Sannazaro, Jacopo

ilustracija
SANNAZARO, Jacopo

Sannazaro [san:aʒ:a:'ro], Jacopo, talijanski književnik (Napulj, 28. VII. 1455. ili 1456Napulj, 27. IV. 1530). Bio je član Pontanovske akademije i dvoranin napuljskoga kralja Fridrika Aragonskoga, kojega je pratio u francusko progonstvo 1501. te se nakon njegove smrti vratio u Napulj (1504). Prije odlaska u Francusku (oko 1481) pisao je uglavnom djela na pučkome jeziku, npr. 6 dvorskih igrokaza (Farse) i stotinjak pjesama u petrarkističkome stilu, objavljenih posmrtno u zbirci Stihovi (Rime, 1530). Njegovo je najznačajnije djelo, prototip novoga žanra pastoralnoga romana, Arcadia (1501; u konačnom obliku 1504), sastavljeno od 10 proznih tekstova koji se izmjenjuju s 10 pjesničkih sastavaka. Djelo je bilo iznimno popularno u onodobnoj Europi, a samo u Italiji bilo je u XVI. stoljeću tiskano 66 puta. Iako je tematika ljubavna i pastoralna, tekst pruža i mnogobrojne uvide u kulturni i politički život Napulja. Nakon povratka iz Francuske pisao je djela samo na latinskome jeziku, među kojima su značajnija Elegije (Elegiae, 1529), pet Ribarskih ekloga (Eclogae piscatoriae), u kojima prikazuje svijet ribara po uzoru na bukolički svijet pastira, i vjerski spjev u 3 knjige O porodu Djevičinu (De partu Virginis, 1526).

Sannazaro, Jacopo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54464>.