Sidraga (Sidraška županija), starohrvatska županija u sjevernoj Dalmaciji, koja je na sjeverozapadu graničila sa zadarskom komunom, na sjeveroistoku s Bribirskom županijom, a na jugoistoku se prostirala do Skradina i rijeke Krke. Prvi se put spominje u X. st., u 30. poglavlju djela O upravljanju carstvom Konstantina VII. Porfirogeneta. U latinskim se izvorima prvi put spominje u povelji kralja Petra Krešimira IV. iz 1060. pod nazivom iuppa Sydraga. Njezino sjedište isprva se nalazilo u Biogradu, a od kraja XI. st. kraj današnjega sela Polače. Na teritoriju županije nalazili su se posjedi hrvatskih narodnih vladara, biogradskoga benediktinskoga samostana sv. Ivana Evanđelista te, od druge polovice XII. st., templara Vranskoga priorata. Na njezinu čelu bio je župan, koji je imao sudsku i upravnu vlast te je predsjedao kraljevskim stolom. Uz Sidrašku županiju, kao upravno-političku jedinicu, postojala je i crkvena župa Sidraga, koja se spominje u zaključcima crkvenog sabora održanog u Splitu 1185. kao parochia Sidraga u sastavu Skradinske biskupije. Prvi poimence poznati sidraški župan bio je Jurina, koji se spominje u darovnici Petra Krešimira IV. samostanu sv. Ivana Evanđelista iz 1060. U ispravama iz druge polovice XI. i iz XII. st. zabilježeni su i župani Petar (od 1069. do približno 1076), Mutimir (1070), Lubomir (1075–76) i Desen (1172–82). U XII. st. došlo je do privremenoga raspada županije, posjede koje su preuzeli svjetovni i crkveni velikaši, a njezin je teritorij u cijelosti bio obnovljen nakon 1204., u doba sidraškoga župana kneza Domalda (oko 1160 – oko 1243). Otkako je Domald 1222. priznao vlast Bribirskih knezova, ponovno je bila narušena teritorijalna cjelovitost županije. U XIV. i XV. st. Sidraška županija raspala se usporedno sa širenjem zadarskoga te osnutkom vranskoga distrikta.
