Schleiermacher, Friedrich Ernst Daniel

ilustracija
SCHLEIRMACHER, Friedrich Ernst Daniel

Schleiermacher [šlại'əɹmaxəɹ], Friedrich Ernst Daniel, njemački filozof i teolog (Breslau, danas Wrocław, 21. XI. 1768Berlin, 12. II. 1834). Profesor u Halleu i Berlinu, jedan od najznačajnijih predstavnika protestantske teologije i utemeljitelj suvremene filozofijske hermeneutike. Već je u ranim spisima razrađivao shvaćanje religije kao »osjećaja izravne ovisnosti o beskonačnom«. Pojedinac nije ništa drugo nego samoprikaz beskonačnoga, njegovo individualno postojanje. Upravo zahvaljujući tomu »ležanju na grudima beskonačnoga«, pojedinac može prekoračiti svoju prostorno-vremensku uvjetovanost, tj. »ropski bitak« Kantove transcendentalne filozofije. Bit je religije zrenje i osjećaj univerzuma, osluškivanje i prepuštanje njegovim vlastitim prikazima i radnjama. Polazeći od tih pretpostavki, Schleiermacher je izgradio svoj filozofijski sustav. On se načelno temelji na uvidu u jedinstvo uma i prirode: dok se prirodne znanosti bave ozbiljenjem prirode u umu, duhovne znanosti osvjetljuju tijek samoozbiljenja duha u prirodi kao temelj filozofije kulture. Granična »normativna« znanost među njima je dijalektika kao platonski razumljeno »umijeće vođenja razgovora« radi istine same. To znači da je znanost dijaloška zajednica istraživača, u kojoj znanstvene spoznaje dobivaju svoju provjeru i verifikaciju. Time je utro put suvremenim teorijama intersubjektivno posredovane spoznaje i komunikacijske zajednice uopće. No svakako je najznačajnije njegovo utemeljenje filozofijske hermeneutike. Na tragu Friedricha Augusta Wollfa, Johanna Augusta Ernestija, Samuela Friedricha Nathanaela Morusa i poglavito F. Schlegela, Schleiermacher je smatrao da se svakomu tekstu (tako i Bibliji) treba pristupiti kao jezično-umjetničkom proizvodu njegovih autora. U razradbi te zadaće on je uspostavio i kanon »hermeneutičkoga kruga«, tj. načelo da se cjelina (teksta) mora tumačiti iz svojih dijelova i obratno. Zadaća razumijevanja uvijek se nalazi u napetosti između individualno-produktivnoga i općejezičnoga, između individualnih misli i općih načela govora. S obzirom na to, Schleiermacher je razlikovao gramatičku i psihološku interpretaciju: dok se gramatička interpretacija bavi razumijevanjem govora, tj. time što govornik čini od jezika i njegovih elemenata, tehnička i psihološka interpretacija bave se mislima, tj. unutarnjim govorom (meditacija) i njegovim izvanjskim priopćenjem (kompozicija), te nastankom toka glavnih i sporednih misli. Tek uzete skupa, te interpretacije omogućuju cjelinu razumijevanja. Univerzalnost Schleiermacherove hermeneutike ponajprije je u njezinu zahtjevu za »razumijevanjem tuđega govora« uopće, čime ona postaje primjenljiva na sva područja čovjekova stvaralaštva. Glavna djela: O religiji (Über die Religion, 1799), Monolozi (Monologen, 1800), Kršćanska vjera (Der christliche Glaube, I–II, 1821–22).

Schleiermacher, Friedrich Ernst Daniel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=54895>.