STRUKE:

balzamiranje

ilustracija
BALZAMIRANJE, egipatska mumija iz doba Ptolomejevića, Arheološki muzej, Zagreb

balzamiranje (prema balzam), postupak kojim se mrtva tijela zaštićuju od raspadanja. Osobito prošireno u drevnih Egipćana koji su, osim ljudskih tjelesa (→ mumija), balzamirali i lešine »svetih životinja«: mačaka, krokodila itd. Egipatske postupke balzamiranja mrtvaca opisao je već Herodot; spominju se u nekim sačuvanim egipatskim tekstovima. Prepariranje je katkada trajalo nekoliko mjeseci. Iz mrtva tijela uklanjala se utroba, koja se odlagala u posebne posude (kanope), zatim se tijelo ispiralo palminim vinom, natapalo solju, bitumenom i eteričnim uljima, ispunjalo aromatičnim tvarima (mirom, kasijom, cedrovom pilovinom itd.), uranjalo na dulje vrijeme u »nitron« (natrijev karbonat kojega ima u nekim egipatskim jezerima) i, konačno, čvrsto uvijalo u trake i povoje natopljene smolastim ili alkoholnim supstancijama. Dugotrajne i skupocjene metode prepariranja primjenjivale su se samo na tijelima vladara i pripadnika viših kasta; manje imućni mrtvaci balzamirali su se često premazivanjem asfaltom, uranjanjem u »nitron«, ispunjanjem slanim muljem, sušenjem. Prema podatcima antičkih pisaca, balzamiranje su povremeno izvodili i Asirci i Perzijanci; balzamirano je bilo tijelo Aleksandra Makedonskog i Neronove žene Popeje. Balzamiranje je bilo uobičajeno i u drevnom Peruu (hodnici mumija), a u manjem opsegu i u drugim dijelovima Amerike, npr. u Meksiku. Guanči, prastanovnici Kanarskih otoka, uklanjali su iz tijela ponutricu, a šupljine ispunjavali solju i prahom samljevenih biljaka. Jednostavniji postupci balzamiranja (soljenje, natapanje taninskim otopinama, dimljenje, sušenje) poznati su i pripadnicima nekih primitivnih kultura u Polineziji (Tahiti, Samoa), u Australiji, Novom Zelandu i u Africi (Bantu). Od kraja staroga vijeka, pa sve do početka XVIII. st., u Europi se balzamiralo starom tehnikom, uglavnom egipatskoga podrijetla, koju su na različite načine izlagali mnogi stariji autori (al-Razi, P. Forestus, L. Penicher, J. Lanzoni, L. de Bils, G. Clauderus i dr.). Nizozemac F. Ruysch (1638–1731) prvi je uveo balzamiranje preko krvnih žila uštrcavajući u njih tekućine koje sprječavaju truljenje. W. i J. Hunter uvodili su u arterije smjesu aromatskih ulja (lavande, ružmarina, kamilice itd.), terpentina i cinobera, a utrobu ispunjavali prahom koji sprječava raspadanje. G. Trachina uštrcavao je u žile rastopljene voštane tvari koje se pri hlađenju stvrdnu, uz dodatak bijelog arsena. S. Laszkowski ispunjavao je žile glicerinom, pomiješanim s karbolnom kiselinom, živinim i cinkovim kloridom i mirisnim tvarima. U XIX. st. prevladala je uporaba arsenovih i aluminijevih soli, živinih spojeva i formalina, a balzamira se i injekcijama u tkivo, pa i uvođenjem dezinfekcijskih plinova u žile. Danas se ljudska tjelesa rijetko balzamiraju; naprotiv, balzamiranje se mnogo primjenjuje pri prepariranju većih životinja (sisavaca, ptica, guštera, riba) za zoološke muzeje. Konzerviranje ljudskih tijela, pojedinih organa, fetusa i sl. radi medicinskih studija i znanstvenih istraživanja, obavlja se obično potapanjem u formalin ili alkohol.

balzamiranje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5615>.