Sjevernoatlantski savez

ilustracija
SJEVERNOATLANTSKI SAVEZ, zastava
ilustracija1ilustracija2

Sjevernoatlantski savez ili Organizacija sjevernoatlantskoga sporazuma (engleski North Atlantic Treaty Organisation, akronim NATO), vojno-politički savez sjevernoameričkih i zapadnoeuropskih država osnovan 4. IV. 1949. u Washingtonu (uključuje vojno-sigurnosnu suradnju, zajedničku obranu i dr.). Među osnivačima NATO-a su Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, SAD i Velika Britanija. Godine 1952. NATO-u su pristupile Grčka i Turska, 1955. SR Njemačka i 1982. Španjolska. Sa sovjetskim pristankom na njemačko ujedinjenje, od 1990. u članstvu je NATO-a cjelovita Njemačka. Osnutak NATO-a bio je sastavni dio blokovske politike SAD-a i njegova suprotstavljanja Sovjetskomu Savezu (→ hladni rat). Nakon raspada Sovjetskoga Saveza NATO od 1994. potiče vojnu suradnju s nizom zemalja srednje i istočne Europe (kroz program Partnerstvo za mir); 27. V. 1997. s Rusijom je potpisan sporazum o uzajamnim odnosima, suradnji i sigurnosti (odnose usklađuje zajedničko tijelo, od 2002. Vijeće NATO–Rusija). Godine 1999. članice NATO-a postale su Češka, Mađarska i Poljska, 2004. Bugarska, Estonija, Letonija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, a 2009. Albanija i Hrvatska. Planirana su nova proširenja, pa je tako 2017. članica saveza postala Crna Gora.

NATO ima civilni i vojni sastav, sa sjedištem u Belgiji; u Bruxellesu je stožer civilnoga sastava, dok je glavni vojni stožer kraj Monsa (prijašnje drugo vojno zapovjedništvo kraj Norfolka u SAD-u od 2002. bavi se pitanjima strateških promjena). Izvan vojnoga sastava NATO-a Francuska je bila 1966–96., a Grčka 1974–80. Izuzev užih strateških djelatnosti, NATO se bavi i političko-vojnim poslovima, vojnim školovanjem, znanstvenoistraživačkom djelatnošću, pružanjem pomoći civilnim službama i dr. Vodeću vojnu i političku ulogu u NATO-u zadržao je SAD.

Od 1992. NATO je nadzorom zračnoga i pomorskoga prometa pomagao mirovnu operaciju UN-a u BiH. Prve borbene operacije izveo je 1994. i 1995. u BiH (zrakoplovni napadi na položaje srpskih snaga kraj Goražda, zatim i Sarajeva, u okviru mirovne operacije UN-a), i 1999. u SR Jugoslaviji (zrakoplovni i raketni napadi na strateške ciljeve u povodu sukoba na Kosovu; većinu napada izvela je američka vojska). Vođenje mirovnih operacija NATO je s potporom UN-a preuzeo u BiH (1995–2004), na Kosovu (od 1999) i u Makedoniji (2001–03).

Nakon terorističkih napada u SAD-u 11. IX. 2001. aktivirana je uzajamna obrana članica NATO-a (2001–02. pomagale su SAD-u u nadzoru zračnoga prostora nad Sjevernom Amerikom). Radi sprječavanja međunarodnoga terorizma NATO od 2001. nadzire pomorski promet u Sredozemlju, a od 2003. uz potporu UN-a preuzeo je vođenje međunarodne mirovne operacije u Afganistanu. Godine 2004. je od napada iz zraka osiguravao Olimpijske igre u Ateni. Od 2004. sudjeluje u stvaranju novih iračkih snaga sigurnosti, od 2005. logistički pomaže mirovne snage Afričke unije u Darfuru (Sudan), a 2005–06. pomagao je Pakistanu nakon razornoga potresa. Od 2008. NATO je u širem akvatoriju Arapskoga mora angažiran u borbi protiv somalijskih i drugih pirata. Godine 2011. sudjelovao je u nadzoru oružanih sukoba u Libiji te pomogao svrgavanje Gaddafijeva režima. Potkraj 2013. NATO je bio prisutan u Afganistanu s oko 83 200 vojnika (od kojih je oko 60 000 američkih). Nakon okončanja operacije u Afganistanu potkraj 2014. i vojnoga povlačenja, nastavio je podupirati snaženje afganistanskih sigurnosnih snaga. Odnosi s Rusijom pogoršali su se sa sukobima u Ukrajini i ruskom aneksijom Krima (2014); u tom kontekstu učestalije su vježbe NATO-a (od 2015) na operacijskim pravcima prema Rusiji (na području Baltika, Norveškoga mora, Crnoga mora i dr.).

Sjevernoatlantski savez. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56345>.