem) i suicidogenoga motiva (problem koji samoubojica shvaća kao razlog za oduzimanje života, jer ga nije u mogućnosti riješiti, a koji u mnogim slučajevima okolini ostaje nepoznat). S obzirom na motive toga čina samouništenja, É. Durkheim razlikuje nekoliko vrsta samoubojstva: altruistično samoubojstvo posljedica je žrtvovanja vlastitoga života za tuđu dobrobit, a češće se događa u japanskoj kulturi, anomično samoubojstvo posljedica je gubitka ili nemogućnosti pronalaženja smisla u životu, osamljenosti, izolacije i pomanjkanja kontakta s normama i vrijednostima društva, egoistično samoubojstvo posljedica je snažna doživljaja osobnoga neuspjeha, za koji osoba optužuje samu sebe, vjerujući da nikad neće moći udovoljiti osobnim i društvenim očekivanjima. Suicidogeni stimulansi stanja su i okolnosti koje olakšavaju izvršenje samoubojstva: mjesečnica, klimakterij, vremenske prilike (npr. dan prije prolaska hladne fronte i dan ili dva nakon prolaska tople fronte). Najviše je direktnih samoubojstava, koja se provode aktivnim djelovanjem počinitelja. Ako samoubojica ne želi ili ne može aktivnom radnjom sebi oduzeti život, te se svjesno dovodi u krajnje opasne situacije u kojima postoji realna ili pretežna mogućnost smrtnoga stradanja, riječ je o indirektnom samoubojstvu. Povremeno se javljaju dvojna samoubojstva (obično dviju osoba u seksualnoj vezi) i vrlo rijetko skupna samoubojstva (više ljudi na istome mjestu). Ako nakon ubojstva počinitelj sebi oduzme život (obično na istome mjestu gdje se dogodilo ubojstvo), riječ je o kompliciranom samoubojstvu. Kada se ubojstvo želi prikazati kao samoubojstvo, riječ je o simuliranom samoubojstvu, a kada se samoubojstvo prikazuje kao ubojstvo, riječ je o disimuliranom samoubojstvu. Samoubojstvo se u pravilu provodi u osami, osim kada samoubojica želi skrenuti pozornost javnosti na neke, prema njegovu uvjerenju, društvene nepravde (tendenciozno ili protestno samoubojstvo).

U filozofiji već od Sokrata i Platona samoubojstvo ima krajnje oprječna značenja, zbog kojih je nemoguće izvesti jednoznačni smisao pojma. Spremnost na ubojstvo samoga sebe već kod Sokrata znači nepokoravanje božanskoj volji: samo bogovi imaju pravo osuditi čovjeka na propadanje zato što su život i smrt u njihovoj vlasti. Premda božanski i ljudski zakoni već u grčkom polisu zabranjuju samoubojstvo, kinici, kirenjani, epikurejci i stoici vide u samoubojstvu čovjekovu slobodu da se ne pokori nametnutim zakonima. Dok srednjovjekovlje na čelu s Tomom Akvinskim izričito zabranjuje samoubojstvo, jer je život Božji dar, prosvjetiteljstvo (D. Hume, J.-J. Rousseau) polazeći od bezgranične autonomije uma smatra da je samoubojstvo legitimno u tri slučaja: kada su smrt i život izričito na raspolaganju čovjeku, kada država i njezini zakoni čine nepodnošljivim život u zajednici i kada život sâm naprosto postaje bilo društvenim bilo biološkim teretom. Kod A. Schopenhauera samoubojstvo je besmisleno jednako kao i život zato što su smrt i život tek izmišljene moralne kategorije: treba ustrijeliti moral, a ne samoga sebe. Razmatrajući apsurdnost života A. Camus razmatra samoubojstvo kao mogućnost prevladavanja besmisla, no unatoč tomu predlaže: »Mogu se ubiti, ali neću – u inat životu!«. Sloboda za život u tom je egzistencijalnom smislu jednakopravna slobodi za smrt.

Načini izvršenja samoubojstva razlikuju se u pojedinim zemljama te u različitim vremenskim razdobljima. Polovicom XX. st. u Hrvatskoj su bila česta samoubojstva trovanjem kiselinama i lužinama, a takvi su slučajevi danas rijetki. Prema podatcima Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu danas je najčešći način samoubojstva u muškaraca vješanje, a u žena trovanje. Nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj su u porastu samoubojstva izvršena strijelnim i eksplozivnim sredstvima, a javljaju se i samospaljivanja, kojih prije nije bilo. Samoubojstva su u nas najčešća za toplih mjeseci (od travnja do srpnja) te tijekom vikenda. Znatno su češća u razvijenim dijelovima zemlje te u gradovima. Počinitelji samoubojstva češće su muškarci. Pokušaj samoubojstva nije kažnjiv, ali prema Kaznenomu zakonu RH kazneno je djelo sudjelovanje u samoubojstvu, odnosno nagovaranje i pomaganje u počinjenju samoubojstva.

samoubojstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54337>.