STRUKE:

balet

ilustracija
BALET, plesači na Apolonovoj svečanosti, grčka vaza, 410. pr. Kr.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

balet (franc. ballet < tal. balletto, deminutiv od ballo: ples), plesna scenska forma koja se izvodi uz glazbu. Čovjekova želja da osjećaje izrazi kretnjama zabilježena je već na pećinskim crtežima iz paleolitika, slikarijama u grobnicama starog Egipta i etrurskim freskama. U Indiji pišu knjige o plesu, a antički Grci, potvrđujući božansko podrijetlo plesa, daju mu zaštitnicu muzu Terpsihoru. Plesnim se izrazom koriste i kazališta antičke Grčke i Rima, a sastavni je dio i crkvenih rituala, cirkuskih pantomima i dvorskih svečanosti. Na velikaškim su se turnirima i kraljevskim dvorovima Europe uvježbavale i prikazivale plesne svečanosti kao mjerila ugleda i sredstva diplomacije. Koreografirani ples odn. balet potječe s talijanskih dvorova u doba renesanse, ali ne od plemstva već od skromnih pojedinaca koji su s pomoću talenta i umijeća stjecali i društveni ugled. Mnogi od njih bili su španjolski Židovi, kojima je jedino Italija omogućila rad kao učiteljima plesa. Guglielmo Ebreo u djelu »Traktat o umjetnosti plesa« (1463) opisao je plesno-mimičke svečanosti na talijanskim dvorovima. Termin balet u smislu plesa spominje tek 1465. A. Corazzano. Udajom dviju talijanskih plemkinja na francuski dvor (Katarine i Marije Medici) prenose se dvorske svečanosti (Ballet de Cour) u Francusku. Talijan Baltazarini (Balthasar de Beaujoyeulx) ostvario je najpoznatiju svečanost »Ballet comique de la reine« (1581). Luj XIV. utemeljio je 1661. s P. Beauchampom Académie royale de danse, a i sam je bio plesač i libretist. Tako balet dobiva čvrste zakone i oblik te postaje priznatom granom umjetnosti. Oko 1670. u Francuskoj dvorski balet izumire, a njegova se tradicija nastavlja u baletnim točkama francuske opere, počevši od J.-B. Lullyja. Pozornica je pripadala samo muškarcima, uglavnom pripadnicima viših staleža, sve do 1681., kada na pozornici prvi put nastupa plesačica. Plesač i koreograf R.-A. Feuillet napisao je »Koreografiju ili umijeće opisa plesa« (1699), o plesnim koracima i pokretima. Novi smisao balet dobiva sa J.-G. Noverreom (»Pisma o plesu i baletu«, 1760), koji ističe dramski karakter baleta, a tehnika mu je samo sredstvo umjetničkog izražavanja. Slična načela zastupao je Talijan G. Angiolini. Francuskomu pantomimičkomu baletu suprotstavio je S. Vigano svoju koncepciju baleta, tzv. koreodrame, u kojima se dramski sadržaj prikazuje neprekidno plesnim pokretima (bez statičke gestikulacije) uz slobodnije i nesimetrično kretanje ansambla. Sveukupno usavršavanje baleta toga doba bilo je protkano neprestanim traženjem i nastojanjem za pobjedom sile teže (elevacijom). M. A. Camargo, velika plesačica prve polovice XVIII. st., skandalizirala je Europu skraćivanjem svoje suknje za 20 cm, a to joj je omogućilo da proizvede entrechat, jedan od koraka elevacije. Uvela je i baletne papuče, uklonila petu i remenčić, oslobodila gornji dio stopala te otvorila put za plesanje na prstima. Talijanski plesač C. Blasis u »Traktatu o elementarnoj, teorijskoj i praktičnoj plesnoj umjetnosti« (1820) opisao je i kodificirao korake i pokrete koji su i danas u uporabi. Balerina se postavlja na prste početkom XIX. st. (Talijanka M. Taglioni ili Ruskinja A. Istomina). Baletne akademije osnivaju se i u Sankt Peterburgu 1738 (gdje ju vode prvorazredni strani pedagozi: G. Angiolini, M. Petipa, J. J. Perrot, Ch.-L. Didelot, E. Cecchetti) te u Moskvi 1809. Sredinom XIX. st. nastaju baleti koji su se do danas održali na repertoaru, npr. »Vragoljasta djevojka« (L. J. F. Hérold, koreografija J. B. Dauberval, Bordeaux, 1789), »La Sylphide« (H. von Løvenskjold, koreografija A. Bournonville, Kopenhagen, 1836), »Giselle« (A. Ch. Adam, koreografija J. Coralli, J. J. Perrot, Pariz, 1841), »Coppélia« (L. Delibes, koreografija A. Saint-Léon, Pariz, 1870), »Sylvia« (L. Delibes, koreografija L. Mérante, Pariz, 1876). Sredinom XIX. st. vodeće mjesto u baletu od Francuske preuzima Rusija s kazalištima Marijinskij (Sankt Peterburg) i Boljšoj teatr (Moskva). Nastaju djela kao što su »Trnoružica« (P. I. Čajkovski, koreografija M. Petipa, Sankt Peterburg, 1890), »Labuđe jezero« (P. I. Čajkovski, koreografija M. Petipa i L. Ivanov, Sankt Peterburg, 1895), »Labudova smrt« (C. Saint-Saëns, koreografija M. M. Fokin, Sankt Peterburg, 1905., s A. Pavlovom). Nakon kratke stagnacije klasičnog baleta početkom XX. st. S. P. Djagilev sa skupinom umjetnika (→ ballets russes) pokreće znakovite inovacije u sadržajima, glazbi, baletnom izrazu, scenografiji i kostimu (M. M. Fokin, L. Massine, G. Balanchine, A. Pavlova, T. Karsavina, V. Nižinski, S. Lifar, I. F. Stravinski, S. S. Prokofjev, P. Picasso, L. Bakst, G. Braque, J. Cocteau i dr.), a to će utjecati na budući razvoj baleta uopće.

Većina poznatih baleta nakon 1930. nastaje u Francuskoj, Engleskoj i Americi, djelomice uz sudjelovanje bivših članova Ballets Russes. Veliku ulogu kao plesač i koreograf imao je u pariškom baletu S. Lifar. U stilu modernog plesa stvara M. Béjart, klasično školovan, ali sklon eksperimentiranju. U Engleskoj se odavno njeguje scenski ples unutar pojedinih dramskih vrsta (masques XVI. i XVII. st.), ali samostalan razvoj baleta započinje u XX. st. Njegovi su začetnici M. Rambert i N. de Valois, koja je i sama koreografkinja. Slijede ih R. Helpmann, F. Ashton i K. MacMillan. Osim baleta u užem smislu, u XX. st. njeguje se slobodan oblik scenskog plesa koji je nastao neovisno o baletnoj tradiciji, a osobito se razvio u Americi i Njemačkoj. Njegovi su preteče američka plesačica I. Duncan, prva koja je na pozornicu donijela slobodnu antiakademsku vrstu plesa, i Švicarac É. Jaques-Dalcroze, zastupnik ritmičkog odgoja s pomoću tjelesnih pokreta. U Njemačkoj su začetnici modernog plesa R. von Laban i M. Wigman. Pod njihovim utjecajem K. Jooss stvara »Zeleni stol«, balet protkan oštrom političkom satirom. U SAD-u se klasični balet i moderni ples podjednako intenzivno njeguju. Jedna skupina koreografa slijedi gotovo čistu klasičnu tradiciju (G. Balanchine, J. Taras), drugi, poput M. Graham i J. Limona iz škole Danishawn, proširuju moderni plesni rječnik svojim tehnikama plesa, a treći (J. Clifford, P. Taylor, J. Robbins i T. Tharp) svjesno spajaju modern dance i akademski ples u novu cjelinu. U Rusiji se baletna umjetnost nadovezuje u pogledu tehnike na tradiciju ruskog baleta, ali se veća važnost pridaje pantomimi i jače se naglašava realizam. Njeguje se i folklor pa nastaju veliki baleti na folklornoj osnovici (I. A. Mojsejev). Kao koreografi izdvajaju se L. M. Lavrovski, R. V. Zaharov, J. N. Grigorovič i V. V. Vasiljev, a u novije doba D. Brjancev i B. Ejfman.

U Hrvatskoj se na kazališnoj pozornici prvi put javlja ples početkom XIX. st. u Zagrebu, u kazalištu na Markovu trgu 1835. Prikazivao se igrokaz s plesom, odn. s kolom »Magdalenina špilja kraj Ogulina« (»Die Magdalenen Grotte bei Ogulin«, glazba J. K. Wisner-Morgenstern) i »Crni križ na Medvedgradu« (»Das schwarze Kreuz auf der Burg Medvedgrad«, glazba D. Turányi), povijesna igra »s narodnim pjevanjem i starinskim plesom nekdašnjih kosencev i strelcev«. J. Freudenreich postavio je »Kolo tancano po čitavom društvu« u »Graničarima« (1857) te plesne pantomime »Harlekin prvi put u Hrvatskoj« i »Vjetrenjača u Volovcu« (1862). Dolaskom P. Coronellija (1859) i I. Freisinger (1876), te otvaranjem njihove Plesne vježbaonice, školuju se prvi plesači za kazalište. Neki povjesničari smatraju divertissemente, što su ih u stankama dramskih predstava plesale gošće T. Schönwald iz Hamburga (1863) te D. i A. Fioritte iz Beča (1872), prvim skromnim početcima pravoga baleta u nas. Prvi cjelovečernji balet na zagrebačku scenu, »Vilu lutaka« (J. Bayer), postavio je 1892. L. Gundlach iz Beča. S. Miletić, intendant HNK-a od 1894., osniva stalnu Operu dodajući joj i baletnu grupu. U novootvorenoj zgradi kazališta obnavlja se iste godine »Vila lutaka« te postavljaju »Coppélia« i »Giselle« s E. Grondonom kao primabalerinom. Daje se poticaj domaćemu stvaralaštvu i već 1898. izvode se baleti »Plitvička jezera« (S. Albini) i »Jela« (B. Adamović). Ime K. Župančić, prve balerine školovane u nas, javlja se na programu 1900 (M. Holeček, »Veliki međunarodni plesni potpourri«). Intendant J. Benešić angažirao je obitelj Froman iz Moskve, čime započinje veliko razdoblje baleta zagrebačke Opere. Margareta Froman preuzima vodstvo baleta 1921. i vodi ga do 1941. Uz pedagoški rad, kojim je stvorila više plesača međunarodne reputacije (M. Čorak, A. Roje, O. Harmoš, Z. Pintar, A. Vujanić, K. Kokić i dr.), prenosila je balete stranih autora i koreografirala na glazbu domaćih skladatelja (K. Baranović, »Svatovac«, 1922. i »Licitarsko srce«, 1924; B. Papandopulo, »Zlato«, 1930; K. Baranović, »Imbrek z nosom«, 1934). Plesni par Pia i Pino Mlakar ostavljaju dubok trag u hrvatskom baletu svojom koreografijom »Đavla u selu« (F. Lhotka) 1937. jer donose modernizam Labanove škole. Vodstvo baleta 1941. preuzimaju A. Roje i O. Harmoš, koji balet pedagoški usmjeravaju po školi N. Legata te stvaraju balet »Život« (P. I. Čajkovski, 1941). N. Lhotka, D. Parlić i O. Cintolesi sredinom 1950-ih, pod utjecajem Pariza, svojim koreografijama donose nove ideje. Daljnji poticaj baletnomu stvaralaštvu daje od 1959. Muzički biennale Zagreb, koji omogućuje širenje repertoara suvremenim djelima u koreografijama novih mladih autora (N. Bidjin, M. Bezjak, S. Kastl, N. Kokotović, Z. Reljić, M. Skorupski, M. Vikić). Balet se 1965. odvaja od Opere radi promjene repertoarne politike i poboljšanja statusa baletnog ansambla. Prva ravnateljica postaje S. Kastl. Dolaze svjetski poznati koreografi i pedagozi (W. Orlikowsky, P. van Dyk, F. Adret, F. Flindt, V. Lopuhina i dr.), balerine i plesači P. Breuer, D. Kassler, N. Yoshida, vraćaju se naši europski priznati umjetnici (D. Bogdanić, D. Boldin, F. Jelinčić, S. Marchiolli, V. Marković-Kollner, I. Sertić, Z. Stepan-Bašić, V. Sulić i dr.). Među njima je i M. Šparemblek, koji svojim koreografijama proširuje baletni izričaj ansambla, a to je omogućilo V. Wellenkampu i ostalima da prodube interpretativne i tehničke mogućnosti plesača mlađeg naraštaja. Razdoblje od osamostaljenja baleta do danas obilježili su balerine i plesači V. Butorac-Blaće, D. Novak, M. Srbljenović-Turcu, Š. Furijan, a poslije I. Pasarić, A. Osmanović i dr.

Razvoj baleta u Zagrebu potaknuo je kazališta Splita, Rijeke i Osijeka da osnuju baletne ansamble. U Osijeku su djelovali plesači amateri za potrebe Opere i Operete, koji su prvu baletnu predstavu »Proljetni san« održali 1919. u koreografiji Z. Vuksan-Barlović i K. Pekelmana. Ruski koreograf M. Semenov postavio je 1922. »Coppéliju« i pet kraćih baleta. Zahvaljući A. Savin osniva se 1947. baletni ansambl, koji daje i samostalne baletne predstave s težištem na domaćim skladateljima (D. Savin). Posljednja baletna predstava održana je 1963. Balet kazališta »I. Zajc« u Rijeci počinje s radom 1946. Ansambl čine plesači iz Zagreba (voditeljica O. Orlova) i Italije. M. Kirbos, Đ. i N. Herceg te N. Dixon učvršćuju pedagošku i umjetničku spremu ansambla. Osamostaljenjem od Opere 1990. ravnatelj P. Pustišek povećava ansambl, a to omogućuje prikazivanje velikih baletnih predstava klasičnog i domaćeg repertoara (»Romeo i Julija« S. S. Prokofjeva, »Labuđe jezero«, »Đavo u selu« i dr.). Balet HNK-a u Splitu osnovala je 1940. M. Katić. God. 1941. ansambl prestaje s radom, obnavlja se 1945. i djeluje uspješno do danas. Veći dio njegova djelovanja vezan je uz A. Roje, O. Harmoša i F. Horvata. Uz njegovanje klasičnog naslijeđa, promiču se i djela domaćih skladatelja (S. Bombardelli). Kontinuiran pedagoški rad u splitskom ansamblu odgojio je mnogo poznatih baletnih plesača i koreografa, među kojima se ističe M. Štambuk.

Po uzoru na svjetska kretanja, 1930-ih u Hrvatskoj se javlja moderni ples kao protuteža klasičnom baletu. U Zagrebu se osnivaju privatne škole modernog plesa, ritmike i stepa (M. Goritz-Pavelić, N. Perko, R. Riffler, M. Janaček-Stropnik). Za razvoj modernoga plesa najzaslužnija je A. Maletić, iz čije privatne škole nastaju Škola za ritmiku i ples 1954. i Studio za suvremeni ples 1962. Prvi naraštaj plesača i koreografa, koji se izražavaju postmodernističkim pristupom plesu, čine T. Škrinjarić, V. Kaurić, L.Gluhak-Buneta, Z. Živković, a pridružuje im se i M. Broš, potekla iz klasične škole, koja 1962. osniva Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa, poslije Komorni ansambl slobodnog plesa. Iz klasične škole također potječe plesačica i koreografkinja N. Kokotović, koja prva postavlja koreodrame. God. 1970. L. Gluhak-Buneta osniva Zagrebački plesni ansambl. U novije doba afirmiraju se Studio »Mare« M. Sesardić i »Montažstroj« Boruta Šeparovića. God. 1984. osnovan je u Zagrebu Tjedan suvremenog plesa u sklopu kojega se prikazuju svjetska i domaća dostignuća.

balet. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5498>.