Adorno, Theodor Wiesegrund

ilustracija
ADORNO, Theodor Wiesegrund

Adorno [adɔ'rno], Theodor Wiesegrund, njemački filozof, sociolog, muzikolog, skladatelj (Frankfurt na Majni, 11. IX. 1903Visp/Viège, Švicarska, 6. VIII. 1969). Pripadnik tzv. frankfurtske škole, odn. kritičke teorije društva. Studirao je filozofiju, sociologiju i psihologiju na Sveučilištu Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu na Majni, na kojem je doktorirao filozofiju 1924. tezom o Husserlovoj fenomenologiji. Nakon toga dvije je godine u Beču studirao kompoziciju kod Albana Berga te klavir kod Eduarda Steuermanna, a 1929. habilitirao se za filozofiju egzistencije temom o Kierkegaardovoj estetici. Ubrzo je počeo predavati na Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu na Majni, a nakon dolaska nacionalsocijalizma na vlast odlazi u emigraciju, na Merton College u Oxfordu (1934–37) te u SAD (New York i Los Angeles) gdje surađuje s ostalim pripadnicima frankfurtske škole. Po povratku u Europu 1949. bio je ravnatelj Instituta za društvena istraživanja (od 1953) te redoviti profesor filozofije i sociologije u Frankfurtu na Majni. Njegova se intelektualna usmjerenja mogu podijeliti u tri temeljna dijela: socijalna filozofija, estetika i glazba. Pripadništvo kritičkoj teoriji društva, odn. frankfurtskoj školi te njezinu emigrantskom životu bitno je odredilo njegove filozofske nazore usmjerene protiv rastućega totalitarizma u Europi pa je veći dio svojega socijalno-političkog i estetičkoga mišljenja podredio kritici svakoga mogućeg oblika mišljenja koje se postavlja »totalnim«, odn. cjelovitim, apsolutnim, identificirajućim i autoritarnim. Smatrao je da se takvo mišljenje razvija u društveno-političkim odnosima, ali se u suvremenosti najizravnije vidi u estetičkome izrazu, odn. u umjetnosti i kulturi. Bio je stoga kritičar totalitarizma ne samo u političkome nego i u kulturnome smislu, kritizirajući kapitalizam i komunizam te industrijsku kulturu razvijenu u poslijeratnome svijetu. Zajedno sa suradnicima na Sveučilištu Berkeley objavio je knjigu Autoritarna ličnost (The Authoritarian Personality, 1950). U njoj je razvio istoimenu sintagmu te F-ljestvicu (prema početnome slovu riječi fašizam) koja mjeri udio psiholoških karakteristika pojedinca (njih devet) pogodnih za razvoj isključujućih vrijednosti nastalih u djetinjstvu, a koje mogu dovesti do fašizma. Međutim, od psihoanalitičke kritike autoritarne svijesti i podsvjesnoga, utjecajnija su njegova filozofska razmatranja u knjizi Negativna dijalektika (Negative Dialektik, 1966). U njoj, nasuprot sociokulturnim i duhovnim mehanizmima unificiranja, postvarenja i represije, nastoji osloboditi ono »neidentično«, »pojedinačno«, »disonantno«, »drugo« kao autentično, koje se u dijalektičkom odnosu postavlja kao antiteza svemu što nam je dano i omogućuje kritičku svijest prema postojećim vrijednostima. U sklopu šire kritike svijeta koji se sveo na masovnu potrošnju, depersonalizaciju te eskapizam i otuđenost života, zajedno s Maxom Horkheimerom kritizira prosvjetiteljsku filozofiju u utjecajnoj studiji Dijalektika prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung, 1947). Prosvjetiteljski racionalizam i materijalizam udaljili su modernoga čovjeka od umnosti koja bi ga omogućila kao kritičko biće. Umjesto toga razum je postao »organ kalkulacije i plana«, a um je postao instrumentalan, odn. reduciran na sredstvo u ostvarenju ciljeva, odmaknut od kontemplativnog smisla. Zato je u svojoj estetičkoj teoriji i teoriji umjetnosti naglašavao stvaralačku snagu uma nasuprot pukomu mimetičkom odnošenju prema svijetu. Osobito je isticao estetiku glazbe koja negira privid, čime teži istinitosti umnoga spoznavanja. Glazba je, međutim, također dio postvarenoga svijeta, a nova se glazba osobito udaljuje od intelektualizma i njezin je subjekt osamljeni pojedinac modernoga građanskog društva, kojemu slabi sposobnost slušanja zbog normativnosti moderne kulturne industrije. Ostala važnija djela: Filozofija nove glazbe (Philosophie der neuen Musik, 1949), Minima Moralia (1951), U potrazi za Wagnerom (Versuch über Wagner, 1952), K metakritici spoznajne teorije (Zur Metakritik der Erkenntnistheorie, 1956), Tri studije o Hegelu (Drei Studien zu Hegel, 1963), Estetička teorija (Ästhetische Theorie, 1970).

Adorno, Theodor Wiesegrund. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 7.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=545>.