Saussure, Ferdinand de

ilustracija
SAUSSURE, Ferdinand de
ilustracija1ilustracija2

Saussure [sosy:'ʀ], Ferdinand de, švicarski lingvist (Ženeva, 6. XI. 1857Vufflens-le-Château, kanton Vaud, 22. II. 1913). Jedan od utemeljitelja moderne lingvističke znanosti. Od 1876. studirao u Leipzigu (sanskrt, poredbena indoeuropska gramatika, staroslavenski i dr.), upravo u doba kada je ondje mladogramatičarska škola nastojala obnoviti metode poredbenih lingvističkih istraživanja. Njegova Rasprava o prvotnom sustavu vokala u indoeuropskim jezicima (Mémoire sur le système primitif des voyelles dans les langues indo-européennes, 1879) privukla je pozornost, osobito time što glasovnu rekonstrukciju ne temelji na fonetskom opisu, nego na funkcionalnim odnosima koji se uspostavljaju među elementima sustava. Doktoriravši 1880 (tezom o uporabi apsolutnoga genitiva u sanskrtu) nastanio se u Parizu, gdje je od 1881. na École Pratique des Hautes Études predavao poredbenu gramatiku (nakon M. Bréala) te djelovao u Société Linguistique de Paris. Otkako se 1891. vratio u Ženevu, ondje je do smrti predavao sanskrt i poredbenu gramatiku te 1907., 1908–09. i 1910–11. opću lingvistiku. Prema svojim rukopisnim bilješkama s predavanja, te bilješkama drugih slušača, Saussureovi učenici i kolege Ch. Bally i A. Séchehaye objavili su pod Saussureovim imenom Tečaj opće lingvistike (Cours de linguistique générale, 1916), koji će postati polazištem strukturalne lingvistike i ukupne obnove lingvistike kao znanosti. Saussureov nauk o jeziku izložen je jezgrovito i u bitnom sveden na određen broj dvojnosti (dihotomija, antinomija). Pet ih je temeljnih: 1) jezična djelatnost (ili ljudski jezik općenito, franc. langage): jezik (franc. langue; apstraktni, mentalni sustav znakova, te kolektivna društv. činjenica kojom vlada samo jezična zajednica kao cjelina) / govor (franc. parole; stvarnost jezične komunikacije koja se može izravno promatrati i koja je individualna); 2) jezični znak (kao psihička veza između dviju sastavnica, od kojih svaka postoji samo zahvaljujući postojanju one druge): označeno (franc. signifié; ili pojam, značenje) / označitelj (franc. signifiant; ili glasovna, »slušna« slika); 3) vrste odnosa među jezičnim elementima: odnosi in praesentia (ili sintagmatski odnosi) / odnosi in absentia (asocijativni odnosi, iz kojih će se poslije, unutar strukturalizma, izdvojiti paradigmatski odnosi); 4) perspektiva: sinkronija (proučavanje funkcioniranja jezika u danom trenutku) / dijakronija (proučavanje jezičnih činjenica u njihovu razvoju tijekom vremena); 5) pristup jeziku: interna lingvistika (proučava jezik sam po sebi i sam za sebe) / eksterna lingvistika (proučava jezik u njegovim odnosima prema izvanjezičnoj stvarnosti, jezik u društvu, jezik u zemljopisnom prostoru itd.). Tečaj je stvorio uvjete za čistu lingv. znanost oslobođenu filologije. Iako odmah nakon objavljivanja nije naišao na zasluženi odjek i razumijevanje, od 1920-ih i 1930-ih godina revolucionirao je lingv. znanost (→ praška škola; glosematika; funkcionalizam i dr.), a utjecao je i na razvoj drugih humanističkih područja (antropologija, etnologija, teorija književnosti i dr.).

Saussure, Ferdinand de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54724>.