STRUKE:

sanskrt

sanskrt (sanskrtski saṃskṛta: dobro sastavljen, uređen, pročišćen, dotjeran, ukrašen), indoeuropski jezik indoarijskoga ogranka indoiranske grane; u drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. njegovi su govornici stigli na sjeverozapad Indijskoga potkontinenta i proširili se cijelim njegovim sjevernim dijelom. Sanskrt se obično dijeli na vedski i klasični; oba predstavljaju staroindoarijski stupanj jezičnoga stanja. Najstarija sanskrtska književnost, vedska, stoljećima je bila prenošena usmeno, ali veoma razvijenim mnemotehničkim metodama, pa ṛgvedski himni pouzdano i sigurno čuvaju staro jezično stanje. Oslanjajući se na stariju gramatičku tradiciju sanskrt je opisao oko V. st. pr. Kr. Pāṇini u djelu Osam odsjeka. Pāṇinijev opis jezika odlikuje se visokim stupnjem apstraktnosti, koji će europski lingvisti dosegnuti tek u XX. st. Pāṇini opisuje jezik koji je jednostavniji od vedskoga, a nije još sasvim klasični sanskrt. U V. st. pr. Kr. na uporabnom području sanskrta razvili su se prakrti (»prirodni«), koji predstavljaju srednjoindoarijski jezični stupanj; oni su postali jezičnim izrazom budizma i jinizma, a u III. st. pr. Kr. i jezicima uprave (Aśokini prakrtski natpisi; pisani su pismom kharošṭhī na sjeverozapadu, a u ostalim dijelovima pismom brāhmī, iz kojega su potekla sva novoindijska pisma). Budizam je u svojoj mlađoj grani prešao na uporabu sanskrta (na sanskrt je bio preveden i budistički kanon), a sanskrt je početkom II. st. zabilježen i kao jezik uprave (Rudradamanov natpis iz II. st.). Sanskrtski epovi Mahābhārata i Rāmāyaṇa (pučkija varijanta sanskrta) nastali su i u razdoblju u kojem su prakrti bili jezici uprave, a o uporabnom odnosu sanskrta i prakrta od V. st. pr. Kr. do II. st. može se samo nagađati. Najstarija sačuvana djela klasične sanskrtske književnosti (kāvya) potječu približno iz II. st.; prakrti su se kao sređeni književni jezici upotrebljavali u lijepoj književnosti, ali u njoj prevladava sanskrt, koji je ostao jedini jezik tradicionalne stručne književnosti sve do susreta s europskom kulturom kada je, prihvaćajući vrijednosti strane kulture i civilizacije, Indija preuzela engleski kao novi univerzalni jezik i počela raditi na standardizaciji novoindoarijskih i dravidskih jezika. U zlatno doba sanskrtske civilizacije, približno od II. st., sanskrt se upotrebljavao i u jugoistočnoj Aziji, osobito u dijelovima Sumatre, južnoj Maleziji, Kambodži, Laosu i Tajlandu (sanskrtski natpisi u Kambodži javljaju se sve do XIV. st.) i ostavio je trajan trag u tamošnjim jezicima, osobito u njihovu apstraktnom leksiku. Svi se novoindijski jezici (osim urdskoga) u izgradnji leksika oslanjaju na sanskrt, kao što se europski oslanjanju na latinski i grčki. Budući da se tijekom XIX. i XX. st. indijska tradicionalna kultura znatno transformirala, komunikacija na sanskrtu ostala je ograničena na malobrojne pripadnike tradicionalno obrazovanih ljudi. Postoje pokušaji da se sanskrt održi kao živi jezik (1981. kao materinski jezik navelo ga je 6106 osoba; god. 2001. bilo ih je 14 135); danas se uglavnom piše pismom devanāgarī.

Sanskrt se odlikuje arhaičnim glasovnim sustavom bliskim starom indoeuropskom stanju te bogatom i arhaičnom imenskom i glagolskom fleksijom. Već se u vedskom sanskrtu, pod utjecajem dravidskih ili austroazijskih jezika, javljaju retrofleksni suglasnici (cerebrali) i nešto dravidskoga vokabulara, koji u klasičnom sanskrtu doseže nekoliko stotina riječi. Klasični je sanskrt izgubio stari akcenatski sustav, konjunktiv, nekoliko vedskih glasova (npr. vokale 61795 i dugo vokalno 61987), u njem je ostao samo jedan tip infinitiva. U imenskoj fleksiji nestali su dvojni oblici; ostalo je osam padeža (nominativ, akuzativ, instrumental, dativ, ablativ, genitiv, lokativ, vokativ), tri roda i tri broja; među riječima se provode stroga i artificijelna pravila o glasovnim promjenama (sandhi). U klasičnom se sanskrtu javljaju inovacije u sintaksi; česta je uporaba složenica bez ograničenja broja članova.

Prvu tiskanu sanskrtsku gramatiku sačinio je gradišćanski Hrvat Filip Ivan Vesdin (objavljena u Rimu 1790), a otkriće sanskrta u Europi potaknulo je početkom XIX. st. razvoj poredbene indoeuropske gramatike.

sanskrt. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54473>.